2.

     Stavljajući ruku na kvaku, Vinston vide da je ostavio dnevnik otvoren na stolu. Po njemu je pisalo DOLE VELIKI BRAT, slovima koja su se skoro mogla pročitati sa drugog kraja sobe. Nezamisliva glupost! No on shvati da čak ni u onom paničnom strahu nije hteo da umrlja lepi glatki papir zatvorivši svesku dok je mastilo još bilo mokro.
     Udahnu duboko i otvori vrata. Smesta ga obli topao talas olakšanja. Pred vratima je stajala bezbojna žena zgnječenog izgleda, raščupane kose i naborana lica.
     "Ovaj, druže", poče ona beživotnim cviljavim glasom "čula sam vas kako ulazite. Da l' biste pošli do nas da vidite šta nam je sa lavaboom u kuhinji. Nešto se zapušilo, pa..."
     To je bila gospođa Parsons, žena Vinstonovog suseda sa istog sprata (Reč gospođa Partija nije sasvim odobravala - svakoga je trebalo zvati druže ili drugarice - ali za neke žene čovek ju je upotrebljavao instinktivno.) Imala je oko trideset godina, ali je izgledala mnogo starija. Dobijao se utisak da u borama na njenom licu ima prašine. Vinston pođe za njom kroz hodnik. Te amaterske opravke bile su skoro svakodnevna glavobolja. Stambena zgrada Pobeda bila je stara, sagrađena negde oko 1930. godine, i sva se raspadala. Sa tavanica i zidova večito se krunio malter, cevi su pucale po svakom jačem mrazu, krov je prokišnjavao kad god je bilo snega, centralno grejanje je radilo samo sa pola snage kad nije bilo potpuno isključeno radi štednje. Opravke, sem onoga što je čovek mogao da uradi sam, trebalo je da odobre neki daleki odbori koji su bili u stanju da jedno obično nameštanje stakla na prozor rešavaju po dve godine.
     "Naravno, ja samo zato što Tom nije kod kuće", nevezano reče gospođa Parsons.
     Stan Parsonsovih bio je veći od Vinstonovog i zapušten na drugi način. Sve u njemu se činilo stučeno, izgaženo, kao da je u stanu nedavno boravila kakva velika i ratoborna životinja. Delovi opreme za razne igre - štapovi za hokej, sportskih gaćica izvrnutih naopako - ležali su razbacani na podu, a na stolu su u neredu stajali prljavi sudovi i sveske za domaće zadatke sa magarećim ušima. Na zidovima su visile skerletne zastavice Omladine i Špijuna, i ogroman plakat sa likom Velikog Brata. Osećao se uobičajeni miris kuvanog kupusa, zajednički celoj zgradi, no kroz njega se probijao oštriji zadah znoja, i to - osećao se iz prve, mada bi teško bilo objasniti kako - znoja nekog ko je trenutno odsutan. U drugoj sobi neko je pokušavao da na češlju i toalet-papiru prati vojnu muziku koja je i dalje izvirala iz telekrana.
     "Deca", reče gospođa Parsons bacivši polubojažljiv pogled na vrata. "Danas su ceo dan bila unutra. I naravno..."
     Imala je naviku da svoje rečenice prekida na polovini. Kuhinjski lavabo je bio skoro do vrha pun prljave zelenkaste vode koja je gore nego ikada smrdela na kupus. Vinston kleče i ispita koleno odvodne cevi. Nije voleo da radi rukama; nije voleo ni da se saginje, pošto je time uvek reskirao napade kašlja. Gospođa Parsons je stajala i bespomoćno posmatrala.
     "Naravno, da je Tom kod kuće, popravio bi ga začas", reče ona. "On to voli. Vešt je on u tim poslovima."
     Parsons je bio Vinstonov kolega u Ministarstvu istine, debeljušan ali energičan čovek, glup do te mere da je to paralisalo, gomila imbecilnih oduševljenja - jedan od onih potpuno predanih, odanih teglećih konja na kojima je, daleko više nego na Policiji misli, počivala stabilnost Partije. Čovek od trideset pet godina, on je upravo bio napustio, preko volje, Omladinu, a pre nego što je prešao u Omladinu, bio je uspeo da u Špijunima ostane godinu dana preko gornje granice. U Ministarstvu je radio na nekom podređenom položaju za koji se nije tražila inteligencija, ali, s druge strane, bio je vodeća ličnost u Sportskoj sekciji i svim ostalim sekcijama koje su se bavile organizovanjem kolektivnih izleta, spontanih demonstracija, kampanja štednje, i dobrovoljnih aktivnosti uopšte. Imao je običaj da s tihim ponosom objavi, između dva dima na luli, da se u Domu kulture i odmora pojavljivao svako veče za poslednje četiri godine. Zagušljiv zadah znoja, svojevrsno nehotično svedočanstvo o životu ispunjenom fizičkim naporima, pratio ga je svuda, i zadržavao se čak i pošto bi on otišao.
     "Imate li francuski ključ?" reče Vinston, čačkajući oko zavrtnja na kolenu cevi.
     "Francuski ključ", reče gospođa Parsons, smesta se pretvorivši u beskičmenjaka. "Ne znam, pravo da vam kažem. Možda deca..."
     Začu se topot dubokih cipela i još jedan pisak na češlju, i u sobu lupiše deca. Gospođa Parsons donese francuski ključ. Vinston ispusti vodu i sa gađenjem izvuče gomilu uvaljanih dlaka iz kose koja je bila zapušila cev. Opra prste, koliko je mogao, hladnom vodom iz slavine i vrati se u drugu sobu.
     "Ruke uvis!" uzviknu divljačan glas.
     Iza stola beše iskrnuo lepuškast devetogodišnji dečačić, mrka lica i pretio mu igračkom-automatskim pištoljem, dok je njegova sestrica, oko dve godine mlađa, ponavljala isti pokret držeći u ruci komad drveta. Oboje su imali na sebi kratke plave pantalone, sive košulje i crvene marame: uniformu Špijuna. Vinston diže ruke iznad glave, ali sa nelagodnim osećanjem - toliko je dečakovo držanje bilo zlo - da u pitanju nije samo dečja igra.
     "Ti si izdajnik!" dreknu dečko. "Ti si zlomislitelj! Ti si evroazijski špijun! Ubiću te, ispariću te, baciću te u rudnik soli!"
     Odjednom se oboje zaskakaše oko njega, uzvikujući "Izdajniče!" i "Zlomislitelju!" pri čemu je devojčica podražavala svaki bratovljev pokret. To je pomalo i zastrašivalo; bilo je nalik na igru tigrića koji će uskoro porasti i postati tigrovi ljudožderi. U dečakovim očima videla se neka proračunata krvožednost, neka sasvim očigledna želja da udari ili šutne Vinstona, i svest da je maltene dovoljno odrastao da to i uradi. Dobro je što pištolj nije pravi, pomisli Vinston.
     Oči gospođe Parsons su nervozno skakale od Vinstona na decu i natrag. U jačoj svetlosti dnevne sobe, on s radoznalošću vide da joj u borama lica zaista ima prašine.
     "Toliko su nemirni", reče ona. "Krivo im je što nisu išli da vide vešanje, eto šta je. Ja nisam mogla da ih povedem, imala sam posla, a Tom se neće vratiti na vreme iz kancelarije."
     "A zašto ne možemo da gledamo vešanje?" gromoglasno zaurla dečak.
     "'Oću da vidim vešanje! 'Oću da vidim vešanje!" poče da ponavlja devojčica, skakućući i dalje.
     Vinston se seti da je te večeri u Hajd parku trebalo da bude vešanje nekih evroazijskih zarobljenika proglašenih krivim za ratne zločine. To se dešavalo otprilike jednom mesečno, i predstavljalo omiljeni spektakl. Deca su uvek tražila od roditelja da ih tamo vode. On se oprosti od gospođe Parsons i pođe vratima. No nije prešao ni šest koraka niz hodnik kada ga sa zaslepljujućim bolom, nešto udari u potiljak. Učini mu se da mu je neko zario u meso crveno usijanu žicu. On se okrete, taman na vreme da vidi gospođu Parsons kako vuče sina u kuću, dok je dečak stavljao praćku u džep.
     "Goldštajne!" razdra se ovaj dok su se vrata zatvarala pred njim. No Vinstona najdublje pogodi izraz bespomoćnog straha na sivkastom licu dečakove majke.
     Vrativši se u stan, on hitro prođe pored telekrana i ponovo sede za sto, i dalje trljajući vrat. Muzika iz telekrana beše prestala. Umesto nje je odsečan, vojnički glas čitao, sa nekim brutalnim uživanjem, opis naoružanja na novoj Plovećoj tvrđavi koja je upravo bila usidrena između Islanda i Farskih ostrva.
     S ovakvom decom, pomisli on, ta jadna žena mora biti da živi u večitom strahu. Još godinu-dve, i oni će je posmatrati dan i noć ne bi li naišli na kakav trag ideološke neispravnosti. Skoro sva deca su bila isto tako nemoguća. Najgore je od svega bilo to što su ih organizacije kao što su Špijuni sistematski pretvarale u nepokorne divljačiće, a ipak nisu u njima proizvodili nikakvu sklonost da se pobune protiv partijske discipline. Naprotiv, ona su obožavala Partiju i sve što je bilo s njom u vezi. Pesme, procesije, zastavice, izleti, vežbe sa drvenim puškama, izvikivanje parola, obožavanje Velikog Brata - sve je to za njih bila veličanstvena igra. Sva njihova mržnja i žestina bili su okrenuti upolje, protiv neprijatelja države, protiv stranaca, izdajnika, sabotera, zlomislitelja. Bilo je skoro normalno da se ljudi iznad tridesete godine plaše svoje sopstvene dece. I to s dobrim razlogom, jer retko bi prošla nedelja dana a da Tajms ne donese noticu o tome kako je neko podlo malo njuškalo - obično se upotrebljavao izraz dete-heroj - prisluškivalo i čulo kakvu kompromitujuću primedbu i prijavilo roditelje Policiji misli.
     Bol od zrna iz praćke beše prošao. On preko volje uze pero, pitajući se da li može smisliti još nešto što bi mogao uneti u dnevnik. Odjednom se ponovo setio O'Brajena.
     Pre nekoliko godina - koliko? sigurno sedam - sanjao je da prolazi kroz sobu u potpunom mraku. Tada mu je neko ko je sedeo postrani rekao dok je Vinston prolazio pored njega: "Srešćemo se tamo gde nema mraka." To je bilo rečeno vrlo tiho, skoro uzgred - kao konstatacija, ne kao naređenje. On je produžio ne zaustavljajući se. Čudno je bilo to što u tom trenutku, u snu, te reči nisu na njega ostavile neki osobit utisak. Počele su da dobijaju značenje tek kasnije, i postepeno. Sad se nije mogao setiti da li je pre ili posle tog sna prvi put video O'Brajena; nije se mogao ni setiti kad je prvi put prepoznao glas kao O'Brajenov. No bilo kako bilo, prepoznao ga jeste. O'Brajen je bio taj koji mu se obratio iz mraka.
     Vinston nikad nije mogao da sa sigurnošću zaključi - biti siguran bilo je nemoguće čak i posle jutrošnjeg miga - da li mu je O'Brajen prijatelj ili neprijatelj. Između njih je postojala veza razumevanja, važnija nego simpatija ili osećanje pripadnosti istoj stranci. 'Srešćemo se tamo gde nema mraka', beše rekao O'Brajen. Vinston nije znao šta to znači; znao je samo da će se to na ovaj ili onaj način ostvariti.
     Glas sa telekrana zastade za trenutak. Trubni znak, lep i jasan, proplovi ustajalim vazduhom. Hrapav glas, nastavi:
     "Pažnja, pažnja! Ovog trenutka smo dobil fleš vest sa malbarskog fronta. Naše snage u Južnoj Indiji postigle su veličanstvenu pobedu. Ovlašćen sam da objavim da će ova pobeda, o kojoj sledi izveštaj, verovatno privesti rat kraju. Evo izveštaja..."
     Loše vesti, pomisli Vinston. I naravno, posle brutalnog opisa pobede nad evroazijskom vojskom, sa stravično visokim brojem ubijenih i zarobljenih, naiđe obaveštenje da će od sledeće nedelje sledovanje čokolade biti smanjeno na trideset grama na dvadeset.
     Vinston ponovo podrignu. Džin je isparavao, ostavljajući za sobom osećanje praznine i bezvoljnosti. Sa telekrana - možda da proslavi pobedu, možda da nadjača pomisao na izgubljenu čokoladu - grunu himna. Na to se moralo stati mirno. Ali, on je u svom trenutnom položaju bio nevidljiv.
     Himna se povuče pred lakšom muzikom. Vinston ode do prozora, okrenut leđima telekranu. Dan je i dalje bio vedar i hladan. Negde u daljini eksplodira raketna bomba s tupim treskom koji se odbijao od zidova. U to vreme ih je na London padalo dvadeset do trideset nedeljno.
     Dole, na ulici, vetar je mahao zacepljenim plakatom gore-dole, te se reč ENGLSOC na mahove pojavljivala i nestajala. Englsoc. Sveti princip Englsoca. Novogovor, dvosmisao, menjanje prošlosti. On se osećao kao da luta po šumama na morskom dnu, izgubljen u čudovišnom svetu u kome je on sam bio čudovište. Bio je sam. Prošlost je bila mrtva, budućnost nezamisliva. S kakvom je sigurnošću mogao reći da je i jedno trenutno živo ljudsko biće na njegovoj strani? I na koji način znati da vladavina Partije neće potrajati zauvek? Kao odgovor, vratiše mu se tri parole na beloj fasadi Ministarstva istine:

     RAT JE MIR
     SLOBODA JE ROPSTVO
     NEZNANJE JE MOĆ

     On izvadi iz džepa novčić od dvadeset pet centi. Tu su, takođe, sitnim slovima, bile ispisane te iste parole; s druge strane je bila glava Velikog Brata. Njegove oči su, čak i sa novčića, pratile čoveka. Na novcu, na markama, na koricama knjiga, na zastavicama, na plakatima i na kutijama za cigarete - svuda. Uvek te oči koje posmatraju i glas koji obavija. Bio čovek budan ili spavao, radio ili jeo, u kući ili van kuće, u kupatilu ili u krevetu - izbeći se nije moglo. Niko nije imao ništa svoje do onih nekoliko kubnih centimetara u lobanji.
     Sunce beše odmaklo svojim putem, i hiljade prozora na Ministarstvu istine, sad kad svetlost nije bila u njih, izgledali su mrko i odbojno, kao puškarnice na tvrđavi. Pred ogromnim piramidalnim oblikom Vinstonu zadrhta srce. Zgrada je bila previše jaka, nije se mogla zauzeti na juriš. Ne bi je srušilo ni hiljadu raketnih bombi. On se ponovo upita za koga piše dnevnik. Za budućnost, za prošlost - za neko zamišljeno doba. A pred njim nije stajala smrt nego uništenje. Dnevnik će biti pretvoren u prah i pepeo, a on sam u paru. Jedino će Policija misli pročitati šta je napisao, pre nego što zbrišu dnevnik iz postojanja i iz sećanja. Kako se obratiti budućnosti kad ni trag čoveka, čak ni bezimena reč nažvrljana na komadu papira neće moći da fizički preživi?
     Sa telekrana izbi četrnaest. Morao je da ode za deset minuta. Morao se vratiti na posao u četrnaest i trideset.
     Izbijanje sata mu začudo dade snage. Više nije bio samotna utvara što izgovara istinu koju niko nikad neće čuti. No dokle god ju je izgovarao, trajnost je na neki nejasan način bila obezbeđena. Nasleđe čovekovo se ne prenosi saopštavanjem svojih misli nego čuvanjem duhovnog zdravlja. On se vrati do stola, umoči pero u mastilo i napisa:

     Budućnosti ili prošlosti, vremenu u kome je misao slobodna, u kome se ljudi razlikuju među sobom i ne žive usamljeni - vremenu u kome postoji istina i u kome se ono što je učinjeno ne može povući:
     Iz doba jednoobraznosti, iz doba samoće, iz doba Velikog Brata, iz doba dvomisli - pozdravi!

     Ja sam već mrtav, pomisli on. Učini mu se da je tek sada, sad kad je počinjao bivati sposoban da uobliči svoje misli, tek sad preduzeo odlučujući korak. Posledice svakog čina sadržane su u samom činu. On napisa:

     Zlomisao ne povlači sobom smrt: zlomisao JESTE smrt.

     Sad kad je shvatio sebe kao mrtvaca, postalo je važno održati se što duže u životu. Dva prsta desne ruke bila su mu umrljana mastilom. Upravo takve sitnice izdaju. Neko nadobudno njuškalo u Ministarstvu (verovatno kakva žena: ona sa pepeljastom kosom ili ona crnomanjasta iz odeljenja za prozu) moglo bi se čuditi zašto je pisao za vreme prekida za ručak, zašto je upotrebljavao staromodno pero, šta je to pisao - i onda kazati reč-dve na odgovarajućem mestu. On ode u kupatilo i pažljivo opra mastilo oštrim mrkim sapunom koji je strugao kožu kao šmirglpapir te tako bio pogodan za tu svrhu.
     Zatim stavi dnevnik u fioku. Bilo je sasvim beskorisno pomišljati da ga sakrije, no mogao je bar da ustanovi da li je otkriven ili ne. Dlačica zataknuta među listovima bila bi previše očigledna. Vrhom prsta, on podiže jedno prepoznatljivo beličasto zrnce prašine i stavi ga u kraj korica, odakle bi moralo spasti ako bi ko pokrenuo knjigu.