"Ustikolina je nekadasnja kasaba koja je mamila putnike da borave i konace u njoj, nizom hanova i hamama. Smjestena je na putu od Gorazda prema Foci, u dolini, na uscu rijeke Koline u Drinu, odakle joj i sam naziv potice "usti" na Turskom znaci usce - Koline Ustikolina. S jedne strane se pruza Cvilnsko polje koje je kao i sama ona okruzeno brdima, sa povoljnom klimom i bogatom zemljom, rodnom.
U pripovjedanjima se pominje kao veoma staro mjesto, sto dokazuju i ostaci grckog grada 2 KM nizvodno od Ustikoline, iz pricanja predaka nasih predaka, nakon davne vladavine Grka vlast su imali Turci, njihove osmanlije, pase, age i begovi, i u to vrijeme Ustikolina je bila svratiste karavana koji su kretali od Istambula do Dubrovnika. Ucesnici u karavanu bi ostajali i odmarali se u bogatim hanovima, kako bi put mogli nastaviti dalje. Najstariju dzamiju na Balkanu Turhan Emin-begovu sagradili su Turci dok su vladali ovim krajem.
Nekada je u Ustikolini bila smjestena kovnica metalnog novca.
Do izbijanja Prvog svjetskog rata njom su vladali Austro-ugari, a nako toga Ustikolina je bila pod vlascu Kraljevine SHS. Poslije II svjetskog rata pripadala je SR BiH, odnosno SFRJ.
1. marta 1992.godine na osnovu iskazane volje gradjana Republike Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina je stekla nezavisnost i time postala dio Medjunarodne organizacije drzava, kao njen punopravni clan, krojeci sama sebi sudbinu. Ustikolina je tada bila vece mjesto sa nekoliko hiljada stanovnika. Struktura stanovnistva je bila mjesovita: Muslimani i Srbi. Vecinsko je bilo muslimansko. Sa jedne strane Koline sagradjena je Crkva, a sa druge je ostala od vladavine Turaka dzamija najstarija na Balkanu.
Ljudi su dobronamjerni i komunikativni uvijek bili. To je jedino sto je ostalo isto, sve drugo se promijenilo. 1992. godine izvrsena je agresija na cijelu Bosnu i Hercegovinu, od strane Jugo-vojske, odnosno JNA, seste vojne sile u svijetu, cije su vodstvo preuzeli cetnici s jedne strane i ustase s druge.
Ratovi su brisali poglavlja zivota u Ustikolini. Tako vise nema ni stare kovnice metalnog novca, ni hanova ni hamama, ni Kule Cengica na Odzaku. Nema nicega sto bi ukazalo na bogatstvo ovog kraja. Zive samo ostaci proslosti kao ostaci nekadasnje Turhan Emin-Begove dzamije, ostaci nekadasnjeg, dobrog zivota u ovom kraju.
Kao da nikada nije ni postojala, kao da je zemljiotres sravnio sa zemljom, kao i poslije svakog rata i ovaj je iza sebe ostavio gomile kamenja, cerpica, gomile bola urezane duboko u narod kojem je pripadala zemlja na kojoj je sagradjena kasaba nekadasnja.
Dojucerasnje komsije, Srbi, vojnom silom preuzetom od Jugo vojske, napali su muslimansko stanovnistvo i protjerali ga, sto nisu mogli otjerati pobili, poklali i zivili u Ustikolini od aprila ΄92 do marta ΄96.godine. Kada je Dejtonskim mirovnim sporazumom od decembra 1995.godine Ustikolina pripala Federaciji Bosne i Hercegovine. 19.marta 1996.godine Ustikolina je reintegrisana. Tada je jedan dio muslimanskog zivlja koji je ostao u izbjeglistvu u BiH usao u Ustikolinu prvi put nakon 4 pune godine. Ali, nazalost, Ustikolina je tada bila zgariste, sva popaljena, opljackana, unistena, bez ikakvih obiljezja proslosti, samo zgarista i nista vise
Narod se njen ipak poceo vracati, pa i na zgarista. Bosnjaci su to. Dobri ljudi. Osjecajni. I usvijek isti. Osjecajna vibracija kod njih nije tako jaka da bi cesto mogla prelaziti kriticnu tacku, onu granicu iza koje nastaju suze i akcija. Oni izdrze svoje i tudje patnje, muke, unutrasnje nemire i bolove gotovo ne ropteci, ali to jako utice na njihov zivot: slomije ga, ostanu ponekad bez zivotne energije. Ponekad se u sebe uvuku, mogu da pate i trpe. Njihova osjecajnost nije samo ogranicena na kucu i najblize srodnike, njihova osjecajnost je siroka, i nikad nece izostati dobrodoslica njihova ako ponekad neko svrati u prolazu ili, mozda, ostane zauvjek.
Nakon reintegracije osnovana je Opcina Foca sa sjedistem u Ustikolini kao jedinica lokalne samouprave koja ulazi u sastav Bosansko-podrinjskog kantona Gorazde.
I sada, cetiri godine nakon reintegracije Ustikolina je opet poprimila izgled urbanog mjesta. Strukturu stanovnistva sacinjavaju Muslimani-Bosnjaci koji su se vratili da ponovo vrate zivot ovom malom mjestascetu prema kome vas put mora navesti makar jedanput u zivotu."
Tekst napisala: Dzenita Heric