HAKIM
BEY:
PRIVREMENA AUTONOMNA ZONA
(Hakim
Bey: "T.A.Z. - The Temporary Autonomous Zone")
Dug život stanovnicima privremenih
autonomnih zona, fanzinašima i networkersima iz bilo kojeg vremena i
bilo kojeg mjesta.
OČEKUJUĆI
REVOLUCIJU
...Što se desilo s anarhističkim snom,
sa državom bez države, sa komunom, sa trajno autonomnom zonom, sa slobodnim
društvom, sa slobodnom "kulturom"? Zar moramo napustiti ovu
nadu u zamjenu za nekakav egzistencijalistički "acte gratuit"?
Nije bit promijeniti svijest, već promijeniti svijet.
Prihvaćam ovo kao jednu točnu kritiku.
Ali ipak bih želio navesti 2 zapažanja u obranu onog što sam rekao;
prvo, revolucija još nije uspjela ostvariti taj san. Vizija se rađa
u trenutku podizanja revolucije - ali čim "Revolucija" trijumfira,
država se vrati, a san i ideal su prevareni. Nisam napustio nadu ili
samo očekivanje promjene - ali nemam povjerenja u riječ "Revolucija".
Drugo, iako zamjenimo revolucionarni pristup sa konceptom "ustanka
koji se rađa spontano u anarhističkoj kulturi" naša posebna povijesna
situacija nije povoljna za jedan tako opširan poduhvat. Sada ne bi proizašlo
apsolutno ništa osim lakoumne pogibelji iz frontalnog sudara sa državom,
megakorporacijom informacije, carstvom Spektakla i Prividnosti. Njezine
su puške uperene protiv nas, dok naš mršavi arsenal ne nalazi ništa
u što ciljati, osim u jedan rigidni vakuum, u jednog Demona sposobnog
da ugasi svaku iskru u elektroplazmi informacije, u jedno društvo kapitulacije
dominirano likom policajca i očaravajućim okom ekrana TV-a. Ukratko,
ne pokušavamo prodati TAZ kao svrhu samoj sebi, koja bi zauzela mjesto
svim drugim oblicima organizacije, taktike i ciljeva. Preporučamo je
jer može postići kvalitetu koja je usporediva sa ustankom bez da nužno
dovede do nasilja i smrti. TAZ je kao pobuna, koja ne dolazi u direktan
okršaj s državom, gerilska operacija koja oslobađa jedno područje (vremena,
teritorija, imaginacije) i zatim nestaje kako bi se ponovo pojavila
na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, prije nego što je država
uspije uništiti...
Pošto je država primarno okupirana više
Prividom nego Materijom, TAZ može "okupirati" ta područja
ilegalno i nastaviti sa svojim "prazničkim" ciljem na duže
vrijeme u relativnom miru. Možda su neke male TAZ potrajale i čitave
`ivote jer su prošle nezapaženo - kao hillbillies (tako se nazivaju
stanovnici dalekih ruralnih i močvarnih komuna na Jugu SAD-a) enklave
- jer se nikada nisu ukrstile sa Spektaklom, niti se nikada pojavile
izvan onog realnog života koji je nevidljiv agentima Privida.
Babilon shvaća svoje apstrakcije kao
realnost; točnije "unutar" granica ove greške TAZ može započeti
svoju egzistenciju. Započeti TAZ može zahtjevati taktike nasilja i obrane,
ali njezina najjača snaga je njena nevidljivost - država je ne može
prepoznati jer Povijest nema o njoj definiciju. Ćim je TAZ imenovana
(predstavljena) mora nestati, nestati će "ostavljajući iza sebe
praznu ljušturu, samo kako bi se mogla ponovo pojaviti na nekom drugom
mjestu, još jednom nevidljiva jer je neobjašnjiva u pojmovima Spektakla.
Zato jer je TAZ savršena taktika za doba u kojem je država sveprisutna
i svemoćna, mada istovremeno puna pukotina i praznina. Zato jer je TAZ
mikro-kozmos onog "anarhističkog sna" slobodne kulture ne
mogu pomisliti na bolju taktiku za ostvarenje cilja, dok se istovremeno
mogu eksperimentirati neke od njezinih blagodati sada i ovdje. U biti,
realizam traži od nas ne samo da prestanemo čekati "Revoluciju"
već i da je prestanemo željeti. "Pobuna", da - koliko god
je češće moguće, i pod ciljem nasilja. Grč Prividne Države biti će "spektakularan",
ali u većini slučajeva najbolja i najradikalnija taktika biti će odbijanje
upletanja u spektakularno nasilje, "povlačenje" iz područja
privida, nestajanje.
TAZ je tabor ontoloških ratnika: udariti
i pobjeći, održati čitavo pleme u pokretu, mada se radilo samo o podacima
u Mreži. TAZ mora biti sposobna za obranu; ali kako "napad"
tako i "obrana" morali bi, ako je moguće, umaknuti nasilju
države, koje nije više "značajno" nasilje. Napad je usmjeren
na strukture kontrole, esencijalno na ideje; obrana je "nevidljivost",
borilačka vještina, "neranjivost". "Mašina Nomadskog
Rata" osvaja bez da bude primjećena i kreće prije nego što se mapa
upotpuni novim podacima. Za budućnost - samo onaj tko je Autonoman može
"planirati" autonomiju, organizirati je, stvarati je. To je
djelovanje koje računa samo na vlastite snage. Prvi korak je u nekom
smislu sličan Satoriju - realizacija da TAZ započne sa jednostavnim
aktom realizacije.
PSIHOTOPOLOGIJA SVAKODNEVNOG
ŽIVOTA
Koncepcija o TAZ se rađa kao prvo iz
kritike Revolucije i poštivanja Ustanka. Prva etiketira drugu kao neuspjeh;
ali za nas "ustanak" predstavlja zanimljiviju mogućnost od
standarda psihologije oslobađanja, od svih "uspjeha" građanskih,
komunističkih i fašističkih revolucija. Druga proizvodna snaga koja
stoji iza TAZ rađa se iz povijesnog razvoja kojeg nazivam "zatvaranje
mape". Zadnji komad Zemlje koji nije bio u vlasništvu nacije/države
progutan je 1899. Ovo je prvo stoljeće bez "nepoznate zemlje",
bez granice. Nacionalnost je najviši princip svjetskog vladanja - nijedan
komadić kamena u Južnim morima ne može ostati slobodan, nijedna daleka
dolina, čak niti Mjesec i planeti. Ovo je apoteoza "teritorijanog
gangsterizma". Nijedan kvadratni centimetar Zemlje ne postoji bez
policije i poreza... u teoriji.
"Mapa" je apstraktna politička
mreža, divovska prevara koja se mora poštovati pod vodstvom "iskusne"
države, dok za većinu nas mapa postaje ne više "Otok kornjače"
već "SAD". I baš zato jer mapa je apstrakcija ona ne može
pokriti Zemlju sa točnošću 1:1. Unutar složenosti modernog zemljopisa
mapa može vidjeti samo dimenzionalne mreže. Sakriveni beskraji među
naborima bježe ravnalu. Mapa nije točna; mapa ne može biti točna.
Tako je Revolucija zatvorena, ali Ustanak
otvoren. Za sada koncentrirajmo našu snagu u privremena "pojačanja
napetosti", izbjegavajući sva zaplitanja sa "trajnim rješenjima".
I mapa je zatvorena, ali autonomna zona je otvorena. Metaforički se
razvija unutar dimenzija nevidljivih kartografiji kontrole. I ovdje
bi morali navesti koncept psihotopologije (i topografije) kao alternativne
"znanosti" nasuprot onoj znanosti ideoloških utvrđivanja i
izrađivanja karata države i "psihičkom imperijalizmu". Samo
psihotopografija može crtati mape jer samo je ljudski um opskrbljen
dovoljnom složenošću za oblikovanje realnosti. Ali mapa 1:1 ne može
"kontrolirati" vlastiti teritorij jer je virtualno identična
sa njim. Može biti samo upotrebljena za "sugerirati", u jednom
smislu za usmjeriti prema određenim karakteristikama. Tražimo "prostore"
(geografske, socijalne, kulturne, imaginarne) koji imaju potencijal
da se razviju kao TAZ - i tražimo vrijeme u kojem su ti prestori relativno
otvoreni, da li zbog nemarnosti države ili pak zbog nekog drugog razloga.
Psihotopologija je umjetnost rabdomantije za potencijalni TAZ.
---
..."Plemenska okupljanja" u
stilu 60-ih, šumske enklave eko-sabotera, idiličan Beltane neo-pagana
(starokeltski magični praznik koji po našem kalendaru pada na 1.5.),
anarhističke konferencije, gay faery društva... Harlemske zabave iz
20-ih, nightclubs, gozbe, stari slobodarski piknici - moramo shvatiti
da su ovo već "oslobođene zone" ili barem potencijalne TAZ.
Da li su otvorene samo za par prijatelja, kao večera, ili tisućama slavljenika,
kao Be-In, zabava je uvije otvorena jer nije "naručena"; može
biti planirana, ali samo ako se ne dogodi može se reći da nije uspjela.
Element spontanosti je osnovan. Bit zabave: lice-u-lice, grupa ljudi
usmjeruje vlastite snage ka realizaciji zajedničkih želja, bilo to jesti
i veseliti se, plesati, pričati, ili možda erotsko zadovoljstvo, ili
pak zajedničko stvaranje umjetničkog djela, doživljaj pravog zanosa
radosti - u kratko "ujedinjenje egoista" (kako je to rekao
Stirner) u svojem najobičnijem obliku - ili po Kropotkinovim riječima,
osnovni biološki poticaj prema "uzajamnoj pomoći". (ovdje
bi se trebali podsjetiti i na ekonomiju viška od Bataillea i na njegovu
teoriju kulture potlachea --> obred nativnih Amerikanaca, a posebno
plemena sa Sjeverozapadne obale, gdje su aristokrati/vođe uništavali
ili poklanjali vlastita bogatstva u razmetanju moći i imućnosti.)
Bitno u označavanju realnosti TAZ je
koncept psihičkog nomadizma (ili kako ga mi šaljivo nazivamo "kozmopolitizam
bez korijena"). Aspekte ovog fenomena diskutirali su Deleuze i
Guattari u "Nomadologija i Ratni stroj", Lyotard u "Driftworks"
i razni autori u broju "Oasis" od Semiotext(e). Upotrebljavamo
termin "psihički nomadizam", "nomadologija" itd.
jednostavno zato da bi skupili sve te koncepte u jedan jedini fleksibilni
kompleks koji bi trebao biti izučavan zbog stizanja - u - postojanje
TAZ.
"Smrt Boga", na neke načine
i decentralizacija čitavog "Evropskog" projekta donijelo je
post-ideološku viziju svijeta, multiperspektivnu, sposobnu da se kreće
"raskorijenjena" od filozofije plemenskog mita, od prirodne
znanosti do Taoizma - sposobna po prvi puta da vidi predmet s raznih
strana, pogled na drugačiji svijet koji je potpuno različit.
Ali takva vizija se postigla pod cijenu
življenja u dobu gdje su brzina i "fetišizam robe" stvorili
tiransko lažno kulturno ujedinjenje koje nastoji odstraniti svaku kulturnu
različitost i individualnost, prema tome "jedno mjesto vrijedi
drugo". Ovakav paradoks stvara "cigane", psihičke putnike
tjerane željom ili radoznalošću, lutalice sa malo lojalnosti (faktički
nelojalni prema "Europskom projektu" koji je izgubio svu svoju
vitalnost i žar), nevezane za bilo kakvo posebno vrijeme ili mjesto,
u potrazi za različitošću i avanturom... Ovaj opis pokriva ne samo klase,
umjetnika i intelektualca, već i emigracijske radnike, izbjeglice, "beskućnike",
turiste, kulturu kampera i pokretnih kuća - pa čak i osoba koje putuju
"Mrežom" a da možda nikada ne napuštaju svoju sobu (ili oni
kao Thoreau "koji su mnogo putovali Concordom"); i na kraju
ubraja sve, sve nas koji živimo putem naših automobila, naših praznika,
naših TVa, knjiga, filmova, promjena posla, promjena "stilova života",
religija, dijeta, itd.
Psihiški nomadizam kao taktika, ona koju
Deleuze i Guattari metaforički nazivaju "ratni stroj", ona
pomiče paradoks iz pasivnog stanja u aktivno, a možda čak i u "nasilno".
Zadnje agonije posmrtnog kreveta "Boga" dugo su se vremena
najavljivale - u obliku kapitalizma, fašizma i komunizma npr. - tako
da ima još mnogo "kreativne destrukcije" koju će izvesti post-Bakunjin-post-Nietzsche
komandosi ili apaches (bukvalno "neprijatelji") starog konsenzusa.
Ovi nomadi prakticiraju "pljačku", oni su gusari, virusi,
imaju potrebu i želju za TAZom, kampovi crnih šatora pod zvijezdama
pustinje, interzone, oaze-utvrde sakrivene duž tajnih karavana, "oslobođeni"
dijelovi džungle i ravnica, zabranjena područja, crna tržišta i podzemni
bazari. Ovi nomadi obilježavaju svoje puteve sa čudnim zvijezdama koje
mogu biti svjetleće grupe podataka u cyberspace-u ili možda halucinacije.
Napraviti mapu teritorija, na njoj napraviti mapu političke promjene,
iznad nje mapu "Mreže", pogotovo onu protu-mreže za svojom
enfazom tajnih protoka informacija i logistike - i napokon iznad svih
mapu 1:1 - mapu kreativne imaginacije, estetike i vrijednosti. I takva
mapa počinje živjeti, animirana neočekivanim vihorima i iznenadnim povečanjima
energije, svjetlosnim koagulacijama, tajnim tunelima, iznenađenjima.
---
MUZIKA KAO ORGANIZACIONI
PRINCIP
... Makhnova Ukrajina i anarhistička
španjolska bile su stvorene da traju i bez obzira na stalne ratne zahtjeve
obje su uspjele samo do jedne određene točke: nisu trajale "dugo
vremena", ali bile su organizirane sa uspjehom i mogle su opstati
da nije bilo vanjske agresije. Zato među eksperimentima iz perioda između
dva rata koncentrirati ću se na mahnitu Riječku Republiku koja je mnogo
manje poznata i nije planirana da traje. Gabriele D'Annunzio, dekadentni
pjesnik, umjetnik, muzičar, esteta, ženskaroš, smioni aeronautički pionir,
vrač, genije, prekršilac kodeksa džentlmena, izašao je iz 1. svjetskog
rata kao heroj sa malom vojskom koju se on predvodio, po imenu "Arditi".
U nedostatku avantura odlučio je oteti rijeku Jugoslaviji i pokloniti
Italiji. Nakon nekromantskog ceremonijala na groblju u Veneciji sa svojom
ljubavnicom, krenuo je u osvajanje Rijeke u čemu je uspio bez imalo
problema. Međutim Italija je odbila njegovu velikodušnu ponudu, Prvi
Ministar nazvao ga je budalom. Srdit, D'Annunzio odlučuje proglasiti
neovisnost i vidjeti koliko dugo može opstati. On i jedan od njegovih
anarhističkih prijatelja napisali su Ustav kojim se proglašava "muzika
kao centralni princip države". Mornarica (formirana od dezertera
i mornara anarho-sindikalista iz Milana) se nazvala "Uskoci",
u sjećanje na davno nestale gusare koji su običavali naseljavati lokalne
otoke daleko od obale i pljačkati mletačke i otomanske brodove. Moderni
Uskoci realizirali su nekoliko zapanjujućih poduhvata: nekoliko bogatih
talijanskih trgovačkih brodova iznenada su dali budućnost republici
- novac u blagajnama! Umjetnici, boemi, avanturisti, anarhisti (D'Annunzio
se dopisivao sa Malatestom), bjegunci i izbjeglice bez državljanstva,
homoseksualci, militarni dandy (uniforma je bila crna sa lubanjom -
kasnije inspiracija SS trupama) i nastrani reformisti svake vrste (pa
čak i budisti, teosofisti i vedantisti) počeli su stizati masovno u
Rijeku. Zabava nije nikada prestajala. D'Annunzio je svako jutro čitao
poeziju i proglase sa balkona, svaku večer koncert, zatim vatromet -
u tome se sastojala čitava aktivnost vlade. 18 mjeseci kasnije, kada
su vino i novac nestali a talijanska flota "napokon" stigla
i ispalila nekoliko projektila na gradsku vijećnicu nitko nije imao
energije za obranu. D'Annunzio se, kao i mnogi talijanski anarhisti,
kasnije okrenuo ka fašizmu - sam Mussolini (bivši sindikalista) zaveo
je pjesnika na tom putu. Kad je D'Annunzio shvatio grešku bilo je prekasno,
bio je prestar i bolestan. Ali Duce je ipak izazvao njegovu smrt - gurnut
s balkona. Što se Rijeke tiče, iako joj je nedostajala "ozbiljnost"
slobodne Ukrajine ili Barcelone, ona nas vjerojatno može naučiti više
o nekim aspektima našeg istraživanja. Bila je, na neki način, zadnja
od gusarskih utopija (ili jedini moderni primjer), ili na drugačiji
način možda, prva moderna TAZ.
prijevod: Erika