1: Vrhunac odvajanja
"U sadašnje vreme, koje prednost daje znaku nad onim što je označeno, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, pojavnosti nad suštinom…istinito se smatra profanim, a samo je iluzija sveta. Tačnije, sveto se uvećava u meri u kojoj istinito uzmiče, a iluzija pojačava, tako da najvišem stepenu iluzije odgovara najviši stepen svetosti."
Fojerbah, iz predgovora za drugo izdanje Suštine hrišćanstva
1
U društvima u kojima preovladjuju moderni uslovi proizvodnje, život je predstavljen
kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano,
udaljeno je u predstavu.
2
Slike odvojene od svakog aspekta života stapaju se u jedinstveni tok stvari
u kojem prethodno jedinstvo života više ne može biti ostvareno. Fragmentarno
opažana stvarnost regrupiše se u novo, sopstveno jedinstvo, u obliku jednog
lažnog sveta, kao predmet puke kontemplacije. Specijalizacija slika sveta dostiže
vrhunac u svetu nezavisnih slika, koje obmanjuju čak i same sebe. Spektakl je
konkretizovana inverzija života, nezavisno kretanje neživota.
3
Spektakl se ispoljava u isto vreme kao samo društvo, kao deo društva i kao sredstvo
unifikacije/ objedinjavanja. Kao deo društva, to je fokusna tačka naše vizije
i svesti. Sama činjenica da se radi odvojenom sektoru, govori da se radi o domenu
obmane i lažne svesti: jedinstvo koje postiže nije ništa drugo do zvanični jezik
opšteg razdvajanja.
4
Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos izmedju ljudi posredovan
slikama.
5
Spektakl ne može biti shvaćen kao puka vizuelna obmana koju stvaraju masovni
mediji. To je pogled na svet koji se materijalizovao.
6
Shvaćen u svojoj celini, Spektakl je u isto vreme rezultat i cilj vladajućeg
oblika proizvodnje. To nije samo dekor stvarnog sveta. To je samo srce nestvarnosti
ovog društva. U svim svojim posebnim aspektima - vestima, propagandi, reklami,
zabavi - Spektakl predstavlja vladajući oblik života. To je sveprisutna afirmacija
unapred načinjenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti potrošnje
vezanoj za tu proizvodnju. I oblik i sadržaj Spektakla služe kao potpuno opravdanje
uslova i ciljeva postojećeg sistema. Spektakl takodje predstavlja stalno prisustvo
tog opravdanja, tako što uspostavlja monopol nad najvećim delom vremena koje
ljudi provode van samog procesa proizvodnje.
7
Samo razdvajanje je sastavni deo jedinstva sveta, globalne društvene prakse
podeljene na stvarnost i sliku. Društvena praksa suočena sa prividno nezavisnim
spektaklom u isto vreme predstavlja celinu koja sadrži taj spektakl. Ali, rascep
unutar te celine izobličuje je do te mere da spektakl izgleda kao njen jedini
cilj. Jezik spektakla sastoji se od znakova vladajuće organizacije proizvodnje
- znakova koji su u isto vreme i krajnji proizvodi te organizacije.
8
Odnos spektakla prema konkretnoj društvenoj aktovnosti ne može se sagledati
apstraktno: obe strane ove suprotnosti su i same podeljene. Spektakl koji falsifikuje
stvarnost proizvod je same te stvarnosti. Obrnuto, materijalan sadržaj stvarnog
život ispunjen je kontemplacijom spektakla i završava se njegovim potpunim upijanjem
i uskladjivanjem sa njim. Objektivna stvarnost prisutna je u oba ova aspekta.
Svaki koncept ustanovljen na ovaj način temelji se na transformaciji u sopstvenu
suprotnost: stvarnost se pojavljuje u granciama spektakla, a spektakl postaje
stvarnost. Ovo uzajamno otudjenje čini suštinu i temelj čitavog postojećeg poretka.
9
U jednom stvarno izokrenutom svetu, istinito je momenat lažnog.
10
Pojam "spektakla" povezuje i objašnjava širok spektar naizgled nepovezanih
fenomena. Pojavna različitost i kontrasti izmedju ovih fenomena izviru iz društvene
organizacije pojavnosti, ispod koje treba prepoznati njenu pravu prirodu. Sagledan
u njegovim vlastitim terminima, spektakl predstavlja afirmaciju pojavnog i izjednačavanje
čitavog društvenog života ljudi sa tom pojavnošću. Ali, kritika koja zahavata
samu suštinu spektakla otkriva u tome samo vidljivu negaciju života - negaciju
života koja je poprimila vidljiv oblik.
11
U nameri da opišemo spektakl, njegov nastanak, način funkcionisanja i snage
koje mu se suprotstavljaju, neophodno je da napravimo neke veštačke razlike.
U analizi spektakla prinudjeni smo da u izvesnoj meri koristimo jezik samog
spektakla, utoliko što se krećemo kroz oblast metodologije jednog društva koje
sebe izražava kroz spektakl. Jer, spektakl je u isto vreme i jezik i agenda
ove društveno-ekonomske formacije. To je istorijski trenutak u kome smo uhvaćeni.
12
Sam spektakl predstavlja sebe kao široku i nedostupnu stvarnost koja nikada
ne može biti dovedena u pitanje. Njegova jedina poruka glasi: "Ono što
se prividja je dobro, ono što je dobro prividja." Pasivni pristanak koga
zahteva, već je efikasno nametnut kroz njegov monopol nad pojavnošću, kroz način
na koji se sam pojavljuje i koji ne ostavlja ni malo prostora za bilo kakav
odgovor.
13
Tautološki karakter spektakla potiče od činjenice da su njegov cilj i njegova
sredstva identični. To je sunce koje nikada ne zalazi nad carstvom moderne pasivnosti.
Ono pokriva čitav globus, večito se kupajući u sopstvenoj svetlosti.
14
Moderno industrijsko društvo je suštinski, a ne slučajno ili veštački spektakularno.
U spektaklu - vidljivom odrazu vladajućeg ekonomskog poretka - ciljevi su ništa,
razvoj je sve. Spektakl ne teži ničemu drugom do sebi samom.
15
Kao nezaobilazni pogon za pakovanje svega što se danas proizvodi, kao opšta
artikulacija principa na kojima počiva sistem i kao razvijeni ekonomski sektor
koji direktno proizvodi sve veću količinu slika-stvari, spektakl je glavni proizvod
današnjeg društva.
16
Spektakl je u stanju da podredi sebi ljude, upravo zato što ih je ekonomija
već potpuno poredila svojim ciljevima. Spektakl nije ništa drugo nego ekonomija
koja se razvija zbog sebe same. To je u isto vreme veran odraz proizvodnje stvari
i izobličena svest o stvarima (objektivizacija) samih proizvodjača.
17
Prvi stupanj u dominaciji ekonomije nad društvenim životom ispoljava se kao
očigledna degradaciji biti u imati: ljudsko ostvarenje više se ne izjednačava
sa onim što neko jeste, već sa onim što ima. U ovom stadijumu, u kome je društveni
život došao pod potpunu dominaciju akumulirane ekonomske proizvodnje, dolazi
do opšteg pomaka od imati ka izgledati: svo "imanje" mora da obezbedi
prestiž i postigne svoj krajnji cilj kroz svoj pojavni oblik. U isto vreme,
individualna relanost postala je društvena, u smislu da je potpuno zavisna od
društvenih sila i oblikovana njima. U takvim uslovima, samo onome što nije,
što stalno negira sebe, dopušteno je da se pojavljuje.
18
Kada se stvarni svet preobrazi u puke slike, puke slike postaju stvarna bića,
koja efikasno podstiču hipnotičko ponašanje. Pošto je zadatak spektakla da nam
putem različitih, specijalizovanih oblika posredovanja pokazuje svet koji više
ne može biti direktno doživljen, on neminovno, na prostoru kojim je nekada vladao
dodir, prednost daje pogledu: najapstraktniji i najvarljiviji opažaji najbolje
se uklapaju u opštu apstraktnost sadašnjeg društva. Ali spektakl nisu samo slike,
niti samo slike i ton. To je sve što izmiče ljudskoj aktivnosti, sve što ometa
i zavarava njihovu sposobnost preispitivanja i korekcije. To je suprotnost dijalogu.
Spektakl se regeneriše svuda gde predstavljanje postaje nezavisno.
19
Spektakl nasledjuje sve slabosti zapadnog filozofskog projekta, koji je aktivnost
uvek nastojao da shvati u terminima predstave; on je vezan za neprestani razvoj
tehničke racionalnosti, koju je iznedrio isti ovaj oblik misli. Spektakl ne
ostvaruje filozofiju, on svodi stvarnost na predmet filozofije; to je sav konkretni
život ljudi degradiran na spekulativni univerzum.
20
Filozofija, snaga separatne misli i misao moći separacije, nikada nije bila
u stanju da prevazidje teologiju. Spektakl je materijalna rekonstrukcija religiozne
iluzije. Spektakularna tehnologija nije razvejala religozne mitove u koje su
ljudi projektovali svoje otudjene moći; ona ih je samo spustila na zemlju, tako
da su čak i najsvetovniji aspekti života postali neprozirni i nepodnošljivi.
Lažni raj koji je predstavljao potpunu negaciju zemaljskog života više se ne
projektuje u nebesa; on je ugradjen u sam taj život. Spektakl je tehnološka
verzija progona ljudskih moći u onostrano; to je vrhunac unutrašnjeg ljudskog
razdvajanja/ separacije.
21
Sve dok je nužnost društveno snevana, san ostaje društvena potreba. Spektakl
je noćna mora modernog društva okovanog lancima; on, u krajnjoj liniji, izražava
samo čežnju tog društva za snom. Spektakl je čuvar tog sna.
22
Činjenica da je delotvorna snaga modernog društva odvojena od društva i da čini
nezavisan sektor - spektakl, može da se objasni samo činjenicom da toj delotvornoj
praksi nedostaje čvrstina i da je u stalnoj kontradikciji sa samom sobom.
23
U korenu spektakla je najstarija od svih društvenih specijalizacija - specijalizacija
moći. Spektakl se specijalizovao za ulogu onog koji govori u ime svih drugih
aktivnosti. To je ambasador hijerarhijskog društva pred njim samim, koji saopštava
svoju zvaničnu notu na dvoru gde nikome drugom nije dopušteno da govori. Tako
je najmoderniji aspekt spektakla takodje i najarhaičniji.
24
Spektakl je neprestani govor vladajućeg poretka o samom sebi, neprekidni monolog
samo-uzdizanja, autoportret tog poretka u fazi njegove potpune dominacije nad
svim aspektima života. Fetišistički privid čiste objektivnosti u spektakulranom
odnosu sakriva činjenicu da se u stvarnosti radi o odnosima izmedji ljudi i
klasa: ovako, izgleda da neka druga Priroda, sa svojim neumitnim zakonima, dominira
čitavim našim okruženjem. Ali, spektakl nije neizbežna posledica tog navodno
"prirodnog" tehnološkog razvoja. Naprotiv, društvo spektakla je oblik
koji sam bira svoj tehnološki sadržaj. Ako spektakl, shvaćen u ograničenom smislu
"masovnih medija", svojoj najpovršnijoj manifestaciji, prodire u društvo
u obliku jedne čisto tehničke aparature, treba shvatiti da ta aparatura nikako
nije neutralna i da je razvijena u skladu sa unutrašnjom dinamikom samog spektakla.
Ako društvene potrebe epohe, u kojoj su te tehnologije razvijene, mogu biti
zadovoljene samo uz njihovo posredovanje, ako su upravljanje ovim društvom i
svi kontakti medju ljudima postali potpuno zavisni od ovih sredstava za trenutnu
komunikaciju, onda je to zato što je ta "komunikacija" suštinski jednostrana.
Svi mediji preporučuju se vladarima postojećeg poretka kao sredstvo za sprovodjenje
posebnih oblika upravljanja. Društvena podela koja se ogleda kroz spektakl,
neraskidivo je vezana za modernu državu - taj proizvod društvene podele rada,
koji je u isto vreme glavni instrument klasne vladavine i koncentrisani izraz
svih drugih društvenih podela.
25
Odvajanje/ Separacija je alfa i omega spektakla. Institucionalizacija društvene
podele rada u obliku klasne podele omogućila je uspon jednom ranijem, religioznom
obliku kontemplacije: mitskom poretku stvari, kojim je svaka vlast uvek kamuflirala
sebe. Religija je afirmisala kosmički i ontološki poredak koji je odgovarao
interesima gospodara, tumačeći i ulepšavajući sve što je društvo trebalo, a
nije moglo obezbedi. U tom smislu, svaka odvojena vlast uvek je bila spektakularna.
Ali, ova opšta odanost jednoj religioznoj predstavi, bila je samo izraz opšteg
osećanja gubitka, imaginarna kompenzacija za bedu konkretne društvene aktivnosti,
koja se još uvek opažala kao jedinstven uslov egzistencije. Nasuprot tome, moderni
spektakl precizno utvrdjuje šta društvo može da obezbedi, ali tako što strogo
razdvaja moguće od dopuštenog. Spektakl čini ljude nesvesnim promena uslova
njihove praktične egzistencije. To veštačko božanstvo stvara samo sebe i nameće
sopstvena pravila. Ono se otkriva u svojoj pravoj prirodi: kao autonomno razvijena,
odvojena sila, zasnovana na sve intenzivnijoj proizvodnji, koja nameće sve veću
podelu rada na parcijalne pokrete diktirane kretanjem mašina, a za potrebe tržišta
koje se neprestano širi. Pri takvom razvoju, svaka zajednica i svaka kritička
svest iščezavaju; snage koje su se u tom procesu razvijale kao razdvojene, još
uvek se nisu ujedinile.
26
Opšte odvajanje radnika od proizvoda rada teži da eliminiše svaku zaokruženu
svest o ostvarenoj aktivnosti i svaku direktnu, ličnu komunikaciju izmedju proizvodjača.
Sa sve većom akumulacijom odvojenih proizvoda i sve većom koncentracijom proizvodnog
procesa, dostignuća te aktivnosti i komunikacija postaju monopol onih koji upravljaju
sistemom. Trijumf ovog na odvajanju zasnovanog ekonomskog sistema proletarizuje
čitav asvet.
27
Zahvaljujući uspehu ovakvog načina proizvodnja, čiji je proizvod upravo samo
odvajanje, konkretno iskustvo koji je u ranijim društvima bilo vezano za ljudski
rad zamenjeno je, makar duž ivica sistema, izjednačavanjem života sa neradnim
vremenom, sa neaktivnošću. Ali, takva neaktivnost ni u čemu nije oslobodjena
od proizvodne aktivnosti: ona je idalje potpuno zavisna od nje, kroz nelagodno
i poslušno divljenje sredstvima i posledicama proizvodnog sistema. Samo to stanje
je jedna od posledica sistema. Nema slobode izvan žive aktivnosti; spektal zato
poništava svaku aktivnost, pošto je sva stvarna aktivnost prisilno stavljena
u funkciju globalne izgradnje spektakla. Na taj način, ono što se naziva "oslobodjenjem
od rada", slobodno vreme, nije ni oslobodjenje od rada, niti oslobodjenje
od sveta oblikovanim tim radom. Ni jedna aktivnost koju je rad oteo, ne može
biti ponovo osvojena kroz podredjivanje proizvodima tog rada.
28
Vladajući ekonomski sistem je pakleni krug izolacije. Njegove tehnologije zasnivaju
se na izolaciji i samo je uvećavaju. Od automobila do televizije, robe koje
spektakl bira da proizvodi, takodje služe kao oružje za efikasnu odbranu uslova
koji radjaju "usamljenu gomilu". Spektal uvek iznova stvara sopstvene
pretpostavke, na sve konkretniji način.
29
Spektakl je nastao iz izgubljenog jedinstva sveta, a ogromna ekspanzija modernog
spektakla otkriva svu veličinu tog gubitka: pomeranje svog individualnog rada
i svih proizvoda rada u apstrakciju, savršeno se uklapa u prirodu spektakla,
za koga je upravo apstrakcija konkretan način njegovog postojanja. U spektaklu,
jedna deo sveta predstavlja se tom svetu kao stvaran i superioran. Spektakl
je zvaničan jezik tog odvajanja. Posmatrači su povezani samo jednosmernim odnosom
sa centrom koji ih razdvaja jedne od rugih. Spektakl ujedinjuje odvojeno, ali
samo kao odvojeno.
30
Otudjenje posmatrača, koji nesvesno povećava snagu predmeta svoje kontemplacije,
odvija se na sledeći način: što više pokušava da ga shvati, manje živi; što
se više poistovećuje sa vladajućom predstavom o potrebi, sve manje razume vlastiti
život i vlastite želje. Otudjenje aktivnog subjekta u spektaklu ogleda se i
u činjenici da njegovi gestovi više nisu njegovi; to su gestovi nekog drugog,
koji mu ih predstavlja. Posmatrač se nigde ne oseća kod kuće, jer je spektakl
svuda.
31
Radnici ne proizvode sebe, već jednu silu nezavisnu od njih. Uspeh takvog oblika
proizvodnje, obilje koje proizvodi, proizvodjači doživljavaju kao obilje lišavanja.
Sa sve većim gomilanjem proizvoda njihove otudjene aktivnosti, svo vreme i sav
prostor postaju im strani. Spektakl je mapa tog novo sveta, koja se tačno poklapa
sa teritorijom koju predstavlja. Sile koje su izmakle našoj kontroli, prikazuju
nam se u svoj svojoj moći.
32
Konkretna društvena uloga spektakla je proizvodnja otudjenja. Ekonomska ekspanzija
sastopji se prevashodno u ekspanziji ovog posebnog sektora industrijske proizvodnje.
"Rast" podstaknut proizvodnjom koja je sama sebi cilj, ne može da
bude ništa drugo osim rast istog onog otudjenja koje se nalazi u njenom korenu.
33
Iako odvojeni od onoga štoproizvode, ljud ipak proizvode svaki detalj svog sveta
sa sve većom snagom. Pri tom, oni vide sebe da su sve više odvojeni od tog sveta.
Što se njihov život više približava tome da bude njihovo delo, više su isključeni
iz tog života.
34
Spektakl je kapital akumuliran u stupnju u kome postaje slika.