Pozitivne kvalitete pripisane konkurentnosti i individualizmu su opasna mistifikacija stvarnih činjenica vezanih uz ove vrijednosti. Vjeruje se, recimo, da samo oni koji su "konkurentni" mogu raditi i "igrati" žestoko, te kako je konkurencija jednaka postignućima i produktivnosti. Djecu se konstanto ohrabruje tokom njihovog nužnog školovanja, da budu konkurentna, kako bi se time garantirao njihov uspjeh u daljnjem životu.

Ipak, konkurentnost i individualizam nisu pravi razlozi zbog kojih ljudi rade i "igraju" žestoko; pravi motiv za takvo ponašanje je postizanje zadovoljstva i nagrade. Istina, uspješni konkurenti su bogato nagrađeni. No, za one koji imaju razvijene sposobnosti za suradnju, nagrade mogu biti jednako, ako ne i puno lakše, postignute kroz samu suradnju. Možda nagrade nisu tako dramatične kao one kod konkurentnih skupina, no niti cijena (gubitak, nanesena šteta) postignuća nije toliko velika. Individualizam i konkurentnost su štetne za ljude, dugoročno gledajući, dok je suradnja u mogućnosti nagraditi više ljudi, više puta.

Individualizam kao način odnosa prema drugim ljudima, kada je u svom ekstremnom obliku, može ustvari biti vrlo samodestruktivan način ponašanja.

Individualizam ne bi trebalo ovdje pomješati sa osobnošću, jer ovdje ne želim reći da su individualne akcije ili djela učinjena zbog sebe loša. Sasvim je jasno da su individualna djela nekih ljudi bila od velike pomoći mnogim ljudima, kako i njima samima. Individualizam u ovom slučaju predstavlja nezavisna djela neke osobe, koja nemaju nikakvog utjecaja na druge. Osobnost je bitna činjenica za jedinstvenost i različitost svake osobe, njen karakter i specifičnost. Dok je individualizam u ovom obliku nespojiv sa suradnjom, osobnost je njen bitan dio.

U jednom takvom društvu, koje je sebično i konkurentno, osoba koja nije vrlo konkurentna postati će kronično "podređena" i nakon nekog vremena će doći do otuđenja. Sve to zbog toga što se konkurentnost predstavlja kao pozitivna vrijednost, te se postizanje nečega, bez posjedovanja dobrih i jakih konkurentskih (ili čak takmičarskih) sposobnosti, predstavlja nemogućim. Jedina alternativa takvom individualizmu i takmičarskom duhu ima svoj potencijal u postizanju ciljeva kroz suradnju među osobama koje su jednake. No, dokle god smo dobro trenirani za takmičenje i konkurentnost, jako malo znamo o tome kako surađivati ili postići jednakost. Situacije u kojima su ljudi uložili puno rada u to da surađuju i postignu jednakost, često propadnu, čime naprave put dobro poznatoj konkurentnosti i sebičnosti.

Kapitalizam je zasnovan na toj vrsti individualizma, konkurentnosti i nejednakosti. S druge strane, zajedništvo, suradnja i jednakost imaju velikih poteškoća kod pokušaja da postanu vrijednosti koje njeguju ljudi naviknuti na život u ovakvom društvu.

Konkurentnost je stimulirana činjenicom ili pretpostavkom da ne postoji dovoljno onoga što neka osoba treba. Kada je riječ o nedostatku materijalnih potreba, iz toga proizlazi da je konkurentnost način ponašanja koji osigurava opstanak. Recimo da postoji jedna štruca kruha dnevno kako bi se nahranilo 20 obitelji, očito je da će svih 20 obitelji gladovati. Međutim, ukoliko konkurentan član ove podgrupe (obitelji) uspije osigurati cijelu štrucu kruha za svoju obitelj, jedan obitelj će preživjeti, dok će ostale gladovati (ili umrijeti od gladi). Konkurentnost je u takvim situacijama pozitivna za one koji pobjede, pa čak i vrlo bitna za održanje nekih vrsta na životu. No, dok zapravo ima dovoljno za sve i nema potrebe za ovakvim ponašanjem, upravo je konkurentnost ono što stvara nedostatak potrebnih materijalnih stvari i glad. Kontrola nad dobrima ide zajedno s konkurentnošću te uzrokuje da neki ljudi imaju više nego što im je realno potrebno, dok velik broj drugih mora zadovoljiti svoje potrebe s ostatcima onoga što nisu uzeli oni koji imaju previše.

Konkurentnost je nešto čemu nas roditelji uče od najranijih dana našeg života, no veći dio se uči u školi. Sportovi, ocjene, testovi - sve je to dio treninga iz konkurentnih sposobnosti - sitacije stvorene kako bi nas pripremile za svijet biznisa, za budući život.

Igra moći može biti vrlo okrutna pa čak i uklučivati fizičku prijetnju ili se može provoditi na jedan sofisticiraniji način tako da ljudi razgovorom ili psihičkim silovanjem odgovore druge od onoga što žele učiniti.

Najokrutnija igra moći je ona kada jedan osoba fizičkom silom otme drugoj osobi njenu štrucu kruha i nakon toga ju još više ozljedi ako ju ta osoba pokuša uzeti nazad. Isti efekt, kao to oduzimanje kruha, može se postići kroz mentalnu, psihološku priču, koje su također igra moći sa istim posljedicama. Ova vrsta igre moći može se zasnivati na strahu neke osobe, a ne sile, jer prava fizička sila se ne koristi, ili se može zasnivati na izazivanju osjećaja krivice i (ili) srama, tako da ta osoba "svojevoljno" odustaje od onoga što je njeno. Uglavnom, igra moći je zapravo to da ono što s pravom pripada jednoj osobi prelazi u ruke druge osobe.

Ako su te pretpostavke prihvaćene, suradnja je osmišljena tako da omogući maksimalno zadovoljavanje potreba većine ljudi i to većinu puta. Suradnja se može prakticirati u vezama, radu u manjim grupama pa čak i cijelim zajednicama.

Nije tako neuobičajeno da ljudi uspoređuju i nazivaju svoje radno mjesto, kuću ili grupu za terapiju jednom velikom obitelji, te se to obično smatra kao kompliment. Kada netko kaže da je grupa ljudi "obitelj", pod time se obično misli da se ljudi unutar grupe vole, dobro funkcioniraju zajedno, te imaju zajedničke ciljeve. No mogu se pojaviti i neke pojave u ovakvim slučajevima kada se ljudi počinju ponašati kao obitelj, koje nisu poželjne, kao ove maloprije spomenute. Npr. može se dogoditi da unutar grupe dominira muškarac koji uzima ulogu oca. I iako njegovo ponašanje može biti pošteno i pravedno veći dio vremena, to nije nužno nešto s čime će se ljudi dugoročno dobro osjećati.

Jedan takav obiteljski pristup odnosima u grupi će vjerojatno uključivati i neke nejednakosti i različite sklonosti prema ljudima, tako će recimo oni/e prema kojima osoba u ulozi oca ima više sklonosti, imati neke povlastice, dok će drugi na neki način biti zakinuti, te će se time udaljiti od tog obiteljskog osjećaja. Također, takav (obiteljski) pristup obično ne uključuje demokratski način odlučivanja, kao niti stvorena pravila koja bi cijela grupa ustanovila i razvijala. U ovakvim slučajevima će uglavnom odluke donositi osoba u ulozi oca, kao i oni oko njega koji imaju određenu moć. Naravno, sve može krenuti putem demokratične pravednosti i jednakosti, međutim sve to puca i dolazi do autoritarnog načina funkcioniranja, kada se rad grupe susretne s prvim poteškoćama. Tek kada se pojave prvi problemi, pravila i način funkcioniranja te grupe postaju potpuno jasni. Odluke donesene pod pritiskom ostavljaju dubok trag i utjecaj na budućnost te grupe, postanu smjernice. Recimo, ukoliko se u takvim kriznim trenutcima određena odluka svali na leđa jedne osobe, od koje se očekuje da iskoristi svoju moć i time rješi problem, u svim budućim situacijama će se vrlo vjerojatno očekivati od te iste osobe da iskoristi svoju moć opet, a ta moć se vremenom povečava. Ako, recimo, vođa počne korisiti "fino upakirane" manipulacije i laži, tada te manipulacije i laži postaju prihvaćeni model djelovanja unutar grupe, baš kao iskorištavanje određene moći koju grupa daje jednoj osobi.

Većina ljudi prihvaća to da u trenutcima koji su stresni treba predati vodstvo i odlučivanje u ruke jednoj osobi (uglavnom je to jak muškarac). Sasvim je očito da nam se to servira od trenutka kada smo sposobni razumjeti priče prije spavanja ili gledati televiziju, jer cijelo vrijeme se kroz to provlači priča o hitnim slučajevima, kada muškarac preuzima vodstvo i sve skupa spašava.

Taj muškarac je obično predodređen za mjesto vođe kroz prijašnji dogovor, kao recimo u vojsci, gdje svaki put kada vođa padne, druga osoba je već pripremljena da preuzme vodstvo. No, ponekad osoba postaje vođa grupe zbog svojih očitih "superiornih sposobnosti vodstva". Te sposobnosti vodstva nisu jasno definirane i objašnjene, no nekako se podrazumjeva da će biti prepoznate, kada se vidi da ta osoba donosi najbolje odluke dok je situacija "pod paljbom".

No, činjenica je da osoba koja postaje vođa u takvim situacijama je obično onaj tko gura stvari, ima najviše moći, te najbolje zna kontrolirati ostale.

Mi se vrlo rijetko nađemo u situaciji velike katastrofe, koja zahtjeva vodstvo jedne osobe. Istina, kada se nalazimo u kazalištu u kojem je izbila vatra, poželjno je da jedna osoba povisi glas i smireno da instrukcije, kako bi se mjesto što brže evakuiralo. U takvim situacijama nema vremena sjesti i dogovoriti se tko bi trebao dati te instrukcije. No, jako je malo ovakvih situacija kada je potrebno donjeti hitne odluke kako bi se izbjegla panika, tako da nema stvarne potrebe za preuzimanjem takvog vodstva. Recimo da je grupa ljudi izgubljena u šumi ili je na pustom otoku, još uvijek postoji mogućnost grupnog donošenja odluka, koje može uključivati davanje privremene odgovornosti vodstva određenim ljudima.

Mit o potrebi za vođom je vrlo jak mit, koji je kod mnogih od nas urezna duboko u svijest i zbog toga postoje velike poteškoće kod odmicanja od toga. To ima korjene u stoljećima patriahalne kulture u kojoj živimo.

Ipak, instinktivna tendencija ljudi da se organiziraju u grupe po uzoru na obitelj ima i neke svoje prednosti. Organizacija po uzoru na obitelj je definitivno poboljšanje u odnosu na kaos. Čak je i vodstvo jedne razumne osobe poželjnije od vodstva zasnovanog na snazi ili manipulaciji unutar grupe. Postoje mnogi primjeri kada su grupe pokušale odmaknuti se od tog obiteljskog modela funkcioniranja i kada su ljudi pokušali funkcionirati na jedan potpuno nehijerarhijski način, bez ikakvih pravila - nažalost, takve grupe su najčešće završavale neuspješno, trajale su vrlo kratko, te su se jako teško nosile s kriznim situacijama. U '60ima, kroz cijelu priču o komunama su prošli mnogi mladi ljudi, koji su napustili svoje obitelji te su pokušali živjeti i raditi zajedno, a sve skupa je bilo okarakterizirano potpunim odabacivanjem svega što ih je podsjećalo na njihovu, toliko omraženu, obiteljsku prošlost. Odbacili su sva pravila, privatnost i privatno vlasništvo, te su pokušali postići situaciju u kojoj sve pripada svima, kreveti neamju "granice", ljudi žive u sobama koje nisu zaključane, itd. Takvi pokušaji su se u pravilu pokazali kao potpune katastrofe. I to vrlo često zbog najbanalnijih stvari. Svi su bili prisiljeni raditi. Osnovna sanitarna pravila su bila ignorirana, droga i seks su bili zloupotrebljavani. Jedine komune koje su preživjele su na kraju bile one koje su imale jako patriahalno vodstvo, te su bile još sličnije obiteljskom modelu od onoga od kojeg je većina ljudi pobjegla.

Tako da sada ovdje postoje rezultati zajedničkog života gdje mušakrac ima glavnu riječ, uloge su podjeljene baš kao i u obitelji, moć je raspoređena neravnomjerno, te ljudi koji se nalaze na vrhu te ljestvice koriste to za stvaranje pravila, manipulaciju i to kroz dobijenu moć ili čak fizičku silu, ovisno o situaciji.

Naravno, bez obzira na ovakve primjere, postoje i drugi načini funkcioniranja u grupi, koji uključuju jednaka prava za sve u grupi, no ipak i djeljenje, što pruža maksimalne mogućnosti svakomoj osobi da unutar te grupe jedanko kao i ostali/e iskoristi svoje potencijale. Nije nužno odreći se privatnosti, privatne svojine, ili svog načina ponašanja kako bi smo živjeli zajedno, surađujući. Nije nužno da se osoba odrekne svog mišljenja i počne bezglavo sljediti gurua ili vođu, koji tada nastavlja donosti važne odluke, dok za to vrijeme ostavlja ostale članove/ice grupe u uvjerenju kako imaju nekog utjecaja na sve što se događa.

Ukratko, moguće je raditi u većim grupama, ali većina ljudi je uvjerena da to baš i nije tako pa se boje udruživanja u grupe i upuštanje u situacije u kojima rad zahtjeva suradnju. Takav način života i rada je moguć, no ono što je danas problem je to što je većini ljudi nejasno kako. Malo po malo, to se razvija, a uključuje i učenje na greškama, te razvoj nekih osnovnih principa. Takvim pristupom su se razvijel neke osnovne smjernice, koje su se do sada pokazale izrazito efektnima u uklanjanju hijerarhija, zaštiti jednakih prava, te održavanju jasnoće odgovornosti pojedinih osoba unutar grupe.

Suradnja, nakon što je ovako definirana, ima jednu osnovnu pretpostavku i tri vodilje koje uspješno definiraju minimum potrebnog razumjevanja koje ljudi moraju postići kako bi postigli uvjete koji garantiraju jednaka prava za sve, te harmoniju u zajedničkom radu i životu.

Naravno, grupa može uzeti kao mogućnost davanje nekih privilegija određenim osobama u određenom trenutku. Recimo, ukoliko je netko bolestan, ima pravo na to da bude poslužen/a prvi/a za vrijeme obroka. Ili to da stručna osoba može koristiti jako skupu mašinu, dok ostali imaju pravo na obuku za korištenje iste. No, bitno je zapamtiti da su te privilegije dane od cijele grupe, te da su i one samo privremene.

Nakon ove osnovne pretpostavke jednakosti, sljedeće tri smjernice su se pokazale kao jako bitne i efektne kod stvaranja jednakosti među ljudima. Te smjernice se donekle mogu shvatiti i kao neka vrsta "zabranjenog ponašanja", jer se isto pokazalo kao jako destruktivno prema jednakosti. Smjernice ti ne govore što moraš raditi, već što ne možeš raditi ukoliko želiš stvoriti i održati odnose koji se baziraju na jednakosti i suradnji.

Vrijeme je da se skoncentriramo na te oblike ponašanja, koja će bilo koja grupa ljudi vrlo lako razumjeti i prihvatiti, ukoliko to želi.

1. Nema igre moći. Igra moći je sve ono što predstavlja način na koji ljudi pokušavaju dobiti nešto što inače ne bi dobili. Konkretnije, igra moći je manevar, koji može biti grub kao vikanje, lupanje, bacanje stvari i prijetnje, ili sofisticiraniji kao ogovaranje, brz govor ili upadanje u riječ, zauzimanje strana i laganje, a cijela stvar je koncipirana tako da okrene željene rezultate u korist osobe koja koristi igru moći. Ova metoda se često koristi kao zadnji pokušaj, nešto poput očajničkog pokušaja, nakon što su ostale metode više ili manje iscrpljene. Ipak, ovakve stvari bi trebalo zaobići i zaustaviti, kako bi se odnosi zasnovani na suradnji mogli nastaviti. Osobe koje ne dobiju ono što žele bi trebale to zahtjevati dokle god to i dalje žele, međutim, ne na štetu drugih, jer igra moći nikada nije opravdana i nikada ne bi trebala biti prihvaćena unutar grupe koja njeguje odnose bazirane na suradnji.

2. Nema laži. Laži su još jedan oblik ponašanja koji treba izbjegavati u situacijama kada ljudi žele živjeti kao jedanki/e. Koncept laži ne uključuje samo direkten laži, kada se iskrivljeno govori o nečemu, već i prešučivanje bitnih informacija. Tu su uključene i sve tajne koje ljudi skrivaju jedni od drugih. Ta tajna može biti negativan (ili pozitivan) osjećaj prema nekoj osobi, kao i skrivena želja za nečim, što također treba izbjegavati. Ukratko, sve što može biti od neke važnosti ljudima unutar grupe, ne bi trebalo skrivati i šutjeti o tome. Zapravo bi trebalo izraziti sve što ljudi osjećaju jedni o drugima unutar grupe, bilo to pozitivno ili negativno, kao i "tražiti 100% onoga što žele svo vrijeme". To do koje mjere bi ljudi trebali djeliti istinu s drugima unutar gupe o svojim veseljima, užitcima, brigama, sexualnosti, strahovima i mržanjama, tajnama kojih se srame, ljubavima je nešto što se ne može uvrstiti u smjernice. No, poželjno je da iskrenost bude jako zastupljena, što je više moguće to bolje. Što je većaiskrenost, to je stvarniji i realniji odnos zasnovan na suradnji.

Ova smjernica je glavna alternativa igri moći (iz smjernice #1), jer kada se ne korisit igra moći, jedina moguća alternativa u suradnji jetražiti što želiš i reći kako se osjećaš.

Izuzimanje igre moći stvara put za zajednički dogovor među ljudima o tome što će učiniti jedni za druge u atmosferi dobre volje i zajedništva. Ovakav pristup može, naravno, uzeti puno više vremena i predanosti, za razliku od situacija kada osoba jednostavno uzme ono što želi bez obzira na sve ostalo. Očito je da će rezultati ova dva pristupa biti vrlo različiti kada se na to gleda dugoročno. Suradnja će u ovo slučaju predstavljati pristup koji će zadovoljiti potrebe većine ljudi, veći dio vremena.

3. Nema "spašavanja". Treća smjernica za suradnju, kako bi se izbjegla nejednakost se naziva "spašavanje" (direktno prevedno, jer ne postoji riječ koja bi pobliže mogla objasniti pravo značenje ovog pojma, međutim, smatram da će se kroz sam tekst razjasniti što to točno znaći). Dok igre moći stvaraju nejednakost zato što su ljudi sebični i mogu dobiti što žele grabeći to, "spašavanje" djeluje na suprotan način. I to tako da oni koji pribjegavaju za "spašavanjem", daju bez razmišljanja, rade više nego što je potrebno (više od svog djela posla), ili rade nešto što ne žele raditi.

Raditi više od svog djela posla, raditi ono što ti ne treba ili ne želiš, oduzima moć te osobe da se brine o sebi. Iako taj rad može veseliti onoga tko ima koristi od toga, materijalne ili samo zbog stvorene nejednakosti, to ne znaći da će cijela grupa nužno imati koristi od svega toga. "Spašavanja" se jako brzo šire, tako da ako A radi više nego je potrebno za B, B počinje raditi više za C, C pretpostavlja da radi više nego što treba za F, G i H ne rade. Sve to može uzrokovati nastajanje modela "spašavanja", te velike nejednakosti u grupi. A takvo "spašavanje" dovodi do iskorištavanja i maltretiranja, što stvara određenu vrstu hijerarhije. To se događa zato jer dugoročno odrađivanje tuđeg posla nije dobar osjećaj, te stvara osjećaj iskorištenosti i zloupotrebe moći.

Do ovga uglavnom dolazi kada ljudi uče o suradnji, po prvi put se susreću s njom. Međutim, kada određeno iskustvo u suradnji postoji, izbjegavanje ovakvih situacija postaje automatsko i vrlo jednostavno. Nikada nije teško ustanoviti kada ljudi rade više od onoga što bi trebali i ukazati im na to.

Drugi aspekt "spašavanja" se javlja kada netko radi nešto što ne želi raditi. Takvo ponašanje je povezano sa skirvanjem tajni i laganjem. Puno puta će ljudi raditi nešto što ne žele zbog osjećaja obaveze ili dužnosti, ili zato što nisu sposobni jasno izreći svoje želje. raditi nešto što ne želiš, a bez i jedne riječi o tome je kršenje smjernice o laganju i to bi trebalo izbjegavati. No, ako i nakon što netko kaže da to ne želi raditi, uhvati se tog posla, to također nije dobro, jer na taj način osoba koja bi možda željela učiniti taj posao nije nađena.

Možemo pretpostaviti da u razumno velikoj grupi ljudi koji žele raditi i živjeti kroz suradnju, neki od poslova koji su neželjeni će se sigruno tu i tamo pojaviti. Ipak, kada je riječ o dovoljno ljudi, sigurno će se uvijek naći netko tko će biti voljan obaviti taj posao. Recimo, ukoliko Petra mrzi prati suđe, možda baš Bruno uživa u tome. Ako se Mariji gadi čistiti kupaonicu, pogotovo oko wc školjke, Bero će to možda htjeti učiniti. Ivan će možda naći zadovoljstvo u čišćenju smeća, dok će Petar možda voljeti cjepati drva.

U vrlo rijetkim prilikama će se pojaviti neki zadatak / posao, koji nitko neće željeti obaviti. U tom trenutku, kada svi odbiju učiniti taj posao, netko bi mogao pretpostaviti kako se to neće niti dogoditi, što ponekad i može biti istina. Ako nitko ne želi očisiti podrum, to možda znači da podrumu nijeniti potrebno čišćenje. Možda je uredu imati neuredan podrum i možda će nakon nekoliko tjedana gnjavaže s neurednim podrumom netko ipak poželjeti očistiti ga. No, pretpostavimo da je neuredan podrum potencijalan izvor požara i da ga je nužno očisiti. Do sada smo došli do toga da su svi kojih se to tiče rekli kako ne žele učestvovati u čišćenju, te su spremni ući u daljnju diskusiju vezanu uz problem. Netko će pregovarati s ostalima kako bi se posao napravio iz nekoliko mogućih razloga. Npr. može doći do određene zamjene u podjeli poslova ili neke od osoba koje imaju iskustva s vatrom mogu zbog toga dobiti određenu motivaciju da to učine, za razliku od drugih koji nemaju sličnih iskustava.Možda će čak grupa odlučiti izvlačiti slamku i kada netko na taj način dobije taj posao za odraditi, vjerojatno će biti zadovoljan/na jer je ipak određena ravnospravnost i fer igra prevladala. Možda će se takav neželjen posao podjeliti ravnopravno među svima unutar grupe i na taj način će ipak biti dovršen.

Uglavnom, u ovakvim slučajevima je uvijek bolje jasno izraziti kako ne želimo učiniti nešto, nego to učiniti bez obzira na to što mislimo ili kako se osjećamo prema tom poslu. Nakon jasnog izražavanja takvog mišljenja, grupa može nastaviti raditi na mogućim alternativama. Nakon sasvim malo prakticiranja ovog principa, takve situacije ("spašavanja") će se svesti na minimum.

Živjeti na ovaj način, kroz suradnju, ima utjecaja na ljudske potrebe, tako da užitak koji donosi podjela i kompromisi, zamjenjuje uživanje u isključivo materijalnim stvarima i pukom komforu.

Ono što bi moglo biti "spašavanje" u jednoj situaciji (jer netko čini ono što ne želi činiti), postaje oblik suradnje u ćemu ta osoba uživa.

Nekoliko ovih smjernica, čini se, mogu paradoksalno prepoznate kao sebično ponašanje. Recimo, predlažem da svatko slobodno traži ono što želi i to uvijek, a isto tako kažem kako nitko ne trba činiti ono što ne želi. Površinski gledano, osoba koja se tako ponaša bi mogla biti okarakterizirana kao isključivo sebi okrenuta i ukoliko ta osoba stvarno ne čini ništa više od toga, tada tu osobu sa svakim pravom možemo nazvati sebičnom.

Ipak, to što stavljam kao smjernice ide jedno s drugim i odnosi se i na druge ljude, tako da ja uvijek mogu tražiti ono što želim, međutim to ne znači da ću to uvijek i dobiti, jer unutar naše zajednice vrijedi i pravilo da nitko ne mora učiniti ono što ne želi ili da ne mora učiniti više od onoga što je njegov/njen dio posla. Ove tri smjernice održavaju međusobnu ravnotežu. One stvaraju situaciju u kojoj su želje i potrebe ljudi izražene i ostvarene kroz fer pristup i jednakost, a ne kroz igre moći i prisilu.

Držanje za smjernice za suradnju otvara put za potpuno razvijanje naše osobne moći (moći u onom pozitivnom obliku). Atmosfera jednakosti, gdje se prema svakome odnosi kao prema normalnom ljudskom biću i gdje svi imaju jednake mogućnosti izražavanja na najbolji način na koji to mogu učiniti, a da pri tome ne ugrožavaju prava drugih ljudi, je idealna za razvoj i osnaživanje ljudske moći. Kada smo zaštičeni od iskorištavanja moći koja nas pritišće, tada smo u mogućnosti da razvijamo intuiciju, komunikaciju, te svoj um. Suradnja je plodno tlo za razvoj moći u svijetu u kojem nećemo iskorištavati druge.

Nažalost, današnji pristup životu u našem društvu je ugradio u nas neke predrasude i stavove, koji čine zajednički život otežanim. Mnogi ljudi odbijaju takav način života zbog raznih osuda istog i društvenog stava. Komune (osim ako su zasnovane na snažnom patrijahalnom pokretu ili su vođene od strane gurua ili već neke religije) se uglavnom raspadaju nakon šest mjeseci ili godinu dana postojanja, zbog nedostatka znanja o tome kako živjeti u zajednici.

Kada ljudi odluče živjeti zajedno u grupi, tada ne postoje nikakve tradicije ili pravila koja se na njihovu novu životnu situaciju. Ljudi ulaze u zajednički život, a da prije toga nisu učinili jasnim kolika je poželjna doza čistoće, buke ili privatnosti (koja je bitna), te tko će imati kakvu ulogu u zajednici, itd. Kada ne posotji takav dogovor oko nekih bazičnih pravila, ljudi obično uzimaju kao model ono što smatraju ispravnim ili svoju obitelj kao model nekih utvrđenih pravila. U takvim situacijama se događa to da dolazi do beskrajnih diskusija, razilaženja i nerazumjevanja, te sve skupa brzo ode u smjeru gdje suradnje uopće nema. Obično se takve situacije mogu brzo uočiti kroz jedan običan obilazak zajedničkih prostorija (recimo, kuhinja), gdje neće biti ljudi i vladati će nered, ili će biti puno žena koje će odrađivati svoj posao za muškarce (preuzeto iz obiteljskog modela).

Ipak, zajednički život se može vrlo jednostavno postići. Ljudi mogu živjeti u velikoj kući, gdje se djele neke prostorije (kupaona, kuhinja, wc, itd.), gdje se hrana kupuje zajedno, gdje su ljudi lako dostupni jedni drugima u emocionalnim trenutcima (pozitivnim ili negativnim), gdje je čuvanje djece moguće na svakodnevnoj bazi, gdje uvijek netko odgovara na telefon ili je jednostavno tu kada je to potrebno. Na ovaj način je moguće život učiniti puno ugodnijim i jednostavnijim, za razliku od uobičajenog načina života, kada osoba koja živi sama mora sve u kući sama raditi, osigurati potrebne stvari, organizirati baš sve...

U već nastanjenim kućama (točnije u ovakvim zajednicama) gdje te odluke nisu donešene, potrebno je to učiniti što prije, jer je to vrlo bitno.

Osim ovih regularnih sastanaka, moguće je imati i "izvanredne" sastanke, koje može sazvati bilo tko od stanara ukoliko smatra da postoji potreba za takvim sastankom, te je pretpostavka da će se sustanari odazvati takvom jednom pozivu, pošto je suradnja osnovna pretpostavka za funkcioniranje jedne ovakve zajednice.

Ponekad je moguće da se kod ovakvih zajednica ljudi koji imaju određenu moć ili privilegije protive takvim sastancima, jer se na njima može dovesti u pitanje osnova za privilegije, te se mogu donijeti odluke koje se protive volji te osobe. Uglavnom, već se od samog početka zajedničkog života to može primjetiti, jer će takvo odbijanje zajedničkih regularnih sastanaka početi odmah. Takav otpor može se pojaviti zbog želje da se ljudima koji imaju manje moći onemogući samoorganizacija za zadovoljavanje njihovih osobnih potreba, te se time stvaraju vrlo nezdravi životni uvjeti.

Puno je banalnih kućnih pravila koja se mogu vrlo jednostavno donjeti, recimo, vrlo je jednostavno riješiti pitanja kao što su "Da li kuću treba stalno držati zaključanom?", "Da li ćemo suđe prati nakon svakog oboroka?", "Da li bi tišina u kući trebala početi u 10 navečer?", itd. Takve odluke je vrlo lako prodiskutirati te donjeti, a one su vrlo bitan dio za glatko funkcioniranje cijele zajednice.

S druge strane, tu se pojavljuje i cijela gomila drugih pitanja, koja je ponekad teško uopće upitati, ali i pronaći prave načine za nositi se s njima, recimo: "Da li bi se u kući trebal jesti samo vegan/vege hrana?", "Koliko čisto zapravo znači čisto?", "Treba li reorganizirati način plaćanja najamnine?", "Što učiniti s Ivanovim pijanstvima i stalnim svađama između Bojane i Marije?", "Da li bi trebalo osobu koja odbija surađivati zamoliti da napusti kuću?", "Što učiniti s našim osjećajem prema tome kako Bojana odgaja svog sina Ivicu, da li ga je razmazila ili ga pak zanemaruje?", itd.

Kako bi se postiglo zajedničko donošenje odluka kroz suradnju, a vezano uz nešto kompleksnija pitanja, vrlo često nije dovoljno oslanjati se isključivo na nestrukturirane metode, koje su uglavnom prisutne u zajedničkim sastancima. Nerješiva neslaganja i sukobi se često pretvore u nešto što nema kraja kada se različita "pregovaranja" napuste i često se dogodi da se ljudi okrenu jedni protiv drugih zbog toga. Takve istuacije se mogu nastaviti mjesecima i mjesecima. Smjernice za suradnju, koje su već opisane su se pokazale kao vrlo efikasne u rješavanju većine problema vezanih uz životne situacije u kojima sam se ja nalazio, živeći u različitim zajednicama, te su pomogle unapređivanju kvalitete naših života.

Seksizam je najočitija forma nejednakosti te je kao i svi ostali oblici nepravde nešto što djele svi upleteni u situaciju. Za kuće u kojima seksizma postoji, tipično je da se žene ne odnose kritički prema njemu te da uglavnom obavljaju sve kućanske poslove i služe muškarcima, dok muškarci uglavnom rade razne popravke i sve druge tehničke aspekte vođenja kuće. Tako da u takvim situacijma žene postaju te koje obavljaju više posla, jer se njihov dio posla mora češće obavljati (svakodnevno), a muškarcima ostaje manji dio posla, osim u rijetkim (uglavnom privremenim) situacijama, kada je potrebno dosta gradnje i popravaka. Takav tip nejednakosti nije promoviran samo od strane muškaraca, žene također upadaju u taj kalup, a ponekad čak i preferiraju takav odnos u pojedinim situacijama, barem za neko kraće vrijeme. Ipak, svakoj mogućoj nejednakosti bi se trebalo usprotstaviti i boriti se protiv nje, u suprotnom će ona izazvati tenzije koje će stvoriti velike poteškoće za funkcioniranje cijele zajednice.

Isto tako, nejednaka prava za djecu (generacijska predrasuda) ili za parove, koji su prema toj predrasudi suprotnost "samcima", su također izvor nepravednosti i nužno je pozabaviti se tim problemima. Starost, pripadanje paru, biti muškarac ili "odrasla osoba" su vrlo često osnova za nejednakost unutar zajednice.

Jedan od bitnih izvora nejednakosti je često i način na koji je uređeno vlasništvo unutar zajednica ili tko je već potpisnik ugovora o najamnini. Vrlo često je jedna osoba ili par, taj koji ima najviše novca te zbog toga kupuje kuću ili potpisuje ugovor. Saim time što je on (a najčešće je to baš muškarac) tamo bio prvi, stvara pretpostavku da će baš ta osoba imati najviše prava ili privilegija, što će odmah stvoriti osnovu za nejednakost u kućanstvu. Zbog toga je bitno odmah demistificirati to i na samom početku postići određenu vrstu dogovora o pravima i privilegijama onoga / onih koji potpisuju u govor ili su vlasnici kuće ili pak žive u zajednici / kući najduže, kako bi se izbjeglo kasnije nerazumjevanje i stvaranje nejednakosti. Ponekad nije moguće stvoriti potpunu jednakost u takvim situacijama, međutim, bitno je barem to naznačiti i otvoreno prodiskutirati. Recimo, ako netko posjeduje kuću u kojoj se odluči živjeti zajedno, u određenom trenutku, ukoliko se ukaže potreba za time, ta osobna može iskoristiti svoju osobnu i pravnu moć da donosi neke odluke te samim time je nemoguće postići potpunu jednakost.

Naravno, izuzev u ovakvim radikalnim slučajevima, moguće je postići jednakost u pravima i privilegijama članova zajednice, parova, starijih,vlasnika kuća ili potpisnika ugovora. Jedino što je bitno je to da se to prodiskutira od samog početka. Posebno je bitno da osoba koja posjeduje zemlju ili kuću jasno izrazi svoja očekivanja vezana uz zajednički život, pogotovo ukoliko je riječ o vrlo darežljivoj i susretljivoj osobi. Bitno je naglasiti da li očekuje podjelu rada u zamjenu? Da li očekuje "obiteljski" model? Da li je darežljiva same darežljivosti i susretljivosti radi?

Na privatnom vlasništvu jedne osobe se zajednice mogu razvijati jedino ako je pitanje vlasništva u potpunosti razvijeno i ako članovi zajednice ne završe radeći poslove koji donose korist isključivo vlasniku. Kada se takva vrsta rada pojavi, nužno je zatražiti od vlasnika da na neki način uzvrati onima koji su taj posao odradili.

Jedno od posebno teških pitanja (govoreći iz mog osobnog iskustva) je to tko potpisuje ugovor o najamnini. Prema mom iskustvu to je, iako umjetno stvorena osnova, vrlo stvarna osnova za borbu oko moći. Najbolje je odmah, prije samog potpisivanja ugovora, postići dogovor o tome kako ona/j tko potpisuje ugovor nema nikakvu moć nad drugima te da ukoliko dođe do toga da se zajednica iz bilo kojeg razloga raspada, osoba koja je potpisala ugovor ne odlučuje o tome tko u kući ostaje, a tko ide, već se to postiže zajedničkim dogovorom. To u svakom slučaju mora biti dogovreno prije nego dođe do konflikta, jer u suprotnom to možda ne bi bilo prihvaćeno od strane svih. Jedna od načina da se to dogovori je glasanje (ukoliko se ne postigne dogovor), djeca također glasaju, a u slučaju da se ni tako ne može odlučiti, može se bacati i novčić.

Pretpostavka jednakosti unutar zajednice se odnosi i na djecu, zapravo, baš kod djece se taj koncept jednakosti mora vrlo precizno definirati. Jednakost ne znači biti isti (mislim pri tome da su vi iste osobe), već se odnosi na jednaka prava i obaveze (uključujući i djecu). Odrasli nemaju više prava od djece na svoju privatnost, niti djecu treba spašavati od obaveza koje su u njihovoj moći. Parovi nemaju ništa drugačije obaveze i prava od onih koje imaju samci.

Jednakost uključuje i koncept jednakog uloženog truda. Recimo, trud jednog četverogodišnjeg djeteta da očisti stol nakon obroka može za to djete biti jednak trudu roditelja da za njega / nju pripremi doručak. Jednakost za djecu znači da su obavezna prisustvovati redovitim kućnim sastancima te da su sastanci otvoreni i za njihovo sudjelovanje. Od djece treba očekivati da učestvuju i da se njihovi komentari moraju saslušati i odgovorit te tretirati kao stvarni i važni, a ne kao slatki, ali bez praktične važnosti. Djeca su često jednako zainteresirana i sposobna pratiti dnevni red i učestvovati na sastancima te vrlo često iznenađuju svojim primjećivanjem problematike, kao i mogućnošću pokretanja određenih pitanja.

Naravno, djeca ipak ne mogu učestvovati na potpuno identičan način kao i odrasli, postoje neke stvari koje djeca ne mogu učiniti. Ono što treba očekivati od njih je da ulože jednaku (dakle proporcionalnu) količinu truda kao i odrasli, već prema svojim mogućnostima. Rezulata koji se time postiže je razvoj te djece kao osoba na iznenađujući i zadovoljavajući (za sebe i druge) način. Ono što najviše zadovoljava djecu u takvim situacijama je da su tretirana kao osobe, a ne kao "klinci".

Jasno razumjevanje igre moći i individualnog iskorištavnja moći je jednako teško i bitno demistificirati, kao i jasno razumjevanje seksizma ili elitizma baziranog na generacijskim razlikama ili pripadnosti paru te ostalih oblika iskorištavanja moći. Sama predana i konstantna "borba" se može nositi s tim destruktivinim pojavama na odgovarajući način. Opet ponavljam, to je najbolje učiniti na kućnim sastancima, gdje se diskusije odvijaju u miru, disciplinirano i samokritično.

Također moram ponovoti kako djeca moraju biti uključena u te diskusije. Česta pitanja koja dolaze od djece su "Što je to igra moći?" ili "Zašto moram prati Marijino suđe?", itd., te će baš ona pomoći da se pojasne neka pitanja unutar diskusije.

Sada ću dati kratak opis jedne zajednice u kojo ljudi žive. Osam ljudi živi u velikoj kući sa osma spavaonica u Berkeley-u (Kalifornija). Najamnina za svaku sobu iznosi između 85$ i 145$ (100$ je oko 170DM, no ta cijena bi bila manja u ovdašnjim uvjetima) ovisno o veličini i ostalom. Kuću posjeduje osoba koja također živi u zajednici i koja plaća jednak dio te nema veća ili drugačija prava od ostalih članova zajednice. Naravno, u slučaju većeg raskola unutar zajednice, jasno je da vlasnik ima vrlo očitu moć nad odlučivanjem, no svi se nadaju da do toga neće doći. Sama jednakost unutar zajednice se stvara i kroz činjenicu da svi plačaju jednak dio najamnine te da vlasnik kroz to ne ostvaruje profit.

Ljude koji se useljavaju u kuću se moli da potpišu zajednički ugovor s ostalim članovima kućanstva. Ugovor se odnosi na odnose unutar kućanstva i suradnju.

Namirnice se kupuju zajednički za cijelu kuću te postoje dva obroka tjedno, kada se od svih očekuje da se pojave. Ostali obroci se kuhaju samoinicijativno, u manjim grupama, već po izboru. Poslovi koji se obavljaju su podjeljeni između svih, tako da uvijek netko ima zadatak da počisti zajedničke prostorije, obavi kupovinu, očisti kuhinju, opere suđe, ošiša živicu, izbaci smeće, itd.

Pretpostavka je i neka vrsta pravila da oni/one koji ulaze u kućanstvo, a da prije toga nisu bili u vezi s osobom koja živi u kući, neće to učiniti samo tako, već će se o tome porazgovarati na zajedničkom sastanku. Privatnost se smatram jednom od vrlo bitnih stvari vezanih uz zajednički život i poštovanje iste je vrlo bitno od strane svih koji tamo žive. Svi koji žive u toj zajednici imaju potpuno neovisne živote, uključujući i djecu, koja imaju 11 i 13 godina (sada vjerojatno nešto i više, op. Marko). Zajednički kućni sastanci se događaju dva puta mjesečno ili pop potrebi češće, a nivo iskrenosti je vrlo visok, "spašavanja" vrlo nizak, dok igre moći gotovo i nema. Nakon deset godina je ova zajednica postala stabilna i vrlo ugodna, tako da se mnogo ljudi zainteresiralo za život unutar nje ili su započeli/e slične zajednice. Uglavnom, 25 različitih ljudi je do sada živjelo u toj kući, neki čak i pet godina, neki tek šest mjeseci.

S obzirom na to da ja i drugi ljudi već godinama živimo zajedno u ovakvim zajednicama, stvorili smo određenu osjetljivost na kršenje smjernica i pravila te smo naučili kako naučiti to prepoznati i zaustaviti prije nego što se razvije u nešto više od toga (sukob, itd.).

Neke od situacija koje mi nalazimo kao vrlo teške za nositi se s njima i koje su uzrokovale slomove surdnje su nemaran seksualni život među članovima/icama zajednice i nemarno uključivanje gostiju i prijatelja u zajednicu. Razvoj intezivne veze između nekoga tko je član zajednice i osobe koja to nije, prekid veze dvoje ljudi unutar zajednice, "spašavanja" između parova, roditelja i djece, mogu također uzrokovati probleme. Recimo, ukoliko je neki muškarac neuredan i žena odluči čistiti njegov nered (neko vrijeme), to također izaziva sukobe unutar zajednice, kao i tendencija da se neki muškrac ponaša autoritarno ili dominantno.

Djeca koja su živjela u situaciji gdje nejednakost, igre moći, tajne i "spašavanja" predstavljaju pravila, imaju problema u početku života unutar zajednice gdje je pravilo suradnja. Često se nađu zbunjenom kada se suoče s novim obavezama i pravilima, no vrlo brzo uče i kada se pojavi problem, obično su odrasli ti koji prvi odustaju, jer ne mogu shvatiti kako život baziran na suradnji ima smisla čak i za djecu. Zbog toga će pribjegavati "spašavanju", igri moći i laganju te će na taj način zbuniti djecu. Čini se da djeca uživaju u prednostima suradnje, baš kao i odrasli, a "spašavanja", koja su uobičajena za djetinjstvo, vrlo lako mjenjaju za jednakost u odnosu, slobodu i poštovanje koje dobijaju u novoj situaciji.

Još radikalniji primjer ovakvog pristupa je kada jedna osoba kupi kuću i pretvori je u zajednički prostor. I kao u prijašnjim primjerima, odricanje od veće moći i postizanje jednakosti je od najveće važnosti u ovom slučaju. Ponekad je moguće i dogovoriti da se ta kuća otkupi na jednake djelove i postane vlasništvo zajednice ili pak može ostati vlasništvo prvog / prve vlasnika/ce ili nekoliko njih. Zajedničko vlasništvo je znatno kompliciranije od vlasništva jedne osobe, uglavnom zbog razlike u zakonima, ovisno o državi, i ugovori o zajedničkom posjedovanju bi trebali biti sastavljeni od strane nepristranog/e odvjetnika/ce koji/a bi predstavljao/la cijelu grupu, kako bi se izbjegle neke moguće neželjene posljedice.

Ono što sljedi su neke preporuke o stvaranju grupe. To su samo neka od mojih viđenja zasnovanih na mom dosadašnjem iskustvu i nije predviđeno da se to shvati kao dogma.

Idealno je da kućanstvo ne broji više od šest osoba, a kada je riječ o mješanoj grupi, poželjno je da odnos bude pola pola. Ako to nije moguće, stvar uvijek bolje funkcionira ako je više žena nego muškaraca. na parove treba gledati kao na dvije osobe, uz svo poštovanje, osim u slučaju kada djele sobu, gdje bi trebalo gledati na to da onda plačaju manju stanarinu. Ipak, jedna soba po osobi je bolje rješenje od soba koje se djele, jer u slučaju da se pojave problemi među osobama koje čine par, bolje je da svatko od njih ima svoju sobu. Također je dobro unaprijed napraviti dogovor oko toga tko odlazi ukoliko dođe do pucanja veze između dvoje ljudi koji su djelili sobu, a ako to nije moguće postići, onda je najbolje odlučiti da obje osobe odlaze ukoliko do toga dođe. Time se postiže to da se izbjegnu nepotrebni sukobi unutar kućanstva koji mogu napraviti veliku štetu.

Zapravo je jako bitno paziti na to koji ljudi djele što (kupatilo, wc, itd.), jer je bitno da ljudi "odgovaraju" jedni drugima, kako bi se sasvim dobro slagali i pokazali dovoljnu dozu tolerancije.

Zajednički kućni sastanci bi se trebali događati redovito i smjernice za suradnju bi od samog početka trebale biti svima objašnjene.

Kroz promatranja sam shvatio da testovi, upitnici i razgovori nisu baš efikasan način pronalaženja ukućana. Poznavati nekoga je najbolja osnova za odlučiti živjeti s tom osobom. A bitno je i imati neku vrstu jasno naglašenog "probnog roka" od tri ili šest mjeseci. Što se ostalog tiče, najbitnije je da se svima u kući nova osoba sviđa i da je osoba pročitala kućna pravila te da po njima može živjeti, a možda je najbitnije da može živjeti prema pravilima o suradnji. Nakon "probnog roka" se na redovitom kućnom sastanku konsenzusom odlučuje ostaje li ta osoba ili ne.

Sastanci obično počinju biranjem facilitatora/ice (osoba koja vodi sastanak i pazi da se pretjerano ne odmiče od tema koje se nalaze na dnevnom redu). Jednom kada je facilitator/ica izabran/a, potrebno je odrediti vrijeme trajanja sastanka i sve teme staviti na jedno mjesto. Kada je i dnevni red složen, facilitator/ica će odrediti koliko je kome vremena potrebno za određenu temu unutar dnevnog reda. Prije nego što počne "formalni" dio sastanka, osoba koja facilitira će zamoliti sve da kažu kako se osjećaju, postoje li neke skrivene želje ili potrebe, te da li postoji nešto što bi ih moglo spriječiti da unutar sastanka surađuju s ostalima. Naravno, to pitanje se odnosi samo na one stvari koje bi mogle utjecati na nekoga na način da ne može aktivno iz bilo kojeg razloga sudjelovati.

Kroz stvaranje određenog "odmicanja" tokom radnih sastanaka, izbjegavamo potrebu određenih ljudi za intezivnom diskusijom (koja je njima osobno potrebna), zbog njihovog intezivnijeg odnosa. U većini slučajeva ovakvo postavljanje radnih uvjeta uzima između pet i deset minuta, te stavara dobre uvjete pod kojima posao može biti obavljen.

U slučaju da dvoje ili više ljudi ima određene paranoje ili nesređene odnose koji se na samom početku sastanka ne mogu riješiti u relativno kratkom vremenskom roku, za očekivati je da oni neće aktivno sudjelovati te da će biti odsutni. Bitno je da se takve situacije rješe prije sljedećeg sastanka, kroz što će se te poteškoće u zajedničkom radu (što je primarno u zajedničkom životu) odstraniti i zajednički rad će se moći nesmetano nastaviti.

Globalno govoreći, nije potrebno niti poželjno baviti se osobnim odnosima ljudi na radnim sastancima.

Kada god dođe do takve situacije, bitno je razgovarati kasnije o tome i za svako naše uključivanje u osobne probleme treba zatražiti dopuštenje upletenih "strana".

Odgovor koji očekujemo od osobe kojoj smo iznjeli svoj osjećaj je primanje na znanje, koje bi trebalo izazvati razumjevanje, ali ne nužno i stvaranje dogovora. Efikasan način primanja tuđih osjećaja je potruditi se iskreno ih razumjeti, pokušati shvatiti na koji način je ta osoba doživjela to što si ti učinio/la i na kakva je bila njena emocionalna reakcija na to. To je sve što je potrebno.

Ponekad ljudi nisu u poziciji iznjeti potisnute osjećaje ili paranoje, teu tom slučaju osoba koja facilitira mora odlučiti da li je moguće nastaviti sastanak, a ako smatra da nije, najbolje je da ta osoba napusti sastanak dok se stvar ne rješi.

Razmjena zadržanih i nejasnih osjećaja, te paranoja je nešto što bi se stalno trebalo događati, baš kao i pojava kritika i samokritika, koje bi se redovito trebale izražavati kroz sastanke. Sve to je jako bitno jer idealne situacije često ne postoje, tako da je važno rezervirati početak sastanka samo za to.

Nakon što je ovo zadovoljeno, sastanak se nastavlja nekim svojim redom, tokom kojeg osoba koja facilitira pazi da se svi drže teme, da se njihovo vrijeme za određenu temu ne produžuje, te da se sve gore spomenuto pokrije i kroz sastanak ako postoji neka veza s trenutnom temom. Ako se pretpostavlja da bi sastanak mogao biti težak, potrebno je zamoliti osobe koje imaju više vještine u facilitiranju da to učine. Osoba koja facilitira bi trebala biti cijelo vrijeme svjesna situacije, a ako je potrebno, iz bio kojeg razloga, može zamoliti nekoga da pruzme tu ulogu, pogotovo ako se osobno uplete u diskusiju. Također, bitno je da se na kraju sastanka ostavi malo vremena za kritiek i samokritike, te sažetak onoga što je učinjeno.

Ipak, potrebno je očekivati da će i u najboljim uvjetima suradnja doživjeti svoj slom, ne samo zbog malih "prekršaja" smjernica za suradnju, već i zbog većih problema kao što su podjele ili preuzimanje tuđe krivice.

Sanja, koja je već duže vrijeme ljubomorna na Marijinu i Ivaninu vezu, nešto nakon toga naiđe na Marina, koji je Ivanin prijatelj i kaže mu: "Marija mi je rekla da ne može biti prijateljica s Ivanom dokle god je ona u vezi s Juricom." marin tada odlazi do Ivane i kaže: "Marija je rekla da ne želi imati ništa s tobom dokle god si ti s Juricom." Jurica i Ivana su jako uzrujani zbog svega ovoga. A njihova veza ne stoji najbolje ni ovako. Ona voli Mariju, no cijelu sitaciju osjeća kao osuđivanje i nepoštenu odluku s Marijine strane. Ona ljutito odgovori Marinu: "E, pa ako ona tako misli, onda sigurno ona i ja nećemo biti u stanju funkcionirati zajedno." Sljedeći put kada Marin sretne Sanju, kaže joj: "Ivana je jako ljuta i ne želi više imati posla s Marijom." Sanja odlazi do Marije i kaže joj: "Ivana je rekla da te mrzi i da će napustiti zajednicu."

Sljedeći put kada se Ivana i Marija sretnu, obje funkcioniraju pod paranoidnim sistemom (od kojih je svaki baziran na tračku istine), što stvara puno bijesa i sumnje između njih dvije, tako da na sljedećem zajedničkom sastanku upadaju u žestoku diskusiju i svađu i sastanak završava u kaosu. Diskusija i svađa se vode oko odvajanja i oko toga koliko i da li uopće grupa koja se odvojila i žene koje su odlučile ostati u vezi s muškarcima mogu raditi zajedno. Na kraju odluče da bi svi skupa željeli nastaviti tu diskusiju, no daljnje diskusije to sve skupa još više transformiraju, bijes i paranoja se gomilaju, te na kraju Marija i Ivana postaju voditeljice dvije različite frakcije i potpuno se podjele kontradiktornim ideologijama koje se kroz sljedeće dvije godine sve više udaljavaju, trude se povrijediti jedna drugu, mješaju se jedna drugoj u posao te postaju prava neugoda svima koji rade u zajednici.

Iz cijele priče je jasno da je riječ o dvije dobre žene koje su zainteresirane u principjelnu borbu. Ipak, kako nemaju iskustva (kao što i većina drugih ljudi nema) s razvojem frakcija, što je česta posjava u suradnji, nehijerarhijskim grupama, te zbog svojih individualističkih i konkurentskih tendencija, one nisu u stanju nastaviti borbu za svoje principe. Činjenica da postoje i druge slične situacije sa sličnim podjelama u drugim grupama podhranjuje ideju da je ovakav oblik sloma (zbog odvajanja ili drugih razlika) predodređen, da će se sigurno pojaviti te da se ne može izbjeći pa samim time nema svrhepokušavati raditi kroz suradnju.

Promatrači/ice, koji odbijaju povezati se s nekom određenom stranom često ne nailaze na uvažavanje njihove objektivnosti. Nazivaju ih "liberalnima" i njihovo odbijanje učestvovanja u neprijateljstvu između dvije grupe se često vidi kao čin prijateljski nastrojen prema suprotnoj strani. Ti ljudi često odlaze sami ili jednostavno budu izgurani od strane obje grupe unutar podjele.

Što je veća barijera i komunikacijski jaz između te dvije grupe, veći je i paranoidni sistem, a sve je zasnovano na tračcima istine, to se više sve skupa samo nadograđuje i stvara se sve jači zatvoreni krug. Jednom kada se te barijere izgrade, teško je otkloniti ih, osim možda nakon dugog vremenskog roka (mjeseci ili godina). Često postoji dovoljno dobre volje kod obje osobe koje su protagonisti cijelog sukoba, te će to eventulano prevladati. Vidio sam ovakve podjele, koje su prevaziđene na zadovoljavajući način, ali nakon nekoliko godina od prvobitnog sukoba. U međuvremenu je zajednički rad patio i kredibilitet osoba unutar te zajednice je pao, kao i povjerenje koje su imali.

2. Odvojeno sastajanje - diskusije i donošenje odluka izvan zajedničkih sastanaka ili čak na tajnim sastancima.

3. Prozivanje - političke ili osobne uvrjede, označavanje ili davanje pridjeva tokom razgovora, recimo, "liberal, šovinista, seksista, žrtva, tipičan muškarac, mrziš muškarce, svinjo, sebična, itd. (Ovdje možeš dodati još gomilu toga)

4. Krivica za sve probleme se svaljuje na drugu stranu, prestaje se pojavljivati samokritika.

5. Priča o političkim ili osnovnim razlikama koja se ne konkretizira, te se ne uzima u obzir legitimitet drugačijeg mišljenja.

6. Pritisak na neutralne osobe da zauzmu stranu.

7. Usporedive, paralelne i rastuče paranoje na obje strane, koje su sve izraženije.

8. Produktivnost radikalno opada. Beskrajni sastanci koje traže zajedništvo, ali ne vode do rješenja. Izvan sastanaka se javlja osobna borba.

9. Smanjenje osobne komunikacije i topline, dok političke diskusije na sastancima postaju zamjenjene diskusijama punim straha i predrasuda. Sjedenje na sastancima tako da su svi podjeljeni u "tabore".

10. Prebacivanje krivice - stavljanje krivice za sve probleme na jednu ili dvije osobe.

Rješenje za ovakve podjele često leži u tome da se pronađe osoba koja će objektivno sagledati problem i uzroke sukoba, te će odlučiti da li je riječ o nekolicini neodgovornih pojedinaca/ki koje/i uzrokuju taj sukob ili je stvarno riječ o tako velikim razlikama, koje realno onemogućavaju rad. Ukoliko je ovo drugo slučaj, postoji mogućnost stvaranja dvije podgrupe, koje mogu indirektno raditi i funkcionirati zajedno kao jedna zajednica.