Broj 34
Kazalo
Alija Izetbegovic,
Islam je najbolji
muslimani to nisu
Fahrudin Novalic,
Bosnjaci europski muslimani
Akademik Matko Peic Slikar Omer Mujadzic
Zdravko Malic,
Sva mi Bosna
Prva strana
Broj 31
Broj 32/33
Broj 35
Broj 36
Broj 37
Broj 38
Galerija slika
Pretplata i adresa
E-mail
|
|
BOSNJACI - EUROPSKI MUSLIMANI
Povodom prvotiska HISTORIJE BOSNJAKA Mustafe Imamovica (Preporod,
Sarajevo, 1997).
Dr. Fahrudin Novalic |
"Ako bi se u najkracem htjela definirati historija Bosnjaka, onda bi se
moglo reci da je to jedna prakticna neprestana borba za samoodrzanje na
vlastitom tlu, u neprijateljskom okruzenju, u toku koje je, uprkos svih
ratova i stradanja, bosanskomuslimanski narodni genije stvorio zavidna
djela, kako na polju materijalne, tako i duhovne kulture. Jos od Beckog
rata (1683-1699) pa sve do danas traje ta stalna borba za opstanak i
ocuvanje vlastitog duhovnog identiteta, bez obzira na unutrasnju
stalesku i klasnu strukturiranost i intelektualnu diverzifikaciju
bosanskomuslimanskog drustva." (572).
Imamovic je pisanje ove knjige poceo u najtragicnije vrijeme za
bosnjacki narod, i kako sam kaze: "(...) osjecajuci da je to u tim
trenucima moja duznost prema vlastitom narodu i carobnoj zemlji Bosni"
(5). Autor je svjestan da ovo djelo nije konacna istina o historiji
Bosnjaka, vec samo rezultat jednog istrazivackog napora u kontinuitetu
nuznih nastojanja otkrivanja novih znanstvenih saznanja o nastanku i
razvoju cjelovitog bosnjackog bica.
"Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzoticnom
svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste (...,
tendenciozna, F.N.) evrocentristicka zabluda i nacionalisticka balkanska
propaganda, nastala zato sto se Bosna uvijek tesko otvarala spoljnom
svijetu"(7). Bosna je prema nekom starom latinskom izvijescu terra
interior. Unutrasnja zemlja (Lovrenovic, 1996:7). Vjerojatno se mislilo
na zemljopisnu, zemljopisno-politicku i zemljopisno-strategijsku
pojavnost. Zabluda je i to sto se historija svake zemlje i naroda, pa i
Bosne i njenih naroda, a time i Bosnjaka pokusavala univerzalno
periodizirati na stari, srednji i novi vijek, sto su Evropljani tokom
posljednja tri stoljeca nametnuli svijetu kao vlastiti povijesni razvoj
i kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Svaka civilizacija, region,
zemlja, narod, imaju svoj stari, srednji i novi vijek. Zato je historiju
Bosnjaka i njihovog zivotnog prostora nuzno odresivati njihovim
vlastitim povijesnim epohama, cija se razvijenost ili zaostalost nikako
ne mogu procjenjivati uporesivanjem s glavnim tokovima povijesti u
najrazvijenijim dijelovima Europe.
"Historija Bosnjaka moze se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba
feudalne bosanske drzave; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba,
koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas"
Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje faze. Osim toga, knjiga
ima Uvod, Na kraju knjige (stanovita zakljucna misao), Kratice
bibliografskog eseja, Bibliografiju, Index licnih imena i Index
geografskih imena. Nuzno je istaknuti osobitu vrijednost i znacaj
opsezne i opisne bibliografije (18 stranica), sacinjene prema
kronoloskoj strukturi knjige, odnosno redoslijedu izlaganja po pojedinim
njenim dijelovima i poglavljima.
Povijest Bosnjaka pocinje od kasnog rimskog carstva i juznoslavenskog
ranog feudalizma i neprekidno traje sve do nasih dana .
Historija Bosnjaka M. Imamovica je ne samo kronoloska
rekonstrukcija/historija bosanskomuslimanskog covjeka, vec djelomicno i
historija bosanskog covjeka uopce. Mozemo slobodno reci da je to
svojevrsni ontolosko-antropoloski pristup u proucavanju povijesne
sudbine bosanskih muslimana s refleksijom na susjedne zemlje i narode,
zavisno od toga koliko i kako su se svi mesusobno
susretali/komunicirali, sukobljavali, mirili i zivjeli jedni s drugima
ili jedni pored drugih. Svaku historiju (drzave, drustva, naroda...) kao
materijalnu tvorevinu/kulturu u sve tri njene vremenske dimenzije:
proslost, sadasnjost i buducnost, kao vezivno politicko i
kulturno-duhovno tkivo, manje ili vise, prozimaju ideje. "Neko je u
nauci vec primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni
narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture,
kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iscezli, dok su
oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopoliticke
ciljeve prezivjeli i ostali u povijesti. Drustvo ili narod bez ideja
nema historije. Ova ce se historija, ne zanemarujuci bosnjacku
materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama
kojima su se Bosnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im
omogucile da kao narod prezive i ostanu svoji na svome"
1. Termin
Etimolosko znacenje rijeci Musliman, autor objasnjava ovako: "Naziv
Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za
Bosnjake, potice od arapske rijeci muslim, sto je particip aktiva od
rijeci islam, u znacenju 'predati se Bogu'. Rijec musliman je perzijski
plural od arapskog muslim, a oznacava pripadnika islamske vjere. Ovaj
perzijski plural upotrebljava se u turskom (musliman) i bosanskom jeziku
kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na
juznoslavenskom etnickom i politickom prostoru dobio u posljednjih sto
godina znacajne etnicke, odnosno nacionalne oznake slavenskog
muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, Sandzaku, Crnoj Gori i
Kosovu. U tom znacenju taj je termin pisan velikim pocetnim slovom,
obicno kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimicno koristen i u
dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope.
Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata
bosansko-muslimanska dijaspora uvijek i iskljucivo nazivala bosnjackim
imenom. Isti je slucaj i u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Bosnjackom
imenu priklonio se pocetkom sezdesetih godina dio politicke emigracije
oko lista Bosanski pogledi"3 (12-13).
Za vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni (Bosanskom ejaletu
ili pasaluku), koji je u razlicita vremena obuhvatao, osim danasnje
Bosne i Hercegovine, i druge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva
naziva. "Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu
bosanskohercegovacki, sandzacki i ostali muslimani slavenskog porijekla
i jezika sebe su u etnickom, politickom i jezickom smislu smatrali i
nazivali Bosnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska
administracija u svojim sluzbenim aktima. U mnogim sluzbenim spisima
Porte bosnjacko ime se kao regionalna i narodna oznaka susrece u raznim
oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u
znacenju Bosnjaci ili 'bosanski narod')" (13). Isti naziv, tj. Bosnjaci
ili "bosanski narod", koristio se u prepisci koju su Husein-kapetan
Gradascevic i istaknuti pojedinci njegovog pokreta vodili s austrijskim
vlastima i knezom Milosem Obrenovicem.4 Za Bosnjake se u svakodnevnom
govoru i pisanoj rijeci upotrebljavao i naziv "turcin", kao vjerska
oznaka - da su njihovi pripadnici "turske", tj. islamske vjere. Time su
se pokusavali jasno razlikovati od pripadnika ostalih juznoslavenskih
naroda istog ili zajednickog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. Naziv
"turcin" cesto je imao i ima uvredljivo znacenje. I u osmansko doba
Bosnjaci su se distancirali od naziva Turci. "Tako je zabiljezeno da su
1568. neki Bosnjaci odbili da u ispravu o zakljucenju nekog posla u
Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao
"Mussolmani di Bossina" (14).
Poslije austrougarske okupacije 1878. godine, za Bosnjake se poceo
sluzbeno koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemackom
Muhammedaner. Taj naziv narod nije prihvatio, a u upotrebu sve vise
ulazi naziv musliman. Napisima u listovima Bosnjak i Behar, bosnjacka je
javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao
neprimjeren, sektaski i uvredljiv, izbaci iz sluzbene upotrebe i
zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bosnjackoj stampi i publicistici
upotrebljava se iskljucivo rijec Musliman, sto je i narod prihvatio kao
svoju suvremenu etnicki, odnosno, nacionalno-politicku oznaku (14).
Naziv Musliman kao etnicko, odnosno nacionalno-politicko ime potpuno je
afirmirano aktima Narodnooslobodilackog pokreta 1941-1945, posebno
odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifasistickih vijeca Bosne i
Hercegovine, Sandzaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifasisticke
skupstine narodnog oslobosenja Srbije, istice autor. "U razdoblju izmesu
1947. i 1949. sluzbena je politika ustvari ukinula 'nacionalno ime'
Musliman, priznato u toku NOB-e" (16) i poslije prvog poslijeratnog
popisa stanovnstva 1948. vratila staroj praksi nacionalnog
opredjeljivanja Bosnjaka.5 Nakon puno lutanja i nedorecenosti oko
pitanja kojim imenom izraziti i oznaciti bosnjacki etnos, "sluzbeno je
krajem sezdesetih godina usvojena, vec od ranije u praksi
rasprostranjena, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani.
Svoju nacionalnu pripadnost i identitet Bosnjaci su iskazali i potvrdili
popisima stanovnistva 1971., 1981. i 1991. godine. "Ime Musliman u prvom
redu je proisteklo iz slozene politicke historije Bosne i Hercegovine,
te opcenito muslimana na juznoslavenskom prostoru i namjernog
manipuliranja njihovom vjerskom i etnickom, odnosno nacionalnom
pripadnoscu od razlicitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako
i izvan Bosne" (16).
U vrijeme raspada bivse Jugoslavije 1989/1990. godine aktualizira se
upotreba naziva Bosnjak. U sirokom spektru razlicitih politickih i
kulturno-duhovnih orijentacija politickih stranaka, drugih drustvenih
grupa i politickih pokreta, nastalih raspadom Saveza komunista
Jugoslavije, artikulira se i razvija i bosnjastvo kroz razlicite
politicke, historijske, filozofsko-socioloske, umjetnicke i druge
intelektualne rasprave. Ucestalost upotrebe naziva Bosnjak i Bosnjaci,
kao nacionalne oznake bosanskih muslimana, pocinje s oruzanom agresijom
na Bosnu i Hercegovinu travnja 1992. godine, s nevisenim genocidom nad
Bosnjacima, kao i s organiziranim oruzanim otporom agresiji.
"Na Drugom bosnjackom saboru 28. IX. 1993. u Sarajevu plebiscitarno je
prihvacen naziv Bosnjak. To je samo potvrseno Daytonskim sporazumom i
Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI. 1995. godine" (17).
2. Nastanak i razvoj bosnjackog bica
"Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez
sumnje, najstarija juznoslavenska ranofeudalna drzava" (27), dosta
udaljena od tadasnjih civilizacijskih sredista, istoka (Carigrad) i
zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politicki i kulturni utjecaji do
nje sporo dolazili i slabo se osjecali.
2.1. Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska
Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj
svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog
bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo'
ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti
i jedne osobene duhovnosti? Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro
svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je
'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke
korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u
Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna
dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne
mogu odreci" (35).
Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz",
kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de
Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa
oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme
javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u
Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa
svojom obitelji, sirom rodbinom i sa vise od deset tisuca krscana. O
tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez
Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec
1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu
intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv,
motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je
zapocela bliska saradnja izmesu rimske kurije i ugarsko-hrvatskih
kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske
pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari
protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje
izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada
su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su 'patareni' ili 'babuni',
bilo muslimani, nije vise nikada prekidala" (33).
Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski
rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska
kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce
njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao
u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim
uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno
istragama vosenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto
je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne
odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa,
sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).
Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Na
Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama krstjana, banom
Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine krstjana,
8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog
heretickog ucenja i prakse. »in odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao
privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se
izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine
odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske
prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog
korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri
stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada
tako i sa istoka" (35).
Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao
hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno
Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski
rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine.
Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u
otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu,
vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor.
Staleski organizirana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne
Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu
o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne.
"Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i
Bosanaca (Bosnjana ili Bosnjaka) i cuvari svojih prava i svoje
teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i
svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite
teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu
bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...). Osnova
razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i
njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i
srpskopravoslavnu crkvu." (45)
Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na
iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate, to je kralj
Stefan Dragutin (...) trazio od pape da se dominikanci u Bosni zamijene
franjevcima" (47). Papa je prihvatio i realizirao tu inicijativu, za
koju je "prvi uvjet moguceg uspjeha u borbi protiv bosanskih heretika
znanje jezika sredine u kojoj su oni djelovali" (47). "Prema nekim, po
svemu sudeci pretjeranim procjenama, "franjevci su za oko 120 godina
misionarskog rada, od 1339. do 1463. godine, uspjeli u Bosni obratiti na
katolicanstvo 'preko 500.000 bogomilskih sljedbenika', sto je cinilo
'preko cetiri petine pucanstva u tadasnjoj bosanskoj drzavi'" (49).
"Srpska pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski
stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52).
I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale
metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin
odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na
pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima
Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvoseni u
pravoslavlje" (53).
Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica
(Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i
patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki
karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve
nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i
predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom
prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene
srednjovjekovne drzave, a to su sirenje islama i oblikovanje bosnjackog
etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve
bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski
fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv,
F.N.). Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak
bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki
bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi
istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije
sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima,
ustrojstvom i teologijom. M. Krleza o zanimanju F. Rackog za bogumilstvo
kaze: "Da je bas jedan zagrebacki kanonik jedini osjetio bogumile, i to
je jedan od nasih paradoksa" (Krleza, 1977:328). I dalje: "Racki. Franjo
Racki. Jedan od nasih historijskih preteca: bogumilstvo. Bogumili su
prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku7, a to nam
je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno i tek jucer.
Ima tek da se napise hrvatska historija. Sve je jos uvijek na veoma
bijednom, mucavom, barbarskom pocetku" (Krleza, 1977:17). "Bogumilska
teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece
popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno
objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno
prihvatanje islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo
se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i
pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno
prihvatili islam. Sa pocetkom proucavanja osmanskih deftera pedesetih
godina, ta je teorija jednostavno pala u vodu, mada je jos uvijek
popularna mesu laicima i historicarima-amaterima" (90). Nema pouzdanih
znakova niti podataka o tome da su se starjesine ili pripadnici Crkve
bosanske priklonili Osmanlijama. "Upravo cinjenica da ni jedna od triju
crkava nije na tlu Bosne i mesu bosanskim seljastvom imala osobito cvrst
oslonac i znacajniji uticaj, omogucila je masovno prihvatanje islama.8
Sigurno je da su islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni.
Prema tome, prihvatanje islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog
stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere,
a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja
nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto misli i pise" (91-92).
Bogumilstvo ne objasnjava ni zagonetku stecaka. "Kako je primijetio Noel
Malcolm, bogumilstvo je bilo rasireno i po Bugarskoj, Trakiji i
Makedoniji, ali tamo nema nikakvih stecaka. Pored toga, na mnogim
steccima uklesan je kriz, koji su bogumili odbacivali. Najveci broj
stecaka sacuvan je u Hercegovini i potice s kraja XIV. i pocetka XV. st.
kada je vecina bosanskog stanovnistva vec bila usla u katolicanstvo ili
pravoslavlje. Odatle se u nauci danas opcenito vjeruje da svi motivi na
steccima 'ne pripadaju jednom jedinom dekoratvno-slikovnom jeziku'. Na
steccima se susrecu uklesani veoma razliciti motivi i simboli, od
paganskih do raznih krscanskih, heretickih, ratnickih, cehovskih i
drugih" (90).
Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost
sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje
vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge
strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv
pape i ugarsko-hrvatskih kraljeva i velikasa, kao i srpskih vladara koji
su nosili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje, dala znacajan doprinos
izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih
neprijatelja.
2.2. Doba osmanske vladavine
Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti,
postupno je nastajala i razvijala se po sadrzaju i obliku slozena, ali
jedinstvena muslimanska zajednica. Autor o tome sazeto kaze: "Bosnjacka
muslimanska zajednica, odnosno drustvo uoblicilo se kao osoben vid
zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opca privrzenost osmanskoj
islamskoj drzavi, cijim su posredstvom Bosnjaci postali muslimani i na
taj nacin tijesno povezali svoju sudbinu s tom drzavom. Posredstvom
islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i sire
kulturno-duhovnu orijentaciju, F.N.) Osmanskog Carstva, Bosnjaci su
usvojili jedinstvenu politicku ideologiju i ulazili u jedinstveni
kulturni krug" (128). Na toj se osnovi formirao na tlu Bosne bosnjacki
narod sa svojim manje ili vise prepoznatljivim politickim i
kulturno-duhovnim interesima, i uopce vrijednosnim orijentacijama.
"Bosnjacki je narod jos od srednjeg vijeka i pocetka osmanskog razdoblja
bio klasno strukturiran. »inili su ga spahije, duhovna inteligencija
(ulema), gradski slojevi, slobodni i zavisni seljaci (raja)" (128).
Prihvatanje islama u Bosni bilo je proces cija se postepenost i dinamika
mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, cijem se
proucavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine (139). "Ovi
primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja islama u Bosni trajao
250 godina" (139-140). Moze se reci da "nisu vjerski, nego politicki
razlozi bosanske krstjane priblizili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima
islama" (150). Progonima i nasilnim pokatolicavanjem pripadnika Crkve
bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati izmesu
grube katolicke prozelitisticke kampanje dvojice posljednjih bosanskih
kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu. Sirenje
islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su
bili sredista cjelovite gospodarske djelatnosti, a posebice trgovine,
obrta, te zadovoljavanja svih osobnih i drustvenih potreba gradskog
stanovnistva. U vecim su gradovima osim hanova, karavan-saraja,
musafirhana, brojnih ducana razlicitih esnafa postojali i bezistani. Sve
te gospodarske i kulturno-duhovne okolnosti omogucavale su sirenje
islama.9 Neki historicari su pokusali naucnim metodama dokazati tezu da
je prihvatanje islama u Bosni u neposrednoj vezi s ocuvanjem zemljisnog
posjeda. Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uresenja osmanska Bosna
u biti ostala feudalna, veoma rasparcana zemlja, kao u doba Kotromanica.
Tu tezu Imamovic opovrgava, izmesu ostalog isticuci da takvo nastojanje
"pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog
vojno-administrativnog i zemljisnog uresenja. Svaki bosanski vlastelin
koji se ukljucio u taj sistem, kao uzivalac timara i spahija, provodio
je najveci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi kao ratnik-konjanik"
(154). To znaci da je zivio od svoga, najcesce napornog rada. Vlastelin,
koji se odlucio da se ukljuci u timarski sistem nije bio obavezan da
postane musliman (154). Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom sirenju
islama jasno je odgovorio i Vladislav Skaric jos 1940. godine. On je na
osnovu "izvora ustanovio da je 'krivo misljenje da se na Balkanskom
poluostrvu islam sirio naglo i da je sluzbeno siren silom'. Tu cinjenicu
Skaric potkrepljuje jednim logickim argumentom, koji je vrlo ocit, tj.
'da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hriscanina, niti bi bilo ni jedne
crkve i manastira da je islam siren drzavnom silom'. Islam su
jednostavno 'sirile prilike i ljudske okolnosti' " (168). Stav je
autora, kako je svako nastojanje da se za cinjenicu masovnog prihvatanja
islama u Bosni nase neko navodno historijsko objasnjenje usmjereno, u
prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bosnjaka. U
okolnostima cjelovitih drustvenih proturjecnosti toga doba, "se krajem
XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od
Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta
aglomeracija muslimanskog stanovnistva, slavenskog porijekla i jezika.
To je stanovnistvo u jezickom, etnickom i politickom smislu opcenito u
Osmanskom Carstvu smatrano Bosnjacima, odnosno bosnjackim narodom"
(180).
2.2.1. Pokret za autonomiju Bosne
Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeca javljaju se mesu Bosnjacima
neslaganja i pobune na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi. Jos u
prvoj polovini XVIII. st. zazivjela je u Bosni institucija ajanluka, kao
novog oblika funkcioniranja lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Bunili su
se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni
nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih
reformi. Uz njih su se bunili i janjicari po gradovima, posebno u
Sarajevu. "Zamisljene i najavljene upravne i vojne reforme cinile su
izlisnim, kako janjicarstvo tako i ajanluk" (334). Kapetani i ajani su
se sastali u Tuzli krajem sijecnja 1831. godine i dogovorili da ne
prihvate reforme,10 vec da se odupru, posebno formiranju nove vojske i
nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog
su vosu, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradascevica.
Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u
kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga
proglasavaju bosanskim vezirom. "(...), prema A. S. Alicicu, u Sarajevu
12. IX. 1831," (335), zvanicno se proglasava i javno objavljuje
autonomija Bosne. Samo poslije nesto vise od osam mjeseci, 31. V. 1832.
godine, turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom
Rizvanbegovicem i Smail-agom »engicem na celu nanijela je presudan poraz
Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je
porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno
propao. Ipak Gradascevic je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati
pokretu opcebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovackih ajana, uz
njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i Sandzak. Vuk Karadzic
je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadasnju
situaciju u Srbiji i Bosni sazeo u jednoj recenici: 'U Srbiji sve po
starome, a sultan Bosnjake pokori sam' (337). Husein-kapetan je
posredstvom covjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevica,
odrzavao veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku
nastojao osigurati.11 Ali, Austrija 'iz svoje sebicnosti nije htjela
znati za Bosnjake' (337).
Vrlo znacajna, ako ne i najznacajnija kulturna tekovina druge polovine
19. stoljeca mesu Bosnjacima je pojava suvremenog stamparstva, stampe i
novinarstva kao profesije. Krajem svibnja 1866. pocela je u Sarajevu
raditi prva suvremena stamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878.
stampao uporedo na turskom i bosanskom jeziku i sluzbeni vilajetski
sedmicni list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlazenja Bosnu su uresivali
Mustafa Refet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurtcehajic i Kadri
Carigradlija, slovoslogac turskog teksta u listu. Osim sluzbene Bosne, u
Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bosnjacki list, Sarajevski
cvjetnik, ciji je izdavac i urednik bio Mehmed Sacir Kurtcehajic (341).
2.3. Austro-ugarsko razdoblje
Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u
BiH bio je za Bosnjake veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov -
prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim razlicitu
kulturu i nacin zivota, koji su izazivali dramaticne i sudbonosne
posljedice u zivotu ljudi. Jedna od tih pojava je i iseljavanje u
Tursku, ciji su uzroci razliciti.12 Broj iseljenih Bosnjaka u toku
ceterdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini krece se od
61.114 iseljenika, sto je zvanicni podatak austrougarskih vlasti do
300.000, sto je podatak koji se spominje u publicistici (371). Nakon
aneksije BiH 1908. godine nastavilo se masovno iseljavanje Bosnjaka iz
BiH u Tursku. Samo 1910. godine broj iseljenika dostigao je brojku
17.018. "Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo
Austro-Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za
emigraciju" nastojeci "da na granicama Srbije, Bugarske i Grcke naseli,
zbog odrzavanja ravnoteze prema tamosnjem hriscanskom elementu,
muslimane iz Bosne i istocne Rumelije" (431).
Bosna je u to vrijeme bila izlozena snaznim nacionalistickim pritiscima,
od cijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak
Monarhije u njoj. Nakon preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom,
Kállay je "polazeci od vjerske tolerancije i postivanja pariteta"
pokusao u domacem stanovnistvu razviti i ucvrstiti osjecanje bosanske
posebnosti, odnosno narodnosti.13 Takvo bosanstvo je krajem osamdesetih
godina dobilo obiljezje "politicke ideje sa spoljnim simbolima (grb i
zastava), ostro je napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi i publicistici"
(374).
U unutrasnjem zivotu zemlje bosnjastvo je jasno doslo do izrazaja
pocetkom devedesetih godina. Vec sredinom 1891. godine Mehmed-beg
Kapetanovic-Ljubusak pokrenuo je list Bosnjak. Prvi broj Bosnjaka izasao
je 2. VII. 1891. godine. Programska orijentacija lista bila "je na
prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bosnjacima i
njihovo priblizavanje evropskoj civilizaciji" (377). Prema Bosnjaku
elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a
faktori koji su odvojili Bosnjake od ostalih naroda su klima, mjesni
obicaji i vjera. Prema Bosnjaku, "Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa
kojima treba u slozi i ljubavi zivjeti, samo da i oni ostave na miru
Bosnjake i ne naturaju im svoje ime" (379). "Bosnjastvo se moze
posmatrati i kao mogucnost da se prevlada konfesionalna sadrzina nacije
u Bosni i Hercegovini. Mesutim, ni jedan od nosilaca bosnjastva u
sustini mu nije davao ovo znacenje. I kod lista Bosnjak, u pocetku, to
sire znacenje bosnjastva vise je privid i odraz sluzbene austrijske
politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bosnjak, i pored njegove uske
drustvene pozicije, bosnjastvo je, prije svega, mogucnost nacionalne
samoidentifikacije muslimana i iskljucivo sredstvo odbrane njihove
posebnosti" (382-383).
2.3.1. Bosnjacki autonomni pokret
Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocela je borba Bosnjaka za vjersku i
vakufsko-mearifsku14 autonomiju. "Osnovni bosnjacki kulturno-politicki
interes tog vremena odnosio se na rad i polozaj vakufa, kao temeljnih
materijalnih izvora za izdrzavanje skola i ostalih mearifskih i
islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale
sadrzaj tadasnjeg javnog zivota u Bosnjaka" (386). Autonomnom borbom
poceo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja
Bosnjaka. S pocetkom ove borbe javlja se i bosnjacko-srpska politicka
suradnja. Ona je trajala vise godina i iskazivala se u nizu zajednickih
politickih akcija. Srbi su ponudili bosnjackim predstavnicima nacrt
ugovora o politickoj suradnji u kojem se na prvom mjestu trazila
politicka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s
bosnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rjesavanju agrarnog
pitanja, te zbog prijedloga srpske strane da "sluzbeni naziv jezika u
BiH bude iskljucivo srpski, te da se u javnom pismenom saobracaju,
skolama i drzavnim organima koristi iskljucivo cirilica" (395).
U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se
veleposjednicka grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune
njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vosstvo autonomnog pokreta.
Pocetkom prosinca 1906. godine na sastanku bosnjackih prvaka u
Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO).
Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz
vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih
sloboda i uresenje agrarnih odnosa. Potaknuti vracanjem, 24. VII. 1908,
na snagu liberalnog Midhat-pasinog Ustava iz 1876. godine od strane
nositelja mladoturske revolucije, muslimanska i srpska narodna
organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio
Osmanske Carevine, dobije svoj ustav.
Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilicno heterogena
grupa tzv. "naprednih Muslimana", kako su se sami nazivali. To su bili
ugledniji rezimski orijentirani grasani, mesu kojima su se posebno
izdvajali gradonacelnik Sarajeva Esad ef. Kulovic i tesanjski
veletrgovac i bankar Adem-aga Mesic, zatim nekoliko nezavisnih
intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Basagic. Borili su
se za odrzanje bosnjackog naroda u BiH i zastitu njegovih, prije svega
posjednickih interesa. Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme
djelovao je i drugi pokret "cisto kulturne prirode". "Njegovi nosioci su
1900. pokrenuli prvi bosnjacki knjizevni list Behar, osnovali potporno
drustvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bosnjacki klub, vise
citaonica i trezvenjackih drustava, Islamsku dionicarsku stampariju,
list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradnicku zadrugu u selu Sijama kod
Maglaja, tada kotar Tesanj itd." (410). Obavili su niz poslova koji se u
historiji srednjoeuropskih naroda obicno nazivaju "kulturnim" ili
"nacionalnim preporodom". Koncepcija bosnjackog kulturnog preporoda
trebala je u narodu "razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom slavenskom
porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje islamske
kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bosnjackog
narodnog bica. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te
islam predstavljaju tri bitna elementa bosnjackog nacionalnog
omesivanja" (410). Iz toga i proizilazi posrednicka uloga Bosnjaka
izmesu zapadne i istocne kulture, koje ce se pokretaci i nosioci
bosnjackog preporoda dosljedno drzati i prakticno ostvarivati kroz svoj
casopis Behar.
"Napredni Muslimani" su 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu
stranku, na cijem celu je bio Adem-aga Mesic. MNS je podrzala aneksiju
BiH, koja je proglasena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja.
Stranka je pod Mesicevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i
prorezimsku politiku, zbog cega je bila krajnje nepopularna u narodu.
"Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nesto prije prvih saborskih izbora MNS
revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i
uzela naziv Muslimanska samostalna stranka (MSS)" (417).
Bosnjacki autonomni pokret "je nastao iz dubokih unutrasnjih potreba
naroda i rezultat je cinjenice da se zivot Bosnjaka kretao jos u
okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava
bila prikracena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrozene"
(396).
Primjereno nastalim politickim i drugim promjenama Bosnjaci su bili
svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politicki razvijati
i afirmirati. "Politicko vosstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno
kaze da je jedini izlaz prihvatanje evropskog nacina zivota, uz
jednovremeno ocuvanje vlastite narodne bosnjacke tradicije (...).
Otvorenim pismom Serifa Arnautovica Muslimanima na Balkanu, objavljenom
u prvom broju novopokrenutog lista sa simbolicnim nazivom Vakat, 2. I.
1914, on to porucuje svim muslimanima koji su usli u sastav raznih
balkanskih drzava i opominje ih da Bosnjaci imaju u tom pogledu
30-godisnje gorko iskustvo" (455).
Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom
ratu balkanski saveznici su srusili "europsku Tursku". U Drugom
balkanskom ratu Turskoj su pripali Edirne i istocna Trakija, pa je
uspjela zadrzati status europske zemlje.
2.4. Razdoblje Jugoslavenske drzave
Drzava Srba, Hrvata i Slovenaca, ciji je sastavni dio bila i BiH
osnovana je 29. X. 1918. godine. Za predsjednika Narodnog vijeca SHS,
kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj drzavi, izabran je Anton Korosec,
a za potpredsjednika dr. Ante Pavelic (zubar) i Svetozar Pribicevic.
»inom ujedinjenja 1. XII. 1918. BiH je usla u sastav jedinstvene
jugoslavenske drzave. "Tadasnja vladajuca ideologija nacionalnog i
drzavnog unitarizma nije priznavala postojanje posebnih nacija, vec samo
triju 'plemena': Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog 'jedinstvenog
jugoslavenskog naroda', a u slucaju Bosnjaka i cinjenicu da oni kao
muslimani predstavljaju odresenu kulturno-vjersku grupu" (492). Na toj
osnovi formirana je upravo u Sarajevu 15. II. 1919. Demokratska stranka,
kao potreba i izraz koncepta centralistickog drzavnog uresenja.
Istovremeno u Sarajevu su ujedinjene sve dotadasnje bosnjacke lokalne
politicke organizacije u jedinstvenu politicku stranku Bosnjaka na
podrucju BiH, pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO),
ciji je osnovni okvir politickog djelovanja bila borba za nedjeljivost i
autonomiju BiH. U to vrijeme je obnovljena stara Hrvatska narodna
zajednica, koja se kasnije podijelila na Hrvatsku tezacku stranku i
Hrvatsku pucku stranku. Sve tri ove stranke zalagale su se za
autonomisticko, odnosno federalisticko drzavno uresenje (494).
U takvim drustvenim okolonostima pojavio se i novi strogo centralisticki
i unitaristicki Ustav. Njegovo izglasavanje upriliceno je na Vidovdan
28. VI. 1921, pa je po tome i nazvan Vidovdanski ustav, koji je
dalekosezno zacrtan u duhu mitskog srpskog zavjeta. Uvodnik u radikalnom
listu Samouprava, u povodu donosenja Vidovdanskog ustava, imao je naslov
Ovogodisnji Vidovdan povratio nam je Carstvo. Politicki zivot u
kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obiljezen "haoticnoscu,
bezobzirnoscu i represijom vladajucih krugova i krajnjom kraljevom
samovoljom" (499).
Za Bosnu i Bosnjake javlja se novi nepovoljni politicki dogasaj -
osnivanje Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, istog dana kada su
predsjednik vlade Dragisa Cvetkovic i vosa HSS-a dr. Vlatko Macek
potpisali sporazum o: 1) osnivanju koalicione vlade Cvetkovic-Macek i 2)
osnivanju Banovine Hrvatske. Tim cinom je izvrsena podjela Bosne i
Hercegovine, sto je izazvalo nezadovoljstvo i ostro reagiranje Bosnjaka.
Dr. Mehmed Spaho, vosa JMO, upozorio je Cvetkovica da se ne cine
koncesije na racun BiH.
Bosnjacka inteligencija je tokom dvadesetih godina bila podijeljena u
odnosu prema Atatürkovim reformama, odnosno sekularizaciji Turske, na
moderniste ili reformiste, na jednoj, i tradicionaliste ili
konzervativce na drugoj strani. Modernisti su se javili kako mesu
svjetovnom inteligencijom, tako i mesu ilmijom. "Mesu svjetovnim
modernistima najaktivniji su u dvadesetim godinama bili Dzevad-beg
Sulejmanpasic i Edhem Bulbulovic. Njihovim zalaganjem osnovan je u
januaru 1928. jedan intelektualni krug, pod nazivom Reforma -
organizacija naprednih muslimana. Krug je krace vrijeme izdavao i svoj
list pod nazivom Reforma" (522). Programska orijentacija Reforme imala
je tri osnovna cilja: Prvi, vjersko-prosvjetni - osuvremenjivanje
vjerskog odgoja Bosnjaka, sto je na prvom mjestu podrazumijevalo
modernizaciju i osuvremenjivanje vakufa, iskorjenjivanje predrasuda i
praznovjerja. Drugi, otkrivanje i emancipacija bosnjacke muslimanske
zene, njenim skolovanjem i uvosenjem u privredni i socijalni zivot.
Treci, pitanje nacionalne smosvijesti, sto je sadrzavalo problem
polozaja Bosnjaka izmesu slavenstva i orijentalnog arapsko-turskog
svijeta, kao i izmesu Srba i Hrvata. U tom smislu reformisti su
inzistirali na nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka, tako da oni kao
"autohtoni elemenat" vide u Jugoslaviji svoju pravu i jedinu domovinu.
Pitanjem polozaja BiH i njene autonomije nisu se bavile samo grasanske
stranke i grasanski politicari. Njime se stalno bavila i tada ilegalna
Komunisticka partija Jugoslavije. Na njenu inicijativu
bosanskohercegovacka studentska omladina obratila se otvorenim pismima
narodu, u prosincu 1937., ozujku 1938. i prosincu 1939. godine. Ta pisma
potpisalo je 509 studenata iz BiH (studirali su uglavnom u Beogradu i
Zagrebu), svih nacionalnosti: Srba, Bosnjaka, Hrvata i Jevreja. "Oni u
tim pismima, kao ljudi 'kod postojbine, a bez postojbine', iz osjecanja
i duznosti, prava i potrebe, zahtijevaju autonomiju Bosne i Hercegovine"
(...) Oni se odlucno izjasnjavaju protiv svakog etnocentralizma,
svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Samo uz te pretpostavke
BiH moze zauzeti 'mjesto koje joj po njenom posebnom polozaju pripada'.
U pismima se posebno istice da je BiH u tadasnjoj grasanskoj politici
'predmet nepostedne trgovine i potkusurivanja'. Trazi se rjesavanje
narodnih problema 'unutar postojecih drzavnih granica na osnovu
demokratije i ravnopravnosti naroda' " (523). Pisma studentske omladine
ukazala su na historijsko i egzistencijalno zajednistvo naroda BiH.
Njihov razmjestaj u BiH ne dozvoljava da se izmesu njih povlace
administrativno-politicke granice. To zajednistvo potpisnici pisma nisu
vidjeli samo kao aktualnu/kratkotrajnu potrebu, vec i kao opredjeljenje
za buducnost. "Ovim pismima u komunisticku publicistiku uvedena je
kategorija 'narodi Bosne i Hercegovine', kao izraz njene konfesionalne i
etnicke slozenosti. Na drugoj strani, uvedena je kategorija
samosvojnosti BiH. Ta samosvojnost bila je pretpostavka za rjesavanje
njenih nacionalnih i drzavnih odnosa" (524).
Raspadom Kraljevine Jugoslavije i proglasenjem Nezavisne Drzave
Hrvatske, Njemacka i Italija su BiH prepustile Nezavisnoj drzavi
Hrvatskoj. U NDH, Bosnjacima se "otvoreno negirao i oduzimao njihov
narodni subjektivitet". "Pavelic je 14. VIII. 1941. primio predstavnike
bivse JMO (Jugoslavenske muslimanske organizacije, F.N.), sa Dzaferom
Kulenovicem na celu, cime je dio vosstva stranke pristao uz ustasku NDH
i stavio se u njemacku sluzbu"14 (533). Zbog toga je Kulenovic naisao na
ostru osudu iz redova bivse JMO. Svoje zlocine nad Srbima, Jevrejima i
antifasistima svih nacionalnosti ustase su od pocetka kukavicki i mucki
nastojale i dijelom uspijevale pripisati Bosnjacima, kako bi onda ovi
bili izlozeni cetnickoj odmazdi" (534). Ustase su cestim nosenjem
"muslimanskih znamenja", kao sto su fesovi i mesusobnim dozivanjem
navodnim muslimanskim imenima od pocetka nastojale kompromitirati
Bosnjake (534). Ustase su brojne Bosnjake kao muslimane otpremile i
ubile u ustaskim logorima u Jasenovcu, Gospicu, Staroj Gradisci,
Bosanskoj Dubici ili na drugim mjestima (534). "Veci broj Bosnjaka
ustase su, pod vosstvom Maksa Luburica, svirepo poubijale za vrijeme
posljednje faze svoje strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine"
(534-535).
Vecina bosnjackog naroda koja nije prihvatila NDH i njenu politiku
borila se za samostalnu BiH, i smatrala je da se u svim ugrozenim
podrucjima Bosnjaci moraju naoruzati i sami braniti. U mnogim krajevima,
posebno na selu, doslo je do formiranja "muslimanske milicije", koja je
stitila svoja mjesta od mogucih napadaca, a posebno od cetnika. U
pojedinim slucajevima ucestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV.
Najveci je dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943.,
pristupio partizanima. Znacajan broj Bosnjaka se od pocetka ustanka
borio u sastavu partizanskih jedinica. Oko 50 Bosnjaka je proglaseno
narodnim herojima.
3. Borba Bosnjaka za opstanak
Krajem 17. stoljeca zaostrava se kriza osmanske drzave, koja se posebno
ispoljava u Bosni, tada granicnoj provinciji "Carstva, izlozena stalnim
napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca
sa jugoistoka. Istovremeno pocinju progoni Bosnjaka i genocid nad njima
kao muslimanima"15 (290). Ideoloski izvori genocida nad Bosnjacima i
drugim narodima u suvremeno doba sadrzani su u zelji balkanskih, "prije
svega srpskih i crnogorskih vladajucih struktura" (291) da njihovim
istrebljivanjem stvore svoje etnicki ciste teritorije, odnosno drzave.
Proces protjerivanja i istrebljivanja Bosnjaka otvoren je tzv.
"'istragom poturica',16 ustvari pokoljem Bosnjaka u staroj Crnoj Gori
pocetkom XVIII. stoljeca.
"Pokolj Bosnjaka u Crnoj Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila
Scepcevica Petrovica (...) U historijskoj se literaturi spominju
razlicite godine u kojima je izvrsen pokolj nad Bosnjacima, od 1702. do
1708. godine. Vecinom se smatra da je vladika Danilo na Bozic 1702, na
samo Badnje vece ili pred zoru, isjekao 'sve Turke' u Crnoj Gori. To se
misljenje zasniva na jednom zapisu, koji navodno potice od samog vladike
Danila, u kojem on prica o izgonu 'Turaka' upravo 1702. godine"17 (291).
"Kako je opjevani pokolj nad Bosnjacima izvrsen uoci Bozica, to su
srpski i crnogorski cetnici, kad god su mogli, slijedili tu tradiciju i
u Drugom svjetskom ratu svoje koljacke napade na Bosnjake zapocinjali na
pravoslavno Badnje vece.18 Takvo stanje duha Krleza je jednom prilikom
nazvao 'krugom turske magije'. 'Kako se fascinantni krug turske magije',
pisao je Krleza, 'jos uvijek nije ugasio u nasim svijestima, vise od
svega govori Njegos, cije parole jos danas ubiru pljesak sa otvorene
scene, kao da se u Gorskom vijencu govori o neposredno zivim politickim
problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII. u
XVIII. stoljece'" (293). U svim ratnim stradanjima i nevoljama Bosnjaci
su najteze podnosili opasnost od nasilnog prevjeravanja/pokrstavanja
(290).
Tokom Kandijskog (1647-1660), i Beckog rata (1683-1699), a posebno
poslije njih, znatan dio bosnjackog stanovnistva u okolnim je zemljama
vec tada potpuno istrijebljen. U ratovima i drugim nevoljama u
iscrpljenu i skoro nebranjenu Bosnu 1697. godine sa oko 8000 vojnika
upada austrijski feldmarsal princ Eugen Savojski, usput harajuci i
paleci mjesta kroz koja je prosao na putu ka svom glavnom cilju -
Sarajevu. Predvecer, 23. listopada, Sarajevo je gorjelo.19 "'Prepustili
smo', zapisao je Savojski, 'grad i svu okolicu vatri'. Dok je grad gorio
'jurisni odred' je progonio njegove stanovnike. Jurisnici su se vratili
's bogatim plijenom i mnogo zena i djece, nakon sto su pobili svu silu
'Turaka'", (288). "Tokom XVIII. st. Bosnjaci su izdrzali tri velika rata
s Austrijom i Mlecanima: 1714-18., 1737-39., te 1788-91. godine. Od
presudnog je povijesnog znacaja posebno bio rat 1737., kada su Bosnjaci
kod Banja Luke do nogu porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku
kada im je car Karlo VI. svojim proglasom uoci pohoda na Bosnu
zaprijetio fizickim unistenjem, ukoliko se ne odreknu islama" (572).
3.1. Zacarani krug (ne)priznavanja
Konstituiranjem drzavnosti BiH dovrseno je donosenjem prvog Ustava
Narodne Republike BiH 31.12. 1946. godine. Kao rezultat
Narodnooslobodilacke borbe je stvoren drzavnopravni okvir, koji je
Bosnjacima omogucavao u nacelu svestrani ekonomski, politicki i
kulturno-duhovni razvoj.
U prvim poslijeratnim godinama obnovljeni su, na nacelima odvojenosti
crkve i drzave, slobode svijesti i vjeroispovijesti, proklamiranim
Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika, organizacija i rad Islamske
vjerske zajednice.
Prilikom prvih poratnih popisa stanovnistva u Jugoslaviji, Bosnjaci su
se mogli "opredijeliti", bilo vlastitom voljom bilo administrativno kao
pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati, Crnogorci...) ili da ostanu
"neopredijeljeni". Pri popisu stanovnistva 1953. godine za sva lica
jugoslavenskog porijekla, "koja nisu blize nacionalno opredijeljena", a
to se prije svega odnosilo na Bosnjake, uvedena je nova statisticka
kategorija "Jugoslaven-neopredijeljen". Takvih Bosnjaka bilo je 998.697
(u BiH - 891.800). U 1961. godini prvi put uvedena je statisticka
odrednica "Musliman u etnickom smislu". Takvih je bilo 972.960 (u BiH -
842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH 265.731 musliman izjasnio
kao "Jugoslaven-nacionalno neopredijeljen" (563).
Pocetkom sezdesetih godina jedna grupa bosnjackih intelektualaca u
emigraciji odlucno se vraca bosnjastvu, kao stvarnoj i jedinoj
bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji (Adil Zulfikarpasic, u
clanku u casopisu Bosanski pogledi, i dr. Smail Balic u knjizi na
bosanskom jeziku Kultura Bosnjaka). Od tada se o sudbini, karakteru i
sustini bosnjackog bica javljaju razlicita znanstvena, publicisticka i
umjetnicka djela poznatih i priznatih bosnjackih i drugih autora.
Na neodrzivost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja
Bosnjaka, dva je puta eksplicitno i jasno upozorio i Josip Broz Tito,
"prvi put na II. plenumu CK SKJ, u novembru 1959, a drugi put na VII.
kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine" (564-565).
U zakljuccima 17. sjednice CK SK BiH, u veljaci 1968, izricito se kaze
da i historija i "danasnja socijalisticka praksa" potvrsuju da su
"Muslimani poseban narod" (565).
Bez obzira na formalno-politicko priznanje Muslimana/Bosnjaka,
sadrzinski i sustinski im je poricana svaka etnicka, povijesna i
kulturno-duhovna samoidentifikacija i autohtonost.20 Za skolsku lektiru,
sve do osamdesetih godina, Bosnjaci ili muslimani nisu postojali u
strukturi naroda Jugoslavije (565). "Mnogi ugledni knjizevnici,
pjesnici, javni i kulturni radnici opredijelili su se kao Srbi i Hrvati,
pa je tako i njihovo stvaralastvo tretirano kao sastavni dio srpske,
odnosno hrvatske kulture"21 (Durakovic, 1993:196). Na negiranju
bosnjacke autohtonosti osobito je radilo mesusobno cvrsto povezano
velikosrpsko nacionalisticko jezgro unutar Saveza komunista, koje putem
partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemoguciti
kulturno-politicku afirmaciju Bosnjaka. "Iz tog neformalnog
velikosrpskog udruzenja unutar Saveza komunista nastala je 1990.
teroristicka Srpska demokratska stranka" (567).
Nepriznavanje Bosnjaka kao autohtonih europskih muslimana cijelo vrijeme
se kretalo u pravom circulusu vitiosusu njihovog prisvajanja i
nacionalnog asimiliranja, kako po velikosrpskoj tako i po
velikohrvatskoj posesivno-strateskoj koncepciji prisvajanja ili podjele
Bosne. Nepriznavanje i instrumentalizacija Muslimana/Bosnjaka
potvrsivali su se kao "kljuc Bosne". Bosnjake je jednostavno trebalo
zatrti (573). To se pokusalo i u agresiji na BiH, 1992-1995. godine.
"Bosnjaci su tom planu pruzili odlucan otpor i uz ogromne ljudske zrtve
sprijecili njegovu realizaciju u predvisenom obimu i obliku. Ideja Bosne
i njene drzavnosti su tako odrzani i ocuvani" (573).
3.2. Bosanski jezik
Jezik kojim Bosnjaci govore je u srednjem vijeku "najcesce nazivan
jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nesto kasnije bosanskim.22 (...)
U opcu upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII. i XVIII. stoljecu"
(15). Naziv bosanski jezik ostao je u sluzbenoj upotrebi i nakon
austrougarske okupacije 1878. godine. Naziv bosanski ili bosnjacki jezik
je zvanicno ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine
od 4. X. 1907. godine. U njoj se izricito zahtijeva da se "zemaljski
jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati srpsko-hrvatskim,
odnosno hrvatsko-srpskim. S obzirom na tradiciju, posebnom vladinom
odlukom od 20. XI. 1907., Bosnjacima je dopusteno da u svojim autonomnim
ustanovama mogu i dalje koristiti bosanski jezik. U obje bivse
Jugoslavije ta je praksa "jednostavno ukinuta i napustena (...) sve do
prvih mjeseci 1991., kada su ga Bosnjaci putem svoje stampe i
publicistike spontano vratili u upotrebu, sto je vec naucno utemeljeno i
razrijeseno" (16).
4. Etika postovanja zivota
Albert Schweitzer, njemacki lijecnik, odbacio je razlikovanje izmesu
visih (vrednijih) i nizih (manje vrijednih, manje razvijenih) oblika
zivota. Po njemu nije postojala kategorija bezvrijednog zivota, koji bi
covjek mogao slobodno unistiti. Upitao je: "Tko od nas zna, kakvo
znacenje ima bilo koje zivo bice po sebi i u kozmosu?" (Schweitzer,
1957:71). "Etika postovanja zivota jest na opcenitost prosirena etika
ljubavi" (Schweitzer, 1957:70). Zato ponasanje covjeka spram covjeka
trebalo bi biti samo specifican slucaj sveopceg etickog odnosa spram
zivota. Moze se reci da je bît eticko-interkulturalnog konflikta u tome
sto su se dominantne kulture ili njihovi elementi stalno sirili na racun
potiskivanja, stjesnjavanja i asimiliranja marginaliziranih kultura. "U
tome smislu je ljudska kultura morbidna" (Kirn, 1992:278). Posebnost
ljudskog zivota je u tome da njegova volja ima za vlastito prosirenje i
asimilaciju drugih kultura na raspolaganju neusporedivo djelotvornija
sredstva nego svi ostali oblici zivota. Diskriminacija i zlocin se prvo
koncipiraju u glavama ljudi, zatim se prenose na papir, pravi se
konkretni scenario izvrsenja i sprovode u praksi. Prema Allportu
diskriminacija je treci stupanj primitivnih oblika ponasanja, a ocituje
se u nizu mjera koje se drustveno poduzimaju protiv pripadnika neke
grupe da bi se istakao njezin manjevrijedni polozaj u drustvu (Supek,
1973:78).
Neshvatljivo izostavljanje/brisanje Slovenaca i Bosnjaka kao ustavno
priznatih nacionalnih manjina iz Ustava Republike Hrvatske, 12. XII.
1997. godine u Hrvatskom Drzavnom Saboru, svakako je diskriminacija. To
nije politicki mudra, a ni eticki i ustavno-pravno opravdana odluka, jer
proces integracije potiskuju retrogradni procesi ignoriranja,
getoizacije i asimilacije nacionalnog identiteta Slovenaca i Bosnjaka,
sto je i u suprotnosti s Europskom okvirnom konvencijom o pravima
nacionalnih i etnickih zajednica i manjina, pa se moze desiti da
odgovorni mesunarodni subjekti iz Europe i svijeta ocijene izostavljanje
Slovenaca i Bosnjaka iz Ustava RH kao nacionalisticki, sovinisticki, pa
cak i ksenofobicni cin. Manipuliranje cinjenicama uvijek se vraca kao
bumerang. I ne samo zato, objektivna istina mora biti preca i jaca od
bilo cijih neutemeljenih politokratsko-meritokratskih uvjerenja
konformisticko-sporazumaske provenijencije koja misli da slobodna i
suverena drzava moze postojati bez njenih slobodnih i suverenih grasana.
5. Ljudska Bosna i Hercegovina
BiH moze, i mora, opstati samo kao Ljudska. A Ljudska BiH je dinamicna,
otvorena i ravnopravna struktura svih naroda/ljudi koji zive u njoj i
koji je nose u sebi - u svojoj dusi, svome srcu i (raz)umu. BiH nisu
potrebne nikakve umisljene etnocentralisticke mesije i
pokrovitelji-krvnici koji je na svaki nacin i po svaku cijenu pokusavaju
dijeliti i nezajazljivo prisvajati po nacelu lebensrauma.
To su nametnute vrijednosti i potrebe - heteronomna vrijednosna
koncepcija, orijentacija i recepcija, a vrijednosna koncepcija,
orijentacija i recepcija BiH mora biti autonomna; mora proizilaziti iz
entiteta, a ne etniteta bosanskog covjeka - iz entiteta BiH u ljudima,
iz njihovih univerzalnih vrijednosti, iz: entiteta etike, pravde,
objektivne istine, pravne drzave, ravnopravnosti, slobode, otvorenog
drustva. Ljudskoj BiH je potreban otvoreni, dinamicki entitet etniteta,
bez slijepe orijentacije na proslost, vec na sadasnjost i buducnost,
kako nas buducnost ne bi sistematski i nuzno sokirala (Toffler).
Conditio sine qua non cjelovite BiH i zajednickog zivota u njoj je (i)
svojevrsna katarza i ataraksija (iskljucujuci ateizam kao Epikurov uvjet
za ataraksiju) svih naroda Bosne i Hercegovine i svakog njihovog
pripadnika; a za pojedince koji su odgovorni za oruzanu agresiju,
zlocin, genocid, i sankcioniranje odgovornosti pred Mesunarodnim sudom.
Bez katarze i ataraksije nema kajanja i oprosta, bez kajanja i oprosta
nema tolerancije, bez tolerancije nema interakcije, bez interakcije nema
suradnje, bez (ravnopravne) suradnje nema svestranog
dijalosko-interkulturalnog komuniciranja i
integracijsko-interkulturalnog odnosa ciji je cilj svestrani razvoj
bosanskog covjeka i njegove BiH kao stare europske zemlje i drzave.23
Kada je interkulturalno komuniciranje zasnovano na univerzalnim
(humanim) vrijednostima i potrebama, tada sve razlike kao sto su
nacionalne, vjerske, jezicke, ukupno, kulturno-duhovne, ne udaljavaju i
razdvajaju, vec priblizavaju i spajaju, mesusobno oplemenjuju ljude i
narode. Tada nece biti potrebno ni predzise krscanstva, ni predzise
islama, niti predzisa bilo kojih drugih vjera i naroda. Kaze se da nije
Bog u sili, nego u pravdi. Ako je to tako, a jest, i krscanstvo i islam
i sve druge religije su od Boga date, a bozije, osim ostalog, ima
funkciju i smisao povezivanja i oplemenjivanja, a ne razdvajanja i
destrukcije. Zato sve vrste takvih predzisa i zidova su (zlo)djelo
izopacenog covjeka, a ne dar Uzvisenog Boga. "Da bi se priznala tusa
vrijednost, treba imati vlastitu", primjecuje Schopenhauer. Bosna i
Hercegovina je prostorno dovoljno velika zemlja da u njoj ima mjesta za
sve njene narode. Podjela i dezintegracija njenog teritorija je siguran
put u podjelu i dezintegraciju njenih ljudi i svih konstruktivnih
pretpostavki za njihov zajednicki zivot. U tome smislu je indikativno i
uvjerljivo misljenje dvojice sarajevskih taksista o Daytonskom sporazumu
iskazano prije dvije godine: "Nismo se borili zato da zivimo u
razlicitim entitetima24 (...) Borili smo se za zajednicki zivot...".
Podjelu i svojatanje Bosne ne izmisljaju i ne namecu "mali" veliki
ljudi, nego "veliki" mali ljudi koji se grcevito bore za nepovredivost i
afirmaciju mita.
Politicko-romanticarsko glorificiranje i mitologiziranje nacije,
politicke stranke, drzave, prava, demokracije, slobode; i licemjerno
priblizavanje covjeku je privid ostvarivanja slobode covjeka i grasanina
i djelo nasilja nad njima. I lijepo kaze poljski knjizevnik i satiricar
Lec: "Ne moze se svirati 'Pjesma o slobodi' pomocu instrumenta nasilja."
Nedopustivo je zatirati ljudske slobode u ime "visih interesa" i etnicke
pripadnosti. Nedopustivo je govoriti o suverenosti nacije i drzave, a
destruirati i razbijati licnost. Iz takvih i slicnih proturjecnosti
javlja se "krvava pobjeda Povijesti nad Dostojanstvom", istice Alain
Finkielkraut u svojoj knjizi L' Humanité perdue (Izgubljeno
covjecanstvo), izricuci globalni sud o 20. stoljecu. Dok Dostojanstvo
svakoj osobi daje apsolutnu vrijednost, Povijest mu ne moze dati vise od
relativne vrijednosti, zato sto je »ovjecanstvo stavljeno iznad »ovjeka,
a izopacena ideologija iznad humanizirane (nescijentizirane) znanosti.
Dr Fahrudin Novalic
|
|