4: Proletarijat kao subjekt i predmet predstavljanja

"Jednako pravo na sva dobra i zadovoljstva ovog sveta, uništenje svake vlasti, ukidanje svih moralnih ograničenja - to su, u krajnjoj liniji, bili zahtevi koji su stajali iza pobune od 18. marta i povelja te strašne organizacije koja joj je dala svoju vojsku."

Parlamentarna istraga o Pariskoj Komuni

73
Pokret koji menja postojeće uslove bio je dominantna društvena sila još od pobede buržoazije u ekonomskoj sferi. Njena dominacija postala je vidljiva kada je ta pobeda bila ostvarena i na političkom planu. Razvoj proizvodnih snaga uzdrmao je stare proizvodne odnose, a celokupan statični poredak se urušio. Sve što je bilo apsolutno, postalo je istorijsko.

74
Kada su ljudi bačeni u istoriju i primorani da učestvuju u radu i borbama koje čine tu istoriju, oni su isto tako prisiljeni da svoj položaj sagledaju na jasan i nedvosmislen način. Ova istorija nema drugi cilj osim onoga što se razvija unutar nje, iako se u konačnom, nesvesnom i metafizičkom vidjenju istorijske ere smatralo da je razvoj proizvodnih snaga ono što je samu istoriju učinilo predmetom istorijskog kretanja. S druge strane, subjekt istorije može da bude samo samoproizvodnja života - to su živi ljudi koji postaju gospodari i vlasnici sopstvenog istorijskog sveta i svojih vlastitih potpuno svesnih poduhvata.

75
Klasna borba, koju je tokom dugog revolucionarnog perioda zaoštravao uspon buržoazije, razvijala se uporedo sa dijalektičkom "istorijskom mišlju", koja se više nije zadovoljavala tumačenjem postojećeg. Njen cilj bilo je pronalaženje načina da se postojeće prevazidje i tako odbace svi oblici separacije.

76
Za Hegela pitanje više nije bilo kako tumačiti svet, već kako tumačiti promenu sveta. Ali, pošto je sebe ograničio na puko tumačenje te promene, Hegel predstavlja samo filozofsku kulminaciju same filozofije. On je pokušao da shvati svet koji se razvija sam po sebi. Ovakva istorijska misao stiže uvek kasno; ostaje joj da samo retrospektivno objašnjava ono što se već dogodilo. Zato ova svest uspeva da prevazidje odvajanje samo na planu misli. Hegelov paradoksalni stav - podredjivanje smisla čitave stvarnosti njenoj istorijskoj kulminaciji, uz istovremeno proglašavanje sopstvenog sistema za tu kulminaciju - proističe iz proste činjenice da je ovaj mislilac buržoaskih revolucija XVII i XVIII veka u filozofiji video samo način za izmirenje sa posledicama tih revolucija. "Čak i kao filozofija buržoaske revolucije, ona ne uspeva da je obuhvati u celini, već samo u njenoj zaključnoj fazi. Zato to i nije filozofija revolucije, već Restauracije." (Kal Korš, Teze o Hegelu i revoluciji)
Hegel je po poslednji put obavio zadatak filozofa: "glorifikaciju postojećeg"; ali ono što je za njega već postojalo kao jedino stvarno bilo je ništa manje nego celokupno istorijsko kretanje. Pošto se uporno držao predstave o spoljašnjem položaju misli, taj njen položaj mogao je da maskira samo uz pomoć prethodno zacrtanog projekta Duha - te apsolutne, herojske sile, koja je postigla sve što je htela i htela sve što je postigla - i čiji se krajnji cilj podudara sa sadašnjim trenutkom. U tom procesu prevazilaženja istorijskom mišlju, filozofija je došla do tačke u kojoj je mogla da glorifikuje svet samo osporavajući ga; jer, da bi uopšte govorila, morala je da podje od pretpostavke da je celokupna istorija došla do svog krajnjeg cilja, a da je jedini sud koji bi mogao da utvrdi istinu već zatvoren.

77
Kada proletarijat kroz svoje akcije pokazuje da ta istorijska misao nije zaboravljena, njegovo odbijanje zaključaka te misli u isto vreme potvrdjuje njen metod.

78
Istorijska misao može da da bude spašena samo ako postane praktična misao; a praksa proletarijata, kao revolucionarne klase, u stvari je ta istorijska svest koja deluje u totalitetu svog sveta. Svi teoretski pravci revolucionarnog, radničkog pokreta - Marks, ali i Striner i Bakunjin - izrasli su iz kritičkog sukobljavanja sa Hegelovom mišlju.

79
Marksovu teoriju nemoguće je razdvojiti od Hegelove metode, ali i od revolucionarnog karaktera te teorije, naime od njene istine. U tom smislu je odnos izmedju Marksa i Hegela uglavnom bio zanemarivan ili porešno tumačen, ili čak osudjivan kao slaba tačka onoga što se kasnije tako pogrešno preobrazilo u doktrinu poznatu kao "marksizam". Bernštajn je posredno otkrio ovu vezu izmedju dijalektičke metode i ove agitacije u prilog istorije, kada je u svojoj knjizi "Teoretski socijalizam i praktična socijal-demokratija" ukazao na nenaučno predvidjanje skore proleterske revolucije u Nemačkoj, izneto u Manifestu iz 1847: "Ova istorijska auto-sugestija, greška od koje vodeći politički vizionar tog doba teško da je mogao da napravi veću, bila bi sasvim neshvatljiva, posebno ako se ima u vidu da je u to vreme Marks već ozbiljno izučavao ekonomiju, da se u njoj ne prepoznaje stalno prisutan uticaj antitetičke Hegelove dijalektike, od koje se ni Marks, ali ni Engles, nisu nikada potpuno oslobodili. U to vreme opšteg previranja, ovaj uticaj se pokazao još fatalnijim po njihovu misao."

80
Preokret koga je izveo Marks u cilju "spasavanja" misli od buržoaske revolucije, prenoseći je u drugačiji kontekst, nije bilo prosto stavljanje materijalističkog razvoja proizvodnih snaga umesto Hegelovog Duha, koji hrli u susret sebi samom - Duha čija je objektivizacija identična njegovom outdjenju i čije istorijske rane ne ostavljaju ožiljke. Jer, kada istorija jednom postane stvarna, ona više nema cilj. Marks je potpuno osporio Hegelov stav distanciranja od dogadjaja, kao i pasivnu kontemplaciju, ne pozivajući se pri tom na bilo kakvu višu, spoljnu silu. Zato je od tada jedina briga teorije da zna šta sama radi. Nasuprot tome, današnja pasivna kontemplacija ekonomskih kretanja predstavlja nenadilazeći produžetak nedijalektičkog aspekta Hegelovog pokušaja da stvori jedan zaokruženi sistem: samo dokaz da tom ekonomskom procesu, da bi opravdao sebe, nisu više potrebni ni Hegel, niti dokazi dobijeni na čisto kontemplativnom planu. To kretanje, koje moderno društvo danas slavi, je onaj sektor sveta u kome za misao više nema mesta, sektor čiji mehanički razvoj efikasno dominira čitavim društvom. Marksov projekta je projekat svesne istorije, u kojem kvantitatet, koji nastaje iz slepog razvoja čisto ekonomskih proizvodnih snaga, mora biti preobražen u kvalitativno prisvajanje istorije. Kritika političke ekonomije je prvi čin ovog kraja preistorije: "Od svih instrumenata proizvodnje, najveća proizvodna sila je sama revolucionarna klasa."

81
Marksova teorija je tesno povezana sa naučnom mišlju, utoliko što i sama nastoji da racionalno shvati snage koje zaista deluju u društvu. Ali, ona ide i dalje od načune misli; ona se oslanja ma naučnu misao samo tako što je stalno prevazilazi. Ona pokušava da shvati društvene borbe, a ne društvene zakone. "Priznajemo samo jednu nauku: istoriju." (Nemačka ideologija)

82
Buržoaska epoha, koja istoriji želi da podari naučno utemeljenje, previdja činjenicu da nauka kojom raspolaže i sama nastaje na osnovu istorijskog razvoja ekonomije. Ali istorija suštinski zavisi od ovog ekonomnskog znanja sve dok ostaje samo ekonomska istorija. Mera u kojoj naučne opservacije previdjaju uticaj istorije na ekonomiju (i čitav proces koji stalno menja vlastite naučne premise), ogleda se i u aroganciji onih socijalista koji su poverovali da su precizno izračunali ritam ekonomskih kriza. Sada, kada se pokazalo da neprestane intervencije političke vlasti uspevaju da spreče krize, isti ovaj mentalitet u tome vidi osetljivu ravnotežu, koja vodi ka konačnom uspostavljanju opšte ekonomske harmonije. Projekat prevazilaženja ekonomije i uspravljanja istorijom mora da obuhvati nauku ovog društva, ali ne može i sam da bude naučni projekat. Revolucionarni pokret ostaje buržoaski sve dok smatra da može da upravlja aktuelnom istorijom sredstvima naučne spoznaje.

83
Utopijski pravci socijalizma, iako istorijski zasnovani na kritici postojeće društvene organizacije, s pravom se nazivaju utopijskim sve dok ignorišu istoriju (tj., sve dok ignorišu stvarne borbe i protok vremena, koji ne dotiču njihovu nepromenljivu sliku srećnog društva), ali ne i zato što odbijaju nauku. Naprotiv, utopijski mislioci bili su potpuno u vlasti naučne misli ranijih vekova. Oni su predvidjali dovršenje i ispunjenje ovog opšteg racionalističkog sistema. Sebe nisu videli kao goloruke proroke, jer su čvrsto verovali u društvenu moć naučnog dokaza, tako da su čak, kao u slučaju Sen-Simona, verovali u mogućnost osvajanja vlasti uz pomoć nauke. Sombar (Sombart) se pitao: "Zašto hoće da osvoje borbom, ono što samo treba dokazati?" Ali, naučno razumevanje utopista nije uključivalo svest da neke društvene grupe imaju interes da održe status quo, da na raspolaganju imaju sve potrebne snage, kao i oblike lažne svesti potrebne da se to stanje dodatno podrži. Njihovo pimanje stvarnosti zato je ostajalo daleko iza istorijske realnosti razvoja same nauke, koji je velikim delom bio podredjen društvenim imperativima tog razvoja, koji su odredjivali ne samo koji će nalazi biti prihvaćeni, već i šta uopšte može, a šta ne može da bude predmet naučnog istraživanja. Utopijski socijalisti su ostali zatočenici iznošenja istine u naučnom maniru, a ta istina za njih je bila samo apstraktna slika - oblik mišljenja koji se pojavio na ranijim stupnjevima društvenog razvoja. Sorel je primetio da su model za otkrivanje i izlaganje društvenih zakona utopisti videli u astronomiji: njihova neistorijska koncepcija harmonije bila je prirodna posledica njihovog pokušaja da na društvo primene nauku koja je najmanje zavisila od istorije. Tu harmoniju su opisivali na isti način na koji je Njutn opisivao opšte naučne zakone, a srećan rasplet, koga su stalno evocirali, "imao je u njihovoj društvenoj nauci istu ulogu kao i inrecija u klasičnoj fizici." (Gradja za teoriju proletarijata)

84
Naučno-deterministički aspekt Marksove misli je upravo ono što ju je učinilo podložnom "ideologizaciji", kako za njegovog života, tako još i više u slučaju teorijskog nasledja koje ostavio radničkom pokretu. Napredovanje istorijskog subjekta je opet bilo odloženo, dok je ekonomija, ta istorijska nauka par exellence, sve više dobijala na značaju kao garant svoje buduće i neminovne negacije. Tako je revolucionarna praksa, jedini pravi faktor te negacije, bila sve više potiskivana iz teorijskih razmatranja. Najveća važnost je pridavana strpljivom proučavanju ekonomskog razvoja, a sva patnja koju je taj razvoj nosio sa sobom bila je dočekivana sa hegelovskom smirenošću. Rezultat je bilo "groblje dobrih namera". Sada je jasno da se, u skladu sa "naukom o revoluciji", svest uvek javljala prerano i da mora biti promišljena. "Istorija je pokazala da nismo bili u pravu, ni mi, ni oni koji su mislili kao mi", pisao je Engles 1895. "Postalo je jasno da je ekonomski razvoj širom kontinenta u to vreme bio daleko od zrelosti." Tokom čitavog života Marks je gradio jednu doslednu teoriju, ali izlaganje te teorije odvijalo se na terenu vladajuće misli, kao kritika posebnih disciplina, pre svega političke ekonomije, glavne nauke buržoaskog društva. Upravo u tom osakaćenom obliku, koji je kasnije prihvaćen kao "ortodoksan", Marskova teorija je postala "marksizam".

85
Slabosti Marksove teorije prirodno su vezane za slabosti revolucionarne borbe proletarijata tog vremena. Nemačka radnička klasa nije ostvarila revoluciju iz 1848; pariska Konuma bila je poražena u izolaciji. Samim tim, ni revolucionarna teorija nije mogla biti potpuno ostvarena. Činjenica da je Marksu uglavnom ostajalo da tu teoriju brani i dalje usavršava u čitaonici Britanskog Muzeja, imala je obogaljujući efekat na samu teoriju. Marksovi naučno izvedeni zaključci o budućem razvoju radničke klase, zajedno sa organizacionom praksom koja se oslanjala na te zaključke, postali su prepreke sa kojima se proleterska svest suočila u kasnijem periodu.

86
Teoretski nedostaci naučne odbrane proleterske revolucije (kako u sadržaju, tako i u obliku u kojem je bila izložena) u krajnjoj liniji proističu iz poistovećivanja proletarijata sa buržoazijom u pogledu revolucionarnog osvajanja vlasti.

87
Marks je još u Komunističkom manifestu pokušao da dokaže ligitimnost proleterske vlasti, navodeći kao argument uzastopne pokušaje njihovih prethodnika, što ga je vodilo ka preteranom pojednostavljivanju istorijske analize i njenom svodjenju na linerani prikaz razvoja oblika proizvodnje, u kojem klasna borba nužno vodi "ili ka revolucionarnom preobražaju čitavog društva ili ka medjusobnom uništenju sukobljenih klasa." Ipak, istorijske činjenice govore da je "azijatski način proizvodnje" (kako ga je Marks nazivao na drugim mestima) opstao u skoro neizmenjenom obliku uprkos svim klasnim sukobima, da slugama nikada nije uspelo da zbace feudalne gospodare i da ni jedna pobuna robova u antičkom svetu nije vodila ka vladavini slobodnih ljudi. Ovaj linerani prikaz pevidja činjenicu da je buržoazija jedina revolucionarna klasa koja je ikada pobedila, da je to jedina klasa kod koje je razvoj ekonomije bio istovremeno i uzrok i posledica njenog dolaska na vlast. Isto pojednostavljivanje vodilo je Marksa ka zapostavljanju ekonomske uloge države u upravljanju klasnim društvom. Uspon buržoazije je oslobodio ekonomiju od države, ali samo u poredjenju sa prethodnom državom koja je bila instrument klasne vladavine unutar jedne statične ekonomije. Buržoazija je originalno razvila sopstvenu, nezavisnu ekonomsku moć, tokom jednog prelaznog perioda u kojem je država počela da slabi, a feudalizam počeo da narušava ravnotežu izmedju različitih društvenih snaga. S druge strane, moderna država, čija je trgovačka politika počela da pruža podršku razvoju buržoazije i koja se razvila u državu same buržoazije tokom liberalne (laissez-faire) epohe, postepeno je izrasla u centralnu silu planskog upravljanja ekonomskim procesom. Marksu je ipak uspelo da opiše "bonapartistički" prototip moderne državne birokratije, stapanje kapitala i države u "nacionalnu vlast kapitala nad radom, javnu silu stvorenu u cilju održavanja društvenog podaništva" - oblik društvenog poretka u kojem buržoazija odbacuje sav istorijski život osim onog svedenog na ekonomsku istoriju stvari, izlažući tako i sebe "osudi na političku ništavnost, kao i sve druge klase." Ovde se već nazire društveno-politička osnova modernog spektakla, koja negativno ukazuje da je proletarijat samo pretendent na istorijski život.

88
Jedine dve klase kojima se bavi Marksova teorija, dve čiste klase kojima je posvećena čitava analiza Kapitala, su buržoazija i proletarijat. To su jedine dve revolucionarne klase u čitavoj istoriji, ali koje deluju u vrlo različitim uslovima. Buržoaska revolucija je okončana; proleterska revolucija je i dalje neostvaren projekat, koji se oslanja na ranije revolucije, ali koji se od svih njih kvalitativno razlikuje. Ako se previdi originalnost istorijske uloge buržoazije, onda je lako prevideti i konkretnu originalnost proleterskog projekta, koji neće postići ništa ako ne razvije sopstvenu zastavu i ne prepozna "svu veličinu svog zadatka". Buržoazija je došla na vlast jer je to bila klasa razvijajuće ekonomije. Proletarijat ne može da razvije vlastiti, novi oblik vlasti, osim ukoliko ne postane svesna klasa. Razvoj proizvodnih snaga sam po sebi ne garantuje sticanje te moći - čak ni posredno, usled sve većeg lišavanja koje taj razvoj povlači za sobom. Tom cilju ne služi ni osvajanje državne vlasti u jakobinskom stilu. Proletarijat ne može da iskoristi ni jednu ideologiju koja svoje posebne ciljeve lažno predstavlja kao opšte, jer proletarijat ne može da se zadovolji ni jednom delimičnom stvarnošću kao svojom sopstvenom.

89
Ako se Marks, posebno za vreme svog aktivnog učešća u proleterskoj borbi, previše oslanjao na naučne metode, do te mere da je stvorio intelektualnu osnovu za iluziju ekonomizma, jasno je da on lično nije imao takvih iluzija. U čuvenom pismu od 7. decembra 1867., koje je pratilo jedan kritički osvrt na Kapital - a koga je sam napisao, sa idejom da ga Engels predstavi štampi kao delo jednog protivnika - Marks je jasno ukazao na ograničenja svoje nauke: "Lične sklonosti autora (koje su mu, možda, nametnule njegova politička uverenja i prošlost), naime, način na koji on lično vidi i predočava krajnje posledice sadašnjih kretanja i sadašnjeg društvenog procesa, nemaju veze sa njegovom javno publikovanom analizom. " Ogradjujući se tako od "tendencioznih zaključaka" sopstvene objektivne analize, uz ironiju onog "možda" povodom van-naučnih izbora koji su mu navodno bili "nametnuti", Marks je posredno otkrio metodološki ključ koji povezuje ova dva aspekta njegove misli.

90
Spajanje znanja i akcije mora biti sprovedeno unutar same istorijske borbe, tako da se oni neprestano uzajamno potvrdjuju. Proletarijat je bio formiran kao subjekat koji u tom procesu organizuje revolucionarnu borbu i reorganizuje društvo u trenutku revolucije - to je tačka u kojoj moraju biti ostvareni praktični uslovi za formiranje svesti, uslovi u kojima se teorija prakse potvrdjuje kao praktična teorija. Ali, revolucionarna terija je bukvalno ignorisala ovo ključno pitanje organizacije, tokom čitavog perioda formiranja radničkog pokreta, kada je ta teorija još uvek imala jedinstven karakter nasledjen od istorjske misli (i koja je s pravom pretendovala da se razvije u jedinstvenu istorijsku praksu). Umesto toga, pitanje organizacije je postalo najslabija tačka radikalne teorije, oblast konfuzije, koja je vodila ka povratku na hijerarhijske i statičke taktike pozajmljene od buržoaske revolucije. Oblici organizacije radničkog pokreta, koji su se razvili na osnovu ovog teorijskog nehata, pokušali da sa svoje strane održe jedinstvo teorije, razbijajući se na različite specijalizovane i fragmentirane discipline. Ova ideološki otudjena teorija nije više bila u stanju da prepozna praktičnu opravdanost jedinstvene istorijske misli, koju je zapravo bila izdala, posebno kada se opravdanost njenog postojanja iskazivala u spontanim pobunama radničke klase; ona je čak aktivno doprinosila potiskivanju svakog izraza ili sećanja na to jedinstvo. A upravo su ti istorijski oblici koji su nastajali u samoj borbi bili jedini praktičan teren na kojem je teorija mogla da se potvrdi. Upravo ti oblici bili su ono što je nedostajalo teoriji, samo što ta potreba nije bila formulisana i teorijski. Sovjet, na primer, nije bio teorijsko dostignuće. A ako se vratimo još dalje u prošlost, vidimo da se najveća teorijska istina Medjunarodnog radničkog udruženja nalazi u samom njegovom praktičnom postojanju.

91
Početni uspeh Prve Internacionale omogućio je da se ona oslobodi svih zbunjujućih uticaja vladajuće ideologije koji su preživeli unutar nje. Ali, poraz i progon koji su ubrzo usledili, izbacili su na površinu sukob izmedju dva različita vidjenja proleterske revolucije, od kojih je svako imalo jedan autoritarni aspekt koji je blokirao mogućnost svesnog samo-oslobodjenja radničke klase. Rascep izmedju pristalica Marksa i Bakunjina, koji se uskoro postao nepresmostiv, nastao je oko dva pitanja: pitanja vlasti u budućem revolucionarnom društvu i pitanja organizacije sadašnjeg pokreta, pri čemu je svaki od suparnika kasnije potpuno izmenio stavove po ovim pitanjima. Bakunjin je odbacio kao iluziju stav da klase mogu biti ukinute primenom autoritarnih sredstava na državnu vlast, upozoravajući da bi to vodilo ka ponovnom uspostavljanju vladajuće birokratske klase i ka diktaturi onih koji sebe smatraju najupućenijima. Marks, koji je verovao da će zajedničko sazrevanje ekonomskih kontradikcija i radničke svesti u demokratskim uslovima ograničiti ulogu proleterske države na kratku, prelaznu fazu, neophodnu da bi se učvrstili novi društveni odnosi, osudio je Bakunjina i njegove sledbenike kao autoritarnu, konspirativnu elitu koja sebe svesno stavlja iznad Internacionale, sa sumanutim planom da društvu nametne neodgovornu diktaturu najrevolucionarnijih elemenata (ili barem onih koji sebe smatraju takvima). Svoje sledbenike Bakunjin je zaista mobilisao na toj osnovi: "U sred opšte bure mi treba da budemo nevidljivi vodiči revolucije, ne putem bilo kakvog vidljivog oblika vlasti, već putem kolektivne diktature naše Alijanse - diktature bez ikakvih oznaka, naziva i zvaničnog statusa, a opet još moćnije, upravo zato što neće imati ni jedno od pojavnih obeležja vlasti." Tako su se ove dve ideologije radničke klase našle nepomirljivo sukobljene, svaka sa svojom delimično tačnom kritikom, ali sa izgubljenim jedinstvom istorijske misli i pretenzijom da se nametne kao ideološki autoritet. Moćne organizacije poput nemačke Socijaldemokratije i Iberijske Anarhističke Federacije verno su služile svaka svojoj ideologiji, a posledice su svuda bile drugačije od onoga što se želelo.

92
Činjenica da su anarhisti ciljeve proleterske revolucije videli kao neposredno ostvarive u isto vreme izražava svu snagu i slabost borbe kolektivističkih anarhista (jedine struje anarhizma koju treba uzeti ozbiljno; pretenzije invidualističkih oblika anarhizma oduvek su bile smešne). Od istorijske misli moderne klasne borbe anarhisti su preuzeli samo zaključke; njihovo isključivo insistiranje na tim zaključcima bilo je dopunjeno svesnom ravnodušnošću prema pitanju metode. Njihova kritika političke borbe je samim tim ostajala apstraktna, dok je njihova posvećenost borbi na ekonomskom planu bila usmerena ka prividu konačnog rešenja, koje se po njima moglo postići jednim udarcem, na dan generalnog štrajka ili opšte pobune. Anarhisti bili potpuno posvećeni ostvarenju jednog ideala. Anarhizam ostaje samo ideološka negacija države i klasnog društva - upravo onih društvenih uslovima koji i podstiču odvojene ideološke pristupe. To je ideologija čiste slobode, koja sjedinjuje sve i odbacuje svaku predstavu o istorijskom zlu. Ovo sjedinjavanje svih delimičnih zahteva u jedan, sveobuhvatan zahtev predstavlja najveći doprinos anarhista, koji su odbacili postojeće stanje sa stanovišta života kao celine, a ne samo iz nekog ograničenog, specijalizovanog kritičkog ugla. Ali, pošto se ovo sjedinjavanje videlo samo kao apsolutno, u skladu sa indivudualnim hirom i bez davanja prednosti nekom odredjenom načinu aktuelizacije, anarhizam je bio osudjen na propast kao i suviše nedosledan. U svakoj konkretnoj borbi anarhizam se pozivao na uvek istu sveobuhvatnu lekciju, u kojoj je video dovoljnu i sasvim dovršenu platformu čitavog pokreta. Ovo stanovište izrazio je i Bakunjin u pismu iz 1873., napuštajući Jursku Federaciju: "Tokom poslednjih devet godina Internacionala je razvila sasvim dovoljno ideja da spasi svet, samo kada bi ga ideje mogle spasisti. Izazivam svakog ko trvdi da ima neku novu. Nema više vremena za ideje, vreme je za akciju." Ovaj stav bez sumnje sledi ideju proleterske istorijske misli da ideje moraju biti stavljene u praksu, ali zato potpuno napušta istorijski teren, sa uverenjem da su odgovarajući oblici tog prelaska na praksu već pronadjeni i da se nikada neće promeniti.

93
Anarhisti, koji su svojim ideološkim uverenjima sebe jasno izdvojili od ostatka radničkog pokreta, i sami su reprodukovali ovo odvajanje kompetencije u sopstvenim redovima, stvarajući tako uslove koji pogoduju neformalnoj dominaciji svake pojedine anarhističke organizacije nad svojim članstvom, oličene u njihovim vodećim propagandistima i ideolozima, specijalistima, čiji su osrednji intelektualni dometi bili dodatno ograničeni stalnim pozivanjem na nekoliko večitih istina. Ideološka odanost anarhista donošenju jednoglasnih odluka, utrla je put nekontrolisanoj manipulaciji unutar njihovih organizacija od strane ovih specijalista za slobodu. Revolucionarni anarhizam je očekivao istu jednoglasnost, postignutu istim sredstvima, i od masa nakon njihovog oslobodjenja. Osim toga, odbijanje anarhista da uzmu u obzir velike razlike u položaju različitih manjina uključenih u aktuelne borbe, a zatim i u post-revolucionarnu zajednicu slobodnih ljudi, stalno ih je vodilo u izolaciju, posebno kada bi se ukazala potreba za donošenjem kolektivnih odluka; ovo se potvrdilo u bezbrojnim anarhističkim pobunama u Španiji, koje su na lokalnom nivou trpele poraz za porazom.

94
Ova iluzija, na kojoj je izvorni anarhizam manje ili više jasno insistirao, potiče iz uverenja da je revolucija tu, odmah iza ugla, i da će trenutno ostvarenje te revolucije dokazati svu ispravnost anarhističke ideologije, kao i oblika praktične organizacije razvijenih u skladu sa tom ideologijom. 1936. godine anarhizam je zaista uspeo da pokrene društvenu revoluciju, koja je predstavljala najnapredniji izraz proleterske snage ikada ostvaren. Ali, čak i u tom slučaju treba imati u vidu da je opšti ustanak počeo kao puka odbrambena reakcija na pokušaj armije da izvrši puč. Osim toga, oklevanje da se revolucija izvede u potpunosti još u prvim danima borbe - zato što je Franko već kontrolisao polovinu zemlje i bio snažno podržavan sa strane, zato što je ostatak medjunarodnog proleterskog pokreta već bio poražen i zato što je anti-fašistički blok uključivao različite buržoaske snage i etatističke radničke partije - pokazuje da je organizovani anarhistički pokret bio nesposoban da proširi delimična dostignuća revolucije, a zatim i da ih odbrani. Njegove priznati lideri postali su vladini ministri, taoci buržoaske države koja ne samo da je uništila revoluciju, već je nastavila da gubi i u gradjanskom ratu.

95
"Ortodoksni marksizam" Druge Internacionale bio je naučna ideologija socijalističke revolucije, koja je svu istinu poistovetila sa objektivnim ekonomskim procesima, a sebi u zadatak stavila da radnicima, edukovanim kroz njihove organizacije, dokaže svu neumitnost tih procesa. Ova ideologija oživljava neku vrstu vere u moć pedagoške demonstracije, koju smo sretali još kod socijalista-utopista, u kombinaciji sa kontemplativnim sagledavanjem istorijskog toka. Ovaj stav je bio lišen i hegelovske dimenzije istorijskog totaliteta, i statične slike totaliteta koju su razvili utopisti (posebno raskošno kod Furijea). Ovakav naučni stav, koji je uspeo samo da oživi tradicionalnu dilemu izmedju simetričnih etičkih opcija, prisutan je i u Hilferdingovom apsurdnom zaključku da razumevanje istorijske nužnosti socijalizma "ne daje nikakve smernice o praktičnom stavu kojeg bi trebalo zauzeti. Jer, jedno je shvatiti da je nešto neminovno, a nešto sasvim drugo staviti sebe u službu te neminovnosti" (Finanzkapital). Oni kojima nije uspelo da shvate da su za Marksa i revolucionarni proletarijat jedinstvena istorijska misao i praktičan stav kojeg treba zauzeti jedno, završili su kao žrtve prakse koju nisu usvojili.

96
Ideologija socijal-demokratskih organizacija stavila je te organizacije pod kontrolu profesora zaduženih za edukaciju radničke klase, dok je sam tip te organizacije bio prilagodjen ovom obliku pasivnog sledbeništva. Učešće socijalista iz Druge Internacionale u političkim i ekonomskim borbama bilo je nesumnjivo vrlo konkretno, ali je u isto vreme bila i duboko nekritičko. Radilo se o neskriveno reformističkoj praksi, u ime iluzorne revolucije. Ova ideologija revolucije tako je bila podrivena sopstvenim, proklamovanim uspesima. Izdizanje socijalističkih novinara i parlamentarnih predstavnika iznad ostatka pokreta, podstaklo je ove aktiviste, koji su ionako bili regrutovani medju buržoaskom inteligencijom, da se brzo naviknu i na buržoaski životni stil. Čak su i industrijski radnici, regrutovani u borbama po fabrikama, pod uticajem sindikalne birokratije postali brokeri radne snage, čiji je jedini zadatak bio da se ta roba proda po "dobroj ceni". Da bi ta aktivnost makar ličila na revolucionarnu, kapitalizam bi morao da se pokaže nesposobnim da je toleriše na ekonomskom planu; ali, pokazalo se da kapitalizam nije imao nikakvih problema sa tolerisanjem ovog legalističkog političkog izraza. Naučna ideologija socijal-demokrata je uporno tvrdila da kapitlizam neće moći da toleriše ove ekonomske antagonizme, ali istorija je uporno dokazivala suprotno.

97
Bernštajn (Bernstien), socijal-demokrata veoma nesklon ideologiji, ali zato vrlo privržen metodologiji buržoaske nauke, bio je makar dovoljno iskren da ukaže na ovu kontradikciju (prisutnu i kod reformističkog pokreta engleske radničke klase, koji se nikada nije opterećivao bilo kakvim revolucionarnim zahtevima). Ali, sam istorijski razvoj pružio je konačni dokaz. Iako pun iluzije svake druge vrste, Bernštajn je tvrdio da kriza kapitalističkog načina proizvodnje neće čudesno uvećati snagu socijalista, koji su želeli da preuzmu revoluciju oslanjajući se upravo na ovakvo ortodoksno vidjenje toka dogadjaja. Tokom dubokih društvenih previranja pokrenutih prvim svetskim ratom, što je zaista dovelo do budjenja radikalne svesti, u barem dva navrata se pokazalo da socijal-demokratska hijerarhija nije u stanju da nemačkim radnicima pruži edukaciju koja bi ih preobrazila u teoretičare: prvi put, kada je ubedljiva većina članova partije podržala imperijalistički rat; drugi put, kada je partija skršila ustanak Spartakista. Bivši radnik, Ebert, koji je postao jedan od socijal-demokratskih vodja, očigledno je ostao dobar hrišćanin, pošto je govorio da revoluciju mrzi "isto koliko i greh." Osim toga, pokazao se i kao pravi vesnik predstavničkog socijalizma, koji se uskoro razvio u smrtnog neprijatelja proletarijata u Rusiji i drugde, kada je sasvim precizno izrazio suštinu ovog novog oblika outdjenja: "Socijalizam znači raditi mnogo."

98
Kao marksistički mislilac, Lenjin je bio samo verni i dosledni sledbenik Kauckog, koji je revolucionarnu ideologiju "ortodoksnog" marksizma primenio da postojeće uslove u Rusiji - uslove na koje se nije mogla primeniti reformistička praksa Druge Internacionale. U ruskim uslovima, boljševička praksa upravljanja proletarijatom sa strane, pomoću disciplinovane, podzemne partijske organizacije predvodjene intelektualcima, "profesionalnim revolucionarima", postala je nova profesija, koja se nije uklapala ni u jedan postojeći profesionalni sektor kapitalističkog društva (u svakom slučaju, caristički režim nije bio u stanju da ovde postigne bilo kakav kompromis). Tako su boljševici postali jedini profesionalci u oblasti totalne društvene dominacije.

99
Sa približavanjem rata i kolapsom internacionalne socijal-demokratije pred izazovom tog rata, autoriratni ideološki radikalizam Boljševika pokazao se sposobnim da svoj uticaj proširi širom sveta. Krvavi poraz demokratskih iluzija radničkog pokreta pretvorio je čitav svet u Rusiju, dok je boljševizam, kao gospodar jedinog revolucionarnog prodora ostvarenog u ovom kriznom periodu, ponudio svoj hijerarhijski i ideološki model proletarijatu svih zemalja, požurujući ih da što se što pre obrate "na ruskom" svojim vladajućim klasama. Lenjin nije prigovarao markzismu Druge Internacionale zbog toga što je bio revolucionarna ideologija, već zato što je prestao da bude revolucionarna ideologija.

100
Istorijski trenutak u kojem je boljševizam trijumfovao u Rusiji za sebe, a socijal-demokratija vodila pobedničku bitku za stari svet, označava konačno uspostavljanje onog stanja stvari koje se nalazi u srcu dominacije modernog spektakla: predstavljanje radničke klase postalo je njen najveći neprijatelj.

101
"U svim prethodnim revolucijama", pisala je Roza Luksemburg u Die Rote Fahne od 21. decembra 1918., "protivnici su se suočavali otvoreno i direktno: klasa protiv klase, program protiv programa. U ovoj revoluciji, trupe koje štite stari poredak ne bore se pod znamenjima vladajuće klase već pod zastavom 'socijal-demokratske partije'. Kada bi se glavno pitanje ove revolucije postavilo otvoreno i direktno - kapitalizam ili socijalizam? - ogromna većina proletera ne bi imala imala nikakvih sumnji ili dilema." Tako je, svega nekoliko dana pre konačnog uništenja, radikalna struja nemačkog proletarijata otkrila tajnu novih uslova stvorenih čitavim dotadašnjim razvojem (čemu je značajno doprinelo i predstavljanje radničke klase): spektakularnu organizaciju odbrane vladajućeg poretka, društvenu oblast kojom vladaju prividi, gde se ni jedno "glavno pitanje" više ne može postaviti "otvoreno i direktno". Revolucionarno predstavljanje proletarijata na ovom stupnju je postalo u isto vreme glavni razlog i najvažnija posledica opšte falsifikacije društva.

102
Organizacija proletarijata po boljševičkom modelu bila je u isto vreme posledica nazadnih uslova u Rusiji i odustajanja radnika iz razvijenijih zemalja od revolucionarne borbe. Ovi nazadni uslovi takodje su pogodovali naglašavanju kontrarevolucionarnih aspekata koje je ovaj oblik organizacije nesvesno uključivao još od svojih početaka. Uzastopni neuspesi eropskih radničkih pokreta da iskoriste zlatnu priliku koja se ukazala u periodu 1918-1920 (neuspeh koji je podrazumevao i nasilno uništenje sopstvene radikalne manjine), samo su pomogli konsolidaciju boljševičke vlasti i omogućili ovom lažnom dostignuću da se čitavom svetu predstavi kao jedino moguće proletersko rešenje. Preuzimajući monopol nad državom kao jedini predstavnik i branilac vlasti radničke klase, boljševička partija je našla opravdanje za sebe i postala ono što je već bila: partija vlasnika proletarijata, koji su temeljno iskorenili sve prethodne oblike vlasništva.

103
Tokom dvadeset godina različite socijal-demokratske struje u Rusiji vodile su beskrajnu debatu o uslovima koji bi mogli dovesti do pada Carizma - slabost buržoazije, većinsko seosko stanovništvo i potencijalno odlučujuća uloga proletarijata, koji je već bio grupisan i spreman za borbu, ali koji je činio samo manji deo populacije. Ovu debatu je u praksi razrešio jedan činilac koji se nije pojavljivao ni u jednoj hipotezi: revolucionarna birokratija koja se stavila na čelo radničke klase, osvojila vlast i nastavila da nameće novi oblik klasne dominacije. Čisto buržoaska revolucija nije bila moguća; priče o "demokratskoj diktaturi radnika i seljaka" bile su najobičnije zamajavanje; u isto vreme, vlast proleterskih sovjeta nije mogla da se održi pod pritiskom klase malih zemljoposednika, nacionalne i internacionalne Bele reakcije, ali i sopstvenih predstavnika, odvojenih i otudjenih u obliku partije radničke klase, koja je preuzela potpunu kontrolu nad državom, ekonomijom, svim oblicima i sredstvima izražavanja, a uskoro i nad mislima ljudi. Teorija o permanentnoj revoluciji, koji su promovisali Trocki i Parvus, a koju je Lenjin usvojio aprila 1917., pokazala se kao jedina prihvatljiva teorija za zemlje sa minimlano razvijenom buržoazijom, ali je i tu postala istinita tek sa pojavom do tada nepoznatog faktora birokratske, klasne vlasti. U brojnim raspravama unutar boljševičkog vodjstva, Lenjin se pokazao kao najdosledniji zagovornik centralne, diktatorske vlasti skoncentrisane u rukama ovog vrhovnog, ideološkog predstavnika. Lenjinu je uspevalo da uvek bude u pravu, u smislu da je bez izuzetka podržavao upravo ona rešenja koja bi već donela manjina koja je sada imala apsolutnu vlast: demokratiju, koja je bila uskraćena seljacima uz pomoć države, sada je trebalo uskratiti i radnicima, a zatim i komunističkim sindikalnim vodjama, članovima partije uopšte i konačno kadrovima iz najviših slojeva partijske hijerarhije. Na Desetom Kongresu, kada je kronštatski Sovjet već bio vojno poražen i sahranjen pod pravom salvom optužbi, Lenjin je napao radikalne birokrate koji su se bili izdvojili u frakciju "radničke opozicije", upućujući im ultimatum, čiju je logiku Staljin kasnije proširio na apsolutnu podelu sveta: "Možete da budete ovde sa nama ili protiv nas, napolju, sa puškama u rukama, ali ne i nekakva opozicija… Imali smo dovoljno opozicije."

104
Posle Kronštata, birokratija je konsolidovala svoju poziciju kao jedinog vlasnika sistema državnog kapitalizma - na unutrašnjem planu kroz privremeni savez sa seljacima ("Nova ekonomska politika"), a na spoljnjem služeći se radnicima mobilisanim u birokratske partije Treće Internacionale kao podrškom ruskoj diplomatiji, sabotirajući čitav revolucionarni pokret i podržavajući buržoaske režime, u cilju sticanja veće sigurnosti na medjunarodnom planu (režim Kuomintanga u Kini 1925-1927, Narodni front u [paniji i Francuskoj, itd.). U sledećoj fazi biroktatski režim je nastavio da učvršćuje vlast izlažući seljake teroru, u sklopu primitivne akumulacije kapitala, najbrutalnije u istoriji. Industrijalizacija za vreme Staljinove vladavine otkrila je krajnje namere birokratskog sistema: nastavak vladavine ekonomije i očuvanje same suštine tržišnog društva - rada kao robe. Ali, ovaj proces ukazao je i na nezavisnost ekonomije: ekonomija je uspostavila potpunu dominaciju nad društvom, pokazujući se sposobnom da održi klasnu vladavinu potrebnu za svoje nesmetano odvijanje. To znači da je buržoazija stvorila jednu nezavisnu silu, koja, sve dok ostaje nezavisna, može da funkcioniše i bez buržoazije. Totalitarna birokratija nije bila "poslednja posednička klasa u istoriji", kako je to govorio Bruno Rici (Rizzi); to je bila samo zamena za vladajuću klasu u sistemu robne ekonomije. Nesigurni sistem kapitalističkog vlasništva bio je zamenjen sirovijom verzijom samog sebe - pojednostavljenim, manje razudjenim i centralizovanim kolektivnim vlasništvom birokratske klase. Ovaj nerazvijeni oblik vladajuće klase odgovara uslovima ekonomske nerazvijenosti; on pred sobom nema drugu perspektivu, osim da se uhvati u koštac sa tom nerazvijenošću samo u odredjenim delovima sveta. Hijerarhijski i etatistički okvir ovog sirovog izdanka kapitalističke vladajuće klase obezbedila je partija radničke klase (koja je i sama bila oblikovana hijerarhijskim odvajanjem karakterstičnim za buržoaske organizacije). Kao što je to primetio Ante Ciliga, tokom robijanja u jednom od Staljinovih zatvora, "tehničko pitanje organizacije postalo je društveno pitanje." (Lenjin i revolucija)

105
Revolucionarna ideologija, to dosledno odvajanje, koja je u lenjinizmu je dostiglo najviši stupanj voluntarizma kao oblika upravljanja stvarnošću, sa staljinizmom se vratila svojoj suštinskoj nedoslednosti. U toj fazi, ideologija više nije bila orudje, već sama sebi cilj. Ali, laž koja više ne dopušta bilo kakav izazov postaje ludilo. Totalitarna ideologija u isto vreme poništava stvarnost i odredjuje joj jedini smisao: postoji samo ono što ona kaže da postoji. Iako je ovaj primitivni oblik spektakla bio ograničen uglavnom na nerazvijene regione, on je ipak odigrao suštinsku ulogu u globalnom razvoju spektakla. Ovaj poseban oblik materijalizacije ideologije nije preobrazio svet ekonomski, kao što je to uradio razvijeni kapitalizam; on je samo uz pomoć policijsko-državnih metoda promenio ljudsku percepciju sveta.

106
Vladajuća totalitarna klasa je gospodar jednog izokrenutog sveta: što je ta klasa moćnija, ona više insistira na tome da zapravo ne postoji, a svu vlast kojom raspolaže nameće svima da bi podržala tu tvrdnju. Ona je skromna samo u tom smislu, jer, u isto vreme, ta zvanično nepostojeća birokratija svoje nepogrešivo vodjstvo proglašava za krunu svog dosadašnjeg istorijskog razvoja. Iako je njeno postojanje svuda očigledno, birokratija, kao klasa, mora da bude nevidljiva. Posledica toga je da čitav društveni život postaje oblik ludila. Društvena organizacija totalnog krivotvorenja potiče iz ove osnovne kontradikcije.

107
Staljinizam je bio i vladavina terora unutar birokratske klase. Teror na kojem je počivala vlast ove klase nužno se okrenuo i protiv nje: ta klasa nije imala nikakvo pravno utemeljenje, nikakav zakonski priznat status posedničke klase koji bi važio za sve njene pripadnike. Njeno vlaništvo moralo je da bude maskirano jer se temeljilo na lažnoj svesti, koja je svoju vlast mogla da održi samo putem vladavine opšteg terora, u kojoj su njeni pravi motivi bili potpuno zamračeni. Članovi vladajuće birokratske klase imali su samo pravo kolektivnog vlasništava nad društvom; u toj velikoj laži oni su igrali ulogu proletarijata koji upravlja socijalističkim društvom; kao glumci, morali su da se striktno pridržavaju ovog scenarija ideološke izdaje. Ali, da bi zaista učestvovali u ovom krivotvorenju, njihova legitimnost je morala da bude potvrdjena na neki način. Ni jedan birokrata kao pojedinac nije imao pravo na vlast; da bi se dokazao kao proleter, morao je da se pokazuje kao sušta suprotnost birokrate; s druge strane, nije ni mogao da se dokaže kao birokrata, jer je zvanična politika glasila da birokratija ne postoji. Zato je legitimitet svakog birokrate potpuno zavisio od zvaničnog odobrenja vladajuće ideologije, koja je svim birokratama koje nije uništila priznavala pravo na kolektivno učešće u "socijalističkom režimu". Iako su birokrate imale kolektivno pravo na donošenje svih društvenih odluka, koheziju njihove klase mogla je da obezbedi samo koncentracija njihove teorističke vlasti u jednoj ličnosti. Ta ličnost bila je izvor jedine praktične istine vladajuće laži; samo je ona imala pravo da povlači nepokolebljivu liniju razdvajanja - iako je ta linija stalno bila prilagodjavana. Staljin je donosio neopozive odluke o tome ko jeste, a ko nije član vladajuće birokratije, ko je "proleter na vlasti", a ko "izdajica i plaćenik Wall Streeta ili Mikada." Svoj kolektivni legitimitet atomizirane birokrate mogle su da dobiju samo kroz ličnost Staljina - gospodara sveta koji je uskoro sebe počeo da doživljava kao vrhovno biće, nad kojim ne postoji ni jedan viši odblik duha. "Svoju pravu prirodu - sveprisutnu vlast - gospodar sveta prepoznaje kroz razorno nasilje koje primenjuje nad svojim podanicima, lišenim svake moći." On je sila koja sama odredjuje oblast svoje dominacije, ali i "sila koja jedina ima pravo da pustoši taj prostor."

108
Vremenom je ova ideologija, kroz osvajanje totalne vlasti, i sama postala totalna, menjajući se tako iz delimične istine u totalitarni falsifikat. Istorijska misao bila je tako temeljno poništena, da ni sama istorija, čak ni na nivou elementarnog empirijskog znanja, više nije mogla da postoji. Totalitarno birokratsko društvo živi u večitoj sadašnjosti, a sve što se ranije dogodilo postoji samo kao oblast otvorena za policijsku intervenciju. Ovaj projekat, koga je najavio još Napoleon, sa svojom idejom o "monarhistički dirigovanoj energiji sećanja", u staljinizmu je ostvaren kroz stalno prepravljanje istorije, koje nije menjalo samo tumačenje prošlih dogadjaja, već i same dogadjaje. Ali, cena ovog oslobodjenja od istorijske stvarnosti bila je gubitak svakog racionalnog referentnog okvira nužnog za kapitalizam kao istorijski sistem. Dobro je poznato koliko je rusku ekonomiju koštala naučna primena jedne poludele ideologije (treba se samo setiti Lisjenkovog fijaska*). Ova kontradikcija - činjenica da se totalitarna birokratija, koja pokušava da upravlja industrijskim društvom, nalazi razapeta izmedju svoje potrebe za racionalnošću i stalnog potiskivanja racionalnosti - takodje je njena najveća slabost u poredjenju sa normalnim kapitalističkim razvojem. Kao što ne može da reši problem poljoprivrede na uobičajeni kapitalistički način, birokratija je inferiorna u odnosu na kapitalizam i u oblasti industrijske proizvodnje, jer proizvodnju može da planira samo na autoritaran način, zasnovan na nerealnim i potpuno falsifikovanim pretpostavkama.

109
Izmedju dva svetska rata revolucionarni pokret radničke klase bio je uništen zajedničkom akcijom staljinističke birokratije i fašističkog totalitarizma (ovaj potonji je, kao organizacija, bio direktno inspirisan partijskim modelom koji je prvi put bio isproban i razvijen u Rusiji). Fašizam je bio očajnički pokušaj da se buržoaska ekonomija spase od dvostruke opasnosti - krize i proleterske subverzije; opsadno stanje, u kojem se kapitalističko društvo spasilo ubrizgavajući sebi dozu racionalizacije, u vidu masivne državne intervencije u sferi upravljanja. Ali, ova racionalizacija bila je podrivena iracionalnošću sopstvenih metoda. Iako je fašizam pozivao na odbranu glavnih ikona buržoaske ideologije, koje su postale konzervativne (porodica, privatno vlasništvo, moralni poredak, patriotizam), u isto vreme mobilišući sitnu buržoaziju i nezaposlene radnike uspaničene ekonomskom krizom ili razočarane neuspelim pokušajem socijalista da izvedu revoluciju, to u suštni nije bio ideološki pokret. Fašizam je otvoreno pokazivao svoje pravo lice: bilo je to nasilno oživljavanje mita, koji poziva na učešće u zajednici zasnovanoj na drevnim pseudo-vrednostima: rasi, krvi, vodji. Bio je to tehnološki opremljen primitivizam. Njegova izveštačena reinterpretacija mita u novom, spektakulranom kontekstu izvodjena je primenom najsavremenijih metoda uslovljavanja i iluzije. Zato fašizam ima značajnu ulogu u formiranju modernog spektakla, a način na koji je uništio stari radnički pokret čini ga jednom od temeljnih sila savremenog društva. Ipak, pošto se radi o jednom od najskupljih načina za očuvanje kapitalizma, ulogu fašizma preuzele su najveće kapitalističke države, kao mnogo snažniji i racionalniji oblici tog poretka.

110
Kada je ruska birokratija konačno uspela da se reši svih ostataka buržoaskog vlasništva koji su ometali njenu vlast u sferi ekonomije, da razvije ekonomiju zbog svojih ciljeva i da bude priznata kao član kluba velikih sila, poželela je da na miru uživa u svojim dostignućima, što je zahtevalo odbacivanje svih oblika proizvoljnosti kojima je još uvek bila podredjena. Tako je i Staljin bio osudjen u celini. Ali, ova osuda je ostala staljinistička - proizvoljna, neobrazložena i otvorena za stalna prilagodjavanja - jer tajna ideološke laži nikada ne sme biti otkrivena. Birokratija ne može da se oslobodi, ni politički ni kulturno, jer njeno postojanje kao klase zavisi od njenog ideološkog monopola, koji je, koliko god bio masivan i nezgrapan, ipak samo titula vlasti. Ova ideologija je izgubila svaku strast za svojim originalnim izrazom, ali je i u ovom rutinskom obliku zadržala represivnu ulogu kontrole nad svakim mišljenjem i zabrane bilo kakve konkurencije. Birokratija je tako ostala beznadežno vezana za jednu ideologiju u koju više niko nije verovao. Vlast koju je koristila da bi izazvala strah, sada je izazivala samo podsmeh, ali je i tako ismevana uspevala da se održi pod stalnom pretnjom povratka iste one terorističke sile koje je pokušavala da se otarasi. Tako se, svaki put kada je mislila da dokazuje svoju superirornost na terenu kapitalizma, ova vlast otkrivala samo kao siromašni rodjak kapitalizma. Kao što je njena stvarna istorija bila u suprotnosti sa fasadom legaliteta, a njeno brutalno održavano neznanja u suprotnosti sa njenim naučnim pretenzijama, tako je i njen pokušaj da se sa kapitalizmom nadmeće u oblasti proizvodnje robnog obilja bio frustriran činjenicom da to obilje ima svoju sopstvenu, unutrašnju ideologiju, koja podrazumeva slobodu izbora u neograničenom spektru lažnih spektakularnih alternativa - lažnu slobodu koju birokratska ideologija i dalje nije mogla da dopusti.

111
U sadašnjoj fazi razvoja birokratije njena ideološka pretenzija na vlast svuda doživljava kolaps. Vlast uspostavljena nacionalno, iz navodno internacionale perpspektive, sada mora da se pomiri sa tim da svoj sistem laži može da zadrži samo u nacionalnim granicama. Nejednak ekonomski razvoj različitih birokratija sa sukobljenim interesima, koje su uspele da razviju svoj sopstveni "socijalizam", u više zemlaja je vodio ka opštoj, javnoj konfrontaciji sa ruskom ili kineskom lažju. Od tada, svakoj birokratiji na vlasti ostalo je da pronadje sopstveni put; isto važi i za sve totalitarne partije koje teže vlasti (posebno one preživele iz doba Staljina, medju odredjenim nacionalnim radničkim klasama). Ovaj kolaps na medjunadornom planu bio je dodatno pogoršan nekim unutrašnjim osporavanjima, koja su prvi put postala vidljiva za vreme pobune radnika iz istočnog Berlina, koji su tražili "vladu metalskih radnika" - a posebno u slučaju Madjarske, gde je to osporavanje išlo do osnivanja suverenih radničkih saveta. Ali, u krajnjoj analizi, ovo urušavanje globalnog saveza pseudosocijalističkih birokratija pokazuje se i kao krajnje nepovoljno za budući razvoj kapitalističkog društva. Buržoazija je na dobrom putu da izgubi protivnika koji ju je objektivno podržavao, jer je stvarao iluziju o jedinstvenom karakteru čitave opozicije postojećem poretku. Podela rada izmedju ova dva uzajamno podupiruća oblika spektakla bliži se kraju, sa ovim cepanjem unutar samih pseudorevolucionarnih uloga. Spektaklurni činilac propasti radničkog pokreta i sam hita u susret svom uništenju.

112
Jedini savremeni sledbenici lenjinističke iluzije su različite trockističke frakcije, koje tvrdoglavo istrajavaju u poistovećivanju proleterskog projekta sa ideološkim, hijerarhijskim organizacijama, uprkos svom istorijskom iskustvu koje odbacuje takvu perspektivu. Udaljenost trockizma od istinski revolucionarne kritike sadašnjeg društva, donekle odgovara značajnoj udaljenosti u odnosu na neka pogrešno shvaćena pitanja, na kojoj su trockisti ostajali i u konkretnim borbama. Do 1927. Trocki je bio suštinski odan birokratskoj vrhuški, u isto vreme nastojeći da preuzme kontrolu nad njom, u cilju stvaranja autentične, boljševičke spoljne politike. (Na primer, dobro je poznato da je u nameri da pomogne u sakrivanju čuvenog Lenjinovog "Testamenta", išao dotle da okleveta svog najbližeg sledbenika Maksa Istmana, koji je objavio ovaj dokument.) Trockog je na propast osudila njegova vlastita, polazna perspektiva, jer kada birokratija jednom postane svesna da se na domaćem frontu razvila u kontrarevolucionarnu klasu, ona je osudjena da sličnu kontrarevolucionarnu ulogu igra i u drugim zemljama (iako, naravno, i dalje u ime revolucije). Njegovi kasniji pokušaji da stvori IV Internacionalu pate od istih slabosti. Jednom postavši bezuslovni sledbenik boljševičkog oblika organizacije (što je postao tokom druge ruske revolucije, 1917.), do kraja života je odbijao da se suoči sa pravom prirodom birokratije kao nove vladajuće klase.
Kada je 1923. Lukač predstavio ovaj isti organizacioni oblik kao dugo traženu vezu izmedju teorije i prakse, u kojem proleteri prestaju da budu samo "posmatrači" zbivanja unutar svoje organizacije i postaju svesni akteri i stvaraoci tih zbivanja, on je kao zasluge boljševičkoj partiji pripisao sve ono što ta partija nije bila. Uprkos dubini svog teoretskog rada, Lukač je ostao samo ideolog koji govori u ime vlasti potpuno otudjene od proleterskog pokreta, verujući i uspevajući da svoju publiku uveri kako se u toj ulozi oseća kao kod kuće. U narednom periodu, kada je vlast pokazala kako lako otpisuje svoje lakeje, Lukačeva beskrajna samo-pokajanja otkrila su, sa karikaturalnom jasnoćom, do koje se mere bio poistovetio sa nečim potpuno suprotnim sebi i svemu za šta se zalago u Istoriji i klasnoj svesti. Lukačev primer najbolje ilustruje istinitost jednog osnovnog pravila koje važi za sve intelektualce ovog veka: ono prema čemu su pokazivali respekt, bila je tačna mera njihove vlastite degradacije. Ipak, svoje aktivnosti Lenjin nije prikrivao ovakvim iluzijama; naprotiv, dopuštao je da "partija ne može da istražuje da li izmedju filozofije njenih članova i partijskog programa postoji neka konradikcija." Partija čiji je idealizovan portet Lukač bio tako neprikladno oslikao, u stvarnosti je bila podešena samo za jedna specifičan i odredjen zadatak: osvajanje vlasti.

113
Pošto se neo-lenjinistička iluzija današnjih trockista nalazi u stalnoj kontradikciji sa stvarnošću modernih kapitalističkih društava (buržoaskih ili birokratskih), ne čudi što na najbolji odziv ova platforma nailazi u formalno nezavisnim, "nerazvijenim" zemljama, u kojima birokratski državni socijalizam, u režiji lokalnih vladajućih klasa, jedva dostiže razinu čisto ideološkog ekonomskog razvoja. Hibridni sastav ovih vladajući klasa manje ili više jasno održava njihov položaj unutar buržoasko-birokratskog spektra. Njihovo stalno manevrisanje na medjunarodnom planu izmedju dva pola kapitalističke vlasti, zajedno sa brojnim ideološkim kompromisima (najviše sa Islamom), nužnim zbog njihove heterogene društvene baze, lišili su ovu degradiranu verziju ideološkog socijalizma svakog ozbiljnog sadržaja, osim policije. Tako jedan tip birokratije formira organizaciju sposobnu da kombinuje borbu za nacionalno oslobodjenje sa seljačkom pobunom; zatim, kao u Kini, pokušava da primeni staljinistički model industrijalizacije na društvo još manje razvijeno nego što je bila Rusija 1917. Birokratija sposobna da sprovede industrijalizaciju nacije može da se razvije iz sitne buržoazije i da na vlast dodje uz pomoć armijskih oficira, kao što je bio slučaj u Egiptu. Na drugim mestima, kao u Alžiru nakon rata za nezavisnost, birokratija koja se tokom rata razvijala kao para-državna vlast može da svoju poziciju konsoliduje kroz kompromis sa tankim slojem nacionalne buržoazije. Najzad, u bivšim kolonijama crne Afrike, koje su ostale tesno vezane za američku i evropsku buržoaziju, lokalna buržoazija nastaje tako što prisvaja državu (najčešće na osnovu vlasti tradicionalnih plemenskih poglavica). Strani imperijalisti ostaju pravi gospodari ovih zemalja, ali u odredjenoj fazi njihovi domorodački agenti mogu da budu nagradjeni za prodaju lokalnih proizvoda tako što će dobiti lokalnu državu - državu nezavisnu od lokalnih masa, ali ne i od imperijalizma. Rezultat je jedna veštačka buržoazija, nesposobna da akumulira kapital, već samo da proćerda višak vrednosti koji ubira iz lokalnog rada i subvencije koje prima od država-mentora i medjunarodnih monopola. Ova klasa nesposobna da ispuni normalnu ekonomsku ulogu buržoazije, uskoro se može naći pred izazovom opozicionih pokreta oblikovanih po birokratskom modelu, prilagodjenom lokalnim uslovima, koji teži preuzimanju njenog poseda. Ali, uspeh ove birokratije na planu industrijalizacije počinje da stvara istorijske uslove njenog poraza: akumulirajući kapital, ona akumulira i proletarijat, stvarajući tako sopstvenu negaciju u zemljama gde takva negacija ranije nije postojala.

114
U složenim i strašnim dogadjajima koji su obeležili epohu klasne borbe i doveli je do novih uslova, proletarijat industrijskih zemalja izgubio je sposobnost da razvije sopstvenu, nezavisnu perspektivu. U krajnjoj analizi, on je izgubio i sve svoje iluzije. Ali, ne i svoje biće. Proletarijat nije eliminisan. On ostaje prisutan, u jasnom i nesvodivom obliku, u uslovima sve većeg otudjenja modernog kapitalizma. Njega čini ogromna većina radnika koja je izgubila svaku kontrolu nad svojim životima i koja, postavši toga svesna, sebe ponovo definiše kao proletarijat, silu koja teži negaciji ovog društva iznutra. Ovaj proletarijat je objektivno osnažen faktičkom eliminacijom seljaštva, kao i sve većom merom u kojoj se uslovi i način rada u uslužnom sektoru i intelektualnim profesijama oblikuju po uzoru na fabričke. Ipak, subjektivno, proletarijat je još uvek daleko od svake praktične klasne svesti, što važi ne samo za "bele", već i za "plave kragne", koji i dalje ne vide perspektivu koja bi nadišla svu impotenciju i mistifikacije starih pristupa.
Ali, kada ovaj proletarijat otkrije da njegova vlastita, otudjena snaga doprinosi stalnom jačanju kapitalističkog društva, ne više samo u obliku njegovog otudjenog rada, već i u obliku sindikata, političkih partija i institucija državne vlasti koje je sam stvorio u cilju svog oslobodjenja, on, kroz konkretno istorijsko iskustvo, takodje uvidja i da kao klasa morada se totalno suprotstavi svemu što mu se nameće spolja, kao i svim oblicima specijalizacije vlasti.
Proletarijat je nosilac revolucija koja više ništa ne ostavlja izvan sebe, revolucije koja podrazumeva stalnu dominaciju sadašnjice nad prošlošću i totalnu kritiku svakog oblika odvajanja; on mora da pronadje i odgovarajuće oblike akcije koji će izneti tu revoluciju. Nikakvo kvantitativno ublažavanje njegove bede, nikakvo iluzorno učešće u hijerarhijskom sistemu ne može da mu pribavi trajan lek za njegovo nezadovoljstvo, jer proletarijat ne prepoznaje sebe ni u jednoj posebnoj nepravdi kojoj je bio izložen, niti u ispravljanju bilo koje posebne nepravde ili čak mnogih takvih nepravdi, već samo u ispravljanju te apsolutne nepravde kojom je bio isključen iz svakog pravog života.

115
Novi znaci negacije koji se javljaju u ekonomski najrazvijenijim zemljama, a koje spektakl ne razume ili pokušava da falsifikuje, dokaz su da je novo doba već počelo. Već smo videli neuspeh prvog napada radničke klase na kapitalizam; sada prisustvujemo neuspehu kapitalističkog obilja. Aniti-sindikalna borba radnika na Zapadu prvo je naišla na otpor kod samih sindikata; pobunjena mladež pokreće nove proteste, još uvek nejasne i zbunjene, ali koji se jasno očituju u odbijanju umetnosti, svakodnevnog života i stare, specijalizovane politike. To su dve strane nove, spontane pobune, koja se u prvi mah ispoljava kao kriminalna, a obe su vesnici drugog proleterskog napada na klasno društvo. Izgubljena deca ove još uvek nepokretne armije koja izlaze na bojište - izmenjeno, a opet isto - okupljaju se oko novog Generala Luda, koji ih ovog puta poziva da unište mašineriju dozovoljene potrošnje.

116
"Dugo traženi politički oblik kroz koji radnička klasa može da ostvari svoje ekonomsko oslobodjenje" jasno je naznačen u ovom veku, u obliku revolucionarnih radničkih saveta koji su donosili sve odluke i imali svu izvršnu vlast, povezujući se u saveze (federacije) putem delegata odgovornih svojoj bazi i koji su mogli biti opozvani u svakom trenutku. Saveti kakvi su zaista postojali bili su samo gruba naznaka njihovih mogućnosti, jer su odmah bili potiskivani i poraženi različitim mehanizmima odbrane klasnog društva, u koje svakako treba uračunati i lažnu svest. Kao što je Pannekoek ispravno naglasio, vlast radničkih saveta više "otvara pitanja", nego što ih rešava. Ali, upravo u okviru takvog oblika društvene organizacije problemi proleterske revolucije mogu da pronadju svoje pravo rešenje. To je prostor na kome se sreću svi preduslovi istorijske svesti: prostor na kojem se ostvaruje aktivna, direktna komunikacija, gde se ukida svaka vrsta specijalizacije, hijerarhije i odvajanja i gde se postojeći uslovi transformišu u "uslove jedinstva". U tom procesu proletarijat postaje subjekt koji odbacuje svoju čisto kontemplativnu ulogu: njegova svest sada je jednaka praktičnoj organizaciji koju je sam izabrao, jer njegova svest više ne može da se razdvoji od njegovog doslednog delovanja na istoriju.

117
Sa vlašću saveta - koja na medjunarodnom planu mora da zameni sve druge oblike vlasti - proleterski pokret postaje svoj vlastiti proizvod. Ovaj proizvod se više ne razlikuje od svog proizvodjača, a njegov jedini cilj je njegovo vlastito ispunjenje. Samo na ovaj način negacija života u spektaklu može i sama biti negirana.

118
Pojava radničkih saveta u prvoj četvrtini ovog veka bila je najnapredniji izraz starog proleterskog pokreta, ali je prošla skoro nezapaženo, osim u prerušenom izdanju, jer su saveti bili potiskivani i uništeni zajedno sa ostatkom pokreta. Sada, iz perspektive nove proleterske kritike, saveti mogu da se sagledaju u svom pravom svetlu, kao jedini neporaženi aspekt jednog poraženog pokreta. Istorijska svest koja uvidja da su saveti jedini prostor za njeno delovanje, sada može da se uveri da oni više nisu na periferiji jednog pokreta koji se gasi, već u samom središtu pokreta koji se tek uzdiže.

119
Revolucionarna organizacija koja nastaje pre uspostavljanja vlasti radničkih saveta, mora da pronadje odgovarajuće oblike borbe; ali, istorijsko iskustvo govori da ona više ne može da tvrdi da predstavlja radničku klasu. Njen zadatak je pre svega da unutar sebe ostvari radikalno odvajanje od sveta odvajanja.

120
Revolucionarna organizacija je dosledan izraz teorije prakse sve dok ostvaruje dvosmernu komunikaciju sa praktičnom borbom u procesu formiranja praktične teorije. Njena vlastita praksa treba da ojača ovu komunikaciju i doslednost same borbe. U revolucionarnom trenutku kada sva društvena odvajanja bivaju ukinuta, organizacija mora da ukine samu sebe kao poseban oblik odvajanja.

121
Revolucionarna organizacija mora da razvije sveobuhvatnu kritiku društva, tj., sveobuhvatnu kritiku svih aspekata otudjenog društvenog života, odbijajući kompromis sa bilo kojim oblikom odvojene vlasti, bilo gde u svetu. U njenoj borbi protiv klasnog društva, oružje je suština samih boraca: zato revolucionarna organizacija ne sme da dopusti da se uslovi odvajanja i hijerarhije koje nameće vladajući poredak pojave unutar nje. Ona ne sme da bude deformisana vladajućim spektaklom. Jedino ograničenje u pravu svakog da učestvuje u njenoj totalnoj demokratiji je to što svaki njen pripadnik mora da shvati i usvoji njenu doslednu kritičku teorije i da tu doslednost ispoljava kako na planu same kritičke teorije, tako i u vezi izmedju te teorije i praktične aktivnosti.

122
Kako sve veće outdjenje koje kapitalizam nameće na svim nivoima čini radnicima sve težim da shvate i imenuju svoju bedu, dovodeći ih tako u poziciju da ili odbacu tu bedu u poptunosti ili da je odbace uopšte, revolucionarna organizacija mora da shvati da se protiv otudjenja ne može boriti otudjenim načinima borbe.

123
Proleterska revolucija zavisi pre svega od toga što po prvi put teoriju, kao razumevanje ljudske prakse, moraju da shvate i žive svi. Ona zahteva da radnici postanu dijalektičari i da svoje misli stave u praksu. Ona tako zahteva od svojih "ljudi bez svojstava" više nego što je buržoaska revolucija zahtevala od svojih kvalifikovanih individualaca kojima je poverila svoj zadatak (budući da je delimična ideološka svest, koju je stvorio jedan segment buržoaske klase, bila zasnovana na ekonomiji, tom centralnom aspektu društvenog života u kojem je buržoazija već bila na vlasti). Sam razvoj klasnog društva do stepena spektakularne organizacije neživota, čini da revolucionarni projekat i očigledno postane ono što je oduvek bio u suštini.

124
Revolucionarna teorija je od sada neprijatelj svake revolucionarne ideologije i ona to zna.