PRINCIPI NOVOGOVORA

     Novogovor je bio zvanični jezik Okeanije, stvoren da bi zadovoljio ideološke potrebe englsoca, ili engleskog socijalizma. Godine 1984. još nije postojao niko ko je upotrebljavao, bilo usmeno bilo pismeno, Novogovor kao svoje jedino sredstvo opštenja. Novogovorom su bili pisani uvodnici u Tajmsu, no oni su predstavljali fours de force, koje je mogao obaviti samo specijalist. Očekivalo se da će Novogovor konačno zameniti Starogovor (ili standardni engleski, kako bismo ga mi nazvali) otprilike do 2050. godine. U međuvremenu je on sve više osvajao, s tim što su članovi Partije nastojali da sve češće upotrebljavaju novogovorske reči i gramatičke konstrukcije u svakodnevnom govoru. Verzija koja je bila u upotrebi 1984. godine i sistematizovana u devetom i desetom izdanju Rečnika novogovora, bila je privremena; sadržala je veliki broj suvišnih reči i arhaičnih oblika koje je kasnije trebalo izbaciti. Mi ćemo se ovde baviti konačnom, usavršenom verzijom, sistematizovanom u jedanaestom izdanju Rečnika.
     Svrha Novogovora je bila ne da samo da sredstvo kojim bi se izražavala filozofija i duhovne navike sledbenika englsoca nego da onemogući sve ostale načine mišljenja. Namera je bila da, kad Novogovor bude prihvaćen jednom zauvek a Starogovor zaboravljen, svaka jeretička misao - to jest, misao koja bi bila u neskladu s principima englsoca - bude doslovno nepomisliva, bar u onoj meri u kojoj zavisi od reči. Rečnik Novogovora je bio sastavljen tako da da tačan i često veoma suptilan izraz svakom značenju koje bi član Partije legitimno želeo da prenese sagovorniku ili čitaocu, isključujući pri tom sva druga značenja kao i mogućnost da se do njih dođe posrednim putem. To se postizalo delimično izmišljanjem novih reči, no pre svega izbacivanjem nepoželjnih reči i uklanjanjem neortodoksnih značenja iz preostalih reči; čak uklanjanjem svih sekundarnih značenja ukoliko je moguće. Navešćemo jedan primer. Reč slobodan je postojala i u Novogovoru, ali se mogla upotrebiti samo u rečenicama kao što su 'Ovo sedište je slobodno' ili 'Biću tako slobodan da vas zamolim za jedan žilet'. U starom smislu 'politički slobodan' ili 'intelektualno slobodan' nije se mogla upotrebiti, pošto politička i intelektualna sloboda više nisu postojale ni kao pojmovi, zbog čega su nužno bile bezimene. Sasvim nevezano s izbacivanjem jeretičkih reči, sužavanje rečnika je bilo samo sebi cilj; nijednoj reči koja nije bila neophodna nije se dopuštalo da ostane u životu. Novogovor je bio zamišljen ne da proširi nego da suzi krug pojmova dostupnih ljudskoj misli, i toj svrsi je posredno koristilo smanjivanje broja reči na minimum.
     Novogovor se zasnivao na engleskom jeziku kakav poznajemo danas, mada bi mnoge rečenice Novogovora, čak i kad ne bi sadržale novogovorne reči, bile jedva razumljive današnjem čitaocu koji govori engleski. Novogovorske reči bile su podeljene u tri posebne kategorije, poznate kao rečnik A, rečnik B (ili kombinovane reči) i rečnik C. Biće jednostavnije govoriti o svakoj kategoriji posebno, no gramatičke osobenosti jezika ćemo razmotriti u odeljku posvećenom rečniku A, pošto za sve tri kategorije važe ista pravila.

     Rečnik A. Rečnik A se sastojao od reči potrebnih u svakodnevnim stvarima - jelu, piću, radu, oblačenju, penjanju i silaženju po stepenicama, vožnji u vozilima, obrađivanju vrta, kuvanju i slično. Sastojao se gotovo u potpunosti od reči koje već imamo - udariti, trčati, pas, drvo, kuća, njiva - ali u poređenju s današnjim engleskim rečnikom njihov broj je bio izvanredno mali, dok su im značenja bila određena daleko strože. Sve dvosmislenosti i nijanse značenja bile su istrebljene. U onoj meri u kojoj je to uopšte moguće, novogovorska reč iz ove kategorije nije bila ništa drugo do jedan staccato zvuk koji izražava jedan jedini jasno razumljiv pojam. Rečnik A bi bilo nemoguće upotrebiti u književnosti ili u diskusiji o politici ili filozofiji. Njegova svrha je bila da izražava jedinstvene, celishodne misli, koje su se obično ticale konkretnih predmeta ili fizičkih dela.
     Gramatika Novogovora imala je dve jasno izražene osobenosti. Prva je bila gotovo potpuna univerzalnost svih vrsta reči. Svaka reč (u principu je to važilo i za vrlo apstraktne reči kao što su ako ili kad) mogla se upotrebiti i kao glagol, i kao imenica, i kao pridev, i kao prilog. Između imeničnog i glagolskog oblika, ukoliko su poticali od istog korena, nije bilo nikakve razlike. Ovo pravilo je samo po sebi uništilo veliki broj arhaičnih oblika. Reč misliti, na primer, u Novogovoru nije postojala. Njeno mesto zauzimala je reč misao, koja je služila i kao glagol i kao imenica. Ovde se nije primenjivao nikakav etimološki princip: u nekim slučajevima je zadržavan prvobitni imenički oblik, a u nekim glagolski. Čak i kad glagol i imenica srodnog značenja nisu bili etimološki povezani, često se iz jezika izbacivalo bilo jedno bilo drugo. Reč seći, na primer, nije postojala; njeno značenje je sadržala reč nož, koja se upotrebljavala i kao glagol i kao imenica. Pridevi, uvek srednjeg roda, obrazovali su se dodavanjem nastavka -asto imenici (koja je istovremeno bila i glagol), a prilozi dodavanjem nastavka -sno. Tako je, na primer, brzinasto značilo 'brz', a brzinosno značilo 'brzo'. Neki od naših današnjih prideva - dobar, jak, velik, crn, mek - upotrebljavali su se i u Novogovoru, ali njihov broj je bio veoma mali. Za njima se osećala slaba potreba, jer se skoro svaki pridev mogao izvesti dodavanjem nastavka -asto. Nijedan od današnjih priloga nije se zadržao, sem onih koji se već završavaju na -sno. Prilog blizu na primer, glasio je blizinosno.
     Sem toga, suprotnost svakoj reči - ovo je takođe, u principu, važilo za sve vrste reči - izvodila se dodavanjem prefiksa ne-, a pojačavanje dodavanjem prefiksa više-, ili , za još pojačanije oblike, dvaputviše-. Tako je, na primer, nehladno značilo topao, (topla, toplo) dok je više hladno značilo vrlo hladan, a dvaputviše hladno 'izuzetno hladan'. Takođe je bilo moguće, kao i u današnjem engleskom menjati gotovo svaku reč dodavanjem predmetaka, pre-, po-, uz-, pod-, itd. Ovim načinima bilo je moguće drastično smanjiti broj reči. Postojanje prideva dobar, na primer, činilo je izlišnim pridev loš, pošto se željeni smisao mogao izraziti isto tako dobro - u stvari, još i bolje - rečju nedobro. Svaki put kad su dve reči sačinjavale prirodan par suprotnosti, ceo se posao sastojao u tome koju odbaciti. Taman, na primer se moglo zameniti pridevom nesvetlo, ili svetao pridevom netamno,po želji.
     Druga karakteristična crta gramatike Novogovora bila je pravilnost. Uz nekoliko izuzetaka, koje ćemo navesti niže, svi su nastavci bili podvrgnuti istim pravilima. Prošlo vreme svih glagola obrazovalo se dodavanjem nastavka -o na treće lice jednine. Prošlo vreme od ići, na primer, glasilo je ideo, od sresti sretneo, itd. Množina se po pravilu obrazovala dodavanjem nastavka i, tako da je reč čovek davala čoveci, prut - pruti, a lav - lavi. Svi pridevi su se poredili po istom pravilu, tako da su komparativ i superlativ od dobar (u Novogovoru dobro, pošto su svi pridevi bili srednjeg roda) glasili dobrije i najdobrije.
     Jedine nepravilnosti bile su dopuštene kod zamenica, pokaznih i odnosnih, i pomoćnih glagola. Bilo je takođe i izvesnih nepravilnosti u građenju reči, diktiranih potrebom da se govori brzo i lako. Reč teška za izgovor, ili reč koja se mogla pogrešno čuti, smatrala se ispco facto lošom reči; stoga se ponekad, radi eufonije, zadržavao arhaični oblik ili unosila naknadna slova. No ova se potreba uglavnom osetila u vezi s rečnikom B. Zašto se lakoći izgovora pridavala tolika važnost, videćemo u daljem tekstu ovog eseja.
     Rečnik B. Rečnik B se sastojao od reči namerno sastavljenih u političke svrhe; naime od reči koje su ne samo u svakom slučaju imale politički smisao,nego i imale za cilj da onome ko ih izgovara nemetnu željeni mentalni stav. Bez potpunog razumevanja principa na kojima je počivala englsoc, te reči je bilo teško upotrebljavati pravilno. U nekim slučajevima, one su se mogle prevesti na Starogovor, pa čak i na reči iz rečnika A, ali obično uz dugo parafraziranje i obavezno po ceni izvesnih finesa. Reči B predstavljale su neku vrstu verbalne stenografije, koja je često cele krugove ideja izražavala u svega nekoliko slogova, i koja je u isto vreme bila preciznija i imala veću udarnu moć nego običan jezik.
     Sve reči B bile su kombinovane. (Kombinovane reči - na primer, diktograf - nalazile su se, razume se, i u rečniku A; no to su bile samo pogodne skraćenice koje nisu imale ideološke boje) Sastojale su se od dve ili više reči, ili delova dveju ili više reči, stopljenih ujedno u obliku lakom za izgovor. Amalgam koji je odatle proisticao uvek je bio istovremeno glagol i imenica, i menjao se po uobičajenim pravilima. Da uzmemo samo jedna primer: reč dobromisao, koja je značila, u veoma grubom prevodu, 'ideološka i politička ispravnost', ili, posmatrana kao glagol, 'misliti na ideološki i politički ispravan način'. Njeni oblici su bili: glagol i imenica, dobromisao; prošlo vreme i prilog vremena prošlog, dobromisao,prilog vremena sadašnjeg, dobromisleći; pridev, dobromisleno; prilog, dobromislenosno; glagolska imenica dobromislitelj.
     Reči B se nisu gradile ni po kom etimološkom planu. Mogle su se sastavljati od svih vrsta reči, poređanih bilo kojim redom i kresanih na bilo koji način koji ih je činio lakim za izgovor ne oduzimajući im pri tom smisao. Pošto je ovde bilo teže postići eufoniju, nepravilni oblici su bili češći nego u rečniku A. Na primer, pridevski oblici od dobromisao i zloseks glasili su dobromisasto i zloseksasto, jer bi pravilni oblici dvosmisasto i zloseksasti bili nezgodni za izgovor. U principu, međutim, svim rečima B mogli su se dodavati pravilni nastavci, koji su u svim slučajevima bili jednaki.

     Neke reči B imale su veoma istančano značenje, jedva shvatljivo nekome ko nije vladao jezikom kao celinom. Uzmimo na primer jednu tipičnu rečenicu iz Tajmsovih uvodnika: Staromislitelji ne trbuhosećaju englsoc. Najkraći prevod te rečenice na Starogovor bi bio: "Oni čiji je način mišljenja formiran pre Revolucije ne mogu u potpunosti emotivno shvatiti principe engleskog socijalizma." No to ne bi bio tačan prevod. Pre svega, da bi se potpuno shvatila gornja novogovorska rečenica, morala bi se imati jasna predstava o tome šta znači englsoc. Sem toga, samo onaj ko je dobro upućen u englsoc može do kraja shvatiti punu snagu reči trguhosećati, naime slepo i oduševljeno prihvatiti, što je danas teško zamislivo; ili punu snagu reči staromisao, koja je bila neraskidivo vezana sa predstavom zla i dekadencije. Međutim, specijalna funkcija izvesnih novogovorskih reči, među njima i reči staromisao, nije se sastojala toliko u tome da izražavaju značenja koliko da ih uništavaju. Značenje tih reči, kojih je po prirodi stvari bilo malo,bilo je prošireno do te mere da su obuhvatale celu grupu drugih reči; te druge reči, pošto je njihovo značenje sad prenosio jedan jedini lako razumljiv izraz, mogle su se odbaciti i zaboraviti. Najveća teškoća koju su imali sastavljači rečnika novogovora nije bila u izmišljanju novih reči nego u tome da tačno utvrde šta novoizmišljene reči znače; to jest da utvrde koje grupe ostalih reči one ukidaju samim svojim postojanjem.
     Kao što smo već videli na slučaju reči slobodan, reči koje su nekad imale jeretičko značenje bile su ponekad pošteđene, budući pogodne za upotrebu; no u tom slučaju bile su očišćene od svih nepoželjnih sekundarnih značenja. Bezbroj drugih reči - čast, pravda, moral, internacionalizam, demokratija, nauka i religija - jednostavno su prestale da postoje. Njihovo značenje je obuhvatala, - i obuhvatajući ga, ukidala - šačica uopštenih reči. Sve reči koje su bile vezane za pojmove slobode i jednakosti, na primer, obuhvatala je jedna jedina reč, zlomisao (misaoni zločin), dok je sve reči vezane za pojmove objektivnosti i racionalizma obuhvatala reč staromisao. Veća preciznost bila bi opasna. Od člana Partije se zahtevalo shvatanje slično onome koje je imao stari Hebrejac: ovaj je naime znao, bez nekih detalja, da svi ostali narodi obožavaju 'lažne bogove'. Nije mu bilo potrebno da zna da se ti bogovi zovu Vaal, Oziris, Moloh, Astarot, itd.; što je manje znao o njima, bolje je bilo za njegovu pravovernost. On je znao za Jehovu i Jehovine zapovesti; znao je, prema tome, da su svi bogovi sa drugim imenima i drugim atributima lažni. Na približno isti način, član Partije je znao koje je ponašanje pravilno, a u vrlo maglovitom, uopštenom smislu znao kakva su skretanja od njega moguća. Njegov seksualni život, na primer, u potpunosti su regulsale dve novogovorske reči: zloseks (seksualni nemoral) i dobroseks (krepost). Reč zloseks obuhvatala je sve seksualne prestupe - blud, preljubu, homoseksualnost i ostale perverzije - kao i normalno seksualno opštenje ukoliko je samo sebi cilj. Nabrajati ih poimence nije bilo potrebno jer su svi predstavljali jednaku krivicu i, po pravilu, svi kažnjavani smrću. U rečniku C, koji se sastojao od izraza koji se koriste u nauci i tehnici, moglo je biti potrebno da se izvesnim seksualnim skretanjima daju specijalni nazivi, ali običnom građaninu nije bila potreba da ih zna. On je znao šta znači dobroseks - naime, normalni seksualni odnos između muža i žene, s jedinom svrhom da se začnu deca, bez fizičkog zadovoljstva po ženu; sve ostalo je bilo zloseks. U Novogovoru je retko bilo moguće ići za kakvom jeretičkom misli dalje od saznanja da je ona jeretička; dalje od te granice nisu postojale reči da tu misao izraze.
     Nijedna reč iz rečnika B nije bila ideološki neutralna. Među njima je bilo mnogo eufeminizama. Reč logodmor (logor za prinudni rad) i Minimir (Ministarstvo mira, tj. Ministarstvo rata) imale su značenje gotovo potpuno suprotno od nominalnog. S druge strane, neke reči su izražavale otvoreno i prezirno shvatanje prave prirode okeanijskog društva. Primer ovoga je reč prolokljuk, koja je označavala zabavu niske vrste i lažne vesti kojima je Partija kljukala mase. Bilo je zatim i dvosmislenih reči, koje su bile prihvatane kad su se odnosile na Partiju, a pogrdne kad su se odnosile na njene neprijatelje. No pored ovih, bilo je i reči koje su na prvi pogled izgledala ništa drugo do obične skraćenice, a kojima ideološku boju nije davalo značenje nego sama njihova konstrukcija.
     Koliko je to uopšte bilo moguće, u rečniku B se ubacivalo sve što je imalo ili moglo imati bilo kakvog političkog značenja. Nazivi svih organizacija, svih grupa ljudi, svih doktrina, svih zemalja, svih ustanova i svih javnih zgrada bili su bez izuzetka kresani da dobiju željeni oblik - jednu jedinu reč, laku za izgovor, koja sadrži najmanji mogući broj slogova potreban da ukaže iz kog korena potiču. U ministarstvu istine, na primer, odeljenje dokumentacije, u kome je radio Vinston Smit, zvalo se dokodel, odeljenje proze prozodel, odeljenje za tele-programe teleodel itd. Cilj ovoga nije bio samo da uštedi u vremenu. Još u prvim decenijama dvadesetog veka, 'teleskopirne' reči i izrazi bili su jedna od karakterističnih crta političkog jezika; primećeno je bilo da je sklonost ka upotrebi ovakvih skraćenica najizraženija u totalitarnim državama i organizacijama. Primer za ovo su reči Naci, Gestapo, Kominterna, Inspektor, Agitprop. U početku je ta praksa prihvaćena gotovo instinktivno, ali u Novogovoru se ona sprovodila svesno. Primetilo se naime da se tim skraćivanjem naziva sužavalo i na suptilan način menjalo značenje izraza, utoliko što su se tim postupkom od njih otkidale sve asocijacije koje bi inače povlačili. Izraz Komunistička internacionala, na primer, stvara kombinovanu sliku opšteg ljudskog bratstva, crvenih zastava, barikada, Karla Marksa i Pariske komune. S druge strane, reč Kominterna stvara smo sliku čvrsto sastavljene organizacije i precizno određenog doktrinarnog programa. Ona se odnosi na nešto što se prepoznaje gotovo isto onako lako kao sto ili stolica, i što ima isto tako suženu svrhu. Kominterna je reč koja se može izgovoriti skoro bez razmišljanja, dok je Komunistička internacionala izraz na kome se čovek mora zadržati bar na trenutak. Na isti način, asocijacije koje priziva reč Ministin su daleko malobrojnije i lakše ih je kontrolisati. Otuda navika da se izrazi skraćuju kad god je moguće, ali i gotovo preterana pažnja koja se posvećivala lakoći izgovora.
     U Novogovoru, eufonija je nadjačavala sve ostale momente sem preciznosti značenja. Njoj je uvek žrtvovana gramatička pravilnost kad se to smatralo potrebnim. S pravom, jer je cilj bio, i to pre svega u politici, imati kratke i odsečne reči oko čijeg značenja ne može biti zabune, koje se mogu izgovoriti brzo i koje proizvode najmanje odjeka u govornikovoj svesti. Reči iz rečnika B čak su dobijale u snazi zbog toga što su međusobno bile veoma slične. Skoro bez izuzetka, te reči - Minimir, zloseks, logodmor, prolokljuk, Polmisao (Policija misli) i bezbroj ostalih - bile su dvosložne ili trosložne, s tim što je naglasak pravilno padao na prvi i poslednji slog. Upotrebljavati ih značilo je govoroti blebetavo, načinom koji je istovremeno bio staccato i monoton. A to se upravo i tražilo. Cilj je bio odvojiti, u najvećoj mogućoj meri, govor - osobito ako su u pitanju bile stvari koje nisu bile ideološki neutralne - od mišljenja. U stvarima svakodnevnog života bilo je bez sumnje potrebno, ili bar ponekad potrebno, razmisliti pre nego što će se nešto reći, ali član Partije koji se nađe u situaciji da treba da iznese sud o nekom pitanju politike ili etike morao je biti u stanju da izbacuje pravilna mišljenja isto onako automatski kao što mitraljez izbacuje metke. Vaspitanje koje je dobio osposobljavalo ga je za to, jezik mu je pružao gotovo nepogrešiv instrumnt, a samo tkivo reči, njihov oštri zvuk i izvesna namerna ružnoća koja je bila u skladu s principima englsoca, pružala mu je dalju pomoć na tom putu.
     Tu mu je i pomagala činjenica što je izbor reči bio vrlo mali. U odnosu na naš, rečnik Novogovora je bio krajnje skučen, s tim što su se neprestano stvarali novi načini pomoću kojih se mogao još više suziti. Novogovor se razlikovao od većine ostalih jezika upravo po tome što mu se rečnik svake godine sužavao umesto da se širi. Svako sužavanje je predstavljalo dobitak, jer što je izbor manji, manje je i iskušenje da se razmišlja. Tvorci Novogovora su se nadali da će se konačno dospeti do artikulisanog govora koji bi tekao samo iz grkljana, bez ikakvog učešća viših moždanih centara. Taj cilj je otvoreno priznavala reč patkogovor, koja je značila 'gakati kao patka'. Kao i razne druge reči iz rečnika B, ona je imala dva značenja. Ukoliko su mišljenja izražena tim gakanjem bila politički ispravna, smisao je bio pohvalan: rekavši za jednog od partijskih govornika da je dvaputviše dobar patkogovoritelj, Tajms mu je učinio srdačan i dragocen kompliment.

     Rečnik C. Rečnik C je dopunjavao prva, i sastojao se samo od naučnih i tehničkih izraza. Oni su bili slični naučnim izrazima koje mi danas upotrebljavamo i poticali iz istih korena, s tim što se i u njihovom slučaju po običaju vodilo računa da se nepoželjna sekundarna značenja izbace. Za njih su važila ista gramatička pravila kao i za reči iz prva dva rečnika. I u običnom i u političkom govoru upotrebljavalo se vrlo malo reči C. Svaki naučni radnik ili tehničar mogao je naći sve potrebne reči u spisku koji se odnosio na njegovu užu struku, ali mu je retko davano više od šačice reči sa drugih spiskova. Broj reči zajedničkih za sve liste bio je vrlo mali, a ni u jednom rečniku nije postojala reč koja bi izražavala funkciju nauka kao navike duha ili metoda mišljenja, nezavisno od pojedinačnih grana. Štaviše, ni sama reč 'nauka' nije postojala, pošto je svako značenje koje bi mogla imati bilo već u dovoljnoj meri sadržano u reči englsoc.

     Iz prednjeg se vidi da je u Novogovoru bilo gotovo nemoguće izraziti kakvo jeretičko mišljenje, sem na veoma niskom nivou. Razume se, bilo je moguće izgovoriti vrlo grube jeresi, neku vrstu vulgarnih izraza. Moglo se, na primer, reći Veliki brat je nedobro. No takva jedna izjava, koja pravovernom uhu sama po sebi predstavlja besmisao, ne bi se mogla podržati logičkim rezonovanjem, jer potrebnih reči nije bilo. Anti-englsoc misli postojale su samo u nejasnom obliku bez reči; mogle su se izraziti samo uopštenim rečima koje su spajale ujedno i osuđivale čitave grupe raznovrsnih jeresi a da ih pri tom nisu bliže određivale. Novogovor se u stvari mogao upotrebljavati za jeretičke misli samo ponovnim prevođenjem nekih reči sa Starogovora. Na Novogovoru bi, na primer, bilo moguće reći Svi čoveci su jednaki, ali samo u onom smislu u kome bi se na Starogovoru moglo reći Svi ljudi su riđokosi: ta rečenica naime ne bi sadržala nikakvu gramatičku grešku, ali bi izražavala očiglednu neistinu - da su svi ljudi jednakog rasta, težine ili snage. Pojam političke jednakosti više nije postojao, tako da je iz reči jednak bilo izbačeno to sekundarno značenje. 1984. godine, kad je Starogovor još uvek predstavljao normalno sredstvo opštenja, teorijski je postojala opasnost da se čovek koji upotrebljava novogovorske reči seti i njihovog prvobitnog značenja. U praksi, nikome ko je bio dobro upućen u dvomisao nije bilo teško da to izbegne, no za nekoliko generacija nestala bi čak i sama mogućnost da se pogreši. Čovek koji je odrastao govoreći Novogovor kao jedini jezik za koji zna ne bi znao da je jednak nekad značilo 'politički jednak' ili slobodan značilo 'intelektualno slobodan', upravo kao što čovek koji nikad nije čuo za šah ne može znati za sekundarno značenje reči kraljica ili top. Mnoge greške i zločine taj čovek ne bi mogao počiniti prosto zato što bi mu bili bezimeni, dakle i nezamislivi. Ovde treba imati u vidu i to da bi karakteristike Novogovora vremenom postojale sve naglašenje - reči bi bilo sve manje a njihova značenja bi bila sve oštrije omeđena, čime bi se smanjila i sama mogućnost da se upotrebe u nedolične svrhe.
     Kad Starogovor bude jednom zauvek prevaziđen, biće prekinuta poslednja veza s prošlošću. Istorija je već bila prerađena, ali su odlomci književnosti iz prošlih vremena, nepotpuno cenzurisani, ovde-onde još uvek postojali, te ih je neko ko bi i dalje pamtio Starogovor mogao pročitati. U budućnosti bi takvi odlomci, čak i kad bi kojim slučajem ostali neuništeni, bili nerazumljivi i neprevodivi. Sa Starogovora na Novogovor se nije mogao prevesti nijedan pasus, ukoliko se nije odnosio na kakav tehnički postupak ili kakvu vrlo jednostavnu svakodnevnu radnju, ili već sam po sebi bio politički u skladu s principima englsoca (dobromisleno, kako bi se to reklo u Novogovoru). To je praktično značilo da se nijedna knjiga napisana pre otprilike 1960. godine nije mogla prevesti u celini. Predrevolucionarna književnost se mogla podvrći samo ideološkom prevodu - to jest, izmenjivanju kako smisla tako i jezika. Uzmimo na primer onaj dobro poznati stav iz Deklaracije nezavisnosti:

     Za očigledne istine držimo da su svi ljudi jednaki stvoreni, da ih je Tvorac nekim neotuđivim pravima obdario, i da se pravo na život, slobodu, i traženje sreće meždu tim pravima nalaze. Da se radi ostvarenija tih prava meždu ljudima vlade postavljaju, čija moć potiče iz saglasnosti onih kojima vladaju. Da je, kad god koja vlada počne tome na štetu raditi, pravo narodno da izmeni je ili ukine, i novu vladu postavi...

     Ovaj stav se nikako ne bi mogao prevesti na Novogovor, a da se pri tom očuva prvobitni smisao. Najpribližniji prevod bi se sastojao u tome da se ceo taj stav sažme u jednu jedinu reč, zlomisao. Prevod celog stava mogao bi biti samo ideološki, on bi Džefersonove reči pretvorio u panegirik apsolutizmu.
     Veliki deo književnosti prošlih vremena već je u stvari bio izmenjena na taj način. Iz razloga prestiža bilo je poželjno sačuvati uspomenu na izvesne istorijske ličnosti, uskladivši pri tom njihova dosignuća s filozofijom englsoca. Stoga su se u to vreme sa Starogovora na Novogovor prevodili Šekspir, Milton, Svift, Bajron, Dikens i neki drugi pisci; po obavljenom prevodu, njihove prvobitne tekstove, kao i sve što je preostalo iz književnosti prošlih vremena, čekalo je uništenje. To prevođenje se odvijalo sporo i s teškoćama, te se nije očekivalo da će poduhvat biti gotov pre prve ili druge decenije dvadeset prvog veka. Bilo je takođe čisto utilitarne literature - neophodnih tehničkih priručnika i sličnog - u velikim količinama; s njima je takođe trebalo postupiti na isti način. Uglavnom je iz tog razloga - da bi se ostavilo dovoljno vremena za ove prethodne prevode - bilo određeno da se Novogovor konačno prihvati tek 2050. godine.