5.
U svakoj fazi svog zatočeništva znao je, ili mu se činilo da zna, na kom se mestu te zgrade bez prozora nalazi. Verovatno je bilo malih razlika u vazdušnom pritisku. Ćelije gde su ga stražari tukli bile su pod zemljom. Soba u kojoj ga je O'Brajen saslušavo bila je visoko, blizu krova. Ova prostorija je bila mnogo metara pod zemljom, na najdubljem mestu dokle se može doći.
Bila je veća od skoro svih ostalih ćelija u kojima je bio. No on je jedva i primećivao okolinu. Primetio je jedino da su pravo ispred njega bila dva stočića, oba pokrivena zelenom čojom. Jedan je bio na svega metar-dva ispred njega, a drugi nešto dalje, blizu vrata. Bio je u sedećem stavu privezan za stolicu tako čvrsto da nije mogao pokrenuti ništa, čak ni glavu. Glavu mu je otpozadi nešto stezalo tako da je morao gledati pravo preda se.
Za trenutak je bio sam, zatim se vrata otvoriše i O'Brajen uđe.
"Jednom si me pitao", reče O'Brajen, "šta je u sobi sto jedan. Ja sam ti rekao da odgovor znaš i sam. Svi znaju. U sobi sto jedna je najgora stvar na svetu."
Vrata se ponovo otvoriše. Uđe stražar koji je nosio nešto od žice, neku kutiju ili korpu. On je stavio na udaljeniji sto. Od O'Brajena Vinston nije mogao da vidi šta je to.
"Najgora stvar na svetu", reče O'Brajen, "varira zavisno od jedinke. Za nekog je to biti živ zakopan, za drugog biti spaljen, ili udaviti se, ili biti nabijen na kolac, ili pedeset drugih smrti. Ima slučajeva kad je najgora stvar na svetu nešto sasvim beznačajno, čak ni ne smrtonosno."
On se beše malo pomerio u stranu tako da je Vinston mogao bolje videti onaj predmet na stolu. To je bio četvrtasti kavez od žice, s ručicom nešto nalik na mačevalačku masku, s udubljenom stranom napolju. Iako je kavez ležao tri-četiri metra od njega, Vinston vide da je uzdužnom pregradom podeljen na dvoje, i da se u svakom odeljku nalazi po jedan stvor. To su bili pacovi.
"U tvom slučaju", reče O'Brajen, "najgora stvar na svetu su pacovi."
Još čim je video kavez, kroz Vinstona je prošla neka jeza predosećanja, neki strah od neznano čega. No tog trenutka mu najednom postade jasno šta znači onaj maskoliki deo. Utroba kao da mu se pretvori u vodu.
"Ne možete!" kriknu on visokim, napuklim glasom. "Ne biste valjda! Ne biste valjda! Pa to je nemoguće."
"Da li se sećaš", reče O'Brajen, "trenutka panike koji ti je dolazio u snovima? Ispred tebe je bio zid mraka, a u ušima ti je bučalo. S druge strane zida nalazilo se nešto užasno. Znao si da znaš šta je to, ali se nisi usuđivao da mu pogledaš u oči. S druge strane zida su se nalazili pacovi."
"O'Brajene!" reče Vinston naprežući se da ovlada svojim glasom. "Vi znate da to nije potrebno. Šta tražite od mene?"
O'Brajen mu ne dade neposredan odgovor. Najzad progovori, onako učiteljski kako je ponekad imao običaj. Gledao je zamišljeno nekud u daljinu, kao da se obraća publici iza Vinstonovih leđa.
"Sam po sebi", reče on, "bol nije uvek dovoljan. Ima situacija u kojima se čovek odupire bolu, čak i dok ne izdahne. Ali za svakog postoji nešto neizdržljivo - nešto o čemu se ne može ni misliti. To nema veze sa hrabrošću i kukavičlukom. Čovek koji pada s neke visine nije kukavica ako se u padu uhvati za uže. Čovek koji izranja iz duboke vode nije kukavica ako napuni pluća vazduhom. To je jednostavno instinkt koji se ne može uništiti. Isti je slučaj s pacovima. Za tebe, oni su neizdržljivi. Oni predstavljaju oblik pritiska kome se ne možeš odupreti, čak i kad bi hteo. Stoga ćeš učiniti ono što se od tebe traži."
"Ali šta, šta? Kako ću to učiniti ako ne znam šta je?"
O'Brajen podiže kavez i premesti ga na bliži sto, spustivši ga pažljivo na čoju. Vinstonu zapišta krv u ušima. Imao je osećanje da sedi u potpunoj usamljenosti. Nalazio se usred ogromne puste ravnice, ravne pustinje natopljene suncem, preko koje su mu svi zvuci dolazili iz neizmernih daljina. No ipak je kavez s pacovima bio nepuna dva metra od njega. Pacovi su bili ogromni. Bili su u onom dobu kad im njuška postaje tupa i krvožedna a krzno prelazi iz sive boje u mrku.
"Iako je glodar", reče O'Brajen, još uvek se obraćajući nevidljivoj publici, "pacov je mesožder. To znaš. Čuo si šta se dešava u siromašnim četvrtima ovog grada. Ima ulica gde žene ne smeju da ostave malo dete samo u kući, Čak ni na nekoliko minuta, jer bi ga inače pacovi svakako napali. U vrlo kratkom roku oglodali bi ga do kostiju. Oni takođe napadaju bolesnike i samrtnike. Sa začuđujućom inteligencijom raspoznaju koji se ljudi ne mogu braniti."
Iz kaveza se začu žestoka cika. Vinstonu se učini da dopire izdaleka. Pacovi su se tukli; pokušavali su da se dohvate jedno drugog kroz pregradu. On ču i duboko očajničko stenjanje. Učini mu se da i ono dolazi odnekud van njega.
O'Brajen podiže kavez i u istom trenutku pritisnu nešto na njemu. Nešto školjocnu. Vinston se izbezumljeno napreže da se otrgne sa stolice. Nije vredelo: svaki deo tela, čak i glava, bili su čvrsto stegnuti. O'Brajen primače kavez na nepun metar od Vinstonovog lica.
"Pritisnuo sam prvu polugu", reče on. "Konstrukcija ovog kaveza ti je jasna. Maska će ti naleći na lice, ne ostavljajući nikakav izlaz. Kad pritisnem ovu drugu polugu, vrata kaveza će se podići. Izgladnele životinje će izleteti kao meci. Jesi li kad video pacova u skoku? Naleteće ti na lice i odmah zagristi u njega. Neki put idu pravo na oči. Neki put progrizu kroz obraze i navale na jezik."
Kavez se primicao; već je bio sasvim blizu. Vinston ču niz oštrih krika koji kao da su dolazili iz vazduha iznad njegove glave. Ipak se žestoko borio protiv panike. Smisliti, smisliti nešto makar u preostalom deliću sekunde - jedina nada je bila u tome. Odjednom ga po nozdrvama udari odvratan ustajao zadah životinja. U njemu se uskomeša mučnina; on se gotovo onesvesti. Sve se bilo pomračilo. Za trenutak je bio izvan sebe, životinja koja urla. No ipak izroni iz mraka grčevito se držeći jedne misli. Može se spasiti na jedan jedini način. Mora podmetnuti neko drugo ljudsko biće, telo nekog drugog ljudskog bića, između sebe i pacova.
Krug maske je već bio toliko blizu da se od njega nije videlo više ništa. Vratanca od žice bila su mu na svega dva-tri pedlja od lica. Pacovi su znali šta se sprema. Jedan je poskakivao, a drugi, stari olinjali deda iz kanalizacije, stajao uspravno, stežući ružičastim šapama šipke kaveza, i krvožedno njuškao. Vinston vide brkove i žute zube. Ponovo ga zahvati crna panika. Bio je slep, bespomoćan, bez misli.
"To je bila uobičajena kazna u vreme kineskog carstva." reče O'Brajen, didaktički kao i pre.
Maska mu se navlačila na lice. Žica mu se očeša o obraz. A onda - ne, to nije bilo olakšanje, samo nada, sićušan komadić nade. Prekasno, možda prekasno. No on beše najednom shvatio da na celom svetu postoji samo jedno biće na koje može da prenese svoju kaznu - jedno jedino telo koje može da gurne između sebe i pacova. I poče izbezumljeno urlati, ponavljati iz sveg glasa:
"Džuliji! Džuliji! Ne meni! Džuliji! Svejedno mi je šta ćete joj! Iskidajte joj lice, oderite je do kostiju. Ne meni! Džuliji! Ne meni!"
Padao je unazad, u neizmerne dubine, sve dalje od pacova. Još uvek je bio privezan za stolicu, ali beše propao kroz pod, kroz zidove zgrade, kroz zemlju, kroz okeane, kroz atmosferu, u vasionu, u međuzvezdani prostor - sve dalje, dalje, dalje od pacova. Bio je udaljen neznano koliko svetlosnih godina, ali O'Brajen je i dalje stajao uz njega. Još uvek je osećao hladnoću žice na obrazu. Ali kroz tamu koja ga je obavijala on ču još jedno metalno školjocanje. Znao je da su se vratanca zatvorila a ne otvorila.
|