7.

     Vinston se probudi očiju punih suza. Džulija se sanjivo okrete pored njega, promrmljavši nešto što je verovatno bilo "Šta je?"
     "Sanjao sam..." poče on, pa se preseče. Bilo je previše komplikovano da bi se moglo iskazati rečima. Pored samog sna, postojalo je i sećanje vezano za njega koje mu se vratilo u pamet u onih nekoliko sekundi posle buđenja.
     On ponovo leže, zatvorenih očiju, još uvek natopljen atmosferom sna. To je bio ogroman, svetao san u kome kao da se ceo njegov život pružao pred njim poput predela u letnje veče posle kiše. Sve se dešavalo u unutrašnjosti staklenog pritiskača, ali površina stakla beše postala nebeski svod, a ispod svoda sve se činilo prepravljeno jasnom mekom svetlošću u kojoj se moglo videti do beskrajnih daljina. Ceo san je bio obuhvaćen - na neki način čak i sadržan - u pokretu ruke koji je učinila njegova majka, a posle trideset godina ona Jevrejka koju je video u žurnalu kako pokušava da zaštiti dečačića od metaka pre nego što ih je helikopter oboje razneo u komade.
     "Znaš li", reče on, "da sam do ovog trenutka verovao da sam ubio svoju majku?"
     "A zašto si je ubio?" upita Džulija, gotovo spavajući.
     "Nisam je ubio. Ne fizički."
     U snu se beše setio trenutaka kad je poslednji put video majku, a nekoliko sekundi pre buđenja bio mu se vratio sav onaj venac sitnih događaja koji su ga okruživali. Posredi je bilo sećanje koje je godinama namerno potiskivao iz glave. U pogledu datuma nije bio siguran, ali kad se to desilo, nije mogao imati više od dvanaest, ako ne i samo deset, godina.
     Otac je pre toga već bio nestao; nije se mogao setiti pre koliko vremena. Jasnije se sećao sulude nemirne atmosfere tog vremana: povremenih uzbuna zbog bombardovanja, skloništa u stanicama metroa, gomila ruševina na sve strane, nerazumljivih objava izlepljenih po uglovima ulica, bandi mladića u košuljama iste boje, ogromnih redova pred pekarama, isprekidane mitraljeske paljbe iz daljine - i iznad svega, činjenice da hrane nikad nije bilo dovoljno. Sećao se dugih popodneva koja je provodio s ostalim dečacima preturajući po kanti za đubre i gomila otpadaka, vadeći listove kupusa, sljuštene kore krompira, ponekad čak i komadiće ustajalog hleba koje su potom pažljivo čistili od pepela; i čekajući da prođu kamioni koji su išli izvesnom određenom maršutom a za koje se znalo da prevoze stočnu hranu; kad su se truckali prelazeći preko neravnina na putu, s njih bi ponekad palo nekoliko komada uljane pogače.
     Kad mu je otac nestao, majka nije pokazala nikakvo iznenađenje ni jaku patnju, ali se iznenada promenila. Činilo se da je izgubila i najmanju trunku volje. Bilo je očigledno, čak i Vinstonu, da je čekala nešto što se mora desiti. Radila je sve što je bilo potrebno - kuvala, prala, krpila, nameštala krevet, ribala pod, čistila kamin - uvek veoma sporo i s čudnim odsustvom suvišnih pokreta, kao voštana lutka koja se kreće sama. Njeno krupno i lepo telo kao da je samo od sebe zapadalo u nepokretnost. Često je satima sedela na krevetu, gotovo nepomično, i ljuljala njegovu mlađu sestricu, sitno, bolešljivo, veoma tiho dete od dve ili tri godine, s licem koje je od iznurenosti izgledalo gotovo majmunsko. Vrlo retko bi uzela Vinstona u naručje; tada bi ga dugo držala privijenog uza se, ne govoreći ni reč. Bilo mu je jasno, i pored malo godina i sebičnosti, da je to neki način povezano sa nikad napomenutim događajem koji tek što se nije desio.
     Sećao se sobe u kojoj su živeli, mračne, zagušljive prostorije s krevetom pokrivenim belom zastirkom koji kao da ju je dopola ispunjavao. Sećao se rešoa na gas koji je stajao u kaminu, i police na kojoj je stojala hrana; a u hodniku ispred vrata bio je umivaonik od pečene gline, koji su koristili stanari nekoliko soba. Sećao se majčinog tela nalik na kip kako se saginje nad rešo da promeša nešto u šerpi. Više od svega sećao se stalne gladi i ogavnih žestokih borbi u vreme jela. Stalno je mučio majku zapitkujući je zašto nema još, vikao je i izdirao se na nju (sećao se čak i tonova svog glasa koji se prerano počeo menjati pa bi ponekad zagrmeo čudnim baritonom), ili žalostivo cmizdrio ne bi li mu dala više nego što mu je pripadalo. Majka je bila potpuno spremna da mu da više nego što mu je pripadalo. Uzimala je zdravo za gotovo da on 'muško', treba da dobije veći deo; no ma koliko mu davala, uvek je tražio još. Pri svakom obroku preklinjala ga je da ne bude sebičan, da ne zaboravi da mu je sestrica gladna i da je i njoj potrebna hrana, ali nije pomagalo. On bi drečao od besa kad bi prestala da mu sipa jelo, pokušavao da joj istrgne šerpu i kutlaču, grabio zalogaje iz sestrinog tanjira. Znao je da će majka i sestra zbog toga gladovati, ali se nije mogao uzdržati; čak je smatrao da ima i pravo na više jela. Činilo mu se da ga razularna glad u želucu opravdava. Između obroka, ako majka ne bi stražarila, stalno je krao iz kukavne zalihe hrane na polici.
     Jednog dana se podelilo sledovanje čokolade, koga nije bilo već nedeljama, ako ne i mesecima. Sasvim se jasno sećao dragocenog komadića čokolade. Na njih troje zapalo je dve unce Unca - 28,35 grama; prim. prev. (u to vreme se još uvek računalo na unce). Bilo je očigledno da je to treblao podeliti na tri jednaka dela. Odjednom, kao da je slušao nekog drugog, Vinston ču sebe kako krupnim i grubim glasom zahteva da mu se da ceo komad. Majka mu reče da ne bude halapljiv. Izrodi se duga, jetka svađa, bez kraja i konca, s uzvicima, moljakanjem, suzama, grdnjama, cenkanjem. Njegova sićušna sestrica, grčevito se držeći za majku obema rukama, sasvim slična majmunčetu, sedela je i posmatrala ga preko njenog ramena krupnim, žalosnim očima. Na kraju majka odlomi tri četvrtine čokolade i dade Vinstonu; preostalu četvrtinu dade njegovoj sestri. Devojčica dohvati čokoladu i tupo se zagleda u nju, možda i ne znajući šta je to. Vinston je jedan trenutak stajao i posmatrao je. Zatim, hitrim skokom, istrže komadić čokolade iz sestrine ručice i izlete na vrata.
     "Vinstone! Vinstone!" povika majka za njim. "Vrati se! Vrati sestri njenu čokoladu!"
     On stade, ali se ne vrati. Majčine brižne oči nisu silazile s njegovog lica. Čak i sad kad je razmišljao o svemu tome, nije znao šta je to što se neposredno zatim desilo. Shvativši da joj je nešto oteto, njegova sestra poče slabašno cvileti. Majka je obavi rukom i steže joj glavicu sebi na grudi. Nešto u tom pokretu govorilo mu je da mu sestrica umire. On se okrete i pobeže niz stepenice, dok mu je čokolada u ruci postajala lepljiva.
     Majku više nije video. Kad je pojeo čokoladu, osetio se malo postiđen i smucao ulicama nekoliko sati, sve dok ga glad nije oterala kući. Kad se vratio, majke nije bilo. U to vreme tako šta je već postajalo normalno. Iz sobe nije nedostajalo ništa sem majke i sestre. Nisu bile ponele ništa od odeće, čak ni majčin kaput. Ni posle toliko godina nije bio siguran da li mu je majka mrtva. Bilo je savršeno moguće da su je oterali u logor za prisilni rad. Što se sestre tiče, mogli su je odvesti, kao i Vinstona, u neku od kolonija za napuštenu decu (zvale su se Vaspitno-popravni centri) koje je postalo potrebno podići posle građanskog rata; ili su je možda poslali u logor zajedno s majkom, ili prosto ostavili negde da umre.
     San mu je još uvek bio jasan u svesti, osobito onaj zakrivljujući, zaštitnički pokret rukom u kome kao da je bio sadržan sav njegov smisao. U sećanju mu se vrati drugi san, koji je sanjao pre dva meseca. U njemu je majka, onako isto kako je sedela na otrcanom krevetu zastrtom belim pokrivačem s detetom koje se čvrsto držalo za nju, sedela u potonulom brodu, duboko ispod njega, i svakog minuta tonula sve dublje, ali još uvek gledala naviše, u njega, kroz sve tamniju vodu.
     On ispriča Džuliji o majčinom nestanku. Ne otvarajući oči, ona se okrete i smesti udobnije.
     "Vidim da si u to vreme bio prava svinja", nerazgovetno reče ona. "Sva deca su svinje."
     "Jeste. Samo u celoj priči je u pitanju to..."
     Po njenom disanju bilo je jasno da je ponovo zapadala u san. Želeo je da može nastaviti priču o majci. Po onome što se sećao o njoj, nije mislio da je ona bila neobična žena, još manje da je bila inteligentna; a ipak je u njoj bilo neke plemenitosti, neke čistote, jednostavno zato što su načela koja je poštovala bila njena lična. Njena osećanja su bila njena sopstvena, i nisu se dala izmeniti dejstvom ičega spoljnog. Ona ne bi ni pomislila da nekoristan čin postaje samim tim i besmislen. Kad čovek voli nekog, onda ga voli, a kad nema da mu da ništa drugo, daje mu bar ljubav. Kad je poslednjeg ostatka čokolade nestalo, majka je ipak zagrlila njegovu sestricu. To nije koristilo, nije menjalo ništa, nije proizvelo još čokolade, nije odagnalo detinju smrt, ni njenu sopstvenu; ali joj se činilo sasvim prirodnim da zagrli svoje dete. Ona žena, izbeglica, u čamcu takođe je pokrila dečačića svojom rukom koja protiv metka nije koristila ništa više no što bi koristio list hartije. Ono strašno što je Partija uradila bilo je u tome što je ubedila ljude da goli impulsi, gola osećanja, ne vrede ništa, a u isto vreme im otela svu moć nad materijalnim svetom. U kandžama Partije, ono što čovek oseća ili ne oseća, što čini ili ne čini, nije predstavljalo doslovno nikakvu razliku. Bilo kako bilo, čovek je nestajao, i više se ni za njega ni za njegove postupke nije čulo. Bio je potpuno izvučen iz toka istorije. A ipak ljudima od pre svega dve generacije to se ne bi činilo od prvenstvene važnosti, zato što nisu ni pokušavali da izmene istoriju. Njima je rukovodio sistem ličnih odanosti koji nisu ni dovodili u pitanje. Važni su bili lični odnosi; neki krajnje beznadežan pokret, jedan zagrljaj, jedna suza, jedna reč samrtniku, mogli su imati vrednosti sami po sebi. Njemu iznenada pade na pamet da su proli još uvek ostali takvi. Oni nisu bili odani jednoj partiji, ni jednoj zemlji, ni jednoj ideji; bili su odani jedan drugom. Prvi put u životu, ne prezre prole niti pomisli o njima samo kao o nepokretnoj masi koja će jednog dana oživeti i preporoditi svet. Proli su ostali ljudi. Nisu otvrdnuli u duši. Držali su se primitivnih emocija koje je on morao da ponovo uči sa svesnim naporom. Misleći te misli, on se seti, bez očigledne veze, kako je pre nekoliko nedelja video odsečenu šaku kako leži na ulici i gurnuo je nogom u kanal kao da je koren kupusa.
     "Proli su ljudska bića", reče on naglas. "Mi nismo."
     "Zašto?" upita Džulija, koja se beše ponovo probudila.
     On malo razmisli. "Da li ti je nekad palo na pamet", reče "da bi najpametnije uradili da jednostavno iziđemo odavde pre nego što bude kasno i da se više nikad ne vidimo?"
     "Jeste, dragi, nekoliko puta. Ali ipak neću."
     "Dosad smo imali sreće", reče on, "ali to ne može trajati još dugo. Ti si mlada. Izgledaš normalna i bezgrešna. Ako se budeš čuvala ljudi kao što sam ja, mogla bi ostati živa još pedeset godina."
     "Ne. Sve sam ja to preturila u glavi. Šta ti radiš, to ću i ja. I ne budi tako malodušan. Ja sam dosta vešta u tome da ostanem živa."
     "Možda ćemo biti zajedno još šest meseci - godinu dana - ne možemo znati koliko. Na kraju će nas svakako razdvojiti. Shvataš li koliko ćemo potpuno biti sami? Kad nas uhvate, nećemo moći ništa, doslovno ništa, da učinimo jedno za drugo. Ako priznam, streljaće te; ako odbijem da priznam, opet će te streljati. Ništa što bih mogao reći, ili se uzdržati da kažem, neće moći da odloži tvoju smrt ni za pet minuta. Neću znati za tebe ni da li si živa ili mrtva; ni ti za mene. Bićemo potpuno nemoćni u svakom pogledu. Jedino što će biti važno to je da ne izdamo jedno drugo, mada ni to neće značiti baš ništa."
     "Ako misliš na priznavanje", reče ona, "tu nema greške, priznaćemo. Svi priznaju, uvek. Tu se ne može ništa. Muče te."
     "Ne mislim to. Priznati ne znači izdati. Šta se kaže i uradi nije važno: važno je samo šta se oseća. Ako bi me naterali da te prestanem voleti - to bi bila prava izdaja."
     Ona razmisli o tome. "To ne mogu", reče najzad. "To jedino ne mogu. Mogu te naterati da u to veruješ. U dušu ne mogu da uđu."
     "Ne", reče on s malo više nade, "ne; to je sasvim tačno. U dušu ne mogu da uđu. ako možeš i dalje osećati da vredi ostati čovek makar to ne dalo nikakvih rezultata, onda si pobedio ti njih."
     On pomisli o telekranu i njegovom nikad nezaspalom uvu. Mogu te špijunirati dan i noć, ali ako ostaneš priseban, još uvek ih možeš nadmudriti. Uza svu svoju veštinu, još uvek nisu pronašli načina da čitaju ljudske misli. Možda je to manje istina kad se čovek nađe u njihovim rukama. Šta se dešavalo u unutrašnjosti. Ministarstva ljubavi nije se znalo, ali se moglo pogoditi: mučenja, droge, osetljivi instrumenti koji registruju nervne reakcije, postepeno iznurivanje besanicom, samoćom i upornim ispitivanjem. U svakom slučaju, činjenice je bilo nemoguće sakriti. Do njih su mogli doći istragom ili iscediti iz samog čoveka mučenjem. Ali ako cilj nije ostati živ nego ostati čovek, kakvu to razliku na kraju čini? Osećanja ti ne mogu izmeniti; najzad, ne možeš ih izmeniti ni sam, sve i da hoćeš. Mogu da iznesu na svetlo, do najsitnijih detalja, sve što si uradio, rekao i pomislio; ali sama duša, čiji su postupci i samom tebi nejasni, ostaje neosvojiva.