3: Privid jedinstva i podeljenosti

"Na našem filozofskom frontu razvila se živa polemika oko pitanja 'jednog koje se deli na dva' i 'dva koja se spajaju u jedno'. Radi se o borbi izmedju pristalica i protivnika materijalističke dijalektike, o borbi izmedju dva shvatanja sveta: proleterskog i buržoaskog. Oni koji osnovni zakon prirode vide u tome da se 'jedno deli na dva' pristalice su materijalističke dijalektike. Oni koji osnovni zakon vide u tome da se 'dva spajaju u jedno' su protivnici materijalističke dijalektike. Obe strane povukle su jasnu demarkacionu liniju, a njihovi argumenti su dijametralno suprotni. Na ideološkom planu, ova polemika predstavlja odraz akutne i složene borbe koja se danas odvija u Kini i u čitavom svetu."

Crvena zastava (Kina), 21. septembar 1964.

54
Spektakl je u isto vreme ujedinjen i podeljen, kao i samo moderno društvo. Svako pojedinačno jedinstvo zasniva se na nasilnim podelama. Ali, u spektaklu i sama ova kontradikcija dolazi u sukob sa svojim izokrenutim značenjem: podele koje predstavlja su izraz opšteg jedinstva, dok je jedinstvo koje predstavlja izraz opšte podeljenosti.

55
Iako se sukobi izmedju različitih sila za kontrolu nad istim društveno-ekonomskim sistemima zvanično predstavljaju kao nepomirljivi antagonizmi, ti sukobi zapravo odražavaju suštinsko jedinstvo sistema, kako na medjunarodnom planu, tako i u okviru svake nacije.

56
Prividni spektakularni sukob izmedju rivalskih oblika otudjene vlasti u isto vreme je stvaran, utoliko što izražava neujednačenu i konfliktnu prirodu razvoja sistema, kao i manje ili više sukobljene interese klasa i grupa unutra klasa koje prihvataju taj sistem i koje pokušavaju da u njemu igraju što važniju ulogu. Kao što razvoj najnaprednijih ekonomija podrzumeva sukob izmedju različito definisanih prioriteta, tako se i untar totalitarnih, državno-birokratskih oblika ekonomskog upravljanja, kao i zemljama u kolonijalnom ili polu-kolonijalnom položaju, javljaju vrlo različiti oblici proizvodnje i vlasti. Primenujući kriterijume koji se pokažu prikladnim, spektakl je u stanju da ove opozicije prikaže kao potpuno različite društvene sisteme. Ali, u stvarnosti, to su samo posebni sektori čija je suština potpuno uključena u globalni sistem kojem pripadaju, jedinstven trend koji je čitavu planetu pretvorio u oblast svog delovanja: kapitalizam.

57
Društvo koje je u isto vreme spektakl, ne dominira nerazvijenim područjima samo putem ekonomske hegemonije; ono dominira upravo kao društvo spektakla. Čak i kada izostaje odgovarajuća materijalna osnova, moderno društvo osvaja društvenu površinu svih kontinenata različitim sredstvima spektakla. Ono postavlja pozornicu za lokalnu vladajuću klasu i oblikuje njen program. Kao što budi žudnju za pseudo-dobrima, spektakl nudi i različite oblike lažne revolucije za lokalne revolucionare. Birokratski režimi nekih industrijalizovanih zemalja imaju svoje posebne oblike spektakla, ali i oni su samo deo totalnog spektakla, koji sam sebi služi i kao lažna opozicija i kao stvarna podrška. Čak i ako loklani oblici spektakla razviju neke posebne oblike totalitarne specijalizacije u oblasti društvene komunikacije i kontrole, sa stanovišta sistema kao celine ove specijalizacije igraju samo ulogu koja im je dopuštena u okviru globalne podele spektakularnih zadataka.

58
Iako ova podela spektakularnih zadataka održava postojeći poredak kao celinu, ona je primarno usmerena ka zaštiti glavnih uporišta svog razvoja. Spektakl se zasniva na ekonomiji obilja, a proizvodi takve ekonomije u krajnjoj liniji teže dominaciji nad čitavim tržištem spektakla, rušeći sve ideološke ili policijsko-državne protekcionističke barijere koje postavljaju lokalni spektakli koji teže nezavisnosti.

59
Iza svetlucave spoljašnosti spektakla, modernim društvom dominira trend ka opštoj banalizaciji, čak i tamo gde su razvijeniji oblici robne potrošnje naizgled umnožili mogućnost izbora izmedju različitih uloga i predmeta. Nasledje religije i porodice (ova druga je i dalje glavni mehanizam za prenošenje klasne vladavine s generacije na generaciju), sa svom moralnom represijom koju nameću ove dve institucije, može biti spojeno sa razmetljivom pretenzijom ka zemaljskim nagradama, upravo zato što život u ovakvom svetu ostaje represivan i nudi samo lažne nagrade. Samozadovoljno pristajanje na status quo može da koegzistira i sa čisto spektakularnim oblicima pobune: samo nezadovoljstvo postaje roba čim ekonomija obilja razvije kapacitete za preradu ove naročite sirovine.

60
Medijske zvezde su spektakulrani predstavnici živih ljudskih bića, projekcija opšte banalnosti u slike mogućih uloga. Kao specijalisti za prividan život, zvezde služe kao veštački objekti poistovećivanja, koji ljudima pružaju nadoknadu za stvarnost fragmentirane produktivne specijalizacije u kojoj zapravo žive. Uloga ovih istaknutih ličnosti je da predstavljaju različite životne stilove i različita društveno-politička stanovišta na potpuno slobodan način. One otelovljuju nedostižne plodove društvenog rada tako što dramatizuju sporedne proizvode tog rada, koje magijski projektuju iznad njega, kao njegove krajnje ciljeve: vlast i dokolicu, odlučivanje i potrošnju, kao početak i kraj tog procesa koji se nikada ne dovodi u pitanje. U slučaju vlasti, vladajući režim može sebe da personalizuje u liku neke pseudo-zvezde; u slučaju potrošnje, potrošačke zvezde agituju da budu priznate kao pseudo-sile koje dominiraju živim iskustvom. Ali, ponašanje ovih zvezda nije slobodno, niti je ono što nude zaista izbor.

61
Agent spektakla koji stupa na pozornicu u ulozi zvezde je sušta suprotnost individui; on je očigledno neprijatelj sopstvene individualnosti i individualnosti drugih. Stupajući u spektakl kao model sa kojim se treba positovetiti, on se odriče svih autonomnih odlika u nameri da se poistoveti sa opštim zakonom poslušnosti prema postojećem poretku stvari. Potrošačke zvezde, koje se pojavljuju u obliku različitih tipova ličnosti, samo pokazuju kako svaki od tih tipova ima jednak pristup i izvlači jednako zadovoljstvo iz čitave oblasti potrošnje. Političke zvede moraju da poseduju pun spektar najvrednijih ljudskih osobina: tako su sve zvanične razlike izmedju njih poništene njihovom zvaničnom sličnošću, jer sve one moraju biti izuzetne u svim oblastima delovanja. Kao vodja države Hruščov je naknadno postao general i tako preuzeo zasluge za pobedu u bitci kod Kurska, koja se dogodila dvadeset godina ranije. Kenedi je preživeo kao govornik, koji je čak i samom sebi održi posmrtni govor, jer je Teodor Sorenson nastavio da piše govore za njegovog naslednika, u istom onom stilu koji je značajno doprineo pokojnikovoj slavi. Istaknute ličnosti koje personifikuju sistem su poznate upravo zato što nisu ono što izgledaju: one stiču veličinu tako što se spuštaju ispod realnosti najbeznačajnijeg individualnog života i što svi to znaju.

62
Lažni izbori koje nudi spektakularno obilje, izbori zasnovani na suprotstavljanju konkurentskih, a ipak savezničkih spektakala, različitih, a opet medjusobno povezanih uloga (označenih i otelovljenih prevashodno u predmetima), razvijaju se u borbu izmedju iluzornih kvaliteta koja treba da podstanke revnosnu odanost kvantitativnim tričarijama. Oživljavaju se i lažne arhaične opozicije - regionalizmi i rasizmi koji služe kao sredstvo za sticanje magijski i onotološki superionog statusa u okviru potrošačke hijerarhije - kao i neprestano smenjivanje delimičnih sukoba, od takmičarskih sportova do političkih izbora, koji stvaraju privid razigranog entuzijazma. Gde god se uspostavi potrošačko obilje, duž fasade sačinjene od iluzornih uloga javlja se još jedna spektakularna opozicija: antagonizam izmedju mladih i starih. Pravih odraslih osoba, ljudi koji su jedini gospodari svojih života, zapravo nigde nema. U isto vreme, neprestano podmladjivanje postojećeg ni na koji način nije odlika onih koji su danas mladi; taj mladalački polet prisutan je samo u ekonomskom sistemu, u dinamici kapitalizma. Stvari su te koje vladaju i koje su mlade, neprestano se otimajući za prestiž i zamenujući jedne druge.

63
Spektakularne podele sakrivaju jedinstvo u bedi. Ako se različiti oblici istog otudjenja medjusobno bore pod maskom nepomirljivih antagonizama, onda je to zato što svi oni počivaju na stvarnim, ali potisnutim kontradikcijama. Spektakl postoji u koncentrisanom i raspršenom obliku, u zavisnosti od konkretnog oblika siromaštva koga u isto vreme sakriva i održava. U oba slučaja, to je uvek ista slika srećnog sklada okruženog očajem i užasom, nepomično središte bede.

64
Koncentrisani spektakl je prevashodno vezan za birokratski kapitalizam, iako kao tehnika za jačanje državne vlasti može biti primenjen i u manje razvijenim ekonomijama, ali i u zemljama razvijenog kapitalizma, posebno u trenucima krize. Birokratsko vlasništvo je i samo koncentrisano, utoliko što svaki pojedini birokrata stiče pravo na to vlasništvo samo kao pripadnik zajednice birokrata. Pošto je proizvodnja roba u birokratskom kapitalizmu manje razvijena, ona takodje poprima koncentrisan oblik: roba koju birokrate prisvajaju je ukupan društveni rad, a ono što prodaju društvu je opšte preživljavanje. Diktatura birokratske ekonomije ne ostavlja eksploatisanim masama ni delić prostora za slobodan izbor, jer ona sama mora da čini sve izbore; zato se svaki nezavisan izbor, bez obzira da li se radi o izboru hrane ili muzike, proglašava za objavu rata. Ovaj oblik diktature može da opstane samo uz neprestanu primenu nasilja. Njegov spektakl nameće sliku dobra koja sažima sve što zvanično postoji, sliku koja se obično svodi na jednu ličnost, onu koja sistemu garantuje totalno jedinstvo. Svako je dužan da prihvati magijsko poistovećivanje sa ovom apsolutnom zvezdom ili da nestane. Ovaj gospodar ne-potrošnje svih ostalih je herojska slika koja sakriva apsolutnu eksploataciju koja se sprovodi u cilju primitivne akumulacije kapitala, stalno podsticane nasiljem. Ako čitava kineska populacija mora da izučava Maovu misao do tačke da se postivećuje sa njim, onda je to zato što ona ne može da bude ništa drugo. Dominion koncentrisanog spektakla je policijska država.

65
Difuzni, raspršeni spektakl vezuje se za robno obilje, za stabilne uslove razvoja modernog kapitalizma. Ovde svaka pojedinačna roba afirmiše veličinu ukupne robne proizvodnje, a spektakl je njen raskošni, reklamni katalog. Nepomirljivi zahtevi otimaju se za mesto na pozornici ujedinjenog spektakla ekonomije obilja, a različite zvezde-robe istovremeno promovišu oprečne društvene politike. Automobilski spektakl, na primer, teži savršenom saobraćajnom protoku, izazivajući rušenje starih gradskih oblasti, dok gradski spektakl nastoji da ih očuva kao turističke atrakcije. Ionako sumnjivo zadovoljstvo potrošnje celine, tako se stalno odlaže, jer stvarni potrošač ima pristup samo delićima potrošačkog raja, kojima bez izuzetka nedostaju kvaliteti celine.

66
Svaka pojedinačna roba bori se za sebe. Ona osporava sve ostale robe i nastoji da se nametne svuda, kao jedini primerak svoje vrste. Spektakl je epska poema ove borbe, koju ne može da okonča čak ni pad Troje. Spektakl ne opeva ljude i njihova oružja, već robe i njihove strasti. U toj slepoj borbi svaka roba, sledeći sopstvene strasti, nesvesno podstiče nešto što je premašuje: globalizaciju robe, koja se podudara sa komodifikacijom (po-robljavanjem) čitavog globusa. Tako dolazimo do sledećeg rezultata ovog lukavstva robe: dok se svaka pojedinačna roba iscrpljuje borbom, opšti robni oblik nesmetano nastavlja put ka svojoj apsolutnoj realizaciji.

67
Zadovoljstvo više ne dolazi iz upotrebe roba proizvedenih u ogromnim količinama; u njima se uživa upravo zato što su roba. Potrošač se ispunjava pravim religoznim zanosom prema suverenoj slobodi Robe, čija upotreba postaje sama sebi svrha. Talasi entuzijazma za odredjenim proizvodima podstiču se uz pomoć svih sredstava komunikacije. Jedan film je u stanju da pokrene modnu groznicu; magazin koji otkriva nova mesta noćnog života pokreće čitavu novu liniju proizvoda. Neprestano smenjivanje ovih ćudljivih trendova ukazuje na činjenicu da masa roba postaje sve apsurdnija, da je sama ta apsurdnost postala roba. Tričarije koje se dobijaju kao bonus pri kupovini nekog luksuznog proizvoda, ali koje onda počinju da se prodaju i razmenjuju kao kolekcionarske dragocenosti, izražavaju mistično samo-prepuštanje onostranosti robnog univerzuma. Sakupljači ovih tričarija, proizvedenih samo zato da bi bile sakupljane, akumuliraju zapravo robne oproste (indulgencije): slavna znamenja stvarnog prisustva Robe medju vernicima. Postvareni ljudi ponosno izlažu dokaze svoje intimnosti sa robom. Poput starog religioznog fetišizma, sa njegovim grčevitim napadima i čudesnim izlečenjima, fetišizam robe podstiče trenutke svoje vatrene egzaltacije. Sve ovo ima samo jednu svrhu: proizvodnju navike potčinjavanja.

68
Lažne potrebe koje nameće moderna potrošnja ne mogu biti potisnute bilo kojim izvornim potrebama ili željama, osim ako ove nisu na isti način oblikovane društvom i njegovom istorijom. Ali, proizvodnja obilja roba predstavlja totalni raskid sa organskim razvojem društvenih potreba. Njihova mehanička akumulacija izaziva bezgraničnu izveštačenost koja nadjačava svaku izvornu želju. Kumulativna snaga ove autonomne izveštačenosti ima za posledicu falsisikovanje čitavog društvenog života.

69
Slika blaženog društvenog jedinstva u potrošnji ipak samo odlaže svest potrošača o stvarnoj podeljenosti, do njegovog sledećeg razočarenja nekom odredjenom robom. Svaki novi proizvod se svečano najavljuje kao jedinstvena kreacija koja će dramatično skratiti put do toliko žudjene obećane zemlje totalne potrošnje. Ali, kao i u slučaju pomodnog dodeljivanja nekog naizgled aristokratskog imena, koje se na kraju daje svim pojedincima istog uzrasta, predmeti čije posedovanje obećava posebnost dospevaju u masovnu potrošnju samo ako su proizvod masovne proizvodnje. Svoj prestižni status ovi osrednji predmeti duguju tome što makar za trenutak dospevaju u žižu društvenog života, slavljeni kao otkrovenje nedokučivih ciljeva proizvodnje. Ali, predmet koji je u spektaklu bio prestižan, postaje običan čim ga potrošač - a sa njim i svi ostali potrošači - donese kući. Uvek prekasno, on otkriva svoju suštinsku bedu koja izvire iz bede njegove proizvodnje. U medjuvremenu, neki drugi predmet je već spreman da ga zameni kao pravi predstavnik sistema, iščekujući svoj trenutak slave.

70
Lažni karakter ovog zadovoljstva otkriva se upravo kroz neprestanu promenu proizvoda i opštih uslova proizvodnje. Entiteti koji se bezočno predstavljavju kao vrhunac savršenstva bivaju promenjeni, kako u difuznom tako i u koncentrisanom spektaklu, a jedino što se nikada ne menja je sam sistem. Staljina su, kao i bilo koju drugu demodiranu robu, prezrele iste one snage koje su ga prvobitno promovisale. Svaka nova laž reklamne industrije prećutno priznaje prethodnu laž. A sa svakim sunovratom personifikacije totalitarne vlasti iluzorna zajednica koja ga je nekada jednoglasno podržavala, razotkriva se kao puka gomila usamljenika lišenih iluzija.

71
Svari koje spektakl predstavlka kao večne zasnivaju se na promeni, pa se i menjaju zajedno sa svojom osnovom. Spektakl je totalno dogmatičan, a ipak nesposoban da isporuči bilo kakvu čvrstu dogmu. Pred njim ništa nije dovoljno čvrsto. Ova nestabilnost je prirodno stanje spektakla, a opet potpuno suprotno njegovim pravim težnjama.

72
Nestvarno jedinstvo spektakla sakriva klasnu podelu koja pruža osnov stvarnom jedinstvu kapitalističkog oblika proizvodnje. Ono što obavezuje proizvodjače da učestvuju u izgradnji sveta, u isto vreme ih razdvaja od njega. Ono što sjedinjuje ljude oslobodjene lokalnih i nacionalnih ograničenja u isto vreme ih i razdvaja. Ono što zahteva sve veću racionalnost u isto vreme hrani iracionalost hijerarhijske eksploatacije i represije. Ono što stvara apstraktnu snagu društva, takodje stvara i njegovu konkretnu ne-slobodu.