Guy Debord: Društvo Spektakla

1: Vrhunac odvajanja

"U sadašnje vreme, koje prednost daje znaku nad onim što je označeno, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, pojavnosti nad suštinom…istinito se smatra profanim, a samo je iluzija sveta. Tačnije, sveto se uvećava u meri u kojoj istinito uzmiče, a iluzija pojačava, tako da najvišem stepenu iluzije odgovara najviši stepen svetosti."

Fojerbah, iz predgovora za drugo izdanje Suštine hrišćanstva


1
U društvima u kojima preovladjuju moderni uslovi proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu.

2
Slike odvojene od svakog aspekta života stapaju se u jedinstveni tok stvari u kojem prethodno jedinstvo života više ne može biti ostvareno. Fragmentarno opažana stvarnost regrupiše se u novo, sopstveno jedinstvo, u obliku jednog lažnog sveta, kao predmet puke kontemplacije. Specijalizacija slika sveta dostiže vrhunac u svetu nezavisnih slika, koje obmanjuju čak i same sebe. Spektakl je konkretizovana inverzija života, nezavisno kretanje neživota.

3
Spektakl se ispoljava u isto vreme kao samo društvo, kao deo društva i kao sredstvo unifikacije/ objedinjavanja. Kao deo društva, to je fokusna tačka naše vizije i svesti. Sama činjenica da se radi odvojenom sektoru, govori da se radi o domenu obmane i lažne svesti: jedinstvo koje postiže nije ništa drugo do zvanični jezik opšteg razdvajanja.

4
Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos izmedju ljudi posredovan slikama.

5
Spektakl ne može biti shvaćen kao puka vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svet koji se materijalizovao.

6
Shvaćen u svojoj celini, Spektakl je u isto vreme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje. To nije samo dekor stvarnog sveta. To je samo srce nestvarnosti ovog društva. U svim svojim posebnim aspektima - vestima, propagandi, reklami, zabavi - Spektakl predstavlja vladajući oblik života. To je sveprisutna afirmacija unapred načinjenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti potrošnje vezanoj za tu proizvodnju. I oblik i sadržaj Spektakla služe kao potpuno opravdanje uslova i ciljeva postojećeg sistema. Spektakl takodje predstavlja stalno prisustvo tog opravdanja, tako što uspostavlja monopol nad najvećim delom vremena koje ljudi provode van samog procesa proizvodnje.

7
Samo razdvajanje je sastavni deo jedinstva sveta, globalne društvene prakse podeljene na stvarnost i sliku. Društvena praksa suočena sa prividno nezavisnim spektaklom u isto vreme predstavlja celinu koja sadrži taj spektakl. Ali, rascep unutar te celine izobličuje je do te mere da spektakl izgleda kao njen jedini cilj. Jezik spektakla sastoji se od znakova vladajuće organizacije proizvodnje - znakova koji su u isto vreme i krajnji proizvodi te organizacije.

8
Odnos spektakla prema konkretnoj društvenoj aktovnosti ne može se sagledati apstraktno: obe strane ove suprotnosti su i same podeljene. Spektakl koji falsifikuje stvarnost proizvod je same te stvarnosti. Obrnuto, materijalan sadržaj stvarnog život ispunjen je kontemplacijom spektakla i završava se njegovim potpunim upijanjem i uskladjivanjem sa njim. Objektivna stvarnost prisutna je u oba ova aspekta. Svaki koncept ustanovljen na ovaj način temelji se na transformaciji u sopstvenu suprotnost: stvarnost se pojavljuje u granciama spektakla, a spektakl postaje stvarnost. Ovo uzajamno otudjenje čini suštinu i temelj čitavog postojećeg poretka.

9
U jednom stvarno izokrenutom svetu, istinito je momenat lažnog.

10
Pojam "spektakla" povezuje i objašnjava širok spektar naizgled nepovezanih fenomena. Pojavna različitost i kontrasti izmedju ovih fenomena izviru iz društvene organizacije pojavnosti, ispod koje treba prepoznati njenu pravu prirodu. Sagledan u njegovim vlastitim terminima, spektakl predstavlja afirmaciju pojavnog i izjednačavanje čitavog društvenog života ljudi sa tom pojavnošću. Ali, kritika koja zahavata samu suštinu spektakla otkriva u tome samo vidljivu negaciju života - negaciju života koja je poprimila vidljiv oblik.

11
U nameri da opišemo spektakl, njegov nastanak, način funkcionisanja i snage koje mu se suprotstavljaju, neophodno je da napravimo neke veštačke razlike. U analizi spektakla prinudjeni smo da u izvesnoj meri koristimo jezik samog spektakla, utoliko što se krećemo kroz oblast metodologije jednog društva koje sebe izražava kroz spektakl. Jer, spektakl je u isto vreme i jezik i agenda ove društveno-ekonomske formacije. To je istorijski trenutak u kome smo uhvaćeni.

12
Sam spektakl predstavlja sebe kao široku i nedostupnu stvarnost koja nikada ne može biti dovedena u pitanje. Njegova jedina poruka glasi: "Ono što se prividja je dobro, ono što je dobro prividja." Pasivni pristanak koga zahteva, već je efikasno nametnut kroz njegov monopol nad pojavnošću, kroz način na koji se sam pojavljuje i koji ne ostavlja ni malo prostora za bilo kakav odgovor.

13
Tautološki karakter spektakla potiče od činjenice da su njegov cilj i njegova sredstva identični. To je sunce koje nikada ne zalazi nad carstvom moderne pasivnosti. Ono pokriva čitav globus, večito se kupajući u sopstvenoj svetlosti.

14
Moderno industrijsko društvo je suštinski, a ne slučajno ili veštački spektakularno. U spektaklu - vidljivom odrazu vladajućeg ekonomskog poretka - ciljevi su ništa, razvoj je sve. Spektakl ne teži ničemu drugom do sebi samom.

15
Kao nezaobilazni pogon za pakovanje svega što se danas proizvodi, kao opšta artikulacija principa na kojima počiva sistem i kao razvijeni ekonomski sektor koji direktno proizvodi sve veću količinu slika-stvari, spektakl je glavni proizvod današnjeg društva.

16
Spektakl je u stanju da podredi sebi ljude, upravo zato što ih je ekonomija već potpuno poredila svojim ciljevima. Spektakl nije ništa drugo nego ekonomija koja se razvija zbog sebe same. To je u isto vreme veran odraz proizvodnje stvari i izobličena svest o stvarima (objektivizacija) samih proizvodjača.

17
Prvi stupanj u dominaciji ekonomije nad društvenim životom ispoljava se kao očigledna degradaciji biti u imati: ljudsko ostvarenje više se ne izjednačava sa onim što neko jeste, već sa onim što ima. U ovom stadijumu, u kome je društveni život došao pod potpunu dominaciju akumulirane ekonomske proizvodnje, dolazi do opšteg pomaka od imati ka izgledati: svo "imanje" mora da obezbedi prestiž i postigne svoj krajnji cilj kroz svoj pojavni oblik. U isto vreme, individualna relanost postala je društvena, u smislu da je potpuno zavisna od društvenih sila i oblikovana njima. U takvim uslovima, samo onome što nije, što stalno negira sebe, dopušteno je da se pojavljuje.

18
Kada se stvarni svet preobrazi u puke slike, puke slike postaju stvarna bića, koja efikasno podstiču hipnotičko ponašanje. Pošto je zadatak spektakla da nam putem različitih, specijalizovanih oblika posredovanja pokazuje svet koji više ne može biti direktno doživljen, on neminovno, na prostoru kojim je nekada vladao dodir, prednost daje pogledu: najapstraktniji i najvarljiviji opažaji najbolje se uklapaju u opštu apstraktnost sadašnjeg društva. Ali spektakl nisu samo slike, niti samo slike i ton. To je sve što izmiče ljudskoj aktivnosti, sve što ometa i zavarava njihovu sposobnost preispitivanja i korekcije. To je suprotnost dijalogu. Spektakl se regeneriše svuda gde predstavljanje postaje nezavisno.

19
Spektakl nasledjuje sve slabosti zapadnog filozofskog projekta, koji je aktivnost uvek nastojao da shvati u terminima predstave; on je vezan za neprestani razvoj tehničke racionalnosti, koju je iznedrio isti ovaj oblik misli. Spektakl ne ostvaruje filozofiju, on svodi stvarnost na predmet filozofije; to je sav konkretni život ljudi degradiran na spekulativni univerzum.

20
Filozofija, snaga separatne misli i misao moći separacije, nikada nije bila u stanju da prevazidje teologiju. Spektakl je materijalna rekonstrukcija religiozne iluzije. Spektakularna tehnologija nije razvejala religozne mitove u koje su ljudi projektovali svoje otudjene moći; ona ih je samo spustila na zemlju, tako da su čak i najsvetovniji aspekti života postali neprozirni i nepodnošljivi. Lažni raj koji je predstavljao potpunu negaciju zemaljskog života više se ne projektuje u nebesa; on je ugradjen u sam taj život. Spektakl je tehnološka verzija progona ljudskih moći u onostrano; to je vrhunac unutrašnjeg ljudskog razdvajanja/ separacije.

21
Sve dok je nužnost društveno snevana, san ostaje društvena potreba. Spektakl je noćna mora modernog društva okovanog lancima; on, u krajnjoj liniji, izražava samo čežnju tog društva za snom. Spektakl je čuvar tog sna.

22
Činjenica da je delotvorna snaga modernog društva odvojena od društva i da čini nezavisan sektor - spektakl, može da se objasni samo činjenicom da toj delotvornoj praksi nedostaje čvrstina i da je u stalnoj kontradikciji sa samom sobom.

23
U korenu spektakla je najstarija od svih društvenih specijalizacija - specijalizacija moći. Spektakl se specijalizovao za ulogu onog koji govori u ime svih drugih aktivnosti. To je ambasador hijerarhijskog društva pred njim samim, koji saopštava svoju zvaničnu notu na dvoru gde nikome drugom nije dopušteno da govori. Tako je najmoderniji aspekt spektakla takodje i najarhaičniji.

24
Spektakl je neprestani govor vladajućeg poretka o samom sebi, neprekidni monolog samo-uzdizanja, autoportret tog poretka u fazi njegove potpune dominacije nad svim aspektima života. Fetišistički privid čiste objektivnosti u spektakulranom odnosu sakriva činjenicu da se u stvarnosti radi o odnosima izmedji ljudi i klasa: ovako, izgleda da neka druga Priroda, sa svojim neumitnim zakonima, dominira čitavim našim okruženjem. Ali, spektakl nije neizbežna posledica tog navodno "prirodnog" tehnološkog razvoja. Naprotiv, društvo spektakla je oblik koji sam bira svoj tehnološki sadržaj. Ako spektakl, shvaćen u ograničenom smislu "masovnih medija", svojoj najpovršnijoj manifestaciji, prodire u društvo u obliku jedne čisto tehničke aparature, treba shvatiti da ta aparatura nikako nije neutralna i da je razvijena u skladu sa unutrašnjom dinamikom samog spektakla. Ako društvene potrebe epohe, u kojoj su te tehnologije razvijene, mogu biti zadovoljene samo uz njihovo posredovanje, ako su upravljanje ovim društvom i svi kontakti medju ljudima postali potpuno zavisni od ovih sredstava za trenutnu komunikaciju, onda je to zato što je ta "komunikacija" suštinski jednostrana. Svi mediji preporučuju se vladarima postojećeg poretka kao sredstvo za sprovodjenje posebnih oblika upravljanja. Društvena podela koja se ogleda kroz spektakl, neraskidivo je vezana za modernu državu - taj proizvod društvene podele rada, koji je u isto vreme glavni instrument klasne vladavine i koncentrisani izraz svih drugih društvenih podela.

25
Odvajanje/ Separacija je alfa i omega spektakla. Institucionalizacija društvene podele rada u obliku klasne podele omogućila je uspon jednom ranijem, religioznom obliku kontemplacije: mitskom poretku stvari, kojim je svaka vlast uvek kamuflirala sebe. Religija je afirmisala kosmički i ontološki poredak koji je odgovarao interesima gospodara, tumačeći i ulepšavajući sve što je društvo trebalo, a nije moglo obezbedi. U tom smislu, svaka odvojena vlast uvek je bila spektakularna. Ali, ova opšta odanost jednoj religioznoj predstavi, bila je samo izraz opšteg osećanja gubitka, imaginarna kompenzacija za bedu konkretne društvene aktivnosti, koja se još uvek opažala kao jedinstven uslov egzistencije. Nasuprot tome, moderni spektakl precizno utvrdjuje šta društvo može da obezbedi, ali tako što strogo razdvaja moguće od dopuštenog. Spektakl čini ljude nesvesnim promena uslova njihove praktične egzistencije. To veštačko božanstvo stvara samo sebe i nameće sopstvena pravila. Ono se otkriva u svojoj pravoj prirodi: kao autonomno razvijena, odvojena sila, zasnovana na sve intenzivnijoj proizvodnji, koja nameće sve veću podelu rada na parcijalne pokrete diktirane kretanjem mašina, a za potrebe tržišta koje se neprestano širi. Pri takvom razvoju, svaka zajednica i svaka kritička svest iščezavaju; snage koje su se u tom procesu razvijale kao razdvojene, još uvek se nisu ujedinile.

26
Opšte odvajanje radnika od proizvoda rada teži da eliminiše svaku zaokruženu svest o ostvarenoj aktivnosti i svaku direktnu, ličnu komunikaciju izmedju proizvodjača. Sa sve većom akumulacijom odvojenih proizvoda i sve većom koncentracijom proizvodnog procesa, dostignuća te aktivnosti i komunikacija postaju monopol onih koji upravljaju sistemom. Trijumf ovog na odvajanju zasnovanog ekonomskog sistema proletarizuje čitav asvet.

27
Zahvaljujući uspehu ovakvog načina proizvodnja, čiji je proizvod upravo samo odvajanje, konkretno iskustvo koji je u ranijim društvima bilo vezano za ljudski rad zamenjeno je, makar duž ivica sistema, izjednačavanjem života sa neradnim vremenom, sa neaktivnošću. Ali, takva neaktivnost ni u čemu nije oslobodjena od proizvodne aktivnosti: ona je idalje potpuno zavisna od nje, kroz nelagodno i poslušno divljenje sredstvima i posledicama proizvodnog sistema. Samo to stanje je jedna od posledica sistema. Nema slobode izvan žive aktivnosti; spektal zato poništava svaku aktivnost, pošto je sva stvarna aktivnost prisilno stavljena u funkciju globalne izgradnje spektakla. Na taj način, ono što se naziva "oslobodjenjem od rada", slobodno vreme, nije ni oslobodjenje od rada, niti oslobodjenje od sveta oblikovanim tim radom. Ni jedna aktivnost koju je rad oteo, ne može biti ponovo osvojena kroz podredjivanje proizvodima tog rada.

28
Vladajući ekonomski sistem je pakleni krug izolacije. Njegove tehnologije zasnivaju se na izolaciji i samo je uvećavaju. Od automobila do televizije, robe koje spektakl bira da proizvodi, takodje služe kao oružje za efikasnu odbranu uslova koji radjaju "usamljenu gomilu". Spektal uvek iznova stvara sopstvene pretpostavke, na sve konkretniji način.

29
Spektakl je nastao iz izgubljenog jedinstva sveta, a ogromna ekspanzija modernog spektakla otkriva svu veličinu tog gubitka: pomeranje svog individualnog rada i svih proizvoda rada u apstrakciju, savršeno se uklapa u prirodu spektakla, za koga je upravo apstrakcija konkretan način njegovog postojanja. U spektaklu, jedna deo sveta predstavlja se tom svetu kao stvaran i superioran. Spektakl je zvaničan jezik tog odvajanja. Posmatrači su povezani samo jednosmernim odnosom sa centrom koji ih razdvaja jedne od rugih. Spektakl ujedinjuje odvojeno, ali samo kao odvojeno.

30
Otudjenje posmatrača, koji nesvesno povećava snagu predmeta svoje kontemplacije, odvija se na sledeći način: što više pokušava da ga shvati, manje živi; što se više poistovećuje sa vladajućom predstavom o potrebi, sve manje razume vlastiti život i vlastite želje. Otudjenje aktivnog subjekta u spektaklu ogleda se i u činjenici da njegovi gestovi više nisu njegovi; to su gestovi nekog drugog, koji mu ih predstavlja. Posmatrač se nigde ne oseća kod kuće, jer je spektakl svuda.

31
Radnici ne proizvode sebe, već jednu silu nezavisnu od njih. Uspeh takvog oblika proizvodnje, obilje koje proizvodi, proizvodjači doživljavaju kao obilje lišavanja. Sa sve većim gomilanjem proizvoda njihove otudjene aktivnosti, svo vreme i sav prostor postaju im strani. Spektakl je mapa tog novo sveta, koja se tačno poklapa sa teritorijom koju predstavlja. Sile koje su izmakle našoj kontroli, prikazuju nam se u svoj svojoj moći.

32
Konkretna društvena uloga spektakla je proizvodnja otudjenja. Ekonomska ekspanzija sastopji se prevashodno u ekspanziji ovog posebnog sektora industrijske proizvodnje. "Rast" podstaknut proizvodnjom koja je sama sebi cilj, ne može da bude ništa drugo osim rast istog onog otudjenja koje se nalazi u njenom korenu.

33
Iako odvojeni od onoga štoproizvode, ljud ipak proizvode svaki detalj svog sveta sa sve većom snagom. Pri tom, oni vide sebe da su sve više odvojeni od tog sveta. Što se njihov život više približava tome da bude njihovo delo, više su isključeni iz tog života.

34
Spektakl je kapital akumuliran u stupnju u kome postaje slika.