3: Privid jedinstva i podeljenosti
"Na našem filozofskom frontu
razvila se živa polemika oko pitanja 'jednog koje se deli na dva' i 'dva koja
se spajaju u jedno'. Radi se o borbi izmedju pristalica i protivnika materijalističke
dijalektike, o borbi izmedju dva shvatanja sveta: proleterskog i buržoaskog.
Oni koji osnovni zakon prirode vide u tome da se 'jedno deli na dva' pristalice
su materijalističke dijalektike. Oni koji osnovni zakon vide u tome da se 'dva
spajaju u jedno' su protivnici materijalističke dijalektike. Obe strane povukle
su jasnu demarkacionu liniju, a njihovi argumenti su dijametralno suprotni.
Na ideološkom planu, ova polemika predstavlja odraz akutne i složene borbe koja
se danas odvija u Kini i u čitavom svetu."
Crvena zastava (Kina), 21. septembar 1964.
54
Spektakl je u isto vreme ujedinjen i podeljen, kao i samo moderno društvo. Svako
pojedinačno jedinstvo zasniva se na nasilnim podelama. Ali, u spektaklu i sama
ova kontradikcija dolazi u sukob sa svojim izokrenutim značenjem: podele koje
predstavlja su izraz opšteg jedinstva, dok je jedinstvo koje predstavlja izraz
opšte podeljenosti.
55
Iako se sukobi izmedju različitih sila za kontrolu nad istim društveno-ekonomskim
sistemima zvanično predstavljaju kao nepomirljivi antagonizmi, ti sukobi zapravo
odražavaju suštinsko jedinstvo sistema, kako na medjunarodnom planu, tako i
u okviru svake nacije.
56
Prividni spektakularni sukob izmedju rivalskih oblika otudjene vlasti u isto
vreme je stvaran, utoliko što izražava neujednačenu i konfliktnu prirodu razvoja
sistema, kao i manje ili više sukobljene interese klasa i grupa unutra klasa
koje prihvataju taj sistem i koje pokušavaju da u njemu igraju što važniju ulogu.
Kao što razvoj najnaprednijih ekonomija podrzumeva sukob izmedju različito definisanih
prioriteta, tako se i untar totalitarnih, državno-birokratskih oblika ekonomskog
upravljanja, kao i zemljama u kolonijalnom ili polu-kolonijalnom položaju, javljaju
vrlo različiti oblici proizvodnje i vlasti. Primenujući kriterijume koji se
pokažu prikladnim, spektakl je u stanju da ove opozicije prikaže kao potpuno
različite društvene sisteme. Ali, u stvarnosti, to su samo posebni sektori čija
je suština potpuno uključena u globalni sistem kojem pripadaju, jedinstven trend
koji je čitavu planetu pretvorio u oblast svog delovanja: kapitalizam.
57
Društvo koje je u isto vreme spektakl, ne dominira nerazvijenim područjima samo
putem ekonomske hegemonije; ono dominira upravo kao društvo spektakla. Čak i
kada izostaje odgovarajuća materijalna osnova, moderno društvo osvaja društvenu
površinu svih kontinenata različitim sredstvima spektakla. Ono postavlja pozornicu
za lokalnu vladajuću klasu i oblikuje njen program. Kao što budi žudnju za pseudo-dobrima,
spektakl nudi i različite oblike lažne revolucije za lokalne revolucionare.
Birokratski režimi nekih industrijalizovanih zemalja imaju svoje posebne oblike
spektakla, ali i oni su samo deo totalnog spektakla, koji sam sebi služi i kao
lažna opozicija i kao stvarna podrška. Čak i ako loklani oblici spektakla razviju
neke posebne oblike totalitarne specijalizacije u oblasti društvene komunikacije
i kontrole, sa stanovišta sistema kao celine ove specijalizacije igraju samo
ulogu koja im je dopuštena u okviru globalne podele spektakularnih zadataka.
58
Iako ova podela spektakularnih zadataka održava postojeći poredak kao celinu,
ona je primarno usmerena ka zaštiti glavnih uporišta svog razvoja. Spektakl
se zasniva na ekonomiji obilja, a proizvodi takve ekonomije u krajnjoj liniji
teže dominaciji nad čitavim tržištem spektakla, rušeći sve ideološke ili policijsko-državne
protekcionističke barijere koje postavljaju lokalni spektakli koji teže nezavisnosti.
59
Iza svetlucave spoljašnosti spektakla, modernim društvom dominira trend ka opštoj
banalizaciji, čak i tamo gde su razvijeniji oblici robne potrošnje naizgled
umnožili mogućnost izbora izmedju različitih uloga i predmeta. Nasledje religije
i porodice (ova druga je i dalje glavni mehanizam za prenošenje klasne vladavine
s generacije na generaciju), sa svom moralnom represijom koju nameću ove dve
institucije, može biti spojeno sa razmetljivom pretenzijom ka zemaljskim nagradama,
upravo zato što život u ovakvom svetu ostaje represivan i nudi samo lažne nagrade.
Samozadovoljno pristajanje na status quo može da koegzistira i sa čisto spektakularnim
oblicima pobune: samo nezadovoljstvo postaje roba čim ekonomija obilja razvije
kapacitete za preradu ove naročite sirovine.
60
Medijske zvezde su spektakulrani predstavnici živih ljudskih bića, projekcija
opšte banalnosti u slike mogućih uloga. Kao specijalisti za prividan život,
zvezde služe kao veštački objekti poistovećivanja, koji ljudima pružaju nadoknadu
za stvarnost fragmentirane produktivne specijalizacije u kojoj zapravo žive.
Uloga ovih istaknutih ličnosti je da predstavljaju različite životne stilove
i različita društveno-politička stanovišta na potpuno slobodan način. One otelovljuju
nedostižne plodove društvenog rada tako što dramatizuju sporedne proizvode tog
rada, koje magijski projektuju iznad njega, kao njegove krajnje ciljeve: vlast
i dokolicu, odlučivanje i potrošnju, kao početak i kraj tog procesa koji se
nikada ne dovodi u pitanje. U slučaju vlasti, vladajući režim može sebe da personalizuje
u liku neke pseudo-zvezde; u slučaju potrošnje, potrošačke zvezde agituju da
budu priznate kao pseudo-sile koje dominiraju živim iskustvom. Ali, ponašanje
ovih zvezda nije slobodno, niti je ono što nude zaista izbor.
61
Agent spektakla koji stupa na pozornicu u ulozi zvezde je sušta suprotnost individui;
on je očigledno neprijatelj sopstvene individualnosti i individualnosti drugih.
Stupajući u spektakl kao model sa kojim se treba positovetiti, on se odriče
svih autonomnih odlika u nameri da se poistoveti sa opštim zakonom poslušnosti
prema postojećem poretku stvari. Potrošačke zvezde, koje se pojavljuju u obliku
različitih tipova ličnosti, samo pokazuju kako svaki od tih tipova ima jednak
pristup i izvlači jednako zadovoljstvo iz čitave oblasti potrošnje. Političke
zvede moraju da poseduju pun spektar najvrednijih ljudskih osobina: tako su
sve zvanične razlike izmedju njih poništene njihovom zvaničnom sličnošću, jer
sve one moraju biti izuzetne u svim oblastima delovanja. Kao vodja države Hruščov
je naknadno postao general i tako preuzeo zasluge za pobedu u bitci kod Kurska,
koja se dogodila dvadeset godina ranije. Kenedi je preživeo kao govornik, koji
je čak i samom sebi održi posmrtni govor, jer je Teodor Sorenson nastavio da
piše govore za njegovog naslednika, u istom onom stilu koji je značajno doprineo
pokojnikovoj slavi. Istaknute ličnosti koje personifikuju sistem su poznate
upravo zato što nisu ono što izgledaju: one stiču veličinu tako što se spuštaju
ispod realnosti najbeznačajnijeg individualnog života i što svi to znaju.
62
Lažni izbori koje nudi spektakularno obilje, izbori zasnovani na suprotstavljanju
konkurentskih, a ipak savezničkih spektakala, različitih, a opet medjusobno
povezanih uloga (označenih i otelovljenih prevashodno u predmetima), razvijaju
se u borbu izmedju iluzornih kvaliteta koja treba da podstanke revnosnu odanost
kvantitativnim tričarijama. Oživljavaju se i lažne arhaične opozicije - regionalizmi
i rasizmi koji služe kao sredstvo za sticanje magijski i onotološki superionog
statusa u okviru potrošačke hijerarhije - kao i neprestano smenjivanje delimičnih
sukoba, od takmičarskih sportova do političkih izbora, koji stvaraju privid
razigranog entuzijazma. Gde god se uspostavi potrošačko obilje, duž fasade sačinjene
od iluzornih uloga javlja se još jedna spektakularna opozicija: antagonizam
izmedju mladih i starih. Pravih odraslih osoba, ljudi koji su jedini gospodari
svojih života, zapravo nigde nema. U isto vreme, neprestano podmladjivanje postojećeg
ni na koji način nije odlika onih koji su danas mladi; taj mladalački polet
prisutan je samo u ekonomskom sistemu, u dinamici kapitalizma. Stvari su te
koje vladaju i koje su mlade, neprestano se otimajući za prestiž i zamenujući
jedne druge.
63
Spektakularne podele sakrivaju jedinstvo u bedi. Ako se različiti oblici istog
otudjenja medjusobno bore pod maskom nepomirljivih antagonizama, onda je to
zato što svi oni počivaju na stvarnim, ali potisnutim kontradikcijama. Spektakl
postoji u koncentrisanom i raspršenom obliku, u zavisnosti od konkretnog oblika
siromaštva koga u isto vreme sakriva i održava. U oba slučaja, to je uvek ista
slika srećnog sklada okruženog očajem i užasom, nepomično središte bede.
64
Koncentrisani spektakl je prevashodno vezan za birokratski kapitalizam, iako
kao tehnika za jačanje državne vlasti može biti primenjen i u manje razvijenim
ekonomijama, ali i u zemljama razvijenog kapitalizma, posebno u trenucima krize.
Birokratsko vlasništvo je i samo koncentrisano, utoliko što svaki pojedini birokrata
stiče pravo na to vlasništvo samo kao pripadnik zajednice birokrata. Pošto je
proizvodnja roba u birokratskom kapitalizmu manje razvijena, ona takodje poprima
koncentrisan oblik: roba koju birokrate prisvajaju je ukupan društveni rad,
a ono što prodaju društvu je opšte preživljavanje. Diktatura birokratske ekonomije
ne ostavlja eksploatisanim masama ni delić prostora za slobodan izbor, jer ona
sama mora da čini sve izbore; zato se svaki nezavisan izbor, bez obzira da li
se radi o izboru hrane ili muzike, proglašava za objavu rata. Ovaj oblik diktature
može da opstane samo uz neprestanu primenu nasilja. Njegov spektakl nameće sliku
dobra koja sažima sve što zvanično postoji, sliku koja se obično svodi na jednu
ličnost, onu koja sistemu garantuje totalno jedinstvo. Svako je dužan da prihvati
magijsko poistovećivanje sa ovom apsolutnom zvezdom ili da nestane. Ovaj gospodar
ne-potrošnje svih ostalih je herojska slika koja sakriva apsolutnu eksploataciju
koja se sprovodi u cilju primitivne akumulacije kapitala, stalno podsticane
nasiljem. Ako čitava kineska populacija mora da izučava Maovu misao do tačke
da se postivećuje sa njim, onda je to zato što ona ne može da bude ništa drugo.
Dominion koncentrisanog spektakla je policijska država.
65
Difuzni, raspršeni spektakl vezuje se za robno obilje, za stabilne uslove razvoja
modernog kapitalizma. Ovde svaka pojedinačna roba afirmiše veličinu ukupne robne
proizvodnje, a spektakl je njen raskošni, reklamni katalog. Nepomirljivi zahtevi
otimaju se za mesto na pozornici ujedinjenog spektakla ekonomije obilja, a različite
zvezde-robe istovremeno promovišu oprečne društvene politike. Automobilski spektakl,
na primer, teži savršenom saobraćajnom protoku, izazivajući rušenje starih gradskih
oblasti, dok gradski spektakl nastoji da ih očuva kao turističke atrakcije.
Ionako sumnjivo zadovoljstvo potrošnje celine, tako se stalno odlaže, jer stvarni
potrošač ima pristup samo delićima potrošačkog raja, kojima bez izuzetka nedostaju
kvaliteti celine.
66
Svaka pojedinačna roba bori se za sebe. Ona osporava sve ostale robe i nastoji
da se nametne svuda, kao jedini primerak svoje vrste. Spektakl je epska poema
ove borbe, koju ne može da okonča čak ni pad Troje. Spektakl ne opeva ljude
i njihova oružja, već robe i njihove strasti. U toj slepoj borbi svaka roba,
sledeći sopstvene strasti, nesvesno podstiče nešto što je premašuje: globalizaciju
robe, koja se podudara sa komodifikacijom (po-robljavanjem) čitavog globusa.
Tako dolazimo do sledećeg rezultata ovog lukavstva robe: dok se svaka pojedinačna
roba iscrpljuje borbom, opšti robni oblik nesmetano nastavlja put ka svojoj
apsolutnoj realizaciji.
67
Zadovoljstvo više ne dolazi iz upotrebe roba proizvedenih u ogromnim količinama;
u njima se uživa upravo zato što su roba. Potrošač se ispunjava pravim religoznim
zanosom prema suverenoj slobodi Robe, čija upotreba postaje sama sebi svrha.
Talasi entuzijazma za odredjenim proizvodima podstiču se uz pomoć svih sredstava
komunikacije. Jedan film je u stanju da pokrene modnu groznicu; magazin koji
otkriva nova mesta noćnog života pokreće čitavu novu liniju proizvoda. Neprestano
smenjivanje ovih ćudljivih trendova ukazuje na činjenicu da masa roba postaje
sve apsurdnija, da je sama ta apsurdnost postala roba. Tričarije koje se dobijaju
kao bonus pri kupovini nekog luksuznog proizvoda, ali koje onda počinju da se
prodaju i razmenjuju kao kolekcionarske dragocenosti, izražavaju mistično samo-prepuštanje
onostranosti robnog univerzuma. Sakupljači ovih tričarija, proizvedenih samo
zato da bi bile sakupljane, akumuliraju zapravo robne oproste (indulgencije):
slavna znamenja stvarnog prisustva Robe medju vernicima. Postvareni ljudi ponosno
izlažu dokaze svoje intimnosti sa robom. Poput starog religioznog fetišizma,
sa njegovim grčevitim napadima i čudesnim izlečenjima, fetišizam robe podstiče
trenutke svoje vatrene egzaltacije. Sve ovo ima samo jednu svrhu: proizvodnju
navike potčinjavanja.
68
Lažne potrebe koje nameće moderna potrošnja ne mogu biti potisnute bilo kojim
izvornim potrebama ili željama, osim ako ove nisu na isti način oblikovane društvom
i njegovom istorijom. Ali, proizvodnja obilja roba predstavlja totalni raskid
sa organskim razvojem društvenih potreba. Njihova mehanička akumulacija izaziva
bezgraničnu izveštačenost koja nadjačava svaku izvornu želju. Kumulativna snaga
ove autonomne izveštačenosti ima za posledicu falsisikovanje čitavog društvenog
života.
69
Slika blaženog društvenog jedinstva u potrošnji ipak samo odlaže svest potrošača
o stvarnoj podeljenosti, do njegovog sledećeg razočarenja nekom odredjenom robom.
Svaki novi proizvod se svečano najavljuje kao jedinstvena kreacija koja će dramatično
skratiti put do toliko žudjene obećane zemlje totalne potrošnje. Ali, kao i
u slučaju pomodnog dodeljivanja nekog naizgled aristokratskog imena, koje se
na kraju daje svim pojedincima istog uzrasta, predmeti čije posedovanje obećava
posebnost dospevaju u masovnu potrošnju samo ako su proizvod masovne proizvodnje.
Svoj prestižni status ovi osrednji predmeti duguju tome što makar za trenutak
dospevaju u žižu društvenog života, slavljeni kao otkrovenje nedokučivih ciljeva
proizvodnje. Ali, predmet koji je u spektaklu bio prestižan, postaje običan
čim ga potrošač - a sa njim i svi ostali potrošači - donese kući. Uvek prekasno,
on otkriva svoju suštinsku bedu koja izvire iz bede njegove proizvodnje. U medjuvremenu,
neki drugi predmet je već spreman da ga zameni kao pravi predstavnik sistema,
iščekujući svoj trenutak slave.
70
Lažni karakter ovog zadovoljstva otkriva se upravo kroz neprestanu promenu proizvoda
i opštih uslova proizvodnje. Entiteti koji se bezočno predstavljavju kao vrhunac
savršenstva bivaju promenjeni, kako u difuznom tako i u koncentrisanom spektaklu,
a jedino što se nikada ne menja je sam sistem. Staljina su, kao i bilo koju
drugu demodiranu robu, prezrele iste one snage koje su ga prvobitno promovisale.
Svaka nova laž reklamne industrije prećutno priznaje prethodnu laž. A sa svakim
sunovratom personifikacije totalitarne vlasti iluzorna zajednica koja ga je
nekada jednoglasno podržavala, razotkriva se kao puka gomila usamljenika lišenih
iluzija.
71
Svari koje spektakl predstavlka kao večne zasnivaju se na promeni, pa se i menjaju
zajedno sa svojom osnovom. Spektakl je totalno dogmatičan, a ipak nesposoban
da isporuči bilo kakvu čvrstu dogmu. Pred njim ništa nije dovoljno čvrsto. Ova
nestabilnost je prirodno stanje spektakla, a opet potpuno suprotno njegovim
pravim težnjama.
72
Nestvarno jedinstvo spektakla sakriva klasnu podelu koja pruža osnov stvarnom
jedinstvu kapitalističkog oblika proizvodnje. Ono što obavezuje proizvodjače
da učestvuju u izgradnji sveta, u isto vreme ih razdvaja od njega. Ono što sjedinjuje
ljude oslobodjene lokalnih i nacionalnih ograničenja u isto vreme ih i razdvaja.
Ono što zahteva sve veću racionalnost u isto vreme hrani iracionalost hijerarhijske
eksploatacije i represije. Ono što stvara apstraktnu snagu društva, takodje
stvara i njegovu konkretnu ne-slobodu.