4: Proletarijat kao subjekt i predmet predstavljanja
"Jednako pravo na sva dobra i zadovoljstva ovog sveta, uništenje svake vlasti, ukidanje svih moralnih ograničenja - to su, u krajnjoj liniji, bili zahtevi koji su stajali iza pobune od 18. marta i povelja te strašne organizacije koja joj je dala svoju vojsku."
Parlamentarna istraga o Pariskoj Komuni
73
Pokret koji menja postojeće uslove bio je dominantna društvena sila još od pobede
buržoazije u ekonomskoj sferi. Njena dominacija postala je vidljiva kada je
ta pobeda bila ostvarena i na političkom planu. Razvoj proizvodnih snaga uzdrmao
je stare proizvodne odnose, a celokupan statični poredak se urušio. Sve što
je bilo apsolutno, postalo je istorijsko.
74
Kada su ljudi bačeni u istoriju i primorani da učestvuju u radu i borbama koje
čine tu istoriju, oni su isto tako prisiljeni da svoj položaj sagledaju na jasan
i nedvosmislen način. Ova istorija nema drugi cilj osim onoga što se razvija
unutar nje, iako se u konačnom, nesvesnom i metafizičkom vidjenju istorijske
ere smatralo da je razvoj proizvodnih snaga ono što je samu istoriju učinilo
predmetom istorijskog kretanja. S druge strane, subjekt istorije može da bude
samo samoproizvodnja života - to su živi ljudi koji postaju gospodari i vlasnici
sopstvenog istorijskog sveta i svojih vlastitih potpuno svesnih poduhvata.
75
Klasna borba, koju je tokom dugog revolucionarnog perioda zaoštravao uspon buržoazije,
razvijala se uporedo sa dijalektičkom "istorijskom mišlju", koja se
više nije zadovoljavala tumačenjem postojećeg. Njen cilj bilo je pronalaženje
načina da se postojeće prevazidje i tako odbace svi oblici separacije.
76
Za Hegela pitanje više nije bilo kako tumačiti svet, već kako tumačiti promenu
sveta. Ali, pošto je sebe ograničio na puko tumačenje te promene, Hegel predstavlja
samo filozofsku kulminaciju same filozofije. On je pokušao da shvati svet koji
se razvija sam po sebi. Ovakva istorijska misao stiže uvek kasno; ostaje joj
da samo retrospektivno objašnjava ono što se već dogodilo. Zato ova svest uspeva
da prevazidje odvajanje samo na planu misli. Hegelov paradoksalni stav - podredjivanje
smisla čitave stvarnosti njenoj istorijskoj kulminaciji, uz istovremeno proglašavanje
sopstvenog sistema za tu kulminaciju - proističe iz proste činjenice da je ovaj
mislilac buržoaskih revolucija XVII i XVIII veka u filozofiji video samo način
za izmirenje sa posledicama tih revolucija. "Čak i kao filozofija buržoaske
revolucije, ona ne uspeva da je obuhvati u celini, već samo u njenoj zaključnoj
fazi. Zato to i nije filozofija revolucije, već Restauracije." (Kal Korš,
Teze o Hegelu i revoluciji)
Hegel je po poslednji put obavio zadatak filozofa: "glorifikaciju postojećeg";
ali ono što je za njega već postojalo kao jedino stvarno bilo je ništa manje
nego celokupno istorijsko kretanje. Pošto se uporno držao predstave o spoljašnjem
položaju misli, taj njen položaj mogao je da maskira samo uz pomoć prethodno
zacrtanog projekta Duha - te apsolutne, herojske sile, koja je postigla sve
što je htela i htela sve što je postigla - i čiji se krajnji cilj podudara sa
sadašnjim trenutkom. U tom procesu prevazilaženja istorijskom mišlju, filozofija
je došla do tačke u kojoj je mogla da glorifikuje svet samo osporavajući ga;
jer, da bi uopšte govorila, morala je da podje od pretpostavke da je celokupna
istorija došla do svog krajnjeg cilja, a da je jedini sud koji bi mogao da utvrdi
istinu već zatvoren.
77
Kada proletarijat kroz svoje akcije pokazuje da ta istorijska misao nije zaboravljena,
njegovo odbijanje zaključaka te misli u isto vreme potvrdjuje njen metod.
78
Istorijska misao može da da bude spašena samo ako postane praktična misao; a
praksa proletarijata, kao revolucionarne klase, u stvari je ta istorijska svest
koja deluje u totalitetu svog sveta. Svi teoretski pravci revolucionarnog, radničkog
pokreta - Marks, ali i Striner i Bakunjin - izrasli su iz kritičkog sukobljavanja
sa Hegelovom mišlju.
79
Marksovu teoriju nemoguće je razdvojiti od Hegelove metode, ali i od revolucionarnog
karaktera te teorije, naime od njene istine. U tom smislu je odnos izmedju Marksa
i Hegela uglavnom bio zanemarivan ili porešno tumačen, ili čak osudjivan kao
slaba tačka onoga što se kasnije tako pogrešno preobrazilo u doktrinu poznatu
kao "marksizam". Bernštajn je posredno otkrio ovu vezu izmedju dijalektičke
metode i ove agitacije u prilog istorije, kada je u svojoj knjizi "Teoretski
socijalizam i praktična socijal-demokratija" ukazao na nenaučno predvidjanje
skore proleterske revolucije u Nemačkoj, izneto u Manifestu iz 1847: "Ova
istorijska auto-sugestija, greška od koje vodeći politički vizionar tog doba
teško da je mogao da napravi veću, bila bi sasvim neshvatljiva, posebno ako
se ima u vidu da je u to vreme Marks već ozbiljno izučavao ekonomiju, da se
u njoj ne prepoznaje stalno prisutan uticaj antitetičke Hegelove dijalektike,
od koje se ni Marks, ali ni Engles, nisu nikada potpuno oslobodili. U to vreme
opšteg previranja, ovaj uticaj se pokazao još fatalnijim po njihovu misao."
80
Preokret koga je izveo Marks u cilju "spasavanja" misli od buržoaske
revolucije, prenoseći je u drugačiji kontekst, nije bilo prosto stavljanje materijalističkog
razvoja proizvodnih snaga umesto Hegelovog Duha, koji hrli u susret sebi samom
- Duha čija je objektivizacija identična njegovom outdjenju i čije istorijske
rane ne ostavljaju ožiljke. Jer, kada istorija jednom postane stvarna, ona više
nema cilj. Marks je potpuno osporio Hegelov stav distanciranja od dogadjaja,
kao i pasivnu kontemplaciju, ne pozivajući se pri tom na bilo kakvu višu, spoljnu
silu. Zato je od tada jedina briga teorije da zna šta sama radi. Nasuprot tome,
današnja pasivna kontemplacija ekonomskih kretanja predstavlja nenadilazeći
produžetak nedijalektičkog aspekta Hegelovog pokušaja da stvori jedan zaokruženi
sistem: samo dokaz da tom ekonomskom procesu, da bi opravdao sebe, nisu više
potrebni ni Hegel, niti dokazi dobijeni na čisto kontemplativnom planu. To kretanje,
koje moderno društvo danas slavi, je onaj sektor sveta u kome za misao više
nema mesta, sektor čiji mehanički razvoj efikasno dominira čitavim društvom.
Marksov projekta je projekat svesne istorije, u kojem kvantitatet, koji nastaje
iz slepog razvoja čisto ekonomskih proizvodnih snaga, mora biti preobražen u
kvalitativno prisvajanje istorije. Kritika političke ekonomije je prvi čin ovog
kraja preistorije: "Od svih instrumenata proizvodnje, najveća proizvodna
sila je sama revolucionarna klasa."
81
Marksova teorija je tesno povezana sa naučnom mišlju, utoliko što i sama nastoji
da racionalno shvati snage koje zaista deluju u društvu. Ali, ona ide i dalje
od načune misli; ona se oslanja ma naučnu misao samo tako što je stalno prevazilazi.
Ona pokušava da shvati društvene borbe, a ne društvene zakone. "Priznajemo
samo jednu nauku: istoriju." (Nemačka ideologija)
82
Buržoaska epoha, koja istoriji želi da podari naučno utemeljenje, previdja činjenicu
da nauka kojom raspolaže i sama nastaje na osnovu istorijskog razvoja ekonomije.
Ali istorija suštinski zavisi od ovog ekonomnskog znanja sve dok ostaje samo
ekonomska istorija. Mera u kojoj naučne opservacije previdjaju uticaj istorije
na ekonomiju (i čitav proces koji stalno menja vlastite naučne premise), ogleda
se i u aroganciji onih socijalista koji su poverovali da su precizno izračunali
ritam ekonomskih kriza. Sada, kada se pokazalo da neprestane intervencije političke
vlasti uspevaju da spreče krize, isti ovaj mentalitet u tome vidi osetljivu
ravnotežu, koja vodi ka konačnom uspostavljanju opšte ekonomske harmonije. Projekat
prevazilaženja ekonomije i uspravljanja istorijom mora da obuhvati nauku ovog
društva, ali ne može i sam da bude naučni projekat. Revolucionarni pokret ostaje
buržoaski sve dok smatra da može da upravlja aktuelnom istorijom sredstvima
naučne spoznaje.
83
Utopijski pravci socijalizma, iako istorijski zasnovani na kritici postojeće
društvene organizacije, s pravom se nazivaju utopijskim sve dok ignorišu istoriju
(tj., sve dok ignorišu stvarne borbe i protok vremena, koji ne dotiču njihovu
nepromenljivu sliku srećnog društva), ali ne i zato što odbijaju nauku. Naprotiv,
utopijski mislioci bili su potpuno u vlasti naučne misli ranijih vekova. Oni
su predvidjali dovršenje i ispunjenje ovog opšteg racionalističkog sistema.
Sebe nisu videli kao goloruke proroke, jer su čvrsto verovali u društvenu moć
naučnog dokaza, tako da su čak, kao u slučaju Sen-Simona, verovali u mogućnost
osvajanja vlasti uz pomoć nauke. Sombar (Sombart) se pitao: "Zašto hoće
da osvoje borbom, ono što samo treba dokazati?" Ali, naučno razumevanje
utopista nije uključivalo svest da neke društvene grupe imaju interes da održe
status quo, da na raspolaganju imaju sve potrebne snage, kao i oblike lažne
svesti potrebne da se to stanje dodatno podrži. Njihovo pimanje stvarnosti zato
je ostajalo daleko iza istorijske realnosti razvoja same nauke, koji je velikim
delom bio podredjen društvenim imperativima tog razvoja, koji su odredjivali
ne samo koji će nalazi biti prihvaćeni, već i šta uopšte može, a šta ne može
da bude predmet naučnog istraživanja. Utopijski socijalisti su ostali zatočenici
iznošenja istine u naučnom maniru, a ta istina za njih je bila samo apstraktna
slika - oblik mišljenja koji se pojavio na ranijim stupnjevima društvenog razvoja.
Sorel je primetio da su model za otkrivanje i izlaganje društvenih zakona utopisti
videli u astronomiji: njihova neistorijska koncepcija harmonije bila je prirodna
posledica njihovog pokušaja da na društvo primene nauku koja je najmanje zavisila
od istorije. Tu harmoniju su opisivali na isti način na koji je Njutn opisivao
opšte naučne zakone, a srećan rasplet, koga su stalno evocirali, "imao
je u njihovoj društvenoj nauci istu ulogu kao i inrecija u klasičnoj fizici."
(Gradja za teoriju proletarijata)
84
Naučno-deterministički aspekt Marksove misli je upravo ono što ju je učinilo
podložnom "ideologizaciji", kako za njegovog života, tako još i više
u slučaju teorijskog nasledja koje ostavio radničkom pokretu. Napredovanje istorijskog
subjekta je opet bilo odloženo, dok je ekonomija, ta istorijska nauka par exellence,
sve više dobijala na značaju kao garant svoje buduće i neminovne negacije. Tako
je revolucionarna praksa, jedini pravi faktor te negacije, bila sve više potiskivana
iz teorijskih razmatranja. Najveća važnost je pridavana strpljivom proučavanju
ekonomskog razvoja, a sva patnja koju je taj razvoj nosio sa sobom bila je dočekivana
sa hegelovskom smirenošću. Rezultat je bilo "groblje dobrih namera".
Sada je jasno da se, u skladu sa "naukom o revoluciji", svest uvek
javljala prerano i da mora biti promišljena. "Istorija je pokazala da nismo
bili u pravu, ni mi, ni oni koji su mislili kao mi", pisao je Engles 1895.
"Postalo je jasno da je ekonomski razvoj širom kontinenta u to vreme bio
daleko od zrelosti." Tokom čitavog života Marks je gradio jednu doslednu
teoriju, ali izlaganje te teorije odvijalo se na terenu vladajuće misli, kao
kritika posebnih disciplina, pre svega političke ekonomije, glavne nauke buržoaskog
društva. Upravo u tom osakaćenom obliku, koji je kasnije prihvaćen kao "ortodoksan",
Marskova teorija je postala "marksizam".
85
Slabosti Marksove teorije prirodno su vezane za slabosti revolucionarne borbe
proletarijata tog vremena. Nemačka radnička klasa nije ostvarila revoluciju
iz 1848; pariska Konuma bila je poražena u izolaciji. Samim tim, ni revolucionarna
teorija nije mogla biti potpuno ostvarena. Činjenica da je Marksu uglavnom ostajalo
da tu teoriju brani i dalje usavršava u čitaonici Britanskog Muzeja, imala je
obogaljujući efekat na samu teoriju. Marksovi naučno izvedeni zaključci o budućem
razvoju radničke klase, zajedno sa organizacionom praksom koja se oslanjala
na te zaključke, postali su prepreke sa kojima se proleterska svest suočila
u kasnijem periodu.
86
Teoretski nedostaci naučne odbrane proleterske revolucije (kako u sadržaju,
tako i u obliku u kojem je bila izložena) u krajnjoj liniji proističu iz poistovećivanja
proletarijata sa buržoazijom u pogledu revolucionarnog osvajanja vlasti.
87
Marks je još u Komunističkom manifestu pokušao da dokaže ligitimnost proleterske
vlasti, navodeći kao argument uzastopne pokušaje njihovih prethodnika, što ga
je vodilo ka preteranom pojednostavljivanju istorijske analize i njenom svodjenju
na linerani prikaz razvoja oblika proizvodnje, u kojem klasna borba nužno vodi
"ili ka revolucionarnom preobražaju čitavog društva ili ka medjusobnom
uništenju sukobljenih klasa." Ipak, istorijske činjenice govore da je "azijatski
način proizvodnje" (kako ga je Marks nazivao na drugim mestima) opstao
u skoro neizmenjenom obliku uprkos svim klasnim sukobima, da slugama nikada
nije uspelo da zbace feudalne gospodare i da ni jedna pobuna robova u antičkom
svetu nije vodila ka vladavini slobodnih ljudi. Ovaj linerani prikaz pevidja
činjenicu da je buržoazija jedina revolucionarna klasa koja je ikada pobedila,
da je to jedina klasa kod koje je razvoj ekonomije bio istovremeno i uzrok i
posledica njenog dolaska na vlast. Isto pojednostavljivanje vodilo je Marksa
ka zapostavljanju ekonomske uloge države u upravljanju klasnim društvom. Uspon
buržoazije je oslobodio ekonomiju od države, ali samo u poredjenju sa prethodnom
državom koja je bila instrument klasne vladavine unutar jedne statične ekonomije.
Buržoazija je originalno razvila sopstvenu, nezavisnu ekonomsku moć, tokom jednog
prelaznog perioda u kojem je država počela da slabi, a feudalizam počeo da narušava
ravnotežu izmedju različitih društvenih snaga. S druge strane, moderna država,
čija je trgovačka politika počela da pruža podršku razvoju buržoazije i koja
se razvila u državu same buržoazije tokom liberalne (laissez-faire) epohe, postepeno
je izrasla u centralnu silu planskog upravljanja ekonomskim procesom. Marksu
je ipak uspelo da opiše "bonapartistički" prototip moderne državne
birokratije, stapanje kapitala i države u "nacionalnu vlast kapitala nad
radom, javnu silu stvorenu u cilju održavanja društvenog podaništva" -
oblik društvenog poretka u kojem buržoazija odbacuje sav istorijski život osim
onog svedenog na ekonomsku istoriju stvari, izlažući tako i sebe "osudi
na političku ništavnost, kao i sve druge klase." Ovde se već nazire društveno-politička
osnova modernog spektakla, koja negativno ukazuje da je proletarijat samo pretendent
na istorijski život.
88
Jedine dve klase kojima se bavi Marksova teorija, dve čiste klase kojima je
posvećena čitava analiza Kapitala, su buržoazija i proletarijat. To su jedine
dve revolucionarne klase u čitavoj istoriji, ali koje deluju u vrlo različitim
uslovima. Buržoaska revolucija je okončana; proleterska revolucija je i dalje
neostvaren projekat, koji se oslanja na ranije revolucije, ali koji se od svih
njih kvalitativno razlikuje. Ako se previdi originalnost istorijske uloge buržoazije,
onda je lako prevideti i konkretnu originalnost proleterskog projekta, koji
neće postići ništa ako ne razvije sopstvenu zastavu i ne prepozna "svu
veličinu svog zadatka". Buržoazija je došla na vlast jer je to bila klasa
razvijajuće ekonomije. Proletarijat ne može da razvije vlastiti, novi oblik
vlasti, osim ukoliko ne postane svesna klasa. Razvoj proizvodnih snaga sam po
sebi ne garantuje sticanje te moći - čak ni posredno, usled sve većeg lišavanja
koje taj razvoj povlači za sobom. Tom cilju ne služi ni osvajanje državne vlasti
u jakobinskom stilu. Proletarijat ne može da iskoristi ni jednu ideologiju koja
svoje posebne ciljeve lažno predstavlja kao opšte, jer proletarijat ne može
da se zadovolji ni jednom delimičnom stvarnošću kao svojom sopstvenom.
89
Ako se Marks, posebno za vreme svog aktivnog učešća u proleterskoj borbi, previše
oslanjao na naučne metode, do te mere da je stvorio intelektualnu osnovu za
iluziju ekonomizma, jasno je da on lično nije imao takvih iluzija. U čuvenom
pismu od 7. decembra 1867., koje je pratilo jedan kritički osvrt na Kapital
- a koga je sam napisao, sa idejom da ga Engels predstavi štampi kao delo jednog
protivnika - Marks je jasno ukazao na ograničenja svoje nauke: "Lične sklonosti
autora (koje su mu, možda, nametnule njegova politička uverenja i prošlost),
naime, način na koji on lično vidi i predočava krajnje posledice sadašnjih kretanja
i sadašnjeg društvenog procesa, nemaju veze sa njegovom javno publikovanom analizom.
" Ogradjujući se tako od "tendencioznih zaključaka" sopstvene
objektivne analize, uz ironiju onog "možda" povodom van-naučnih izbora
koji su mu navodno bili "nametnuti", Marks je posredno otkrio metodološki
ključ koji povezuje ova dva aspekta njegove misli.
90
Spajanje znanja i akcije mora biti sprovedeno unutar same istorijske borbe,
tako da se oni neprestano uzajamno potvrdjuju. Proletarijat je bio formiran
kao subjekat koji u tom procesu organizuje revolucionarnu borbu i reorganizuje
društvo u trenutku revolucije - to je tačka u kojoj moraju biti ostvareni praktični
uslovi za formiranje svesti, uslovi u kojima se teorija prakse potvrdjuje kao
praktična teorija. Ali, revolucionarna terija je bukvalno ignorisala ovo ključno
pitanje organizacije, tokom čitavog perioda formiranja radničkog pokreta, kada
je ta teorija još uvek imala jedinstven karakter nasledjen od istorjske misli
(i koja je s pravom pretendovala da se razvije u jedinstvenu istorijsku praksu).
Umesto toga, pitanje organizacije je postalo najslabija tačka radikalne teorije,
oblast konfuzije, koja je vodila ka povratku na hijerarhijske i statičke taktike
pozajmljene od buržoaske revolucije. Oblici organizacije radničkog pokreta,
koji su se razvili na osnovu ovog teorijskog nehata, pokušali da sa svoje strane
održe jedinstvo teorije, razbijajući se na različite specijalizovane i fragmentirane
discipline. Ova ideološki otudjena teorija nije više bila u stanju da prepozna
praktičnu opravdanost jedinstvene istorijske misli, koju je zapravo bila izdala,
posebno kada se opravdanost njenog postojanja iskazivala u spontanim pobunama
radničke klase; ona je čak aktivno doprinosila potiskivanju svakog izraza ili
sećanja na to jedinstvo. A upravo su ti istorijski oblici koji su nastajali
u samoj borbi bili jedini praktičan teren na kojem je teorija mogla da se potvrdi.
Upravo ti oblici bili su ono što je nedostajalo teoriji, samo što ta potreba
nije bila formulisana i teorijski. Sovjet, na primer, nije bio teorijsko dostignuće.
A ako se vratimo još dalje u prošlost, vidimo da se najveća teorijska istina
Medjunarodnog radničkog udruženja nalazi u samom njegovom praktičnom postojanju.
91
Početni uspeh Prve Internacionale omogućio je da se ona oslobodi svih zbunjujućih
uticaja vladajuće ideologije koji su preživeli unutar nje. Ali, poraz i progon
koji su ubrzo usledili, izbacili su na površinu sukob izmedju dva različita
vidjenja proleterske revolucije, od kojih je svako imalo jedan autoritarni aspekt
koji je blokirao mogućnost svesnog samo-oslobodjenja radničke klase. Rascep
izmedju pristalica Marksa i Bakunjina, koji se uskoro postao nepresmostiv, nastao
je oko dva pitanja: pitanja vlasti u budućem revolucionarnom društvu i pitanja
organizacije sadašnjeg pokreta, pri čemu je svaki od suparnika kasnije potpuno
izmenio stavove po ovim pitanjima. Bakunjin je odbacio kao iluziju stav da klase
mogu biti ukinute primenom autoritarnih sredstava na državnu vlast, upozoravajući
da bi to vodilo ka ponovnom uspostavljanju vladajuće birokratske klase i ka
diktaturi onih koji sebe smatraju najupućenijima. Marks, koji je verovao da
će zajedničko sazrevanje ekonomskih kontradikcija i radničke svesti u demokratskim
uslovima ograničiti ulogu proleterske države na kratku, prelaznu fazu, neophodnu
da bi se učvrstili novi društveni odnosi, osudio je Bakunjina i njegove sledbenike
kao autoritarnu, konspirativnu elitu koja sebe svesno stavlja iznad Internacionale,
sa sumanutim planom da društvu nametne neodgovornu diktaturu najrevolucionarnijih
elemenata (ili barem onih koji sebe smatraju takvima). Svoje sledbenike Bakunjin
je zaista mobilisao na toj osnovi: "U sred opšte bure mi treba da budemo
nevidljivi vodiči revolucije, ne putem bilo kakvog vidljivog oblika vlasti,
već putem kolektivne diktature naše Alijanse - diktature bez ikakvih oznaka,
naziva i zvaničnog statusa, a opet još moćnije, upravo zato što neće imati ni
jedno od pojavnih obeležja vlasti." Tako su se ove dve ideologije radničke
klase našle nepomirljivo sukobljene, svaka sa svojom delimično tačnom kritikom,
ali sa izgubljenim jedinstvom istorijske misli i pretenzijom da se nametne kao
ideološki autoritet. Moćne organizacije poput nemačke Socijaldemokratije i Iberijske
Anarhističke Federacije verno su služile svaka svojoj ideologiji, a posledice
su svuda bile drugačije od onoga što se želelo.
92
Činjenica da su anarhisti ciljeve proleterske revolucije videli kao neposredno
ostvarive u isto vreme izražava svu snagu i slabost borbe kolektivističkih anarhista
(jedine struje anarhizma koju treba uzeti ozbiljno; pretenzije invidualističkih
oblika anarhizma oduvek su bile smešne). Od istorijske misli moderne klasne
borbe anarhisti su preuzeli samo zaključke; njihovo isključivo insistiranje
na tim zaključcima bilo je dopunjeno svesnom ravnodušnošću prema pitanju metode.
Njihova kritika političke borbe je samim tim ostajala apstraktna, dok je njihova
posvećenost borbi na ekonomskom planu bila usmerena ka prividu konačnog rešenja,
koje se po njima moglo postići jednim udarcem, na dan generalnog štrajka ili
opšte pobune. Anarhisti bili potpuno posvećeni ostvarenju jednog ideala. Anarhizam
ostaje samo ideološka negacija države i klasnog društva - upravo onih društvenih
uslovima koji i podstiču odvojene ideološke pristupe. To je ideologija čiste
slobode, koja sjedinjuje sve i odbacuje svaku predstavu o istorijskom zlu. Ovo
sjedinjavanje svih delimičnih zahteva u jedan, sveobuhvatan zahtev predstavlja
najveći doprinos anarhista, koji su odbacili postojeće stanje sa stanovišta
života kao celine, a ne samo iz nekog ograničenog, specijalizovanog kritičkog
ugla. Ali, pošto se ovo sjedinjavanje videlo samo kao apsolutno, u skladu sa
indivudualnim hirom i bez davanja prednosti nekom odredjenom načinu aktuelizacije,
anarhizam je bio osudjen na propast kao i suviše nedosledan. U svakoj konkretnoj
borbi anarhizam se pozivao na uvek istu sveobuhvatnu lekciju, u kojoj je video
dovoljnu i sasvim dovršenu platformu čitavog pokreta. Ovo stanovište izrazio
je i Bakunjin u pismu iz 1873., napuštajući Jursku Federaciju: "Tokom poslednjih
devet godina Internacionala je razvila sasvim dovoljno ideja da spasi svet,
samo kada bi ga ideje mogle spasisti. Izazivam svakog ko trvdi da ima neku novu.
Nema više vremena za ideje, vreme je za akciju." Ovaj stav bez sumnje sledi
ideju proleterske istorijske misli da ideje moraju biti stavljene u praksu,
ali zato potpuno napušta istorijski teren, sa uverenjem da su odgovarajući oblici
tog prelaska na praksu već pronadjeni i da se nikada neće promeniti.
93
Anarhisti, koji su svojim ideološkim uverenjima sebe jasno izdvojili od ostatka
radničkog pokreta, i sami su reprodukovali ovo odvajanje kompetencije u sopstvenim
redovima, stvarajući tako uslove koji pogoduju neformalnoj dominaciji svake
pojedine anarhističke organizacije nad svojim članstvom, oličene u njihovim
vodećim propagandistima i ideolozima, specijalistima, čiji su osrednji intelektualni
dometi bili dodatno ograničeni stalnim pozivanjem na nekoliko večitih istina.
Ideološka odanost anarhista donošenju jednoglasnih odluka, utrla je put nekontrolisanoj
manipulaciji unutar njihovih organizacija od strane ovih specijalista za slobodu.
Revolucionarni anarhizam je očekivao istu jednoglasnost, postignutu istim sredstvima,
i od masa nakon njihovog oslobodjenja. Osim toga, odbijanje anarhista da uzmu
u obzir velike razlike u položaju različitih manjina uključenih u aktuelne borbe,
a zatim i u post-revolucionarnu zajednicu slobodnih ljudi, stalno ih je vodilo
u izolaciju, posebno kada bi se ukazala potreba za donošenjem kolektivnih odluka;
ovo se potvrdilo u bezbrojnim anarhističkim pobunama u Španiji, koje su na lokalnom
nivou trpele poraz za porazom.
94
Ova iluzija, na kojoj je izvorni anarhizam manje ili više jasno insistirao,
potiče iz uverenja da je revolucija tu, odmah iza ugla, i da će trenutno ostvarenje
te revolucije dokazati svu ispravnost anarhističke ideologije, kao i oblika
praktične organizacije razvijenih u skladu sa tom ideologijom. 1936. godine
anarhizam je zaista uspeo da pokrene društvenu revoluciju, koja je predstavljala
najnapredniji izraz proleterske snage ikada ostvaren. Ali, čak i u tom slučaju
treba imati u vidu da je opšti ustanak počeo kao puka odbrambena reakcija na
pokušaj armije da izvrši puč. Osim toga, oklevanje da se revolucija izvede u
potpunosti još u prvim danima borbe - zato što je Franko već kontrolisao polovinu
zemlje i bio snažno podržavan sa strane, zato što je ostatak medjunarodnog proleterskog
pokreta već bio poražen i zato što je anti-fašistički blok uključivao različite
buržoaske snage i etatističke radničke partije - pokazuje da je organizovani
anarhistički pokret bio nesposoban da proširi delimična dostignuća revolucije,
a zatim i da ih odbrani. Njegove priznati lideri postali su vladini ministri,
taoci buržoaske države koja ne samo da je uništila revoluciju, već je nastavila
da gubi i u gradjanskom ratu.
95
"Ortodoksni marksizam" Druge Internacionale bio je naučna ideologija
socijalističke revolucije, koja je svu istinu poistovetila sa objektivnim ekonomskim
procesima, a sebi u zadatak stavila da radnicima, edukovanim kroz njihove organizacije,
dokaže svu neumitnost tih procesa. Ova ideologija oživljava neku vrstu vere
u moć pedagoške demonstracije, koju smo sretali još kod socijalista-utopista,
u kombinaciji sa kontemplativnim sagledavanjem istorijskog toka. Ovaj stav je
bio lišen i hegelovske dimenzije istorijskog totaliteta, i statične slike totaliteta
koju su razvili utopisti (posebno raskošno kod Furijea). Ovakav naučni stav,
koji je uspeo samo da oživi tradicionalnu dilemu izmedju simetričnih etičkih
opcija, prisutan je i u Hilferdingovom apsurdnom zaključku da razumevanje istorijske
nužnosti socijalizma "ne daje nikakve smernice o praktičnom stavu kojeg
bi trebalo zauzeti. Jer, jedno je shvatiti da je nešto neminovno, a nešto sasvim
drugo staviti sebe u službu te neminovnosti" (Finanzkapital). Oni kojima
nije uspelo da shvate da su za Marksa i revolucionarni proletarijat jedinstvena
istorijska misao i praktičan stav kojeg treba zauzeti jedno, završili su kao
žrtve prakse koju nisu usvojili.
96
Ideologija socijal-demokratskih organizacija stavila je te organizacije pod
kontrolu profesora zaduženih za edukaciju radničke klase, dok je sam tip te
organizacije bio prilagodjen ovom obliku pasivnog sledbeništva. Učešće socijalista
iz Druge Internacionale u političkim i ekonomskim borbama bilo je nesumnjivo
vrlo konkretno, ali je u isto vreme bila i duboko nekritičko. Radilo se o neskriveno
reformističkoj praksi, u ime iluzorne revolucije. Ova ideologija revolucije
tako je bila podrivena sopstvenim, proklamovanim uspesima. Izdizanje socijalističkih
novinara i parlamentarnih predstavnika iznad ostatka pokreta, podstaklo je ove
aktiviste, koji su ionako bili regrutovani medju buržoaskom inteligencijom,
da se brzo naviknu i na buržoaski životni stil. Čak su i industrijski radnici,
regrutovani u borbama po fabrikama, pod uticajem sindikalne birokratije postali
brokeri radne snage, čiji je jedini zadatak bio da se ta roba proda po "dobroj
ceni". Da bi ta aktivnost makar ličila na revolucionarnu, kapitalizam bi
morao da se pokaže nesposobnim da je toleriše na ekonomskom planu; ali, pokazalo
se da kapitalizam nije imao nikakvih problema sa tolerisanjem ovog legalističkog
političkog izraza. Naučna ideologija socijal-demokrata je uporno tvrdila da
kapitlizam neće moći da toleriše ove ekonomske antagonizme, ali istorija je
uporno dokazivala suprotno.
97
Bernštajn (Bernstien), socijal-demokrata veoma nesklon ideologiji, ali zato
vrlo privržen metodologiji buržoaske nauke, bio je makar dovoljno iskren da
ukaže na ovu kontradikciju (prisutnu i kod reformističkog pokreta engleske radničke
klase, koji se nikada nije opterećivao bilo kakvim revolucionarnim zahtevima).
Ali, sam istorijski razvoj pružio je konačni dokaz. Iako pun iluzije svake druge
vrste, Bernštajn je tvrdio da kriza kapitalističkog načina proizvodnje neće
čudesno uvećati snagu socijalista, koji su želeli da preuzmu revoluciju oslanjajući
se upravo na ovakvo ortodoksno vidjenje toka dogadjaja. Tokom dubokih društvenih
previranja pokrenutih prvim svetskim ratom, što je zaista dovelo do budjenja
radikalne svesti, u barem dva navrata se pokazalo da socijal-demokratska hijerarhija
nije u stanju da nemačkim radnicima pruži edukaciju koja bi ih preobrazila u
teoretičare: prvi put, kada je ubedljiva većina članova partije podržala imperijalistički
rat; drugi put, kada je partija skršila ustanak Spartakista. Bivši radnik, Ebert,
koji je postao jedan od socijal-demokratskih vodja, očigledno je ostao dobar
hrišćanin, pošto je govorio da revoluciju mrzi "isto koliko i greh."
Osim toga, pokazao se i kao pravi vesnik predstavničkog socijalizma, koji se
uskoro razvio u smrtnog neprijatelja proletarijata u Rusiji i drugde, kada je
sasvim precizno izrazio suštinu ovog novog oblika outdjenja: "Socijalizam
znači raditi mnogo."
98
Kao marksistički mislilac, Lenjin je bio samo verni i dosledni sledbenik Kauckog,
koji je revolucionarnu ideologiju "ortodoksnog" marksizma primenio
da postojeće uslove u Rusiji - uslove na koje se nije mogla primeniti reformistička
praksa Druge Internacionale. U ruskim uslovima, boljševička praksa upravljanja
proletarijatom sa strane, pomoću disciplinovane, podzemne partijske organizacije
predvodjene intelektualcima, "profesionalnim revolucionarima", postala
je nova profesija, koja se nije uklapala ni u jedan postojeći profesionalni
sektor kapitalističkog društva (u svakom slučaju, caristički režim nije bio
u stanju da ovde postigne bilo kakav kompromis). Tako su boljševici postali
jedini profesionalci u oblasti totalne društvene dominacije.
99
Sa približavanjem rata i kolapsom internacionalne socijal-demokratije pred izazovom
tog rata, autoriratni ideološki radikalizam Boljševika pokazao se sposobnim
da svoj uticaj proširi širom sveta. Krvavi poraz demokratskih iluzija radničkog
pokreta pretvorio je čitav svet u Rusiju, dok je boljševizam, kao gospodar jedinog
revolucionarnog prodora ostvarenog u ovom kriznom periodu, ponudio svoj hijerarhijski
i ideološki model proletarijatu svih zemalja, požurujući ih da što se što pre
obrate "na ruskom" svojim vladajućim klasama. Lenjin nije prigovarao
markzismu Druge Internacionale zbog toga što je bio revolucionarna ideologija,
već zato što je prestao da bude revolucionarna ideologija.
100
Istorijski trenutak u kojem je boljševizam trijumfovao u Rusiji za sebe, a socijal-demokratija
vodila pobedničku bitku za stari svet, označava konačno uspostavljanje onog
stanja stvari koje se nalazi u srcu dominacije modernog spektakla: predstavljanje
radničke klase postalo je njen najveći neprijatelj.
101
"U svim prethodnim revolucijama", pisala je Roza Luksemburg u Die
Rote Fahne od 21. decembra 1918., "protivnici su se suočavali otvoreno
i direktno: klasa protiv klase, program protiv programa. U ovoj revoluciji,
trupe koje štite stari poredak ne bore se pod znamenjima vladajuće klase već
pod zastavom 'socijal-demokratske partije'. Kada bi se glavno pitanje ove revolucije
postavilo otvoreno i direktno - kapitalizam ili socijalizam? - ogromna većina
proletera ne bi imala imala nikakvih sumnji ili dilema." Tako je, svega
nekoliko dana pre konačnog uništenja, radikalna struja nemačkog proletarijata
otkrila tajnu novih uslova stvorenih čitavim dotadašnjim razvojem (čemu je značajno
doprinelo i predstavljanje radničke klase): spektakularnu organizaciju odbrane
vladajućeg poretka, društvenu oblast kojom vladaju prividi, gde se ni jedno
"glavno pitanje" više ne može postaviti "otvoreno i direktno".
Revolucionarno predstavljanje proletarijata na ovom stupnju je postalo u isto
vreme glavni razlog i najvažnija posledica opšte falsifikacije društva.
102
Organizacija proletarijata po boljševičkom modelu bila je u isto vreme posledica
nazadnih uslova u Rusiji i odustajanja radnika iz razvijenijih zemalja od revolucionarne
borbe. Ovi nazadni uslovi takodje su pogodovali naglašavanju kontrarevolucionarnih
aspekata koje je ovaj oblik organizacije nesvesno uključivao još od svojih početaka.
Uzastopni neuspesi eropskih radničkih pokreta da iskoriste zlatnu priliku koja
se ukazala u periodu 1918-1920 (neuspeh koji je podrazumevao i nasilno uništenje
sopstvene radikalne manjine), samo su pomogli konsolidaciju boljševičke vlasti
i omogućili ovom lažnom dostignuću da se čitavom svetu predstavi kao jedino
moguće proletersko rešenje. Preuzimajući monopol nad državom kao jedini predstavnik
i branilac vlasti radničke klase, boljševička partija je našla opravdanje za
sebe i postala ono što je već bila: partija vlasnika proletarijata, koji su
temeljno iskorenili sve prethodne oblike vlasništva.
103
Tokom dvadeset godina različite socijal-demokratske struje u Rusiji vodile su
beskrajnu debatu o uslovima koji bi mogli dovesti do pada Carizma - slabost
buržoazije, većinsko seosko stanovništvo i potencijalno odlučujuća uloga proletarijata,
koji je već bio grupisan i spreman za borbu, ali koji je činio samo manji deo
populacije. Ovu debatu je u praksi razrešio jedan činilac koji se nije pojavljivao
ni u jednoj hipotezi: revolucionarna birokratija koja se stavila na čelo radničke
klase, osvojila vlast i nastavila da nameće novi oblik klasne dominacije. Čisto
buržoaska revolucija nije bila moguća; priče o "demokratskoj diktaturi
radnika i seljaka" bile su najobičnije zamajavanje; u isto vreme, vlast
proleterskih sovjeta nije mogla da se održi pod pritiskom klase malih zemljoposednika,
nacionalne i internacionalne Bele reakcije, ali i sopstvenih predstavnika, odvojenih
i otudjenih u obliku partije radničke klase, koja je preuzela potpunu kontrolu
nad državom, ekonomijom, svim oblicima i sredstvima izražavanja, a uskoro i
nad mislima ljudi. Teorija o permanentnoj revoluciji, koji su promovisali Trocki
i Parvus, a koju je Lenjin usvojio aprila 1917., pokazala se kao jedina prihvatljiva
teorija za zemlje sa minimlano razvijenom buržoazijom, ali je i tu postala istinita
tek sa pojavom do tada nepoznatog faktora birokratske, klasne vlasti. U brojnim
raspravama unutar boljševičkog vodjstva, Lenjin se pokazao kao najdosledniji
zagovornik centralne, diktatorske vlasti skoncentrisane u rukama ovog vrhovnog,
ideološkog predstavnika. Lenjinu je uspevalo da uvek bude u pravu, u smislu
da je bez izuzetka podržavao upravo ona rešenja koja bi već donela manjina koja
je sada imala apsolutnu vlast: demokratiju, koja je bila uskraćena seljacima
uz pomoć države, sada je trebalo uskratiti i radnicima, a zatim i komunističkim
sindikalnim vodjama, članovima partije uopšte i konačno kadrovima iz najviših
slojeva partijske hijerarhije. Na Desetom Kongresu, kada je kronštatski Sovjet
već bio vojno poražen i sahranjen pod pravom salvom optužbi, Lenjin je napao
radikalne birokrate koji su se bili izdvojili u frakciju "radničke opozicije",
upućujući im ultimatum, čiju je logiku Staljin kasnije proširio na apsolutnu
podelu sveta: "Možete da budete ovde sa nama ili protiv nas, napolju, sa
puškama u rukama, ali ne i nekakva opozicija… Imali smo dovoljno opozicije."
104
Posle Kronštata, birokratija je konsolidovala svoju poziciju kao jedinog vlasnika
sistema državnog kapitalizma - na unutrašnjem planu kroz privremeni savez sa
seljacima ("Nova ekonomska politika"), a na spoljnjem služeći se radnicima
mobilisanim u birokratske partije Treće Internacionale kao podrškom ruskoj diplomatiji,
sabotirajući čitav revolucionarni pokret i podržavajući buržoaske režime, u
cilju sticanja veće sigurnosti na medjunarodnom planu (režim Kuomintanga u Kini
1925-1927, Narodni front u [paniji i Francuskoj, itd.). U sledećoj fazi biroktatski
režim je nastavio da učvršćuje vlast izlažući seljake teroru, u sklopu primitivne
akumulacije kapitala, najbrutalnije u istoriji. Industrijalizacija za vreme
Staljinove vladavine otkrila je krajnje namere birokratskog sistema: nastavak
vladavine ekonomije i očuvanje same suštine tržišnog društva - rada kao robe.
Ali, ovaj proces ukazao je i na nezavisnost ekonomije: ekonomija je uspostavila
potpunu dominaciju nad društvom, pokazujući se sposobnom da održi klasnu vladavinu
potrebnu za svoje nesmetano odvijanje. To znači da je buržoazija stvorila jednu
nezavisnu silu, koja, sve dok ostaje nezavisna, može da funkcioniše i bez buržoazije.
Totalitarna birokratija nije bila "poslednja posednička klasa u istoriji",
kako je to govorio Bruno Rici (Rizzi); to je bila samo zamena za vladajuću klasu
u sistemu robne ekonomije. Nesigurni sistem kapitalističkog vlasništva bio je
zamenjen sirovijom verzijom samog sebe - pojednostavljenim, manje razudjenim
i centralizovanim kolektivnim vlasništvom birokratske klase. Ovaj nerazvijeni
oblik vladajuće klase odgovara uslovima ekonomske nerazvijenosti; on pred sobom
nema drugu perspektivu, osim da se uhvati u koštac sa tom nerazvijenošću samo
u odredjenim delovima sveta. Hijerarhijski i etatistički okvir ovog sirovog
izdanka kapitalističke vladajuće klase obezbedila je partija radničke klase
(koja je i sama bila oblikovana hijerarhijskim odvajanjem karakterstičnim za
buržoaske organizacije). Kao što je to primetio Ante Ciliga, tokom robijanja
u jednom od Staljinovih zatvora, "tehničko pitanje organizacije postalo
je društveno pitanje." (Lenjin i revolucija)
105
Revolucionarna ideologija, to dosledno odvajanje, koja je u lenjinizmu je dostiglo
najviši stupanj voluntarizma kao oblika upravljanja stvarnošću, sa staljinizmom
se vratila svojoj suštinskoj nedoslednosti. U toj fazi, ideologija više nije
bila orudje, već sama sebi cilj. Ali, laž koja više ne dopušta bilo kakav izazov
postaje ludilo. Totalitarna ideologija u isto vreme poništava stvarnost i odredjuje
joj jedini smisao: postoji samo ono što ona kaže da postoji. Iako je ovaj primitivni
oblik spektakla bio ograničen uglavnom na nerazvijene regione, on je ipak odigrao
suštinsku ulogu u globalnom razvoju spektakla. Ovaj poseban oblik materijalizacije
ideologije nije preobrazio svet ekonomski, kao što je to uradio razvijeni kapitalizam;
on je samo uz pomoć policijsko-državnih metoda promenio ljudsku percepciju sveta.
106
Vladajuća totalitarna klasa je gospodar jednog izokrenutog sveta: što je ta
klasa moćnija, ona više insistira na tome da zapravo ne postoji, a svu vlast
kojom raspolaže nameće svima da bi podržala tu tvrdnju. Ona je skromna samo
u tom smislu, jer, u isto vreme, ta zvanično nepostojeća birokratija svoje nepogrešivo
vodjstvo proglašava za krunu svog dosadašnjeg istorijskog razvoja. Iako je njeno
postojanje svuda očigledno, birokratija, kao klasa, mora da bude nevidljiva.
Posledica toga je da čitav društveni život postaje oblik ludila. Društvena organizacija
totalnog krivotvorenja potiče iz ove osnovne kontradikcije.
107
Staljinizam je bio i vladavina terora unutar birokratske klase. Teror na kojem
je počivala vlast ove klase nužno se okrenuo i protiv nje: ta klasa nije imala
nikakvo pravno utemeljenje, nikakav zakonski priznat status posedničke klase
koji bi važio za sve njene pripadnike. Njeno vlaništvo moralo je da bude maskirano
jer se temeljilo na lažnoj svesti, koja je svoju vlast mogla da održi samo putem
vladavine opšteg terora, u kojoj su njeni pravi motivi bili potpuno zamračeni.
Članovi vladajuće birokratske klase imali su samo pravo kolektivnog vlasništava
nad društvom; u toj velikoj laži oni su igrali ulogu proletarijata koji upravlja
socijalističkim društvom; kao glumci, morali su da se striktno pridržavaju ovog
scenarija ideološke izdaje. Ali, da bi zaista učestvovali u ovom krivotvorenju,
njihova legitimnost je morala da bude potvrdjena na neki način. Ni jedan birokrata
kao pojedinac nije imao pravo na vlast; da bi se dokazao kao proleter, morao
je da se pokazuje kao sušta suprotnost birokrate; s druge strane, nije ni mogao
da se dokaže kao birokrata, jer je zvanična politika glasila da birokratija
ne postoji. Zato je legitimitet svakog birokrate potpuno zavisio od zvaničnog
odobrenja vladajuće ideologije, koja je svim birokratama koje nije uništila
priznavala pravo na kolektivno učešće u "socijalističkom režimu".
Iako su birokrate imale kolektivno pravo na donošenje svih društvenih odluka,
koheziju njihove klase mogla je da obezbedi samo koncentracija njihove teorističke
vlasti u jednoj ličnosti. Ta ličnost bila je izvor jedine praktične istine vladajuće
laži; samo je ona imala pravo da povlači nepokolebljivu liniju razdvajanja -
iako je ta linija stalno bila prilagodjavana. Staljin je donosio neopozive odluke
o tome ko jeste, a ko nije član vladajuće birokratije, ko je "proleter
na vlasti", a ko "izdajica i plaćenik Wall Streeta ili Mikada."
Svoj kolektivni legitimitet atomizirane birokrate mogle su da dobiju samo kroz
ličnost Staljina - gospodara sveta koji je uskoro sebe počeo da doživljava kao
vrhovno biće, nad kojim ne postoji ni jedan viši odblik duha. "Svoju pravu
prirodu - sveprisutnu vlast - gospodar sveta prepoznaje kroz razorno nasilje
koje primenjuje nad svojim podanicima, lišenim svake moći." On je sila
koja sama odredjuje oblast svoje dominacije, ali i "sila koja jedina ima
pravo da pustoši taj prostor."
108
Vremenom je ova ideologija, kroz osvajanje totalne vlasti, i sama postala totalna,
menjajući se tako iz delimične istine u totalitarni falsifikat. Istorijska misao
bila je tako temeljno poništena, da ni sama istorija, čak ni na nivou elementarnog
empirijskog znanja, više nije mogla da postoji. Totalitarno birokratsko društvo
živi u večitoj sadašnjosti, a sve što se ranije dogodilo postoji samo kao oblast
otvorena za policijsku intervenciju. Ovaj projekat, koga je najavio još Napoleon,
sa svojom idejom o "monarhistički dirigovanoj energiji sećanja", u
staljinizmu je ostvaren kroz stalno prepravljanje istorije, koje nije menjalo
samo tumačenje prošlih dogadjaja, već i same dogadjaje. Ali, cena ovog oslobodjenja
od istorijske stvarnosti bila je gubitak svakog racionalnog referentnog okvira
nužnog za kapitalizam kao istorijski sistem. Dobro je poznato koliko je rusku
ekonomiju koštala naučna primena jedne poludele ideologije (treba se samo setiti
Lisjenkovog fijaska*). Ova kontradikcija - činjenica da se totalitarna birokratija,
koja pokušava da upravlja industrijskim društvom, nalazi razapeta izmedju svoje
potrebe za racionalnošću i stalnog potiskivanja racionalnosti - takodje je njena
najveća slabost u poredjenju sa normalnim kapitalističkim razvojem. Kao što
ne može da reši problem poljoprivrede na uobičajeni kapitalistički način, birokratija
je inferiorna u odnosu na kapitalizam i u oblasti industrijske proizvodnje,
jer proizvodnju može da planira samo na autoritaran način, zasnovan na nerealnim
i potpuno falsifikovanim pretpostavkama.
109
Izmedju dva svetska rata revolucionarni pokret radničke klase bio je uništen
zajedničkom akcijom staljinističke birokratije i fašističkog totalitarizma (ovaj
potonji je, kao organizacija, bio direktno inspirisan partijskim modelom koji
je prvi put bio isproban i razvijen u Rusiji). Fašizam je bio očajnički pokušaj
da se buržoaska ekonomija spase od dvostruke opasnosti - krize i proleterske
subverzije; opsadno stanje, u kojem se kapitalističko društvo spasilo ubrizgavajući
sebi dozu racionalizacije, u vidu masivne državne intervencije u sferi upravljanja.
Ali, ova racionalizacija bila je podrivena iracionalnošću sopstvenih metoda.
Iako je fašizam pozivao na odbranu glavnih ikona buržoaske ideologije, koje
su postale konzervativne (porodica, privatno vlasništvo, moralni poredak, patriotizam),
u isto vreme mobilišući sitnu buržoaziju i nezaposlene radnike uspaničene ekonomskom
krizom ili razočarane neuspelim pokušajem socijalista da izvedu revoluciju,
to u suštni nije bio ideološki pokret. Fašizam je otvoreno pokazivao svoje pravo
lice: bilo je to nasilno oživljavanje mita, koji poziva na učešće u zajednici
zasnovanoj na drevnim pseudo-vrednostima: rasi, krvi, vodji. Bio je to tehnološki
opremljen primitivizam. Njegova izveštačena reinterpretacija mita u novom, spektakulranom
kontekstu izvodjena je primenom najsavremenijih metoda uslovljavanja i iluzije.
Zato fašizam ima značajnu ulogu u formiranju modernog spektakla, a način na
koji je uništio stari radnički pokret čini ga jednom od temeljnih sila savremenog
društva. Ipak, pošto se radi o jednom od najskupljih načina za očuvanje kapitalizma,
ulogu fašizma preuzele su najveće kapitalističke države, kao mnogo snažniji
i racionalniji oblici tog poretka.
110
Kada je ruska birokratija konačno uspela da se reši svih ostataka buržoaskog
vlasništva koji su ometali njenu vlast u sferi ekonomije, da razvije ekonomiju
zbog svojih ciljeva i da bude priznata kao član kluba velikih sila, poželela
je da na miru uživa u svojim dostignućima, što je zahtevalo odbacivanje svih
oblika proizvoljnosti kojima je još uvek bila podredjena. Tako je i Staljin
bio osudjen u celini. Ali, ova osuda je ostala staljinistička - proizvoljna,
neobrazložena i otvorena za stalna prilagodjavanja - jer tajna ideološke laži
nikada ne sme biti otkrivena. Birokratija ne može da se oslobodi, ni politički
ni kulturno, jer njeno postojanje kao klase zavisi od njenog ideološkog monopola,
koji je, koliko god bio masivan i nezgrapan, ipak samo titula vlasti. Ova ideologija
je izgubila svaku strast za svojim originalnim izrazom, ali je i u ovom rutinskom
obliku zadržala represivnu ulogu kontrole nad svakim mišljenjem i zabrane bilo
kakve konkurencije. Birokratija je tako ostala beznadežno vezana za jednu ideologiju
u koju više niko nije verovao. Vlast koju je koristila da bi izazvala strah,
sada je izazivala samo podsmeh, ali je i tako ismevana uspevala da se održi
pod stalnom pretnjom povratka iste one terorističke sile koje je pokušavala
da se otarasi. Tako se, svaki put kada je mislila da dokazuje svoju superirornost
na terenu kapitalizma, ova vlast otkrivala samo kao siromašni rodjak kapitalizma.
Kao što je njena stvarna istorija bila u suprotnosti sa fasadom legaliteta,
a njeno brutalno održavano neznanja u suprotnosti sa njenim naučnim pretenzijama,
tako je i njen pokušaj da se sa kapitalizmom nadmeće u oblasti proizvodnje robnog
obilja bio frustriran činjenicom da to obilje ima svoju sopstvenu, unutrašnju
ideologiju, koja podrazumeva slobodu izbora u neograničenom spektru lažnih spektakularnih
alternativa - lažnu slobodu koju birokratska ideologija i dalje nije mogla da
dopusti.
111
U sadašnjoj fazi razvoja birokratije njena ideološka pretenzija na vlast svuda
doživljava kolaps. Vlast uspostavljena nacionalno, iz navodno internacionale
perpspektive, sada mora da se pomiri sa tim da svoj sistem laži može da zadrži
samo u nacionalnim granicama. Nejednak ekonomski razvoj različitih birokratija
sa sukobljenim interesima, koje su uspele da razviju svoj sopstveni "socijalizam",
u više zemlaja je vodio ka opštoj, javnoj konfrontaciji sa ruskom ili kineskom
lažju. Od tada, svakoj birokratiji na vlasti ostalo je da pronadje sopstveni
put; isto važi i za sve totalitarne partije koje teže vlasti (posebno one preživele
iz doba Staljina, medju odredjenim nacionalnim radničkim klasama). Ovaj kolaps
na medjunadornom planu bio je dodatno pogoršan nekim unutrašnjim osporavanjima,
koja su prvi put postala vidljiva za vreme pobune radnika iz istočnog Berlina,
koji su tražili "vladu metalskih radnika" - a posebno u slučaju Madjarske,
gde je to osporavanje išlo do osnivanja suverenih radničkih saveta. Ali, u krajnjoj
analizi, ovo urušavanje globalnog saveza pseudosocijalističkih birokratija pokazuje
se i kao krajnje nepovoljno za budući razvoj kapitalističkog društva. Buržoazija
je na dobrom putu da izgubi protivnika koji ju je objektivno podržavao, jer
je stvarao iluziju o jedinstvenom karakteru čitave opozicije postojećem poretku.
Podela rada izmedju ova dva uzajamno podupiruća oblika spektakla bliži se kraju,
sa ovim cepanjem unutar samih pseudorevolucionarnih uloga. Spektaklurni činilac
propasti radničkog pokreta i sam hita u susret svom uništenju.
112
Jedini savremeni sledbenici lenjinističke iluzije su različite trockističke
frakcije, koje tvrdoglavo istrajavaju u poistovećivanju proleterskog projekta
sa ideološkim, hijerarhijskim organizacijama, uprkos svom istorijskom iskustvu
koje odbacuje takvu perspektivu. Udaljenost trockizma od istinski revolucionarne
kritike sadašnjeg društva, donekle odgovara značajnoj udaljenosti u odnosu na
neka pogrešno shvaćena pitanja, na kojoj su trockisti ostajali i u konkretnim
borbama. Do 1927. Trocki je bio suštinski odan birokratskoj vrhuški, u isto
vreme nastojeći da preuzme kontrolu nad njom, u cilju stvaranja autentične,
boljševičke spoljne politike. (Na primer, dobro je poznato da je u nameri da
pomogne u sakrivanju čuvenog Lenjinovog "Testamenta", išao dotle da
okleveta svog najbližeg sledbenika Maksa Istmana, koji je objavio ovaj dokument.)
Trockog je na propast osudila njegova vlastita, polazna perspektiva, jer kada
birokratija jednom postane svesna da se na domaćem frontu razvila u kontrarevolucionarnu
klasu, ona je osudjena da sličnu kontrarevolucionarnu ulogu igra i u drugim
zemljama (iako, naravno, i dalje u ime revolucije). Njegovi kasniji pokušaji
da stvori IV Internacionalu pate od istih slabosti. Jednom postavši bezuslovni
sledbenik boljševičkog oblika organizacije (što je postao tokom druge ruske
revolucije, 1917.), do kraja života je odbijao da se suoči sa pravom prirodom
birokratije kao nove vladajuće klase.
Kada je 1923. Lukač predstavio ovaj isti organizacioni oblik kao dugo traženu
vezu izmedju teorije i prakse, u kojem proleteri prestaju da budu samo "posmatrači"
zbivanja unutar svoje organizacije i postaju svesni akteri i stvaraoci tih zbivanja,
on je kao zasluge boljševičkoj partiji pripisao sve ono što ta partija nije
bila. Uprkos dubini svog teoretskog rada, Lukač je ostao samo ideolog koji govori
u ime vlasti potpuno otudjene od proleterskog pokreta, verujući i uspevajući
da svoju publiku uveri kako se u toj ulozi oseća kao kod kuće. U narednom periodu,
kada je vlast pokazala kako lako otpisuje svoje lakeje, Lukačeva beskrajna samo-pokajanja
otkrila su, sa karikaturalnom jasnoćom, do koje se mere bio poistovetio sa nečim
potpuno suprotnim sebi i svemu za šta se zalago u Istoriji i klasnoj svesti.
Lukačev primer najbolje ilustruje istinitost jednog osnovnog pravila koje važi
za sve intelektualce ovog veka: ono prema čemu su pokazivali respekt, bila je
tačna mera njihove vlastite degradacije. Ipak, svoje aktivnosti Lenjin nije
prikrivao ovakvim iluzijama; naprotiv, dopuštao je da "partija ne može
da istražuje da li izmedju filozofije njenih članova i partijskog programa postoji
neka konradikcija." Partija čiji je idealizovan portet Lukač bio tako neprikladno
oslikao, u stvarnosti je bila podešena samo za jedna specifičan i odredjen zadatak:
osvajanje vlasti.
113
Pošto se neo-lenjinistička iluzija današnjih trockista nalazi u stalnoj kontradikciji
sa stvarnošću modernih kapitalističkih društava (buržoaskih ili birokratskih),
ne čudi što na najbolji odziv ova platforma nailazi u formalno nezavisnim, "nerazvijenim"
zemljama, u kojima birokratski državni socijalizam, u režiji lokalnih vladajućih
klasa, jedva dostiže razinu čisto ideološkog ekonomskog razvoja. Hibridni sastav
ovih vladajući klasa manje ili više jasno održava njihov položaj unutar buržoasko-birokratskog
spektra. Njihovo stalno manevrisanje na medjunarodnom planu izmedju dva pola
kapitalističke vlasti, zajedno sa brojnim ideološkim kompromisima (najviše sa
Islamom), nužnim zbog njihove heterogene društvene baze, lišili su ovu degradiranu
verziju ideološkog socijalizma svakog ozbiljnog sadržaja, osim policije. Tako
jedan tip birokratije formira organizaciju sposobnu da kombinuje borbu za nacionalno
oslobodjenje sa seljačkom pobunom; zatim, kao u Kini, pokušava da primeni staljinistički
model industrijalizacije na društvo još manje razvijeno nego što je bila Rusija
1917. Birokratija sposobna da sprovede industrijalizaciju nacije može da se
razvije iz sitne buržoazije i da na vlast dodje uz pomoć armijskih oficira,
kao što je bio slučaj u Egiptu. Na drugim mestima, kao u Alžiru nakon rata za
nezavisnost, birokratija koja se tokom rata razvijala kao para-državna vlast
može da svoju poziciju konsoliduje kroz kompromis sa tankim slojem nacionalne
buržoazije. Najzad, u bivšim kolonijama crne Afrike, koje su ostale tesno vezane
za američku i evropsku buržoaziju, lokalna buržoazija nastaje tako što prisvaja
državu (najčešće na osnovu vlasti tradicionalnih plemenskih poglavica). Strani
imperijalisti ostaju pravi gospodari ovih zemalja, ali u odredjenoj fazi njihovi
domorodački agenti mogu da budu nagradjeni za prodaju lokalnih proizvoda tako
što će dobiti lokalnu državu - državu nezavisnu od lokalnih masa, ali ne i od
imperijalizma. Rezultat je jedna veštačka buržoazija, nesposobna da akumulira
kapital, već samo da proćerda višak vrednosti koji ubira iz lokalnog rada i
subvencije koje prima od država-mentora i medjunarodnih monopola. Ova klasa
nesposobna da ispuni normalnu ekonomsku ulogu buržoazije, uskoro se može naći
pred izazovom opozicionih pokreta oblikovanih po birokratskom modelu, prilagodjenom
lokalnim uslovima, koji teži preuzimanju njenog poseda. Ali, uspeh ove birokratije
na planu industrijalizacije počinje da stvara istorijske uslove njenog poraza:
akumulirajući kapital, ona akumulira i proletarijat, stvarajući tako sopstvenu
negaciju u zemljama gde takva negacija ranije nije postojala.
114
U složenim i strašnim dogadjajima koji su obeležili epohu klasne borbe i doveli
je do novih uslova, proletarijat industrijskih zemalja izgubio je sposobnost
da razvije sopstvenu, nezavisnu perspektivu. U krajnjoj analizi, on je izgubio
i sve svoje iluzije. Ali, ne i svoje biće. Proletarijat nije eliminisan. On
ostaje prisutan, u jasnom i nesvodivom obliku, u uslovima sve većeg otudjenja
modernog kapitalizma. Njega čini ogromna većina radnika koja je izgubila svaku
kontrolu nad svojim životima i koja, postavši toga svesna, sebe ponovo definiše
kao proletarijat, silu koja teži negaciji ovog društva iznutra. Ovaj proletarijat
je objektivno osnažen faktičkom eliminacijom seljaštva, kao i sve većom merom
u kojoj se uslovi i način rada u uslužnom sektoru i intelektualnim profesijama
oblikuju po uzoru na fabričke. Ipak, subjektivno, proletarijat je još uvek daleko
od svake praktične klasne svesti, što važi ne samo za "bele", već
i za "plave kragne", koji i dalje ne vide perspektivu koja bi nadišla
svu impotenciju i mistifikacije starih pristupa.
Ali, kada ovaj proletarijat otkrije da njegova vlastita, otudjena snaga doprinosi
stalnom jačanju kapitalističkog društva, ne više samo u obliku njegovog otudjenog
rada, već i u obliku sindikata, političkih partija i institucija državne vlasti
koje je sam stvorio u cilju svog oslobodjenja, on, kroz konkretno istorijsko
iskustvo, takodje uvidja i da kao klasa morada se totalno suprotstavi svemu
što mu se nameće spolja, kao i svim oblicima specijalizacije vlasti.
Proletarijat je nosilac revolucija koja više ništa ne ostavlja izvan sebe, revolucije
koja podrazumeva stalnu dominaciju sadašnjice nad prošlošću i totalnu kritiku
svakog oblika odvajanja; on mora da pronadje i odgovarajuće oblike akcije koji
će izneti tu revoluciju. Nikakvo kvantitativno ublažavanje njegove bede, nikakvo
iluzorno učešće u hijerarhijskom sistemu ne može da mu pribavi trajan lek za
njegovo nezadovoljstvo, jer proletarijat ne prepoznaje sebe ni u jednoj posebnoj
nepravdi kojoj je bio izložen, niti u ispravljanju bilo koje posebne nepravde
ili čak mnogih takvih nepravdi, već samo u ispravljanju te apsolutne nepravde
kojom je bio isključen iz svakog pravog života.
115
Novi znaci negacije koji se javljaju u ekonomski najrazvijenijim zemljama, a
koje spektakl ne razume ili pokušava da falsifikuje, dokaz su da je novo doba
već počelo. Već smo videli neuspeh prvog napada radničke klase na kapitalizam;
sada prisustvujemo neuspehu kapitalističkog obilja. Aniti-sindikalna borba radnika
na Zapadu prvo je naišla na otpor kod samih sindikata; pobunjena mladež pokreće
nove proteste, još uvek nejasne i zbunjene, ali koji se jasno očituju u odbijanju
umetnosti, svakodnevnog života i stare, specijalizovane politike. To su dve
strane nove, spontane pobune, koja se u prvi mah ispoljava kao kriminalna, a
obe su vesnici drugog proleterskog napada na klasno društvo. Izgubljena deca
ove još uvek nepokretne armije koja izlaze na bojište - izmenjeno, a opet isto
- okupljaju se oko novog Generala Luda, koji ih ovog puta poziva da unište mašineriju
dozovoljene potrošnje.
116
"Dugo traženi politički oblik kroz koji radnička klasa može da ostvari
svoje ekonomsko oslobodjenje" jasno je naznačen u ovom veku, u obliku revolucionarnih
radničkih saveta koji su donosili sve odluke i imali svu izvršnu vlast, povezujući
se u saveze (federacije) putem delegata odgovornih svojoj bazi i koji su mogli
biti opozvani u svakom trenutku. Saveti kakvi su zaista postojali bili su samo
gruba naznaka njihovih mogućnosti, jer su odmah bili potiskivani i poraženi
različitim mehanizmima odbrane klasnog društva, u koje svakako treba uračunati
i lažnu svest. Kao što je Pannekoek ispravno naglasio, vlast radničkih saveta
više "otvara pitanja", nego što ih rešava. Ali, upravo u okviru takvog
oblika društvene organizacije problemi proleterske revolucije mogu da pronadju
svoje pravo rešenje. To je prostor na kome se sreću svi preduslovi istorijske
svesti: prostor na kojem se ostvaruje aktivna, direktna komunikacija, gde se
ukida svaka vrsta specijalizacije, hijerarhije i odvajanja i gde se postojeći
uslovi transformišu u "uslove jedinstva". U tom procesu proletarijat
postaje subjekt koji odbacuje svoju čisto kontemplativnu ulogu: njegova svest
sada je jednaka praktičnoj organizaciji koju je sam izabrao, jer njegova svest
više ne može da se razdvoji od njegovog doslednog delovanja na istoriju.
117
Sa vlašću saveta - koja na medjunarodnom planu mora da zameni sve druge oblike
vlasti - proleterski pokret postaje svoj vlastiti proizvod. Ovaj proizvod se
više ne razlikuje od svog proizvodjača, a njegov jedini cilj je njegovo vlastito
ispunjenje. Samo na ovaj način negacija života u spektaklu može i sama biti
negirana.
118
Pojava radničkih saveta u prvoj četvrtini ovog veka bila je najnapredniji izraz
starog proleterskog pokreta, ali je prošla skoro nezapaženo, osim u prerušenom
izdanju, jer su saveti bili potiskivani i uništeni zajedno sa ostatkom pokreta.
Sada, iz perspektive nove proleterske kritike, saveti mogu da se sagledaju u
svom pravom svetlu, kao jedini neporaženi aspekt jednog poraženog pokreta. Istorijska
svest koja uvidja da su saveti jedini prostor za njeno delovanje, sada može
da se uveri da oni više nisu na periferiji jednog pokreta koji se gasi, već
u samom središtu pokreta koji se tek uzdiže.
119
Revolucionarna organizacija koja nastaje pre uspostavljanja vlasti radničkih
saveta, mora da pronadje odgovarajuće oblike borbe; ali, istorijsko iskustvo
govori da ona više ne može da tvrdi da predstavlja radničku klasu. Njen zadatak
je pre svega da unutar sebe ostvari radikalno odvajanje od sveta odvajanja.
120
Revolucionarna organizacija je dosledan izraz teorije prakse sve dok ostvaruje
dvosmernu komunikaciju sa praktičnom borbom u procesu formiranja praktične teorije.
Njena vlastita praksa treba da ojača ovu komunikaciju i doslednost same borbe.
U revolucionarnom trenutku kada sva društvena odvajanja bivaju ukinuta, organizacija
mora da ukine samu sebe kao poseban oblik odvajanja.
121
Revolucionarna organizacija mora da razvije sveobuhvatnu kritiku društva, tj.,
sveobuhvatnu kritiku svih aspekata otudjenog društvenog života, odbijajući kompromis
sa bilo kojim oblikom odvojene vlasti, bilo gde u svetu. U njenoj borbi protiv
klasnog društva, oružje je suština samih boraca: zato revolucionarna organizacija
ne sme da dopusti da se uslovi odvajanja i hijerarhije koje nameće vladajući
poredak pojave unutar nje. Ona ne sme da bude deformisana vladajućim spektaklom.
Jedino ograničenje u pravu svakog da učestvuje u njenoj totalnoj demokratiji
je to što svaki njen pripadnik mora da shvati i usvoji njenu doslednu kritičku
teorije i da tu doslednost ispoljava kako na planu same kritičke teorije, tako
i u vezi izmedju te teorije i praktične aktivnosti.
122
Kako sve veće outdjenje koje kapitalizam nameće na svim nivoima čini radnicima
sve težim da shvate i imenuju svoju bedu, dovodeći ih tako u poziciju da ili
odbacu tu bedu u poptunosti ili da je odbace uopšte, revolucionarna organizacija
mora da shvati da se protiv otudjenja ne može boriti otudjenim načinima borbe.
123
Proleterska revolucija zavisi pre svega od toga što po prvi put teoriju, kao
razumevanje ljudske prakse, moraju da shvate i žive svi. Ona zahteva da radnici
postanu dijalektičari i da svoje misli stave u praksu. Ona tako zahteva od svojih
"ljudi bez svojstava" više nego što je buržoaska revolucija zahtevala
od svojih kvalifikovanih individualaca kojima je poverila svoj zadatak (budući
da je delimična ideološka svest, koju je stvorio jedan segment buržoaske klase,
bila zasnovana na ekonomiji, tom centralnom aspektu društvenog života u kojem
je buržoazija već bila na vlasti). Sam razvoj klasnog društva do stepena spektakularne
organizacije neživota, čini da revolucionarni projekat i očigledno postane ono
što je oduvek bio u suštini.
124
Revolucionarna teorija je od sada neprijatelj svake revolucionarne ideologije
i ona to zna.