1.

     Nije znao gde se nalazi. Verovatno u zgradi Ministarstva ljubavi; ali nije imao načina da to proveri.
     Nalazio se u sobi s visokom tavanicom i bez prozora, sa zidovima od blistavog belog proculana. Skrivene lampe ispunjavale su je hladnom svetlošću; čulo se neko neprekidno zujanje, za koje je pretpostavljao da ima neke veze s dovodom vazduha. Oko zida, prekinuta samo vratima, i na zidu preko puta vrata, klozetskom šoljom bez drvenog sedišta, bila je klupa, ili polica, taman toliko široka da se na njoj moglo sedeti. Bilo je četiri telekrana, po jedan na svakom zidu.
     U stomaku je osećao tup bol, koj ga nije napuštao još otkako su ga ugurali u zatvorena kola i odvezli. No bio je i gladan; ta glad je bila nezdrava i grizla je. Otkako je poslednji put jeo moglo je proći dvadeset četiri sata, možda i svih trideset šest. Još uvek nije znao, a verovatno neće nikad ni saznati, da li je bilo jutro ili veče kad su ga uhapsili. Otkako su ga uhapsili nisu mu dali da jede.
     Sedeo je što je mirnije mogao na uzanoj klupi, ruku prekrštenih na kolenu. Već je naučio da mora sedeti mirno. Ako bi pravio neočekivane pokrete, s telekrana su se izdirali na njega. Ali neodoljiva potreba za jelom zahvatala ga je sve više. Iznad svega je žudeo za komadom hleba. Činilo mu se da u džepu kombinezona ima nekoliko mrvica. To je čak moglo biti - ovo je misli zato što ga je nešto povremeno golicalo po nozi - i kakvo krupnije parče. Na kraju iskušenje da dozna šta je nadjača strah; on gurnu ruku u džep.
     "Smit!" zaurla glas sa telekrana. "6079 Smit V.! Vadi ruku iz džepa!"
     On ponovo sede mirno, ruku prekrštenih na kolenu. Pre nego što su ga doveli u tu ćeliju, bili su ga bacili na neko drugo mesto koje je moralo biti običan zatvor ili privremena ćelija u koju su patrole zatvarale za prvo vreme. Nije znao koliko su ga tamo zadržali; u svakom slučaju, nekoliko sati; bez časovnika i dnevnog svetla bilo je teško izmeriti vreme. U ćeliji je bilo bučno i smrdljivo. Bila je slična onoj u kojoj se sad nalazio, ali neopisivo prljava i večito prenatrpana; u njoj je bilo deset do petnaest ljudi. Najviše je bilo običnih kriminalaca, no bilo je i političkih krivaca. On je ćuteći sedeo uza zid, dok su ga prljava tela gurala, previše obuzet strahom i bolovima u trbuhu da bi obraćao mnogo pažnje na svoju okolinu, ali mu je ipak pala u oči zaprepašćujuća razlika između članova Partije i ostalih. Članovi Partije su uvek bili ćutljivi i preplašeni, dok obične nije bilo briga ni za koga i ni za šta. Psovali su stražare, žestoko se branili kad su im ovi oduzimali stvari, pisali skaredne reči po podu, jeli prokrijumčarenu hranu koju su vadili iz tajanstvenih skrovišta u odeći, i čak vikali u telekran kad bi pokušao da uspostavi red. S druge strane, neki od njih kao da su dobro stajali sa stražarima; zvali su ih po nadimcima i nagovarali ih da im kroz špijunku na vratima doture koju cigaretu. I sami stražari su se prema običnim kriminalcima ponašali nekako uzdržljivije, čak i kad su morali da upotrebe silu. Govorilo se naveliko o logorima za prinudni rad, kuda je većina uhapšenih očekivala da bude odvedena. On saznade da u logorima 'može da se živi' ako čovek ima dobra poznanstva zna sve 'cake'. U logorima je bilo podmićivanja, protekcije i ucene, bilo je homoseksualnosi i prostitucije, bilo je čak i zabranjenog alkohola, destilisanog iz krompira. Kapoi su bili samo obični kriminalci, naročito gangsteri i ubice, koji su sačinjavali svojevrsnu aristokratiju. Sve prljave poslove radili su politički krivci.
     Kroz ćeliju su neprestano prolazili hapšenici svih vrsta: trgovci drogama, lopovi, banditi, crnoberzijanci, pijanci, prostitutke. Neki pijanci su bili tako ratoborni da su ostali zatvorenici morali da ih savlađuju zajedničkim snagama. U jednom trenutku četiri stražara unesoše ogromnu ruševinu od žene koja se otimala i drečala, držeći je svaki za po jedan kraj; imala je šezdeset godina, velike obešene dojke su joj se klatile a po licu pali gusti pramenovi sede kose koja joj se u otimanju beše raščupala. Strgoše joj s nogu bakandže kojima se ritala na njih i baciše je Vinstonu na krilo, gotovo mu polomivši butne kosti. Žena se uspravi i isprati stražara krikom "Da vam j... mater!" Zatim, primetivši da sedi na neravnom, skliznu s Vinstonovih kolena na klupu.
     "Izvinjavaj, dušo", reče ona. "Nisam 'tela da sednem na tebe; to su me gurnuli ovi govnari. Baš ne znaju da postupaju s damom." Ona zastade, potapša se po grudima, i podrignu. "Izvini", reče. "Nije mi baš najbolje."
     Zatim se naže i poče obilno povraćati na pod.
     "Ha, tako", reče sklopivši oči i zavalivši se. "Ako ti je muka, odma' povraćaj; ja to uvek govorim. Dok ti je još taze u stomaku."
     Ona ožive, okrete se da još jednom pogleda Vinstona, koji kao da joj je smesta postao simpatičan. Prebaci mu debelu, masnu ruku preko ramena i privuče sebi, duvajući mu u lice miris piva i bljuvotine.
     "Kako se zoveš, dušo?" upita ga ona.
     "Smit", reče Vinston.
     "Smit?" reče žena. "To je baš čudno. Ja se isto prezivam Smit. Ko zna", sentimentalno dodade ona, "mož' biti sam ti čak i majka!"
     Vinston pomisli da bi mu ona odista i mogla biti majka. Imala je odgovarajuće godine i izgled; a moguće je da se ljudi ipak promene posle dvadeset godina u logoru za prinudni rad.
     Drugi mu se niko nije obraćao. Obični kriminalci su u začudno velikoj meri ignorisali članove Partije. Zvali su ih, s nekim ravnodušnim prezirom 'politički'. Članovi Partije su se plašili da razgovaraju bilo s kim, a naročito između sebe. On je samo jednom, kad su dve članice Partije bile zbijene jedna do druge, prečuo kroz buku glasova nekoliko reči prošaptanih na brzinu; posebno je čuo da pominju neku 'sobu sto jedan', što nije razumeo.
     U ovu drugu ćeliju su ga doveli pre kojih dva ili tri sata. Tupi bol u trbuhu nije ga nikako napuštao; ponekad bi slabio a ponekad jačao. Njegove misli su se u istom ritmu širile i sužavale. Kad je jačao, on je mislio samo o bolu i svojoj želji za hranom. Kad je slabio, zahvatala ga je panika. Bilo je trenutaka kad je sebi tako živo predstavljao šta će mu se desiti da mu se srce davalo u galop a dah zaustavljao. Osećao je udarce pendrekom po laktovima a potkovanim čizmama po cevanicama; video je sebe kako se uvija na podu, vrišteći za milost kroz razbijene zube. O Džuliji skoro da i nije mislio. Nije mu uspevalo da zadrži misli o njoj. Voleo ju je i nije je hteo izdati; ali to je bila samo gola činjenica koju je znao kao što zna aritmetička pravila. Nije osećao nikakvu ljubav prema njoj; gotovo nije ni razmišljao o tome šta se s njom dešava. Češće je mislio na O'Brajena, s treperavom nadom. O'Brajen sigurno zna da je on uhapšen. Bratstvo, beše rekao on, nikad ne pokušava da spase svoje članove. No tu je bio i žilet; mogli bi mu doturiti žilet ako hoće. On će imati možda pet sekundi pre no što čuvari stignu da ulete u ćeliju. Oštrica će se urezati u njega s nekom hladnoćom koja peče; čak i prsti koji će je držati biće posečeni do kosti. Sve misli su se zaustavljale na njegovom bolesnom telu, koje se drhteći povlačilo od najmanjeg bola. Nije bio siguran da li će upotrebiti žilet čak i ako mu se zaista ukaže prilika. Bilo je prirodnije postojati iz trenutka u trenutak i prihvatiti još deset minuta života, iako je na njegovom kraju neizbežno čekalo mučenje.
     Ponekad je pokušavao da izbroji porculanske cigle u zidovima ćelije. To je trebalo da bude lako, ali je on uvek na ovom ili onom mestu gubio račun. Češće se pitao gde je i koje je doba dana. U jednom trenutku bio bi siguran da je napolju puno dnevno svetlo; u sledećem isto tako siguran da je mrkli mrak. Instinktivno je znao da se ovde svetla nikad ne gase. Tu nije bilo mraka; sad je shvatio zašto je O'Brajen razumeo aluziju. Na zgradi Ministarstva ljubavi nije bilo prozora. Njegova ćelija se mogla nalaziti u samom srcu zgrade, a mogla je biti i na samoj ivici; mogla je biti deset spratova ispod zemlje isto tako kao i trideset spratova iznad. U duhu se pokretao s mesta na mesto i pokušavao da po osećanju u telu odredi da li se nalazi visoko u vazduhu ili duboko pod zemljom.
     Spolja se začuše koraci čizama. Čelična vrata se otvoriše s treskom. Na vratima odsečnim korakom uđe mlad oficir, elegantna figura uniformisana u crno koja je izgledala da sva presijava od uglačane kože i čije je bledo lice ravnih crta bilo nalik na voštanu masku. On dade znak stražarima ispred vrata da uvedu zatvorenika koga su vodili. U ćeliju utetura pesnik Emplofort. Vrata ponovo tresnuše i zatvoriše se.
     Emplfort načini par nesigurnih pokreta s jedne strane na drugu, kao da misli da postoje još neka vrata kroz koja treba proći, zatim se ustumara po ćeliji. Još nije bio primetio Vinstonovo prisustvo. Paćeničke oči su mu bile upravljene na zid, oko metar iznad Vinstonove glave. Nije imao cipela: kroz rupe na čarapama virili su krupni, prljavi prsti. Videlo se i da je nekoliko dana bio neobrijan. Strnjika brade pokrivala mu je lice sve do jagodica i davala mu razbojnički izgled koji se nije slagao s njegovim velikim slabačkim telom i nervoznim pokretima.
     Vinston se malo trže iz svoje letargije. Mora se obratiti Emplfortu i rizikovati urlik s telekrana. Možda je Emplfort bio taj koji treba da mu donese žilet.
     "Emplfort", reče on.
     S telekrane se ne začu urlik. Emplfort zastade, malo se trgavši. Oči mu se polako usredsrediše na Vinstona.
     "Smit!" reče on. "Zar i ti?"
     "Za šta su te uhapsili?"
     "Da ti pravo kažem..." On nespretno sede na klupu prekoputa Vinstona. "Postoji samo jedan zločin, zar ne?"
     "I ti si ga učinio?"
     "Tako ispada."
     On stavi ruku na čelo i za trenutak pritište slepoočnice, kao da se nečega priseća.
     "Takve stvari se dešavaju", neodređeno poče on. "Uspeo sam da se setim jedne prilike - ukoliko je to bila ta prilika. No nema sumnje da je to bila nepromišljenost. Proizvodili smo definitivno izdanje Kiplingovih pesama. Na kraju jednog stiha ostavio sam reč 'bog'. Nisam mogao drukčije!" skoro rasrđeno dodade on.
     "Nije bilo moguće izmeniti stih. Rima je bila 'svog'. Da li znaš da u celom našem jeziku ima samo dvanaest rima na 'og'? Danima i danima sam lupao glavu. Ali druge rime jednostavno nije bilo."
     Izraz lica mu se promeni. Srdžbe nestade; za trenutak je izgledao skoro zadovoljan. Neka intelektualna toplota, radost pedanta koji je iščeprkao kakvu beskorisnu činjenicu zasja kroz prljavštinu i čekinje. "Da li ti je kad palo na pamet", reče on, "da je celu istoriju engleske poezije odredilo to što u engleskom jeziku nema dovoljno rima?"
     Ne, ta misao Vinstonu nikad nije pala na pamet. Niti mu se, pod datim okolnostima, činila važnom ili pak zanimljivom.
     "Znaš li koje je doba dana?" upita on.
     Emplfort se ponovo trže. "O tome skoro nisam ni mislio. Uhapsili su me - pre dva dana - ili će biti tri?" Oči mu kliznuše oko zidova, kao da je upola očekivao da negde nađe prozor. "Ovde se ne primećuje razlika između dana i noći. Ne znam kako bi se moglo izračunati vreme."
     Još nekoliko minuta su nevezano razgovarali, a zatim, bez primetnog razloga, glas iz telekrana im naredi da ćute. Vinston je sedeo ćutke, prekrštenih ruku. Previše širok da bi mogao udobno sesti na uzanu klupu, Emplfort se vrpoljio, sklapajući izdužene prste prvo oko jednog kolena pa oko drugog. Telekran zakevta na njega da sedi mirno. Vreme je prolazilo. Dvadeset minuta, sat - bilo je teško proceniti. Spolja se još jednom čuše čizme. Vinstonova utroba se zgrči. Uskoro, vrlo uskoro, možda kroz pet minuta, možda odmah, lupa čizama će značiti da je došao red na njega.
     Vrata se otvoriše. U ćeliju uđe onaj oficir hladnog lica. Kratkim pokretom ruke, on pokaza na Emplforta.
     "Soba sto jedan", reče on.
     Emplfort nespretno iziđe između dvojice stražara, dok mu se na licu čitala nejasna uznemirenost ali i neshvatanje.
     Prođe još vremena, po svemu sudeći mnogo. Bol u Vinstonovom stomaku beše oživeo. Misli su mu se spoticale u krug, uvek po istoj stazi, kao pokvarena ploča. Imao je samo šest misli. Bol u stomaku; komad hleba; krv i vrištanje; O'Brajen; Džulija; žilet. Utroba mu se još jednom zgrči; teške čizme su se približavale. Dok su se vrata otvarala, talas vazduha koji su proizvela unese snažan zadah hladnog znoja. U ćeliju uđe Parsons. Na sebi je imao kratke pantalone kaki boje i sportsku košulju.
     Ovaj put se Vinston trže i zaboravi.
     "Ti ovde!" uzviknu on.
     Parsons baci na Vinstona pogled u kome nije bilo ni interesovanja ni iznenađenja, već samo nesreće. On poče nervozno hodati gore-dole, očigledno ne mogući da se smiri. Svaki put kad bi ispravio punačka kolena, videlo se da mu se tresu. Oči su mu bile širom otvorene i buljile su u prazno, kao da se ne može uzdržati da ne posmatra nešto na srednjoj udaljenosti od sebe.
     "Za šta su te uhapsili?" upita Vinston.
     "Za zlomisao!" reče Parsons, skoro slineći. Ton njegovog glasa odavao je u isto vreme potpuno priznavanje krivice i izvesnu užasnutu nevericu da se takva jedna reč može odnositi na njega. On zastade ispred Vinstona i poče ga revnosno preklinjati: "Šta misliš, neće me valjda streljati, a? Sigurno ne streljaju ako nisi uradio ništa - ako samo imaš loše misli? Pošto misli ne mogu da se izbegnu. Znam da saslušavaju vrlo pravedno. Siguran sam da će sa mnom pravedno. Imaće moj dosje pred sobom, je l' tako? Pa ti bar znaš kakav sam bio. Nisam bio loš. Ako nisam bio inteligentan, bar sam bio aktivan. Davao sam sve od sebe za Partiju, zar nisam? Šta misliš hoću li se izvući sa pet godina? Ili možda deset? Ja im mogu biti od koristi u radnom logoru. Valjda neće da me streljaju što sam samo jednom zgrešio?"
     "Jesi li kriv?" upita Vinston.
     "Sigurno da sam kriv!" uzviknu Parsons bacivši ponizan pogled na telekran. "Ne misliš da će Partija uhapsiti nevinog?" Njegovo žablje lice se malo smiri, čak dobi pomalo bogougodan izraz. "Zlomisao je strašna stvar, baćo", sentenciozno reče on. "Podmukla. Zahvati čoveka a da on to ni sam ne zna. Znaš kako je mene uhvatila? U snu! Jeste, baš tako. Eto vidiš, ja radio, trudio se da doprinesem šta sam mogao, - a nisam ni znao kakve sam to gadne stvari imao u glavi. A onda sam počeo da buncam. Znaš šta su čuli da govorim?"
     On snizi glas, kao neko ko je iz medicinskih razloga primoran da izgovori kakvu skarednu frazu.
     "Dole Veliki brat!' Jeste, baš sam to govorio. Po nekoliko puta, kako mi kažu. Među nama rečeno, baćo, da znaš da mi je milo što su me uhvatili pre nego što sam zabrazdio još dalje. Znaš šta ću da im kažem kad me izvedu pred sud. 'hvala vam', eto šta ću da kažem. 'hvala vam što ste me spasli pre nego što je postalo kasno'."
     "Ko te je potkazao?" upita Vinston.
     "Moja ćerčica", odgovori Parsons s nekim žalobitnim ponosom. "Slušala je kroz ključaonicu. Čula šta sam govorio i odmah sutra otrčala da javi patroli. Pametna mala, a? A svega joj sedam godina. Nije mi ništa krivo što me potkazala. U stvari, ponosim se. Vidi se ipak da sam je vaspitao kako treba."
     On učini još nekoliko nervoznih koraka gore-dole, bacivši nekoliko puta željan pogled prema klozetskoj šolji. Zatim iznenada smače pantalone.
     "Izvini, baćo," reče. "Ne mogu da se uzdržim. To je od ovog čekanja."
     On spusti svoju zamašnju zadnjicu u šolju. Vinston pokri lice rukama.
     "Smit!" dreknu glas iz telekrana. "6079 Smit V.! Skini ruke s lica. Zabranjeno pokrivati lice u ćeliji."
     Vinston skide ruke s lica. Parsons je upotrebljavao šolju, glasno i obilato. Onda se ispostavi da je kazanče neispravno, te je ćelija nekoliko sati odvratno smrdela.
     Parsonsa odvedoše. Počeše da dolaze i odlaze, zagonetno, novi zatvorenici. Jedna žena beše poslana u 'sobu sto jedan'; Vinston primeti da se skupila i promenila boju kad je čula te reči. Dođe jedan trenutak kad je, ako su ga doveli ujutro, bilo popodne; ako su ga doveli popodne, onda je bila ponoć. U ćeliji ih je bilo šestoro. Svi su sedeli vrlo mirno. Prekoputa Vinstona sedeo je čovek sa bezbradim, zubatim licem savršeno sličnim licu kakvog velikog, bezopasnog glodara. Njegovi debeli, ispeglani obrazi bili su tako naduveni pri dnu da je bilo teško poverovati da u njima ne drži zalihe hrane. Bledosive oči su mu stidljivo skakale s jednog lica na drugo, i odmah skretale u stranu kad bi se srele sa očima kog drugog.
     Vrata se otvoriše i stražari uvedoše još jednog čoveka od čijeg izgleda Vinstona za trenutak prođoše hladni trnci. To je bio čovek svakodnevnog, prosečnog izgleda, koji je mogao biti kakav inženjer ili tehničar. No lice mu je bilo toliko izmršavelo da je od toga podilazila jeza. Ličilo je na lobanju. Zato što je bilo tako mršavo, oči i usta su se činili nesrazmerno veliki, a oči su bile pune ubilačke, neumirive mržnje prema nekome ili nečemu.
     On sede na klupu nešto dalje od Vinstona. Vinston ga više nije posmatrao, ali mu je izmučeno lice slično lobanji bilo tako živo u glavi kao da mu se nalazilo pred samim očima. On odjednom shvati šta je posredi. Taj čovek je umirao od gladi. Ova misao kao da je u isto vreme došla svima. Svud na klupi dođe do jedva primetnog komešanja. Oči čoveka bez brade stalno su letele ka čoveku s licem kao lobanja, zatim skretale s osećanjem krivice, potom se vraćale kao da ih vuče kakva nesavladljiva sila. On se najednom poče vrpoljiti na svom mestu. Najzad ustade, nespretno otetura preko ćelije, zavuče ruku u džep kombinezona, i, postiđena izgleda, pruži prljav komad hleba čoveku s licem kao lobanja.
     S telekrana se začu besan, zaglušujući urlik. Čovek bez brade podskoči. Čovek s licem kao lobanja beše hitro gurnuo ruke iza leđa, kao da pred celim svetom pokazuje da odbija poklon.
     "Bamsted!" zaurla glas. "2713 Bamsted Dž.! Baci taj hleb!"
     Čovek bez brade ispusti hleb na pod.
     "Ostani gde si", reče glas. "Okreni se vratima. Ne miči se."
     Čovek bez brade posluša. Veliki naduveni obrazi su mu se neobuzdano tresli. Vrata se s treskom otvoriše. Kad mladi oficir uđe i zakorači u stranu, iza njegovih leđa se pojavi nizak, zdepast stražar ogromnih ruku i ramena. On stade ispred čoveka bez brade, a zatim, na oficirov znak, uputi stravičan udarac, unoseći u njega svu težinu tela, pravo u usta čoveka bez brade. Snaga udarca kao da podiže ovog s poda. On polete preko ćelije i tresnu o podnožje klozetske šolje. Za trenutak je ležao ošamućen, dok mu je iz usta i nosa tekla tamna krv. Od njega su se čuli vrlo tihi jecaji, više nalik na cviljenje, koji su izgledali nesvesni. Zatim se okrete i nesigurno uspravi na ruke i kolena. U potoku krvi i pljuvačke, iz usta mu ispadoše dve polovine veštačke vilice.
     Zatvorenici su sedeli vrlo mirno, držeći ruke na kolenima. Čovek bez brade s naporom sede na svoje mesto. Jedan obraz mu je dobijao tamnu boju. Usta mu se behu nadula u bezobličnu masu boje trešnje s crnom rupom u sredini. S vremena na vreme na prsa kombinezona procurilo bi malo krvi. Sive oči su mu i dalje letele od lica do lica, stidljivije nego ikad, kao da je hteo da ispita koliko ga ostali preziru zbog njegovog poniženja.
     Vrata se otvorište. Kratkim potezom oficir pokaza na čoveka s licem kao lobanja.
     "Soba sto jedan", reče.
     Pored Vinstona ću se oštar uzdah i komešanje. Čovek s lice kao lobanja beše se uistinu bacio na kolena pred oficira, sklopljenih ruku.
     "Druže! Oficiru!" zavapi on. "Nemojte me tako! Zar vam nisam već rekao sve? Šta još želite da znate? Sve ću vam priznati, sve! Samo mi recite šta hoćete i odmah ću vam priznati. Napišite i potpisaću - šta god hoćete! Samo ne sobu sto jedan!"
     "Soba sto jedan", reče oficir.
     Lice onog drugog, već veoma bledo, dobi boju koja se Vinstonu dotle nije činila mogućom. To je bila, jasno, nedvosmisleno, nijansa zelenog.
     "Radite sa mnom šta god hoćete!" kriknu on. "Već mi nedeljama ne dajete hrane. Dokrajčite me, pustite me da umrem. Streljajte me. Obesite me. Osudite me na dvadeset pet godina. Hoćete da vam izdam još nekog? Samo recite koga hoćete, učiniću sve što zatražite. Svejedno mi je ko, svejedno mi je šta će mu raditi. Imam ženu i troje dece. Najstarijem nema ni šest godina. Dovedite ih sve pred mene i zakoljite: stajaću i gledaću. Samo ne u sobu sto jedan."
     "Soba sto jedan", reče oficir.
     Čovek se izbezumljeno okrete i pređe pogledom po ostalim zatvorenicima, kao da je mislio da na svoje mesto može staviti kakvu drugu žrtvu. Oči mu se zaustaviše na razbijenom licu čoveka bez brade. On ispruži mršavu ruku.
     "Njega treba da vodite, a ne mene!" povika on. "Niste čuli šta je govorio kad su mu razbili lice. Dajte mi priliku i ponoviću vam svaku njegovu reče. On je neprijatelj Partije, a ne ja." Stražari koraknuše napred. Čovekov glas poraste u urlik. "Niste ga čuli!" ponovi on. "Nešto s telekranom nije u redu. On je taj koji vam treba. Vodite njega, ne mene!"
     Dva snažna stražara behu se zaustavila da ga uhvate za ruke. No on se upravo u tom trenutku baci preko poda i dograbi jednu od čeličnih šipki na kojima je stajala klupa, i poče da zavija bez reči, kao životinja. Stražari ga dograbiše da ga otrgnu, ali on se držao s iznenađujućom snagom. Vukli su ga možda dvadeset sekundi. Zatvorenici su sedeli ćuteći, s rukama prekrštenim na kolenima, i gledali pravo pred sebe. Zavijanje prestade; čovek nije imao snage više ni za šta sem da se drži. Onda se začu nov krik. Udarac stražareve čizme beše mu slomio prste na jednoj ruci. Podigoše ga na noge.
     "Soba sto jedan", reče oficir.
     Oni izvedoše čoveka s licem kao lobanja, koji je hodao nesigurnim koracima, oborene glave, pažljivo držeći svoju zdrobljenu ruku; sva borbenost ga beše napustila.
     Prođe mnogo vremena. Ako je čovek s licem kao lobanja bio izveden u ponoć, bilo je jutro; ako je bio izveden ujutru, bilo je podne. Vinston je već nekoliko sati bio sam. Bol od sedenja na klupi bio je takav da je on često ustajao i hodao po ćeliji, bez opomena s telekrana. Onaj komad hleba je još uvek ležao onde gde ga je ispustio čovek bez brade. U početku mu je bio potreban veliki napor da ne gleda u tom pravcu, no glad ubrzo ustupi mesto žeđi. Usta su mu bila lepljiva i puna gadnog ukusa. Zujanje i nepromenjivo belo svetlo behu mu stvorili neku nesvesticu, neku prazninu u glavi. Ustajao bi jer mu je bol u kostima postajao nepodnošljiv, a zatim, gotovo smesta, ponovo sedeo, jer mu se u glavi previše vrtelo da bi mogao ostati na nogama. Kad god bi uspostavio imalo kontrole nad svojim fizičkim osećajima, vratio bi mu se strah. Ponekad je, s nadom koja je bledela, mislio na O'Brajena i žilet. Bilo je moguće da mu žilet stigne u hrani, ako mu uopšte budu dali da jede.
     Mislio je, nešto maglovitije, i o Džuliji. I ona negde pati možda još više nego on. Možda baš tog trenutka kriči od bola. Mislio je: "Kad bih mogao da spasem Džuliju udvostručivši moj bol, bih li to uradio? Bih." Ali to je bio samo intelektualni zaključak, koji je doneo jer je znao da tako treba. Nije ga osećao. Ovde se mogao osećati samo bol i prethodni ukus bola. Osim toga, može li čovek koji trpi bol zbog bilo čega želeti da mu se bol pojača? No na to pitanje još nije imao odgovora. Čizme su se ponovo približavale. Uđe O'Brajen. Vinston skoči na noge. Od šoka ga beše napustila svaka opreznost. Prvi put posle mnogo godina on zaboravi na prisustvo telekrana.
     "I vas su uhvatili!" povika on.
     "Odavno su oni mene uhvatili", reče O'Brajen s blagom, gotovo pokajničkom ironijom. Zaitm se izmače u stranu. Iza njega se pojavi stražar širokih ramena s dugim crnim pendrekom u ruci.
     "Znao si, Vinstone", reče O'Brajen. "Nemoj se zavaravati. Znao si - oduvek si znao."
     Da, shvati on, oduvek je znao. Ali nije bilo vremena da o tome misli. Video je samo pendrek u stražarevim rukama. Može ga udariti bilo gde: po temenu, po vrhu uveta, po mišici, po laktu...
     Po laktu! On se skljoka na kolena, skoro paralisan, držeći udareni lakat drugom rukom. Sve beše eksplodiralo u žuto svetlo. Nezamislivo, nezamislivo, da jedan udarac može naneti toliki bol! Svetlo se raziđe i on vide O'Brajena i stražara kako ga posmatraju odozgo. Stražar se smejao njegovom uvijanju. U svakom slučaju, na jedno pitanje je došao odgovor. Nikad, ni zbog čega na svetu, ne može čovek želeti jači bol. U pogledu bola može se želeti samo jedno: da prestane. Na svetu nema ničeg goreg od fizičkog bola. Pred bolom nema heroja, nema heroja, mislio je ponovo i ponovo dok se uvijao na podu, uzaludno se držeći za onesposobljenu levu ruku.