8.
Odnekud, sa dna nekog prolaza, na ulicu doplovi miris kafe koja se prži - prave kafe, ne kafe Pobeda I protiv svoje volje, Vinston zastade. Za sekund-dva ponovo se nađe u poluzaboravljenom svetu svog detinjstva. Onda se neka vrata zalupiše i ućutkaše miris kao zvuk.
Bio je prešao nekoliko kilometara trotoarima; u proširenoj veni mu je pulsiralo. To je bio već drugi put u tri nedelje kako nije proveo veče u Centru kulture i odmora - nepromišljen potez, jer se svačije prisustvo brižljivo proveravalo. U principu, član Partije nikad nije imao slobodnog vremena i nije nikad bio sam osim u krevetu. Kad ne radi, jede ili spava, trebalo je da učestvuje u kakvoj kolektivnoj rekreaciji; činiti bilo šta što je odavalo sklonost ka usamljivanju, čak i šetati sam, uvek je bilo pomalo opasno. U Novogovoru je i za to postojala reč: svoježivot, što je označavalo individualizam i ekscentričnost. Ali te večeri, kad je izišao iz Ministarstva, blagi aprilski vazduh ga beše zaveo. Nebo je bilo toplije plavo nego ikad ranije te godine; dugo, bučno veče u Centru, dosadne, zamorne igre, predavanja, škripavo drugarstvo podmazano džinom najednom mu se učiniše nepodnošljivim. Povodeći se za impulsom, okrenuo je leđa autobuskoj stanici i odlutao u lavirint Londona, prvo na jug zatim na istok, zatim na sever, gubeći se u nepoznatim ulicama i skoro ne hajući u kom pravcu ide.
Ako uopšte ima nade, bio je zapisao u dnevnik, ona je u prolima. Te reči su mu se neprestano vraćale, konstatacija mistične istine i očiglednog besmisla. Nalazio se negde u kvartu najamnih straćara, severoistočno od mesta koje se nekad zvalo železnička stanica Sent Pankras. Išao je kaldrmisanom ulicom između dvospratnica olupanih kapija koje su izlazile pravo na trotoar i na neki čudan način podsećale na pacovske rupe. Ovde-onde među kockama kaldrme videle su se bare prljave vode. Naokolo je ulazilo i izlazilo iz kapija, nestajalo niz prolaze koji su se odvajali s obe strane, i vrvelo trotoarima začuđujuće mnoštvo sveta - devojke u punom cvatu, sa grubo našminkanim ustima, mladići koji su ganjali devojke, debele rasklimatane žene po kojima se videlo kako će devojke izgledati kroz deset godina, starci koji su se vukli na iskrivljenim nogama, i poderana bosonoga deca koja su se igrala u barama i rasturala na ljutite krike svojih majki. Skoro četvrtina prozora u toj ulici bilo je razbijeno i pokrpljeno kartonom ili furnirom. Na Vinstona skoro niko nije obraćao pažnju; nekoliko njih ga je posmatralo s nekom uzdržljivom radoznalošću. Ispred jedne kapije stajale su i razgovarale dve čudovišno debele žene sa rukama crvenim kao cigla prekršenim preko kecelje. Dok se približavao, Vinston uhvati nekoliko mrvica njihovog razgovora.
"Jeste, reko' ja njoj, sve je to, reko', lepo i krasno. Al' da si ti na mom mestu, pitala bi' ja tebe šta bi' radila. Lako je, reko', tebi da mi soliš pamet, al' da su tebi moje brige, i ti bi tako isto."
"Jes', vala", reče druga, "to i jeste ono."
Reskavi glasovi se namah prekidoše. Dok je prolazio, žene ga odmeriše u neprijateljskom ćutanju. No posredi u stvari nije bilo neprijateljstvo: jednostavno neki oprez, neko trenutno kočenje, kao pri prolasku kakve nepoznate životinje. Plavi kombinezon člana Partije u ovakvoj ulici nije mogao biti svakodnevni prizor. U stvari, biti viđen na takvom mestu nije bilo preporučljivo, sem ako čovek nije imao određenog posla. Ako bi naleteo na patrolu, ona bi ga lako mogla zaustaviti. 'Druže molim vas vaša dokumenta. Šta radite u ovom kraju? U koje vreme ste izišli s posla? Je li ovo vaš uobičajeni put do kuće?' - i tako dalje, i tako dalje. Doduše, nijedno pravilo nije zabranjivalo povratak kući neuobičajenim putem; ali tako nešto je bilo dovoljno da čovek skrene na sebe pažnju Policije misli.
Odjednom se cela ulica uzbuni. Sa svih strana se začuše povici upozorenja. Ljudi su uletali u kapije kao zečevi. Nešto ispred Vinstona, neka mlada žena iskoči iz kapije, dohvati dete koje se igralo u bari, zavi ga u kecelju i ponovo uskoči u kapiju, sve u jednom pokretu. U istom trenutku, čovek u crnom odelu naboranom kao harmonika koji se beše pojavio iz jednog pobočnog prolaza, potrča prema Vinstonu, uzbuđeno pokazujući na nebo.
"Lađa!" povika on. "Čuvaj se, šefe! Eno je gore! Brže lezi!"
'Lađom' su zbog nečega proli nazivali raketne bombe. Vinston se smesta baci potrbuške. Proli su skoro uvek bili u pravu kad su davali ova upozorenja. Činilo se da imaju neki instinkt koji im je nekoliko sekundi unapred govorio da raketa dolazi, iako su rakete navodno bile brže od zvuka. Vinston sastavi ruke nad glavom. Začu se tresak od koga se učini da se pločnik podiže; po leđima mu se prosu kiša nečega lakog. Kad je ustao, vide da je pokriven komadićima stakla od najbližeg prozora.
Pođe dalje. Bomba beše srušila grupu kuća na dvesta metara od njega. U vazduhu je visila crna perjanica dima, a ispod nje oblak prašine od maltera, u kome se već oko ruševina okupljala gomila. Ispred njega je na ulici ležala gomilica maltera u čijoj sredini se video svetlocrveni potočić. Kad se približio, vide da tu leži šaka odsečena u zglobu. Sem svetlocrvene rane, ruka je bila toliko pobelela da je ličila na gipsani odlivak.
On je šutnu u slivnik, a zatim, da bi izbegao gužvu, skrete desno u poprečnu uličicu. Posle tri-četiri minuta nađe se van oblasti koju je zahvatila bomba; prljavi gamizavi život tekao je dalje kao da se ništa nije ni desilo. Bilo je skoro dvadeset časova, i prodavnice pića za prole ('krčme', kako su ih zvali) bile su dupke pune. Kroz njihova umazana vrata koja su se neprekidno otvarala i zatvarala, prodirao je zadah mokraće, strugotine i kiselog piva. U uglu koji je činila izbačena fasada jedne kuće tri čoveka su stajala zbijeni jedan uz drugog; srednji je držao u ruci savijene novine, koje su ostala dvojica proučavala preko njegovog ramena. Još pre no što se dovoljno približio da im razazna izraz lica, Vinston je u svakoj crti njihovog tela jasno video duboku zanesenost. Očigledno su čitali neku ozbiljnu vest. Kad je stigao na nekoliko koraka od njih, grupica se odjednom rasturi a dva čoveka se počeše žestoko prepirati. Za trenutak se čak činilo da tek što se nisu potukli.
"Ama slučaj kad ti lepo govorim! Kad ti kažem, ima više od četrn'es' meseci kako nije izišla sedmica!"
"Jes', đavola nije!"
"Nije, bre! Ja kući čuvam sve rezultate od poslednje dve godine, sve imam zapisano. Čim koje vučenje, ja zapišem; kao sat. I, kad ti kažem, ima više od četrn'es' meseci..."
"E baš je izišla! I broj ću da ti kažem. Četristo sedam, završavao se na četiristo sedam. To ti je bilo u februaru mesecu - druga nedelja u februaru."
"Evo ti ga što je bilo u februaru! Sve ja to kući imam zapisano, crno na belo. I kad ti kažem, ima više od..."
"Dosta bre, ljudi ako boga znate!" viknu treći.
Razgovarali su o lutriji. Kad je prešao trideset metara, Vinston se osvrte. Još uvek su se raspravljali, oživelih, zapaljenih lica. Lutrija, koja je svake nedelje isplaćivala ogromne zgoditke, bila je jedini vid društvenog života za koji su proli pokazivali ozbiljno interesovanje. Verovatno ih je bilo na milione kojima je lutrija predstavljala glavni, ako ne i jedini razlog da i dalje žive. Ona je bila njihova radost, njihova ludost, njihov melem, njihov duhovni podstrek. Kad je lutrija bila u pitanju, jedva pismeni ljudi bili su sposobni za komplikovane računske radnje i neviđene podvige memorije. Postojalo je celo jedno pleme ljudi koji su zarađivali sebi za život prosto prodajom sistema, prognoze i amajlija. Vinston nije imao veze sa organizacijom lutrije - to je bila nadležnost Ministarstva obilja - ali je znao (kao, uostalom, i svaki član Partije) da su zgodici u većini slučajeva izmišljeni. Zaista su se isplaćivale samo manje sume, a dobitnici premija bili su nepostojeće ličnosti. U odsustvu pravog saobraćaja unutar Okeanije, to nije bilo teško udesiti.
Ali ako je uopšte bilo nade, ona je bila u prolima. Čovek se toga morao držati. Iskazano rečima, to je delovalo razumno; a kad je čovek posmatrao ljudska bića koja prolaze pored njega, postajalo je čin vere. Ulica u kojoj beše skrenuo vodila je nizbrdo. Zbog čega mu se činilo da je u toj ulici već bio, i da je nedaleko od nje jedan od većih bulevara. Odnekud ispred njega razleže se vika. Ulica je zavijala pod oštrim uglom i završavala se stepenicama koje su vodile u uvučeni prolaz gde je nekoliko piljara prodavalo sparušeno povrće. U tom trenutku Vinston se seti gde je. Prolaz je vodio u glavnu ulicu, a iza sledećeg ugla, ni pet minuta odatle, nalazila se antikvarnica gde je kupio praznu svesku koja mu je sad bila dnevnik. A nedaleko od te radnje, u maloj knjižari, bio je kupio pero i mastilo.
Na vrhu stepenica zastade za trenutak. Na suprotnoj strani prolaza nalazio se neki mali ćumez od krčme, čije prozore kao da je pokrilo inje; u stvari su bili prekriveni slojem prašine. Neki starac, pogrbljen ali živahan, sa belim brkovima koji su se kostrešili napred kao u raka, gurnu vrata i uđe. Dok je stajao i posmatrao, Vinstonu pade na pamet da je starac, kome je bilo najmanje osamdeset godina, u vreme Revolucije već morao biti čovek srednjih godina. On i još nekolicina njegovih vršnjaka bili su poslednja preostala veza sa nestalim svetom kapitalizma. U samoj Partiji više nije bilo mnogo ljudi koji su u zrelo doba ušli pre Revolucije. Starija generacija je najvećim delom bila likvidirana u velikim čistkama šezdesetih godina, a šačica preživelih bila je zastrašena do potpune intelektualne predaje. Ako je postojao iko živi ko mu može reći istinu o prvoj polovini veka, to je mogao biti neki prol. Vinstonu odjednom prođe kroz glavu onaj pasus iz udžbenika istorije koji je bio prepisan u dnevniku; na to ga obuze neki ludački impuls. Ući će u krčmu, nekako se upoznati sa starcem, i raspitati se kod njega. Reći će mu: "Pričajte mi o životu u vreme kad ste bili dečak. Kako je bilo u to vreme? Je li bilo bolje ili gore nego danas?"
Na brzinu, da ne bi imao vremena da se uplaši, on siđe stepenicama i pređe uzanu uličicu. Razume se, ceo poduhvat je bio nerazuman. Kao i obično, nije postojao nikakav propis koji bi izričito zabranjivao razgovor sa prolima ili posetu njihovim krčmama, no i jedno i drugo je bilo pojava previše neobična da bi prošla neprimećena. Ako se pojavi patrola, mogao se pravdati da mu je pripalo zlo, no to bi mu teško poverovali. On gurnu vrata; u lice ga udari odvratan sirasti zadah kiselog piva. Dok je ulazio, buka u krčmi opade za polovinu. Za leđima oseti kako svi posmatraju njegov plavi kombinezon. Ljudi koji su u dnu sale igrali strelice Bacanje strelica u metu. U engleskim kafanama se po pravilu nalaze strelice i meta za ovu omiljenu igru; prim. prev. prekidoše igru za čitavih trideset sekundi. Starac je stajao za šankom i oko nečega se prepirao sa kelnerom, krupnim, gojaznim mladićem kukasta nosa i ogromnih dolaktica. Grupica ostalih stajala je oko njih sa čašama u rukama i posmatrala prizor.
"Šta 'oćeš, lepo sam te pitao," reče starac, ratoborno ispravljajući ramena. "'Oćeš da kažeš da u celoj ovoj rupi ne mo'š nađeš kriglu od pinte?"
"Pinta? Šta ti je sad pa to?" upita kelner, naginjući se prema starcu i oslanjajući se vrhovima prstiju na šank.
"Vidi ga! Kobajagi kelner a ne zna šta je pinta. Pinta ti je pola kvarta, a čet'ri kvarta, to je galon. 'Oćeš još i azbuku da te učim?"
"Nikad čuo nisam", odreza kelner. "Litar i pola litra - drugo ne služimo. Eno ti tamo čaše na polici."
"Ja pijem na pinte," nije se davao starac. "Baš si mog'o da mi natočiš pintu. Kad sam ja bio mlad nije bilo ništa na taj tvoj litar."
"Kad si ti bio mlad ljudi su još živeli na drveću", reče kelner, namigujući ostalim gostima.
Odjeknu smeh, i nelagodnosti od Vinstonovog ulaska kao da nestade. Starčevo lice prekriveno belim čekinjama beše porumenelo. On se okrete, gunđajući nešto za sebe, i sudari se s Vinstonom. Vinston ga blago uhvati za ruku.
"Jeste li za jedno piće?" upita ga on.
"Vi ste gospodin čovek", reče starac, ponovo ispravljajući ramena. On kao da nije primećivao Vinstonov plavi kombinezon. "Daj jednu pintu!" dobaci on kelneru, agresivno. "Pintu pivčuge."
Kelner im natoči po pola litra tamnosmeđeg piva u debele krigle koje je bio isprao u kofi ispod šanka. U prolskim krčmama moglo se dobiti jedino pivo. Oni nisu smeli da piju džin, ali su do njega ipak mogli doći bez mnogo muke. Igra strelica nastavi se punom parom, a ljudi za šankom počeše razgovarati o lutriji. Vinstonovo prisustvo za trenutak beše zaboravljeno. Pored prozora je stajao čamov sto; tu je mogao razgovarati sa starcem ne plašeći se da će ga ko čuti. Opasnost je bila velika, ali u krčmi bar nije bilo telekrana, što je proverio još kad je ušao.
"Baš je mog'o da mi natoči pintu", zagunđa starac sedajući. "Pola litra mi je malo. Od pola litra ne mogu da se zadovoljim. A ceo litar mnogo. Ako popijem litar, svaki čas me tera u klozet. Baška cena."
"Mora biti da ste videli velikih promena u životu", reče Vinston za probu.
Starčeve bledoplave oči skretoše sa mete za strelice na šank, a sa šanka na vrata muškog klozeta, kao da je mislio da su se promene desile u samoj krčmi.
"Pivo je bilo bolje", reče on najzad. "I jeftinije! Kad sam ja bio mlad, pivo je koštalo - mi smo govorili 'pivčuga' - čet'ri penija pinta. Još pre rata, naravno."
"Koji je to rat bio?" upita Vinston.
"Svi ratovi", rasejano odgovori starac. On podiže čašu; ramena mu se ponovo ispraviše. "E pa, živeli; u vaše zdravlje!"
Oštra jabučica na mršavom grlu odskoči, spusti se zaprepašćujućom brzinom i piva nestade. Vinston ode do šanka i vrati se sa još dve politrice. Starac je, reklo bi se, bio zaboravio svoju predrasudu protiv celog litra.
"Vi ste mnogo stariji od mene", reče Vinston. "Po svemu sudeći bili ste odrastao čovek još pre nego što sam se ja rodio. Vi još pamtite kako je bilo u starim vremenima, pre Revolucije. Ljudi mojih godina, u stvari, ne znaju ništa o tom dobu. Mi o tome možemo samo čitati u knjigama, a ono što u njima piše može i ne biti istina. Zato bi voleo da čujem šta vi mislite. U udžbenicima istorije piše da je život pre Revolucije bio potpuno različit od današnjeg, da je tada postojala stravična tiranija, nepravda, siromaštvo - gore nego što i zamisliti možemo. Ovde u Londonu masa sveta nije celog života imala dovoljno za jelo. Polovina njih nije imala ni obuće. Radili su dvanaest sati dnevno, napustili školu sa devet godina, spavali po desetoro u jednoj sobi. A u isto vreme postojala je jedna šačica ljudi, svega nekoliko hiljada - kapitalisti, tako su se zvali - koji su bili bogati i moćni. Oni su posedovali sve što se moglo posedovati. Živeli su u velikim raskošnim kućama sa trideset slugu, vozili su se automobilima i kočijama sa četiri konja, pili su šampanjac, nosili cilindre..."
Starac na jednom sinu.
"Cilindre! Baš čudno što i' pomenuste. A mislio sam koliko juče na cilindre, ni sam ne znam zašto. Baš sam mislio: majkumu, evo već ko zna kol'ko godina kako nisam vid'o cilinder. Nestali dibiduz. Poslednji put sam nosio cilinder kad mi je umrla svastika. A to vam je bilo, to vam je bilo - ne umem tačno da vam kažem, al' biće dobri' pedeset godina. Naravno, da se razumemo, nije bio moj, bio sam ga uz'o pod kiriju."
"Cilindri nisu toliko važni" strpljivo će Vinston. "U pitanju je ovo: ti kapitalisti - oni i još nekoliko advokata, sveštenika i sličnih koji su živeli na njihov račun - bili su gospodari svega. Sve što je postojalo, postojalo je za njih. A vi - obični ljudi, radnici - vi ste bili njihovi robovi. S vama su mogli raditi šta su hteli. Mogli su vas otpremiti u Kanadu kao stoku. Mogli su spavati s vašim ćerkama ako im se prohtelo. Mogli su narediti da budete bičevani jednom spravom koja se zvala mačka sa devet repova. Morali ste da im skidate kapu. Svakog kapitalistu pratila je čitava gomila lakeja koji su..."
Starac ponovo sinu.
"Lakeji!" reče on. "E vala tu reč nisam čuo već boktepita otkad. Lakeji! Sad ste me baš podsetili na mlade dane. Ja sam nekad - u, bestraga odavno - iš'o nedeljom u Hajd park da slušam one ljude što su držali govore. Vojska spasa, katolici, jevreji, Indusi - ko sve tu nije drž'o govore. E, tu je bio jedan - sad već ne bi' umeo da kažem kako se zvao, al' taj ne da je govorio! Kako je taj šibao 'Lakeji!', tako je govorio. 'Lakeji buržoazije! Isto i 'hijene' - jeste, baš tako: hijene. Naravno, da se razumemo, to je on o laburistima."
Vinston je osećao da se ne razumeju.
"Evo šta sam ja, u stvari, hteo da znam", reče on. "smatrate li da ste danas slobodniji nego u ono vreme? Da li se prema vama bolje postupa? U stara vremena, ti bogataši, ljudi sa vrha..."
"Gornji dom", reče starac zadubljen u uspomene.
"Dobro, Gornji dom, ako hoćete. Samo hoću da vas pitam ovo: da li su ti ljudi mogli da se prema vama ponašaju kao prema nižima, samo zato što ste vi bili siromašni a oni bogati? Na primer, je li istina da ste im se morali obraćati sa 'gospodine' i skidati kapu kad ste prolazili mimo njih?"
Starac kao da se bio duboko zamislio. Pre no što je odgovorio, on otpi oko četvrtinu svog piva.
"Jeste", reče. "Voleli su da se čovek do'vati za kapu pred njima. Iz poštovanja. Ja lično, ja to nisam voleo, al' eto, puno puta sam i ja skid'o kapu. Moralo se, eto."
"A da li je bio običaj - ja vam samo navodim šta sam pročitao u udžbenicima istorije - da li je bio običaj da vas ti ljudi i njihove sluge guraju sa trotoara u kanal?"
"Jedan me je gurnuo", reče starac. "Sećam se k'o da je juče bilo. To se baš dogodilo uveče na dan veslačke trke Tradicionalna veslačka trka između Oksforda i Kembridža; prim. prev. - a na taj dan su uvek žestoko lumpovali - i sudarim se ja s jednim mladićem. Ide on tako i tetura, a ja naletim na njega, onako slučajno. Kaže on meni 'Što ne gledaš', kaže, kud ideš?' Kažem ja njemu, 'šta 'oćeš', kažem, 'nije valjda trotoar tvoj?' Kaže on meni 'Nemoj da si bezobrazan, glavu ću da ti otkinem.' Kažem ja njemu 'Ti si pijan', kažem 'sa'ću da pozovem pandura.' A on, zamislite vi to, on mene gurne u grudi i malte nisam pao pod autobus. E sad, znate, ja sam tad bio mlad; pokaz'o bi ja njemu da nije..."
Vinstona zahvati osećanje bespomoćnosti. Starčevo pamćenje nije bilo ništa drugo do gomila nevažnih detalja. Čovek bi ga mogao ispitivati ceo dan, pa opet ne saznati ništa od značenja. Partijski istorijski spisi mogli su u izvesnom smislu i biti istiniti; možda čak i potpuno istiniti. On učini poslednji pokušaj.
"Možda se nisam jasno izrazio", reče on. "Hoću da kažem ovo. Vi ste živi već veoma dugo; polovinu života proživeli ste pre Revolucije. Već 1925. godine vi ste bili odrastao čovek. Smatrate li, sudeći po onome čega se sećate, da je život tada bio bolji nego danas? Ili gori? Kad biste mogli birati, da li biste radije živeli u ono vreme ili danas?"
Starac se zamišljeno zagleda u metu za strelice. Zatim otpi pivo, sporije nego prvi put. Kad je progovorio, u glasu mu se oseti neka trpeljiva, filozofska nota, kao da ga je pivo bilo omekšalo.
"Znam šta bi 'teli da vam kažem", reče on. "'Teli bi da vam kažem da bi' radije bio mlad. To bi vam skoro svako rek'o. Ko je mlad, on je i zdrav, i jak. A ko dođe u moje godine, njemu nikad nije dobro. Noge me bole da vam ne mogu reći, a bešika: ubi bože. Diže me noću po pe'šes' puta. A opet, kad pogledate, nije ni loše kad je čovek star. Nema više one iste brige. Nema ništa da se majmuniše oko žena, a to vam je velika stvar. Ja nisam bio sa ženom evo skoro tri'es' godina, ako mi verujete, nit' mi je na pamet palo."
Vinston se navali na prozorski okvir. Nije vredelo produžavati. Htede da uzme još piva, kad se starac najednom diže i žurno odgega do smradnog pisoara na drugom kraju prostorije. Onih naknadnih pola litra već je delovalo. Vinston ostade da sedi još minut ili dva, zagledan u svoju praznu kriglu, i skoro ne primeti da ga noge ponovo iznesoše na ulicu. Najkasnije za dvadeset godina, razmišljao je on, na ogromno i jednostavno pitanje 'Da li je život pre Revolucije bio bolji nego danas?' više se nikako neće moći odgovoriti. Uostalom, na njega se već sada nije moglo odgovoriti, pošto ono nekoliko raštrkanih ljudi koji su preživeli iz tih davnih vremena više nije bilo u stanju da jedno doba uporedi s drugim. Oni su se sećali miliona beskorisnih stvari i događaja: svađe sa drugom na poslu, potrage za izgubljenom pumpom za bicikl, vrtloga prašine u neko vetrovito jutro pre sedamnaest godina, izraza na licu odavno umrle sestre; ali stvari od značaja bile su van njihovog vidnog polja. Bili su nalik na mrave, koji male predmete vide, ali velike ne. A kad je pamćenje izdalo zapisi bili falsifikovani - kad se to dogodilo, tvrdnja Partije da je popravila uslove ljudskog života morala se prihvatiti jer nije postojalo, niti će ikad ponovo postojati, bilo kakvo merilo pomoću koga bi se to moglo proveriti.
U tom trenutku tok njegovih misli se naglo zaustavi. On stade i podiže pogled. Nalazio se u uzanoj ulici, sa nekoliko mračnih radnji raštrkanih među stambenim zgradama. Odmah iznad njegove glave visile su tri bezbojne metalne kugle koje su izgledale kao da su nekad bile pozlaćene. Mesto mu se učini poznato. Pa da! Stajao je isped antikvarnice gde je bio kupio dnevnik.
Prođe ga drhtaj straha. Kupovina sveske već je sama po sebi bila nepromišljeno delo; bio se zakleo da se više nikad i ne približi toj radnji. Pa ipak, čim je dopustio mislima da odlutaju, noge su ga same dovele ovamo. Dnevnik je počeo da piše u nadi da će se zaštititi od upravo takvih samoubilačkih impulsa. U isto vreme primeti da je radnja još uvek otvorena, iako je već bilo skoro dvadeset i jedan čas. Misleći da će biti manje upadljiv unutra nego ako se bude vrzmao po trotoaru, on pređe preko prata. Ako ga ko bude ispitivao, moći će opravdano reći da je tražio da kupi žilete.
Vlasnik beše zapalio viseću petrolejsku lampu, od koje se širio nečist, ali prijateljski miris. To je bio čovek od svojih šezdeset godina, krhak i povijen, sa dugim, dobroćudnim nosom i blagim očima deformisanim kroz debela stakla naočara. Kosa mu je bila gotovo potpuno seda, no obrve su mu bile čupave i još uvek crne. Sa svojim naočarima, svojim blagim, nemirnim pokretima i starim sakoom od crnog somota izgledao je na neki način intelektualno, kao da je kakav čovek od pera, ili muzičar. Glas mu je bio mek, kao izbledeo, a jezik mu je bio manje iskvaren nego u većine prola.
"Prepoznao sam vas na trotoaru", reče on smesta. "Vi ste gospodin koji je kupio onaj damski album. A, to vam je bio divan papir, zaista. Pergament-papir, tako se zvao. Ja mislim da ima sigurno pedeset godina otkako se više ne pravi." On se zagleda u Vinstona preko svojih naočara. "Da li vam treba nešto određeno? Ili biste samo da malo razgledate?"
"Samo sam prolazio", neodređeno reče Vinston, "pa sam pogledao. Nisam tražio ništa naročito."
"Baš dobro", reče antikvar. "Ne verujem da bih vam mogao udovoljiti." On okrete svoj meki dlan naviše, pokajničkim pokretom. "Vidite i sami: prazna radnja. Među nama rečeno, trgovini antikvitetima je prošlo vreme. Nema više potražnje, nema ni zaliha. Nameštaj, staklo, porculan - sve se to polomilo, malo-pomalo. A već metalne stvari su većinom pretopljene. Mesingan svećnjak nisam video već godinama."
Unutrašnjost radnjice bila je u stvari do neudobnosti puna, ali nije bilo ničega od iole kakve vrednosti. Praznog prostora na podu bilo je vrlo malo, jer je svuda uza zidove bilo naslagano bezbroj ramova za slike. U izlogu je bilo nekoliko podmetača sa zavrtnjima i navrtkama, istrošenim dletima, perorezima slomljenih sečiva, oksidisanim džepnim časovnicima koji se nisu čak ni pravili da su ispravni, i ostalim raznovrsnim kršom. Jedino je na stočiću u uglu bila jedna gomila sitnica - lakiranih burmutica, broševa od ahata i sličnog - u kojoj se, činilo se, može naći nešto zanimljivo. Dok se približavao stočiću, Vinston spazi neki okrugao, gladak predmet koji se meko presijavao na svetlosti lampe, i podiže ga.
To je bio težak komad stakla, s jedne strane zaobljen a s druge gladak, tako da je gotovo bio polulopta. I boja i faktura stakla imali su neku čudnu mekotu, kao kišnica. U samom središtu, uveličan zaobljenom površinom, nalazio se neki čudan, ružičast, izuvijan predmet koji je podsećao na ružu ili morsku sasu.
"Šta je ovo?" upita Vinston, začaran.
"To vam je koral", reče starac. "Najverovatnije iz Indijskog okeana. U ono vreme su ga stavljali u staklo. Ovo nije napravljeno pre manje od sto godina. Po izgledu bi se reklo da ima i više."
"Lepa stvar", reče Vinston.
"Zaista lepa", reče starac sa razumevanjem. "Ali nema ih mnogo koji bi to danas rekli." On kašljucnu. "Ovaj, ako ste zainteresovani da kupite, koštalo bi vas četiri dolara. Sećam se kad su ovakve stvari bile i po osam funti, a osam funti vam je bilo - ne bih mogao da preračunam u današnje pare, ali bilo je mnogo. Ali šta ćete, kome je danas stalo do pravih starinskih predmeta - makar i do one čašice koja je preostala?"
Vinston smesta isplati četiri dolara i stavi žuđeni predmet u džep. Zadivila ga je bila ne toliko njegova lepota, nego to što je na neki način izgledalo kao da pripada dobu sasvim drugačijem od sadašnjeg. Meko staklo boje kišnice nije ličilo ni na jedno staklo koje je dotad video. Predmet je bio dvostruko privlačan zato što se očigledno nije mogao upotrebiti ni za šta, mada je Vinston nagađao da je to nekad trebalo da bude pritiskač za papir. Bio mu je težak u džepu, no srećom nije pravio veliku izbočinu. Bilo je neobično, čak i rizično, da član Partije poseduje tako šta. Sve što je bilo staro, uostalom i sve što je bilo lepo, uvek je na neki neodređen način bilo sumnjivo. Starac se beše primetno raspoložio pošto je primio četiri dolara. Vinston shvati da bi on pristao i na tri, pa čak i svega dva.
"Gore na spratu ima još jedna soba; možda bi vas interesovalo da pogledate", reče on. "Doduše, ni tamo nema mnogo; samo nekoliko stvari. Tu će vam trebati svetlo."
On zapali još jednu lampu i, pogrbljen, pođe ispred Vinstona uza strme i istrošene stepenice, kroz uzan kratak prolaz, i uvede ga u sobu koja nije gledala na ulicu nego na popločano dvorište i šumu dimnjaka. Vinston primeti da je nameštaj tako raspoređen kao da je soba još uvek namenjana za stanovanje. Na podu je ležala staza tepiha, na zidovima visile dve ili tri slike, a uz kamin bila privučena duboka, prašnjava naslonjača. Na komodi je tiktakao starinski stakleni sat sa brojčanikom izdeljenim na dvanaest časova. Ispod prozora se nalazio ogroman krevet, na kome je još uvek stajao dušek, i koji je zauzimao gotovo četvrtinu sobe.
"Ovde smo živeli dok mi žena nije umrla", reče starac, tonom kao da se izvinjava. "Malo-pomalo, eto, rasprodajem nameštaj. A evo ovaj krevet, to vam je divan komad od mahagonija - to jest bio bi, kad bi čovek mogao da istera buve iz njega. Samo, ipak mislim da bi vam bio previše kabast."
Držao je lampu visoko podignutu, da osvetli celu sobu; u toplom prigušenom svetlu, ona je začudo delovala veoma primamljivo. Vinstonu prolete kroz glavu misao da bi sobu verovatno bilo sasvim lako iznajmiti za nekoliko dolara nedeljno, kad bi se usudio da rizikuje. Zamisao je bila luda, nemoguća, od one vrste koju treba izbaciti iz glave čim uđe; no soba beše u njemu probudila neku nostalgiju, neko pradavno sećanje. Učini mu se da tačno zna kako izgleda sedeti u takvoj sobi, u naslonjači pokraj vatre na otvorenom ognjištu, sa nogama na rešetki i čajnikom na polici kamina: do krajnosti sam, do krajnosti bezbedan, neposmatran ni od koga, neprogonjen ničijim glasom, u tišini gde se čuje samo mrmorenje čajnika i prijateljsko tiktakanje sata.
"Nema telekrana!" ne uzdrža se da promrmlja.
"Ah", reče starac, "nisam nikad ni imao, znate. Skupo je to. A pravo da vam kažem, nekako nisam ni osećao potrebu. Nego pogledajte onaj sto na rasklapanje tamo u uglu. Mada, razume se, ako biste hteli da ga rasklapate, morali biste prvo da promenite šarke."
U drugom uglu stajao je orman za knjige; Vinston se već bio uputio njemu kao privučen magnetom. No unutra je bilo samo smeće. Lov na knjige i uništenje knjiga bili su u prolskim četvrtima obavljeni isto tako temeljno kao i svuda drugde. Teško je bilo moguće da u celoj Okeaniji postoji ijedna knjiga štampana pre 1960. godine. Starac je, i dalje držeći lampu, stajao ispred neke slike u okviru od ružinog drveta koja je visila s druge strane kamina, prekoputa kreveta.
"Ovaj, a ako vas interesuju stare gravire..." diskretno poče on.
Vinston priđe da razgleda sliku. To je bila gravira neke ovalne zgrade sa četvrtastim prozorima i malom kulom u prvom planu. Oko kule je išla ograda, a na zadnjem kraju stajalo nešto nalik na skulpturu. Vinston se nekoliko trenutaka zagleda u graviru. Zgrada mu se činina neodređeno poznata, mada se skulpture nije sećao.
"Ram je pričvršćen za zid," reče starac, "ali ako hoćete, ja ću ga odšrafiti."
"Ovu zgradu poznajem", naposletku reče Vinston. "Sad je porušena. Nalazi se nasred ulice ispred Palate pravde."
"Tako je. Ispred Sudnice. Stari antikvar naziva zgradu njenim pravim (i današnjim) imenom Sudnica (Law Courts). U Okeaniji, razume se, to ime je nepoznato; prim. prev. Bombardovali su je o, još odavno. Neko vreme je bila crkva. Crkva svetog Simona, tako se zvala." On se opet osmehnu kao da se pravda, kao da je svestan da je rekao nešto što izaziva podsmeh, i dodade: "narandže i limun, kaže sveti Šimun."
"Kako?" upita Vinston.
"Narandža i limun, kaže sveti Šimun. To je bila jedna kao pesmica kad sam bio mali. Ne znam kako dalje ide; znam samo da se završava: Evo ide svećar da zapali sveće, evo ide dželat da ti glavu seče. To je išlo uz neku igru. Deca stanu u dva reda i ispruže ruke, a vi prolazite ispred njih kad dođu do 'evo ide dželat da ti glavu seče', oni spuste ruke i uhvate vas. To je bila kao neka brojanica o tome šta kažu zvona raznih crkava. Pominjale su se sve londonske crkve - to jest, one najvažnije."
Vinston se površno pitao iz kog veka potiče ta crkva. Odrediti starost neke zgrade u Londonu bilo je uvek teško. Za svaku veću i impresivniju zgradu, ako bi se imalo moglo smatrati da je novijeg datuma, automatski se tvrdilo da je podignuta posle Revolucije, dok se sve što je očigledno bilo ranijeg datuma pripisivalo nekom nejasno određenom periodu nazvanom srednji vek. Zvanično se smatralo da iz vekova kapitalizma nije proizišlo ništa od vrednosti. Kao što se nije mogla doznati iz knjiga, istorija se nije mogla doznati ni iz arhitekture. Kipovi, zapisi, spomen-ploče, imena ulica - sve što je moglo osvetliti prošlost bilo je sistematski izmenjeno.
"Nisam ni znao da je to bila crkva", reče on.
"U stvari, ostalo ih je puno", reče starac, "samo sad se koriste za druge stvari. Čekajte, kako beše išla ona pesmica? Aha! Setio sam se!
Narandža i limun, kaže sveti Šimun
Duguješ mi farting, kaže sveti Martin...
eto, toliko se sećam. Farting vam je bio bakarni novčić, nalik na jedan cent."
"A gde je crkva Svetog Martina?" upita Vinston.
"Svetog Martina? Još postoji. Na Trgu pobede, pored galerije slika. To je ona zgrada sa trouglastim predvorjem i stubovima, znate ona sa velikim stepeništem."
Vinston ju je dobro poznavao. U toj zgradi se nalazio muzej koji se koristio za razne vrste propagandnih izložbi - maketa raketnih bombi i plovećih tvrđava, voštanih figura koje su predstavljale zverstva neprijatelja, i sličnog.
"Zvala se Sveti Martin u poljima", dodade starac, "mada se ne sećam da sam igde blizu video neko polje."
Vinston ne kupi sliku. Posedovati je bilo bi još veći rizik no imati onaj stakleni pritiskač, a odneti kući nemoguće, sem ako se ne bi izvadila iz rama. On se ipak zadrža još nekoliko minuta u razgovoru sa starcem, čije ime, kako je otkrio, nije bilo Viks - kao što se moglo zaključiti po natpisu iznad ulaza - nego Čerington. Ispostavilo se da je Čerington udovac od šezdeset i tri godine koji je u toj radnji stanovao trideset godina. Celo to vreme nameravao je da izmeni ime na firmi, ali nikako nije stizao. Dok su razgovarali, Vinstonu se neprestano vraćala poluzaboravljena dečja pesmica. Narandža i limun, kaže sveti Šimun, duguješ mi farting, kaže sveti Martin! Čudno, ali kad se to ponavljalo u sebi, imala se iluzija da se stvarno čuju zvona, zvona izgubljenog Londona koja su još uvek, negde, postojala, prerušena i zaboravljena. Čuo ih je kako zvone sa jednog utvarnog tornja za drugim. Pa ipak, koliko se sećao, nikad u stvarnom životu nije čuo zvonjavu crkvenih zvona.
On se oprosti od Čeringtona i siđe sam niz stepenice, da ga starac ne bi video kako izviđa ulicu pre no što će izići. Bio je već rešio da posle odgovarajućeg intervala - od, recimo, mesec dana - ponovo reskira i poseti radnju. To možda ne bi bilo opasnije nego jedan izostanak uveče iz Centra. Ozbiljna ludost je bila u tome što se uopšte vratio ovamo, pošto je već kupio dnevnik, a nije znao da li se vlasniku može verovati. Pa ipak...!
Da, doći će opet. Kupiće još lepih otpadaka. Kupiće graviru crkve svetog Šimuna, izvaditi je iz rama, i odneti kući sakrivenu ispod bluze. Izvući će ostatak one dečje pesmice iz Čeringtonovog sećanja. Čak mu i onaj ludi plan: da sobu na spratu uzme pod kiriju, za trenutak ponovo sevnu kroz glavu. Kojih pet sekundi bio je bezbrižan od oduševljenja, te iskorači na trotoar a da prethodno čak ni pogled nije bacio kroz izlog. Beše čak počeo da pevuši na neku improvizovanu melodiju:
Narandža i limun, kaže sveti Šimun.
Duguješ mi farting, kaže sveti Martin...
Najednom mu se učini da mu se srce pretvorilo u led, a creva u vodu. Trotoarom se približavala neka figura u plavom kombinezonu, ni deset metara od njega. To je bila ona devojka iz Odeljenja proze, ona crnomanjasta. Dnevna svetlost je gasnula, ali on je prepoznade bez teškoća. Ona ga pogleda pravo u oči, zatim žurno produži, kao da ga nije ni videla.
Vinston je nekoliko sekundi bio paralizovan. Zatim se okrete na desno i udalji teškim koracima, ne primetivši odmah da se uputio u pogrešnom pravcu. U svakom slučaju, odgovor na jedno pitanje sad je bio poznat. Više nije bilo sumnje da ga ta devojka uhodi. Mora biti da ga je pratila dovde, jer nije bilo verovatno da se čistim slučajem zadesila iste večeri u istoj mračnoj zabačenoj ulici, kilometrima daleko od bilo kog kvarta u kome žive članovi Partije. Slučajnost je bila prevelika. Da li je bila zaista agent Policije misli, ili prosto špijunka-amater pokrenuta nadobudnošću, gotovo nije ni bilo važno. To što ga je držala na oku bilo je dovoljno. Verovatno ga je isto tako videla i kad je ulazio u krčmu.
Hodao je s naporom. Na svaki korak, po butini bi ga udario komad stakla koji je nosio u džepu, te mu skoro dođe da ga izvadi i baci. Najgori bi bio bol u stomaku. Dva ili tri minuta mislio je da će umreti ako ubrzo ne stigne do klozeta. Međutim, u ovakvim kvartovima nije ih ni bilo. Zatim grč prođe, ostavivši za sobom tupo tištanje.
Ulica je bila ćorsokak. Vinston se zaustavi, postaja nekoliko sekundi nepovezano se pitajući šta da radi, zatim se okrete i pođe istim putem natrag. Kad se okrenuo, pade mu na pamet da se s devojkom mimoišao tek pre tri minuta i da bi je verovatno mogao stići ako potrči. Onda bi je mogao pratiti u stopu dok se ne nađu na nekom tihom mestu, a onda joj razbiti glavu kockom iz kaldrme. Onaj komad stakla u džepu bio bi dovoljno težak. No on smesta odustade, zato što mu je i sama pomisao na ikakav fizički napor bila nepodnošljiva. Ne bi mogao potrčati, ne bi mogao zadati udarac. Sem toga, ona je bila mlada i jaka; branila bi se. Pomisli takođe da požuri u Centar i ostane tamo do zatvaranja, da bi za to veče stvorio delimičan alibi. No i to je bilo nemoguće. Beše ga obuzela smrtna malaksalost. Želeo je jedino da što pre stigne kući, a onda sedne i miruje.
Kad je stigao u svoj stan, bilo je prošlo dvadeset dva časa. Svetlo se gasilo u dvadeset tri i trideset. On ode u kuhinju i proguta skoro punu čajnu šolju džina Pobeda. Zatim ode do stola u alkovu, sede i izvadi dnevnik iz fioke. Ali nije ga odmah otvorio. Na telekranu je metalni ženski glas vrečao neku patriotsku pesmu. On je sedeo zureći u mramoraste šare na koricama sveske, trudeći se bez uspeha da isključi taj glas iz svesti.
Uvek su noću dolazili da hapse, uvek noću. Najpametnije bi bilo ubiti se pre nego što im se padne u ruke. Neki su bez sumnje tako i radili. Mnogi od nestalih u stvari su bili izvršili samoubistvo. No bila je potrebna očajnička hrabrost da bi se čovek ubio u svetu gde se do vatrenog oružja i bilo kakvog brzog i sigurnog otrova nije nikako moglo doći. S nekim zaprepašćenjem on pomisli o biološkoj beskorisnosti straha, i bola, o izdaji tela koje se uvek koči upravo u trenutku kad se traži poseban napor. Da je delovao dovoljno brzo, mogao je ućutkati crnomanjastu devojku; ali je baš prevelika opasnost u kojoj se nalazio učinila da je izgubio moć da dela. Sinu mu da se u trenucima krize niko ne bori protiv spoljnog neprijatelja, nego uvek protiv svog sopstvenog tela. Čak i sad, uprkos džinu, tupi bol u stomaku onemogućavao je povezano mišljenje. A tako je isto, shvati on, i u svim na izgled herojskim i tragičnim situacijama. Na bojnom polju, u sobi za mučenje, na brodu koji tone, stvari za koje se čovek bori uvek se zaboravljaju zato što se telo širi dok ne ispuni celu vasionu; pa čak i u onim trenucima kad čovek nije paralisan od straha ili ne vrišti od bola, život postaje borba, iz trenutka u trenutak, sa glađu ili hladnoćom ili neispavanošću, sa kiselinom u stomaku ili bolesnim zubom.
On otvori dnevnik. Bilo je važno napisati nešto. Žena na telekranu beše počela novu pesmu. Vinstonu se njen glas zabadao u mozak kao komađe razbijenog stakla. On pokuša da misli na O'Brajena, za koga je, ili kome je, pisao svoj dnevnik, no umesto njega poče misliti o tome šta će mu se desiti kad ga Policija misli odvede. Ne bi bilo strašno ako bi ga ubili odmah. Čovek i očekuje da bude ubijen. Ali pre smrti (o tome niko nije govorio, a ipak su svi znali) moralo se proći kroz rutinu priznanja: uvijanje na podu i vrištanje za milost, pucanje slomljenih kostiju, izbijeni zubi, usirena krv u kosi. Zašto se to mora podnositi, kad je kraj ionako bio uvek isti? Zašto se ne može iz života izbaciti nekoliko dana ili nedelja? Niko nije ostao neuhvaćen; niko nije prošao bez priznanja. Kad čovek podlegne zlomisli, sigurno je da će u izvesnom roku biti mrtav. Zašto onda budućnost mora sadržati taj užas, koji nije menjao ništa?
On pokuša, sa malo više uspeha nego ranije, da dozove sliku O'Brajena. "Sastaćemo se na mestu gde nema tame", bio mu je rekao ovaj. On je znao šta to znači, ili mu se bar činilo da zna. Mesto gde nema tame bila je zamišljena budućnost, koju čovek nikad neće videti ali u kojoj, znajući unapred za nju, može učestvovati. Ali od glasa sa telekrana koji ga je grebao po ušima nije mogao da dalje sledi tok svojih misli. On stavi cigaretu u usta. Iz nje mu smesta ispade na jezik polovina duvana, gorka prašina koju je bilo teško ispljuvati. Pred oči mu iziđe lik Velikog Brata, izbacujući O'Brajenov. Baš kao i pre nekoliko dana, on izvadi jedan novčić iz džepa i pogleda ga. Ono lice je gledalo u njegovo, krupno, smireno, zaštitničko: ali kakav su to osmeh krili crni brkovi? Kao olovni zvon vratiše mu se reči:
RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOĆ
|