IMEDIJATIZAM

Svako iskustvo je posredovano - mehanizmima osjetila, mišljenjem, jezikom itd. I svaka se umjetnost nesumnjivo sastoji od daljnjih posredovanja iskustva.

Posredovanje se odvija postupno. Neka iskustva (miris, okus, spolni užitak itd.) manje su posredovana od drugih (citanja knjige, gledanja kroz teleskop, slušanja glazbe). Neki mediji, posebno "žive" umjetnosti poput plesa, kazališta, glazbenih ili poetskih izvedaba, manje su posredovani od drugih kao što su naprimjer televizija, CD-i i virtualna stvarnost. Cak i kod medija koji se obicno nazivaju "medijima", neki su više, a neki manje posredovani, ovisno o tome koliko imaginativnog sudjelovanja zahtijevaju. Novine i radio iziskuju više mašte, film manje, televizija još manje, virtualna stvarnost najmanje od svih (zasada).

Za umjetnost, upletanje Kapitala uvijek signalizira veci stupanj posredovanja. Ustvrditi kako je umjetnost postala robom znaci reci da se medijacija, ili posredništvo, vec dogodilo i da taj meduprostor cini rascijep i da je ta rascijepljenost jednaka "otudenju". Improvizirana glazba koju prijatelji sviraju kod kuce manje je otudena od one koja se uživo izvodi u Metropolitenskoj operi, ili glazbe posredovane nekim drugim medijem (bilo da je rijec o PBSu, MTVu ili walkmanu). U stvari, moglo bi se ustvrditi da je glazba koja se distribuira besplatno ili po cijeni kasete poštom, manje "otudena" od "žive" glazbe koja se svira na velikom "We are the world" spektaklu ili u nocnom klubu u Las Vegasu, premda se potonja izvodi pred živom publikom (ili se tako barem cini), dok prije spomenutu snimljenu glazbu konzumiraju udaljeni i nepoznati slušatelji.

Tendencije visoke tehnologije i tendencije kasnog kapitalizma tjeraju umjetnost u sve ekstremnije oblike posredovanja. Obje proširuju rascjep izmedu proizvodnje i potrošnje umjetnosti, uz odgovarajuci porast "otudenja".

S nestankom "mainstreama", a samim tim i "avangarde" u umjetnosti, primjeceno je da su gotovo istovremeno razvijenija i intenzivnija umjetnicka iskustva obnovljena u medijima i da su pretvorena u "smece" poput svog ostalog smeca u sablasnom svijetu potrošne robe. "Smece", kako je pojam bio redefiniran recimo u Baltimoreu 70-ih, može biti vrlo zabavano - kao ironican osvrt na neku vrstu nehoticne folk kulture koja okružuje i utjece na nesvjesna podrucja "popularnog" senzibiliteta - kojeg, s druge strane, dijelom proizvodi sam Spektakl. "Smece" je nekad bilo svjež koncept s radikalnim potencijalom. Sada je, medutim, usred ruševina postmodernizma konacno pocelo zaudarati. Ironicna prizemnost konacno je postala odvratna. Da li je, danas, moguce biti ozbiljan ali ne i razborit?
(napomena: "Novo cistunstvo" (novi puritanizam) nije ništa drugo doli nalicje nove prizemnosti. Mondeni neopuritanizam nosi ljagu reakcije na isti nacin na koji su postmodernisticka filozofska ironija i ocaj vodili u reakciju. Društvo koje teži procišcenju isto je kao i pijano društvo. Jedino što preostaje nakon "12 stepenica" trendovskog odricanja u 90-im, trinaesta je stepenica ka vješalima. Ironija je možda postala dosadna, ali samosakacenje nikada nije bilo ništa drugo doli provalija. Dolje frivolnost - dolje razboritost.) Sve istancano i lijepo, od nadrealizma do break-dancea, završilo je kao krmivo za McDeathove reklame; petnaest minuta kasnije sva je carolija isisana i sama je umjetnost mrtva poput sprženog skakavca. Medijski magovi, koji su u prvom redu postmodernisti, poceli su se, poput lešinara koji povraca i ponovo ždere jednu te istu lešinu u opscenoj ekstazi autoreferencijalnosti, hraniti životnom snagom "Smeca". Gdje je izlaz?

Prava umjetnost je igra; igra je jedno od najneposrednijih iskustava. Od onih koji su odnjegovali užitak igre ne može se ocekivati da od njega odustanu samo da bi odaslali politicku poruku (kao u "umjetnickom štrajku" ili "ukidanju bez realizacije" umjetnosti itd.). Umjetnost ce opstati, otprilike kao i disanje, hranjenje i jebanje.

Unatoc tomu, krajnje nas otudenje umjetnosti odbija, posebno u "medijima", u komercijalnom oglašavanju, galerijama, "glazbenoj industriji" itd. Ponekad brinemo cak i o razmjeru u kojem nas naša upletenost u umjetnosti kao što su pisanje, slikanje ili glazba cini suucesnicima u gadnoj apstrakciji, odmaku od neposrednog iskustva. Nedostaje nam izravnost igre (prvotni poticaj u stvaranju umjetnosti); nedostaje nam miris, okus, dodir, osjet tijela u kretanju.

Kompjuteri, video, radio, tiskarski strojevi, sintesajzeri, fax uredaji, kasetofoni, fotokopirke - sve su to dobre igracke, ali i stravicne ovisnosti. Naposlijetku shvacamo da ne možemo "posegnuti i dotaknuti nekog" tko nije fizicki prisutan. Ti mediji mogu biti korisni našoj umjetnosti - ali nas ne smiju posjedovati, niti smiju posredovati, odvojiti nas, stati izmedu nas i naše anime /našeg animalnog. Želimo vladati medijem, ne želimo da on Vlada nama. Željeli bismo se prisjetiti psihicke borilacke vještine koja istice spoznaju da je tijelo od svih medija najmanje posredovano.

Stoga, kao umjetnici i "kulturni radnici" koji nemaju namjeru odustati od djelovanja u odabranom mediju, zahtjevamo od sebe iznimnu svijest o imedijaciji, kao i svladavanje izravnih nacina ostvarivanja te osvještenosti u igri, neposredno (odmah) i neposredovano (bez posredovanja/medijacije).

Svjesni cinjenice da ce svaki umjetnicki "manifest" napisan danas zaudarati na istu gorku ironiju kojoj se suprotstavlja, bez oklijevanja proglašavamo (i bez puno premišljanja) utemeljenje "pokreta" IMEDIJATIZMA. Cinimo to jer se imedijatizmom namjeravamo baviti u tajnosti, kako bismo izbjegli svako onecišcenje posredovanjem. Javno cemo nastaviti s objavljivanjem, radom na radiju, tiskanjem, glazbom itd., ali privatno cemo stvoriti nešto drugo, nešto što ce se slobodno dijeliti i nikada pasivno konzumirati, nešto o cemu ce se moci otvoreno raspravljati, ali što nikad nece razumijeti agenti otudenja, nešto bez komercijalnog potencijala, ali neprocjenjive vrijednosti, nešto okultno ali potpuno zapleteno u tkanje naših svakodnevnih života.

Imedijatizam nije pokret u smislu estetskog programa. On ovisi o situaciji, a ne o stilu, sadržaju, poruci ili Školi. On može poprimiti bilo kakav oblik kreativne igre koju može izvoditi dvoje ili više ljudi, sami i za sebe, licem u lice i zajedno. Tako shvacen, on je poput igre, i stoga se mogu primijeniti izvjesna "pravila".

Svi promatraci moraju biti izvodaci. Svi troškovi se dijele i svi proizvodi koji mogu proizaci iz igre se takoder trebaju dijeliti iskljucivo medu sudionicima (oni ih mogu zadržati ili darivati, ali ih ne smiju prodavati). Najbolje igre imat ce malo ili nikakve koristi od ocitih oblika posredovanja kao što su fotografija, snimanje, tiskanje itd., i težit ce neposrednim tehnikama koje ukljucuju fizicku prisutnost, izravnu komunikaciju i osjetila.

Ocita matrica za imedijatizam je party. Prema tome, dobar obrok može biti imedijatisticki umjetnicki projekt, pogotovo ako su svi prisutni i kuhali i jeli. Drevni Kinezi i Japanci u maglovitim su jesenjim danima održavali zabave mirisâ gdje bi svaki uzvanik donio miris kucne izrade ili parfem. Na zabavama nizanja rima pogrešan bi kuplet za sobom povlacio kaznu ispijanja caše vina. Prela, tableaux vivants, igre nadopunjavanja, rituali druževnosti poput Fourireove "muzejske orgije" (erotski kostimi, poze i zadirkivanja), živa glazba i ples - povijest je prepuna prikladnih formi, a imaginacija ce ih stvoriti još.

Razlika izmedu devetnaestostoljetnih društvenih igara i imedijatisticke igre leži u svijesti o imedijatistickoj praksi kao odgovoru na jade otudenja i "smrt umjetnosti".

Mail art 70-ih i fanzinska scena 80-ih bili su pokušaj nadilaženja posredovanja umjetnosti kao potrošne robe i mogli bi se smatrati pretecama imedijatizma. Kako bilo, oni su ocuvali posredovane strukture poštanske komunikacije i xerografije i samim tim nisu uspjeli prevladati izolaciju sudionika, koji su doslovce ostali izvan doticaja. Želimo motive i otkrica tih ranijih pokreta dovesti do logicnog krajnjeg zakljucka - do umjetnosti koja ukida sve posredovatelje i otudenje, barem u mjeri u kojoj to covjekov položaj omogucava.

Cak štoviše, imedijatizam nije osuden na nemoc u svijetu, jednostavno stoga što izbjegava publicitet tržišta. "Poetski terorizam" i "umjetnost sabotaže" prilicno su logicne manifestacije imedijatizma.

Konacno, ocekujemo da ce praksa imedijatizma u nama samima osloboditi golemu riznicu zaboravljene snage, koja nece samo preoblikovati naše živote putem tajnovite realizacije neposredovane igre, vec ce neizbježno poboljšati i rasplamsati i prožeti drugu umjetnost koju stvaramo, javniju i posredovaniju umjetnost.

Nadamo se da ce se ovo dvoje sve više približavati, i konacno možda postati jedno.

Prevela: Ana Grbac