3.

     "Ovde možemo još jedanput", reče Džulija. "Po pravilu je sigurno otići u isto skrovište dvaput. Razume se, to tek za mesec-dva."
     Čim se probudila, ponašanje joj se beše izmenilo. Postade budna i poslovna, obuče se, zaveza ešarpu oko pojasa, i poče se baviti detaljima povratka. Činilo se prirodnim ostaviti taj posao njoj. Ona je očigledno imala prirodnog lukavstva koje je Vinstonu nedostajalo; usto je odlično poznavala okolinu Londona, stekavši to znanje na bezbroj kolektivnih marševa. Put kojim mu je rekla da se vrati bio je potpuno različit od onoga kojim je došao; i vodio je do sasvim druge železničke stanice. "Putem kojim si došao nikad se ne vraćaj", reče ona, kao da iznosi kakav važan princip. Objasni mu da će otići prva, a da on potom treba da sačeka pola sata pre nego što i sam ode.
     Beše mu rekla i gde će se, posle četiri dana, sastati idući put. To je bila ulica u jednoj od siromašnijih četvrti, gde se nalazila pijaca koja je obično bila pretrpana i bučna. Ona će se vrteti oko tezgi, praveći se da traži pertle ili konac. Ako oceni da je situacija čista, išmrknuće se u maramicu kad se on približi; ako ne, on treba da prođe kao da je ne poznaje. S malo sreće, usred gomile sveta, moći će da porazgovaraju četvrt sata i zakažu sledeći sastanak.
     "A sad moram da idem", reče ona čim je on zapamtio uputstva. "Moram da budem natrag u devetnaest i trideset. Imam dva sata posla za Omladinsku ligu protiv seksa: da delim letke, ili tako nešto. Sranje. Hoćeš da me očistiš? Da nemam neku granciču u kosi? Sigurno? Onda doviđenja, ljubavi, doviđenja!"
     Ona mu se baci u naručje, poljubi ga gotovo grubo, i sledećeg trenutka se probi kroz mladice i nestade u šumarku, praveći pri tom vrlo malo šumova. On još uvek nije znao njeno prezime i adresu. To, međutim, nije značilo ništa: bilo je nezamislivo da se mogu sastati bilo gde u zatvorenom prostoru ili razmene ikakvu pismenu poruku.
     Stvari su pošle tako da se na proplanku u šumarku više nisu ni vratili. Tokom maja imali su još samo jednu priliku kad su uspeli da spavaju zajedno. To se desilo u drugom od skrovišta koje je Džulija znala, zvoniku neke srušene crkve, u gotovo pustom kraju u okolini grada, gde je pre trideset godina pala atomska bomba. Mesto je bilo izvrsno kao skrovište; put do njega je, međutim, bio vrlo opasan. U ostalim prilikama mogli su se sastajati samo na ulici, svaki put drugoj, i nikad na duže od pola sata. Na ulici se uvek moglo razgovarati, na izvestan način. Dok su plutali pretrpanim ulicama, ne sasvim jedno do drugog, i nikad se ne gledajući, vodili su čudan, isprekidan razgovor koji se palio i gasio kao svetionik, prekidajući ga iznenada kad bi se našli u blizini telekrana ili spazili uniformu kakvog člana Partije kako se približava; nastavljajući ga posle nekoliko minuta usred rečenice; presecajući ga napola kad bi se rastali na ugovorenom mestu; potom ga nastavljajući sledećeg dana gotovo bez uvoda. Ispostavi se da je Džulija sasvim naviknuta na razgovor na takav način, koji je nazivala 'razgovor u nastavcima'. Isto tako je umela, začudo, da govori ne pokrećući usne. Samo jednom za gotovo mesec dana svakovečernjeg sastajanja, pođe im za rukom da se poljube. Išli su ćutke nekom sporednom ulicom (Džulija nikad nije govorila ako se nisu nalazili u nekoj od glavnih ulica) kad se začu zaglušujući prasak, zemlja se zatrese, a vazduh pomrači; Vinston se nađe kako leži na boku, izubijan i preplašen. Očigledno je negde sasvim blizu pala raketna bomba. On odjednom spazi Džulijino lice na nekoliko centimetara od svog, mrtvački belo,belo kao kreda. Čak su joj i usne bile bele. Mrtva! On je steže uza se i primeti da je lice koje ljubi živo i toplo. No na usne mu se hvatalo nešto prašnjavo. Lica su im oboma bila pokrivena gustim slojem krečne prašine.
     Bilo je večeri kad su stizali na mesto sastanka i morali se mimoići bez ikakvog znaka, jer je iza ugla upravo izišla patrola, ili iznad glave stajao helikopter. No čak i da je bilo manje opasno, naći vremena za sastanak bilo bi ipak teško. Vinstonova radna nedelja iznosila je šezdeset sati, Džulijina čak i više; slobodni dani su im zavisili od pritiska posla i nisu se često poklapali. U svakom slučaju, Džulija je retko imala potpuno slobodno veče. Provodila je začudno mnogo vremena na predavanjima i demonstracijama raznoseći materijale za Omladinsku ligu protiv seksa, krojeći zastave za Nedelju mržnje, skupljajući priloge za kampanju štednje, i baveći se ostalim sličnim poslovima. To se isplaćivalo, kako je govorila; predstavljalo je kamuflažu. Čovek koji se drži manjih pravila može kršiti veća. Ona je čak navela Vinstona da stavi hipoteku na još jedno od svojih slobodnih večeri i prijavi se za prekovremeni rad u fabrici municije, za šta su se zagriženiji članovi Partije javljali dobrovoljno. I tako je on počeo, po jedno veče svake nedelje, provoditi četiri sata, navrćući jedna na drugi male metalne predmete, verovatno delove upaljača za bombe, paralisan od dosade, u loše osvetljenoj fabričkoj hali punoj promaje gde se lupa čekića sumorno mešala sa muzikom telekrana.
     Kad su se sastali u crkvenom tornju, ispuniše rupe u svom dotadašnjem isprekidanom razgovoru. Bilo je vrelo popodne. U tesnoj čvrstoj prostorijici iznad zvona vazduh je bio vruć i ustajao; osećao se nepodnošljiv smrad golubijeg izmeta. Razgovarali su satima, sedeći na prašnjavom podu prekrivenom grančicama; s vremena na vreme neko bi od njih dvoje ustao da baci pogled kroz puškarnicu i utvrdi da se ne približava niko.
     Džulija je imala dvadeset šest godina. Živela je u ženskom domu sa još trideset devojaka ("Večito u ženskom smradu! Nemaš pojma koliko mrzim žene!" rekla je uzgred), a radila je, kao što je i mislio, u Odeljenju proze. Volela je svoj posao, koji se uglavnom sastojao od toga što je trebalo rukovati i održavati jedan jak, ali kapriciozan električni motor. Nije bila 'strašno pametna', ali je volela da radi rukama i rad sa mašinama joj je padao lako. Umela je da opiše ceo proces sastavljanja romana, od opšte direktive Komiteta za planiranje pa sve do poslednjeg glačanja u takozvanoj 'glanc-grupi'. No konačni proizvod je nije interesovao. Bila je, po svojim rečima, 'slab mušterija za knjige'. Knjige su za nju bile jednostavno roba koja se mora proizvoditi, kao pekmez ili pertle.
     Nije se sećala ničeg pre prvih godina šeste decenije, a od svih ljudi koje je poznavala, jedan jedini je često pričao o predrevolucionarnim danima - bio je to njen deda, koji je nestao kad joj je bilo osam godina. U školi je bila kapiten hokej ekipe, i dobila gimnastički trofej dve godine uzastopce. Pre no što se učlanila u Omladinsku ligu protiv seksa, bila je sekretar mesnog aktiva Saveza omladine, a pre toga komandir odreda u Špijunima. Uvek je imala odličnu karakteristiku. Čak je u svoje vreme bila izabrana (što je predstavljalo nesumnjiv znak dobrog ugleda) za rad u Pornosekciji, pododseku Odeljenja proze koji je proizvodio trećerazrednu pornografiju za prole. Pornosekciju su oni koji su radili u njoj nazivali "masna kuća", primeti ona. Tu je ostala godinu dana, radeći na proizvodnji knjižica pod naslovima Nestašne priče il Jedna noć u devojačkom pansionatu, koje su, u zapečaćenim paketićima, ispod ruke kupovali mladi proleteri pod utiskom da rade nešto zabranjeno.
     "Kakve su te knjige?" radoznalo upita Vinston.
     "Smuti pa prospi. U stvari su dosadne. Postoji samo šest zapleta, samo što ih nešto malo menjaju. Razume se, ja sam radila samo na kaleidoskopima. U glanc-grupi nisam bila. Nemam smisla za književnost, dragi - čak ni koliko treba za taj posao."
     On sa čuđenjem sazna da u Pornosekciji, sem šefova odeljka, rade samo žene, po teoriji da bi muškarci, čiji su seksualni nagoni manje podložni kontroli nego ženski, lakše podlegli uticaju pornografije s kojom bi radili.
     "Ne vole čak ni da im rade udate žene", dodade ona. "Devojke su uvek oličenje čistote, po njima. Ali kao što vidiš, jedna baš nije."
     Prvi put je vodila ljubav u šesnaestoj godini, sa nekim šezdesetogodišnjakom, članom Partije, koji je kasnije izvršio samoubistvo da izbegne hapšenje. "Baš dobro", reče Džulija, "inače bi saznali za mene kad bi priznao." Zatim su došli drugi. U njenim očima život je bio jednostavna stvar. Čovek želi da mu bude lepo; 'oni', to jest Partija, sprečavaju ga u tome; on onda krši pravila kako najbolje ume. Što 'oni' uskraćuju čoveku zadovoljstva činilo joj se isto tako prirodnim kao i to što čovek treba da se stara da ga ne uhvate. Partiju je mrzela, i svoju mržnju iskazivala najgrubljim rečima, ali je nije kritikovala u opštem smislu. Za doktrinu Partije nije imala interesovanja, sem onda kad je neposredno pogađala njen sopstveni život. On primeti da ona ne upotrebljava reči iz Novogovora, osim onih koje su prešle u svakodnevnu upotrebu. Za Bratstvo nikad nije čula, i nije htela da veruje u njegovo postojanje. Svaki oblik organizovanja bune protiv Partije, koji je unapred bio osuđen na neuspeh činio joj se glupim. Pametno raditi značilo je kršiti pravila, a ipak ostati živ. On se usput zapita koliko ih u mlađoj generaciji može biti nalik na Džuliju - u generaciji koja je odrasla u svetu Revolucije, koja nije znala ni za šta drugo; za koju je Partija bila nešto neizmenjivo, kao nebo; koja se nije bunila protiv njene vlasti već jednostavno vrdala od nje, kao što se zec uklanja od psa.
     O mogućnosti da se uzmu nisu razgovarali. Mogućnost je bila toliko bleda da nije vredela misli. Nikakav komitet koji se da zamisliti ne bi odobrio njihov brak, čak i kad bi se Vinstonova žena Ketrin i mogla nekako ukloniti s puta. To je bilo beznadežno čak i kao san.
     "Kakva ti je bila žena?" upita Džulija.
     "Bila je - da li znaš onu reč iz Novogovora: dobromislen? Što znači: po prirodi ispravan, nesposoban da pomisli lošu misao?"
     "Ne znam reč, ali takve ljude znam dobro."
     On joj poče pričati o svom braku, no ona je začudo znala kako su suštinske stvari u osnovi izgledale. Opisala mu je, mada nikad nije videla ni osetila, kako se Ketrinino telo koči i kruti čim bi je dotakao; kako se činilo da ga gura od sebe čak i onda kad ga je čvrsto grlila. Sa Džulijom mu nije bilo teško razgovarati o tim stvarima; Ketrin je, u svakom slučaju, odavno bila prestala da bude bolna i postala samo neprijatna uspomena.
     "Mogao bih izdržati da nije bilo jedne stvari", reče on, i ispriča joj o ledenoj predstavi na koju ga je Ketrin naterivala svake nedelje u isti dan. "Bilo joj je odvratno, ali je ništa nije moglo sprečiti, da to radi. To je nazivala - ne, nikad nećeš pogoditi kako."
     "Naša obaveza prema Partiji", smesta reče Džulija.
     "Otkud znaš?"
     "Dragi, pa i ja sam bila u školi. Predavanja o seksualnom životu jedanput mesečno za omladinu iznad šesnaest godina. I u Savezu omladine. Godinama ti to tucaju u glavu. Verovatno im i pali, u većini slučajeva. Samo, razume se, nikad se ne zna; ljudi su toliko dvolični."
     Ona nastavi u istom smislu. Kod Džulije, svaka tema je vodila njenoj seksualnosti. Čim bi se razgovor ma na koji način dotakao te oblasti, ona je pokazivala veliku inteligenciju. Za razliku od Vinstona, shvatala je suštinu puritanizma koji je Partija propovedala. Nije u pitanju bilo samo to što seksualni nagon stvara svoj sopstveni svet koji je Partiji van kontrole te ga zato treba uništiti, ako je moguće. Važnije je bilo to što seksualno lišavanje stvara histeriju, koja je dobrodošla jer se može preobraziti u groznicu ratobornosti i obožavanje vođe. Ona je to iskazivala ovako:
     "Kad spavaš sa ženom, trošiš energiju; a posle si sav srećan i ne daješ pet para ni za šta. A oni ne podnose da ti bude tako: hoće da stalno pucaš od energije. Sve to marširanje gore-dole, klicanje, mahanje zastavama - sve ti je to neiživljen seks. Ako si srećan u sebi, šta te briga za Velikog Brata, i troletke, i Dva minuta mržnje, i sva ona njihova sranja?"
     Istina je, pomisli on. Između askeze i političke ispravnosti postoji neposredna, bliska veza. Jer kako bi se onaj strah, ona mržnja i ono ludačko verovanje koje Partija traži od svojih članova mogli održati na potrebnoj visini kao pokretačka snaga? Seksualni impuls je Partiji bio opasan, te ga je skrenula u stranu i iskoristila za svoje potrebe. Sličan trik su izveli i sa roditeljskim instinktom. Porodica se nije mogla ukinuti; Partija je čak podsticala gotovo starinsku ljubav roditelja prema deci. S druge strane, decu je sistematski okretala protiv roditelja i učila da ih špijuniraju i prijavljuju njihove sumnjive reči i dela. Porodica je u stvari postala filijala Policije misli. Na taj način se postizalo da svi građani i danju i noću budu okruženi uhodama koji ih intimno poznaju.
     U sećanju mu se najednom vrati Ketrin. Ketrin bi ga nesumnjivo dostavila Policiji misli da nije bila preglupa da u njegovim rečima otkrije političku neispravnost. No u stvari ju je tog trenutka vratila u Vinstonovo sećanje zagušljiva popodnevna jara, od koje su mu po čelu izbile graške znoja. On poče pričati Džuliji o nečemu što se desilo, upravo: što se nije desilo, jednog drugog vrelog letnjeg popodneva, pre jedanaest godina.
     Tada su imali za sobom tri ili četiri meseca braka. Bili su se izgubili na jednom kolektivnom maršu, negde u Kentu. Zaostali su za drugima svega nekoliko koraka, ali potom su skrenuli u pogrešnom pravcu, i ubrzo se morali naglo zaustaviti na ivici nekog napuštenog kamenoloma odakle se nekad vadio krečnjak. Ivica se obrušavala, u pravoj liniji, kojih deset-dvadeset metara; na dnu je ležalo krupno kamenje. Naokolo nije bilo nikog da ga pitaju za put. Čim je shvatila da su se izgubili, Ketrin je postala vrlo nervozna. Biti, makar za trenutak, odvojen od bučne gomile izletnika ulivalo joj je osećanje da čini nešto loše. Htela je da se vrate putem kojim su došli i potraže ostale u drugom pravcu. No u tom trenutku Vinston je primetio nekoliko ćubica slaka koje su rasle u pukotinama stene ispod njih. Jedna je bila dvobojna, karmin i cigla-crvena, iako je očigledno rasla iz istog korena. Tako šta nikad ranije nije video, te pozva Ketrin da dođe i pogleda.
     "Gledaj, Ketrin! Pogledaj ono cveće. Onaj bokor dole pri dnu. Vidiš li da je dvobojan?"
     Ona se već bila okrenula da pođe, no za trenutak se ipak vratila, prilično uznemirena. Čak se i nagla preko ivice da vidi kuda on pokazuje. Stajao je nešto iza nje; uhvatio ju je rukom za truk da je zadrži. U tom trenutku mu je odjednom palo na pamet koliko su potpuno sami. Nigde se nije videlo nijedno ljudsko biće, nije kretao nijedan list; čak ni jedna ptica nije bila budna. Na takvom mestu je opasnost od skrivenog mikrofona bila vrlo mala; a i da je bilo, mikrofon bi uhvatio samo zvuke. Bio je najvreliji, najsanjiviji čas popodneva. Sunce je palilo po njima, znoj ga je golicao po licu. I najednom mu je došla pomisao...
     "Zašto je nisi gurnuo?" upita Džulija. "Ja bih."
     "Znam, draga, ti bi je sigurno i gurnula. I ja bih, da sam tada bio ono što sam sad. A možda bih - nisam siguran."
     "Je li ti krivo što nisi?"
     "Jeste. Sve u svemu, krivo mi je."
     Sedeli su jedno do drugog na prašnjavom podu. On je privuče uza se. Glava joj se odmarala na njegovom ramenu, a prijatan miris kose nadvladavao zadah golubijeg izmeta. Vrlo je mlada, pomisli on, još uvek očekuje nešto od života, ne shvata da gurnuti neprijatnu osobu niz liticu ne rešava ništa.
     "U stvari ne bih izmenio ništa", reče on.
     "Zašto ti je onda krivo što je nisi gurnuo?"
     "Samo zato što više volim delenje od nedelenja. U ovoj igri koju igramo, ne možemo pobediti. Neki neuspesi su bolji od drugih, to je sve."
     Oseti kako joj se ramena izvijaju ne odobravajući. Uvek mu je protivrečila kad je tako govorio. Nije prihvatala kao zakon prirode da pojedinac uvek gubi. Na neki način je shvatala da je izgubljena, da će je Policija misli pre ili posle uhvatiti i ubiti, no drugim delom svesti je verovala da je ipak izvodljivo sagraditi potajni svet u kome se može živeti kako se hoće. Trebalo je samo sreće, lukavstva i smelosti. Nije razumevala da sreća ne postoji, da jedina podela leži u dalekoj budućnosti, dugo posle njene smrti, da je od onog trenutka kad se objavi rat Partiji najbolje smatrati sebe lešom.
     "Mi smo mrtvaci", reče on.
     "Nismo još mrtvi", prozaično reče Džulija.
     "Ne fizički. Još šest meseci, godinu dana - možda pet godina. Ja se bojim smrti. Ti si mlada, dakle verovatno je se bojiš još više nego ja. Očigledno, trudićemo se da je odložimo što više možemo. Ali tu nema velike razlike. Dokle god ljudi ostanu ljudi, život i smrt su isto."
     "Ah, koješta! S kim bi radije spavao, sa mnom ili s kosturom? Zar ne voliš što si živ? Zar ne voliš da osetiš: evo, ovo sam ja, ovo mi je ruka, ovo mi je noga, stvarno postojim, čvrsta sam, živa sam! Zar ne voliš ovo?"
     Ona se izvi i pribi se grudima uz njega. On oseti njene dojke, zrele i čvrste, kroz kombinezon. Njeno telo kao da je nešto od svoje mladosti i elana prelivalo u njegovo.
     "Volim", reče on.
     "Onda prestani da mi govoriš o smrti. A sad slušaj, dragi: moramo da se dogovorimo za idući put. Mogli bi baš i da ponovo odemo na ono mesto u šumi. Nismo odavno, sad može. Samo sad ćeš morati drugim putem. Sve sam isplanirala. Pođeš vozom - ne, čekaj; nacrtaću ti."
     I, onako praktična, ona zgrnu četvorougao prašine i grančicom izvađenom iz golubijeg gnezda poče na podu crtati mapu.