4.
Bilo mu je mnogo bolje. Popravljao se i jačao iz dana u dan, ako se moglo govoriti o danima.
Belo svetlo i zujanje ostali su nepromenjeni, ali ćelija je bila nešto udobnija nego ostale u kojima je bio. Na krevetu od dasaka bio je dušek i jastuk; imao je i stoličicu. Bili su ga okupali, a potom ga prilično često puštali da se pere u limenom lavoru. Čak su mu davali i tople vode da se pere. Dali su mu novo rublje i čist kombinezon, mazali su mu otečenu venu nekom mašću koja je ublažavala svrab. Izvadili su mu preostale zube i dali veštačku vilicu.
Prošlo je mnogo nedelja, ako ne i meseci. Da je bio imalo zainteresovan, mogao je da prati proticanje vremena, jer su ga hranili u razmacima koji su izgledali pravilni. Procenjivao je da mu daju tri obroka na dvadeset četiri časa; ponekad se maglovito pitao da li ga hrane noću ili danju. Hrana je začudo bila dobra, s mesom za svaki treći obrok. Jednom su mu dali čak i kutiju cigareta. Šibica nije imao, ali mu je večito ćutljivi stražar davao vatre. Prvi put kad je pokušao da puši beše mu pripala muka, ali nije popustio. Kutija mu je potrajala dugo: pušio je samo po pola cigarete posle svakog obroka.
Dali su mu tablicu za čiji je jedan ugao bila privezana križulja. Ispočetka ih nije upotrebljavao. Čak i budan, bio je u potpunoj apatiji. Često bi između dva obroka odležao gotovo ne pokrećući se, čas spavajući a čas se budeći u nejasne fantazije u kojima je i otvoriti oči bilo previše. Još odavno je bio navikao da spava s jakim svetlom na licu. Nije mu smetalo; jedina je razlika bila u tome što su mu snovi bili povezaniji. Celo to vreme sanjao je mnogo, i uvek lepe snove. Bio je u Zlatnom kraju, ili sedeo među veličanstvenim ruševinama osvetljenim suncem, s majkom, sa Džulijom, s O'Brajenom - nije radio ništa, prosto je sedeo na suncu i razgovarao s njima o mirnim snovima. Sad kad je podsticaj koji je davao bol bio uklonjen, činilo se da je izgubio moć intelektualnog naprezanja. Nije mu bilo dosadno, nije imao želje za razgovorom ili razonodom. Prosto biti sam, ne biti tučen ni saslušavan, biti sit i sav čist, savršeno ga je zadovoljavalo.
Postepeno je počeo da provodi sve manje vremena u snu, ali još uvek ga ništa nije gonilo da ustaje. Želeo je jedino da mirno leži i oseća kako mu se u telu skuplja snaga. Opipavao bi se ovde-onde, nastojeći da se uveri da to nije iluzija, da mu se mišići zaista debljaju a koža zateže. Najzad se uspostavi van svake sumnje da se popravio; noge su mu u butinama bile neporecivo deblje nego u kolenima. Posle toga, ispočetka s oklevanjem, on poče redovno izvoditi vežbe. Uskoro je bio u stanju da pređe tri kilometra, mereći ih koracima po ćeliji, i ugnuta ramena mu se počeše ispravljati. Onda pokuša da radi komplikovanije vežbe; tu se zaprepasti i ponizi otkrivši šta sve nije sposoban da uradi. Nije mogao da se kreće brže no hodom, nije mogao da drži stoličicu u ispruženoj ruci, nije mogao da stoji na jednoj nozi a da ne izgubi ravnotežu. Čučnuvši, otkri da se može uspraviti na jedvite jade, s užasnim bolovima u butinama i listovima. Leže potrbuške i pokuša da se podigne rukama. Nije vredelo: nije se mogao pomaći ni za centimetar. No posle nekoliko dana - posle nekoliko obroka - čak i taj poduhvat mu pođe za rukom. Dođe vreme kad je bio u stanju da se tako podigne šest puta uzastopce. Poče se čak ponositi svojim telom i gajiti povremeno verovanje da mu se i lice vraća u pređašnje stanje. Jedino kad bi slučajno stavio ruku na ćelavo teme setio bi se izboranog, ruševnog lica koje ga je onog dana pogledalo iz ogledala.
Duh mu postade aktivniji. On sede na krevet od dasaka navalivši se leđima na zid, s tablicom na kolenima, i smišljeno se dade na posao da se prevaspita.
Bilo je sasvim jasno da je kaputilirao. Sad vide da je u stvari počeo kapitulirati još davno pre no što je doneo tu odluku. Od trenutka kad se našao u zgradi Ministarstva ljubavi, da, čak i tokom onih minuta kad su on i Džulija stajali bespomoćno dok im je gvozdeni glas govorio šta da rade, shvatio je svu lakoumnost, svu površnost svog pokušaja da se usprotivi moći Partije. Sad je znao da ga je svih tih sedam godina Policija misli posmatrala kao isenkta pod lupom. Nije bilo nijednog fizičkog čina, nijedne izgovorene reči, koje nisu primetili, nijednog misaonog procesa koji nisu bili u stanju da pogode. Čak su i ono beličasto zrnce prašine na koricama dnevnika uvek pažljivo vraćali na mesto. Puštali su mu magnetofonske snimke, pokazivali fotografije. Na nekima su bili on i Džulija zajedno, Da, čak i... Više se nije mogao boriti protiv Partije. Osim toga, Partija je bila u pravu. Tako je moralo biti: kako bi besmrtni, kolektivni mozak mogao da pogreši? Kojim se spoljnim merilom mogu proveravati njegovi zaključci? Duševno zdravlje je stvar statistike. U pitanju je samo to da se nauči misliti onako kako oni misle. Samo što...!
Križulja mu se među prstima činila debela i nezgrapna. On poče zapisivati misli koje su mu dolazile u glavu. Prvo napisa krupnim, neposrednim štampanim slovima:
SLOBODA JE ROPSTVO
Zatim gotovo bez predaha ispisa ispod toga:
DVA I DVA SU PET
Ali tu se pojavi neka prepreka. Kao da je uzmicao pred nečim, duh mu se nije mogao usredsrediti. Znao je da zna šta je na redu, ali se za trenutak nije mogao setiti. Uspe da se seti samo svesnim naporom; misao mu nije došla sama od sebe. On napisa:
BOG JE MOĆ
Prihvatao je sve. Prošlost je izmenjiva. Prošlost se nikad nije menjala. Okeanije je u ratu s Istazijom, Okeanija je oduvek u ratu s Istazijom. Džons, Aronson i Raterford su krivi za sve čime ih je optužba teretila. On nikad nije video fotografiju koja je pobijala njihovu krivicu. Ona uopšte nije ni postojala; on ju je izmislio. Setio se da se sećao protivrečnih stvari, no to su bile lažne uspomene, proizvodi samozavaravanja. Kako je sve to bilo lako! Treba se samo predati; sve ostalo dolazi samo po sebi. To je kao kad čovek pliva uz struju koja ga gura natrag ma koliko se naprezao, a zatim najednom reši da se okrene i pođe niza struju umesto protiv nje. Ništa se nije menjalo sem plivačevog položaja: ono predodređeno je u svakom slučaju čekalo na kraju. Sve je bilo lako sem...!
Sve može biti istina. Takozvani prirodni zakoni su koještarija. Zemljina teža je besmislica. "Ja bih mogao", rekao mu je O'Brajen, "uzleteti s ovog poda kao mehur sapunice, kad bih hteo." Vinston to razradi. "Ako on misli da je uzleteo s poda, i ako ja u isto vreme mislim da ga vidim kako uzleće, onda se to zaista dešava." Odjednom, kao potopljena olupina koja se najednom probija na površinu vode, u glavu mu se probi misao: "Ne dešava se. Mi samo zamišljamo da se dešava. To je halucinacija." On je smesta odgurnu u stranu. Greška je bila očigledna. Podrazumevalo se da postoji 'stvarni' svet gde su se odvijala 'stvarna' zbivanja. Ali kako takav svet može postojati? Šta znamo o bilo čemu, sem onoga što saznajemo preko svog duha? Sve što se događa, događa se u duhu. Šta god se dešava u duhu, odista se dešava.
Nije imao teškoća da ukloni tu grešku; nije bio ni u opasnosti da joj podlegne. On ipak shvati da mu ta misao nije ni trebalo da dođe u pamet. Duh treba da stvori sebi neku slepu mrlju kad god se ukaže kakva opasna misao. Taj proces bi trebalo da bude automatski, instinktivan. U novogovoru se zvao zlostavljanje.
On se dade na vežbanje u zlostavljanju. Predstavi sebi tvrdnje 'Partija kaže da je zemlja pljosnata', 'Partija kaže da je led teži od vode' - i izvežba se da ne primećuje ili da ne shvata argumente koji su tome protivrečili. Nije bilo lako. Bila je potrebna velika moć rezonovanja i improvizacije. Na primer, aritmetički problemi koji su proizilazili iz tvrdnje 'dva i dva su pet' bili su van njegovih intelektualnih moći. Bila je takođe potrebna i izvesna duhovna gimnastika, sposobnost da se u jednom trenutku primenjuje najsuptilnija logika, a u drugom previđaju i najgrublje logičke greške. Glupost je bila isto toliko potrebna koliko i inteligencija, i isto toliko teško dostižna.
Jednog dana - mada 'jednog dana' nije pravi izraz; moglo je isto tako biti i pola noći; dakle: jednom - on zapade u čudno, blaženo sanjarenje. Išao je hodnikom očekujući metak. Znao je da će ga idućeg trenutka metak pogoditi. Sve je bilo sređeno, izglađeno, pomireno. Nije više bilo sumnji, prepirki, bola, straha. Telo mu je bilo zdravo i snažno. Hodao je lakim koracima, s radošću od kretanja i osećanjem da hoda po suncu. Više nije bio u uzanim belim hodnicima Ministarstva ljubavi nego u onom ogromnom prolazu obasjanom suncem, širokom čitav kilometar, kojim je prolazio u delirijumu izazvanom drogom. Bio je u Zlatnom kraju i hodao putanjom preko starog pašnjaka koji su zečevi sav obrstili. Osećao je kratku gipku travu pod nogama i sunce na licu. Na ivici poljane blago su se njihali brestovi, a negde iza njih bio je potočić u čijim su se zelenim virovima ispod vrba igrale ribice.
Odjednom se trže, sav užasnut. Po kičmi mu izbi znoj. Bio je čuo svoj glasni krik:
"Džulija! Džulija! Džulija! Džulija, ljubavi moja! Džulija!"
Za trenutak ga salete halucinacija: vide je pred sobom. Činilo se da nije samo s njim, nego u njemu. Bilo mu je kao da mu je ušla u samo tkivo kože. Tog trenutka ju je voleo daleko više nego kad su bili zajedno i slobodni. Isto tako je znao da je ona negde živa i da joj je potrebna njegova pomoć.
On ponovo leže i pokuša da se pribere. Šta je to uradio? Koliko će godina ovaj trenutak slabosti dodati njegovom zatočeništvu?
Još jedan trenutak, i on će čuti bat čizama u hodniku. Oni neće pustiti da ovaj izliv prođe nekažnjeno. Sad znaju, ako nisu i od ranije znali, da on krši sporazum koji je zaključio s njima. Pokorio se Partiji ali je još uvek mrzi. U prošlosti je pod maskom konformiste nosio jeretički duh. Sad se povukao korak dalje: u duhu se predao, ali se nadao da će dušu očuvati netaknutu. Zna da nije u pravu, ali više voli da ne bude. Oni će to razumeti - O'Brajen će razumeti. Sve je izišlo na videlo u tom jednom jedinom glupavom kriku.
Moraće da počne ispočetka. To može potrajati godinama. On pređe rukom preko lica, trudeći se da upamti novi oblik. U obrazima su bile duboke bore jagodice su pod rukom bile oštre, nos spljošten. Osim toga, otkako se poslednji put video u ogledalu, dobio je i nove vilice. Nije lako održati nedokučiv izraz na licu kad čovek ne zna kako mu lice izgleda. U svakom slučaju, sama kontrola nad crtama lica nije dovoljna. On prvi put shvati da čovek koji hoće da sačuva tajnu mora da je sakrije i od samog sebe. Mora sve vreme znati da je ona tu, ali ne sme je, dokle god ne postane potrebna, pustiti da u bilo kom obliku kome se može dati ime prodre u svest. Od sad mora da ima ne samo ispravne misli nego i ispravna osećanja, ispravne snove. A sve to vreme mora čuvati mržnju u sebi, kao grudvu materije koja je deo njega, a ipak nepovezana s njim kao cistu.
Jednog dana će odlučiti da ga streljaju. Ne može se znati kad, ali se nekoliko sekundi unapred može pogoditi. Pucaju uvek s leđa kad čovek ide hodnikom. Deset sekundi će biti dosta. Za to vreme se svet u njemu može preokrenuti. I onda, najednom, bez ijedne reči, bez zastajanja u hodu, bez promene i u jednoj jedinoj crti lica - najednom će kamuflaža spasti i: bum! opaliće topovi njegove mržnje. Mržnja će ga ispuniti kao ogroman praštav plamen. I u tom istom trenutku: bum! Opaliće metak, prekasno - ili prerano. Pre nego što mu budu pridobili mozak, oni će ga razneti. Jeretička misao će biti nekažnjena, nepokajana, van njihovog domašaja zauvek. Oni će probušiti rupu u svom sopstvenom savršenstvu. Umreti mrzeći ih - to je sloboda.
On zatvori oči. To je bilo teže nego prihvatiti intelektualnu disciplinu. U pitanju je bilo samoponiženje, samosakaćenje. Moraće da zaroni u najgnusniju gnusobu. Šta još ima strašnije, šta još ima gadnije? On pomisli na Velikog Brata. Ogromno lice (zato što se stalno viđalo na plakatima uvek se činilo da ima metar u širinu) sa gustim crnim brkovima i očima koje su pratile čoveka, iziđe mu pred oči kao samo od sebe. Koje je njegovo pravo osećanje prema Velikom Bratu?
U hodniku se ču težak bat čizama. Čelična vrata se otvoriše s treskom. U ćeliju uđe O'Brajen. Iza njega je stajao oficir voštana lica i stražari u crnoj uniformi.
"Ustani", reče O'Brajen. "Hodi ovamo."
Vinston stade pred njega. O'Brajen ga dohvati snažnim rukama za ramena i unese mu se u lice.
"Mislio si da me prevariš", reče on. "To ti je bilo glupo. Ispravi se. Pogledaj me u lice."
On zastade, zatim nastavi blažim glasom:
"Oporavljaš se. Intelektualno, s tobom je gotovo sve kako treba. Nisi napredovao jedino emocionalno. Reci mi, Vinstone - i zapamti, bez laži; ti znaš da uvek primećujem laž - reci mi: koje je tvoje pravo osećanje prema Velikom Bratu?"
"Mrzim ga."
"Mrziš ga. Dobro. Znači da je došlo vreme da naučiš i poslednji korak. Moraš zavoleti Velikog Brata. Nije dovoljno da mu se samo pokoravaš; moraš ga voleti."
On pusti Vinstona blago ga gurnuvši prema stražarima.
"Soba sto jedan", reče.
|