9.

     Vinston je bio pihtijast od umora. Pihtijast je bila prava reč. Spontano mu je pala na pamet. Telo kao da mu je imalo ne samo slabost pihtija, nego i prozirnost. Činilo mu se da bi mogao videti svetlost kroz ruku kad bi je podigao. Stravičan zamor od rada bio je iz njega iscedio svu krv i limfu, i ostavio samo krhku konstrukciju nerava, kostiju i kože. Svi osećaji kao da su se uveličali. Kombinezon mu je povređivao ramena, trotoar ga golicao po tabanima; čak je i otvaranje i zatvaranje šake bilo napor od koga su mu škripali zglobovi. Za pet dana je isterao više od dvadeset sati rada, kao i svi ostali u Ministarstvu. Sad je sve bilo gotovo, i nije imao doslovno ništa da radi, nikakvog posla za Partiju, do sutrašnjeg jutra. Mogao je provesti šest časova u skrovištu, i još devet u svom krevetu. Laganim koracima, po blagom popodnevnom suncu, išao je prljavom ulicom ka Čeringtonovoj radnji, pazeći da ne naleti na patrolu, ali ipak iracionalno ubeđen da se tog popodneva niko neće mešati u njegove poslove. Teška tašna koju je nosio udarala ga je po kolenu na svakom koraku, od čega su mu gore i dole po nozi prolazili trnci. U tašni je bila knjiga, koja je kod njega bila već šest dana, ali koju još uvek nije stigao da otvori, čak ni da pogleda.
     Šestog dana Nedelje mržnje, posle povorki, govora, pevanja, zastavica, plakata, filmova, voštanih figura, lupe doboša i piske truba, toptanja nogu u maršu, škripe tenkovskih gusenica, urlika nagomilanih aviona, gruvanja topova - posle šest dana svega toga, kad se ogromni orgazam treperavo približavao kraju a opšta mržnja protiv Evroazije zakuvala do takvog delirijuma da bi masa bez daljega rastrgla na komade one dve stotine evroazijskih ratnih zločinaca koji je trebalo da budu javno obešeni poslednjeg dana, da ih se samo mogla dočepati - upravo je u tom trenutku bilo objavljeno da je Okeanija u ratu s Istazijom. Evroazija je bila saveznik.
     Razume se, niko nije priznavao da je došlo do promene. Jednostavo je postalo poznato, iznenadno i svuda u isto vreme, da je neprijatelj Istazija, a ne Evroazija. Kad se to desilo, Vinston je upravo prisustvovao demonstracijama na jednom od trgova u centralnom delu Londona. Bila je noć; bela lica i skerletne zastave bili su osvetljeni blještavom svetlošću reflektora. Trg je do poslednjeg centimetra ispunjavala masa od nekoliko hiljada ljudi, računajući i grupu od oko hiljadu osnovaca u uniformi Špijuna. Na tribini prekrivenoj skerletnom draperijom, govornik iz Uže partije, sitan, mršav čovek s nesrazmerno dugim rukama i velikom ćelavom glavom po kojoj se vuklo nekoliko ravnih pravenova kose, potpaljivao je gomilu. Patuljastog rasta, izobličen od mržnje, jednom šakom je stezao mikrofon za vrat a drugom, ogromnom na kraju duge ruke, preteći grabio vazduh iznad glave. Glas, koji su zvučnici činili metalnim, tutnjao je iznoseći beskrajni katalog zverstava, pokolja, raseljavanja, silovanja, mučenja zarobljenika, bombardovanja civilnog stanovništva, neistinite propagande, nepravedne agresije, prekršenih paktova. Bilo ga je nemoguće slušati a ne poverovati mu, pa potom ne planuti od besa. Svakih nekoliko trenutaka, gnev gomile bi prekipeo i govornikov glas bi zaglušilo divljačno, životinjsko urlanje koje se nekontrolisano izvijalo iz hiljada grla. Najdivljačniji krici su dolazili od osnovaca. Govor je već potrajao kojih dvadeset minuta, kad je na platformu ustrčao kurir i tutnuo govorniku u ruku svitak papira. Ovaj ga je odmotao ne prekidajući govor. Ni u glasu ni u rečima mu se nije osetila kakva razlika; jedino su imena odjednom postala drukčija. Bez reči, kroz gomilu je prošao talas razumevanja. Okeanija je u ratu s Istazijom! Sledećeg trenutka stvori se neopisiva gužva. Zastave i plakati kojima je trg bio ukrašen bili su pogrešni! Na dobroj polovini nalazila su se poglešna lica. Sabotaža! Maslo Goldštajnovih agenata! Usledio je gnevni intermeco kad je gomila počela da dere plakate sa zidova, cepa zastave na komade i gazi ih. Špijuni su počinili čuda od aktivnosti penjući se po krovorima i sekući konopce sa kojih popadaše i zalepršaše zastavice. No za dva-tri minuta sve je bilo gotovo. Govornik, još uvek stežući mikrofon za vrat, pognutih ramena, grabeći slobodnom rukom po vazduhu, beše nastavio svoj govor. Još jedan minut, i u gomili su ponovo odjeknuli divlji krici gneva. Mržnja se nastavila isto kao i pre, jedino je objekat bio promenjen.
     Sećajući se toga, Vinston je ponajviše bio impresioniran time što je govornik iz jedne politike uskočio u drugu doslovno u pola reči, ne samo bez zastoja, nego čak i bez izmene u konstrukciji rečenice. No u tom trenutku je bio zaokupljen drugim stvarima. U onom trenutku nereda, dok je masa cepala plakate, bio mu je prišao neki čovek čije lice nije video, kucnuo ga po ramenu i rekao "Izvinite, mislim da ste ispustili tašnu." Uzeo je tašnu rasejano, bez reči. Znao je da će proći dani pre nego što mu se ukaže prilika da je otvori. Čim se demonstracija završila, otišao je pravo u Ministastvo istine, iako je već bilo skoro dvadeset tri časa. To je isto uradilo sve osoblje Ministarstva. Naređenja da se svi vrate na posao, koja su se već čula s telekrana, bila su skoro nepotrebna.
     Okeanija je u ratu s Istazijom; Okeanija je uvek bila u ratu s Istazijom. Veliki deo političke literatire izdate tokom poslednjih pet godina sad je bila zastarela. Izveštaje i dokumentaciju svih vrsta, novine, knjige, brošure, filmove, magnetofonske trake, fotografije - sve je to trebalo ispraviti munjevitom brzinom. Iako nije bila izdata nijedna direktiva, znalo se da načelnici odeljenja žele da u roku od nedelje dana nigde ne ostane nikakvog pomena o ratu s Evroazijom i savezništvu s Istazijom. Posao je bio prekomeran, i utoliko teži što se postupci koje je podrazumevao nisu mogli nazvati pravim imenom. Celo osoblje Odeljenja dokumentacije radilo je osamnaest časova u dvadeset četiri, sa dva prekida od po tri sata za spavanje. Iz podruma su bili izneseni dušeci i prostrti svuda po hodnicima; obroci su se sastojali od sendviča i kafe Pobeda koje su servirke iz menze raznosile na kolicima. Svaki put kad je prekidao posao na ta tri sata, Vinston se trudio da obradi sav materijal koji je imao na stolu, i svaki put kad se dovlačio natrag, lepljivih očiju i sav u bolovima, zaticao je novu gomilu svitaka papira koja mu je pokrivala sto kao snežni smet, dopola zatrpavala diktograf i prelivala se na pod, tako da mu je prvi posao uvek bio da ih zgura na koliko-toliko urednu gomilu da bi imao mesta za rad. Najgore od svega je bilo to što posao ni izdaleka nije bio potpuno mehanički. Često je posredi bilo samo to da se umesto jednog imena unese drugo, ali svaki iole detaljan izveštaj o događajima zahtevao je pažnju i fantaziju. Bilo je potrebno čak i znatno poznavanje geografije da bi se rat premestio s jednog dela sveta na drugi.
     Trećeg dana su ga oči već neizdržljivo bolele, a naočare je morao brisati svakih nekoliko minuta. Rad je izgledao kao borba s nekim preteškim fizičkim zadatkom, nečim što čovek ima puno pravo da odbije, a ipak neurotično teži da obavi. Ukoliko je uopšte i imao vremena da na to pomisli, nije ga uznemiravala činjenica da je svaka reč koju je mrmljao u diktograf, svaki potez hemijske olovke, smišljena laž. Bilo mu je stalo, kao i svima ostalima u Odeljenju, da falsifikat bude savršen. Ujutru šestog dana poplava svitaka malo oslabi. Iz cevi čitavih pola sata ne ispade ništa; zatim jedan svitak; zatim ništa. Celim Odeljenjem prođe dubok i tako reći potajan uzdah olakšanja. Ogromno delo, koje se nikad nije smelo pomenuti, bilo je okončano. Sad je bilo nemoguće da iko dokaže pomoću dokumenata da je uopšte bilo rata s Evroazijom. U dvanaest nula-nula neočekivano dođe saopštenje da su svi radnici u Ministarstvu slobodni do sutradan ujutru. Vinston, još uvek noseći tašnu u kojoj je bila knjiga i koju je držao između nogu dok je radio a pod sobom dok je spavao, ode kući obrija se, i skoro zaspa u kadi iako je voda bila jedva više no mlaka. S nekim sladostrasnim škripanjem u zglobovima on se pope stepenicama do sobe iznad Čeringtonove radnje. Bio je umoran, ali ne više sanjiv. Otvori prozor, potpali prljavu malu peć i pristavi lončić vode za kafu. Džulija će stići za koji trenutak; u međuvremenu, tu mu je bila knjiga. Sede u zaprljanu naslonjaču i odreši kaiševe na tašni.
     Teška crna knjiga, nevešto ukoričena, bez ikakvog imena i naslova na koricama. Redovi u knjizi su takođe izgledali malo neravni. Strane su bile izlizane na ivicama i lako su se rasturale, kao da je knjiga prošla kroz mnogo ruku. Natpis na prvoj stranici glasio je!

     Emanuel Goldštajn:
     TEORIJA I PRAKSA
     OLIGARHIJSKOG KOLEKTIVIZMA

     Vinston poče čitati:

     Glava prva
     NEZNANJE JE MOĆ

     Tokom cele pisane istorije, a verovatno još i od kraja mlađeg kamenog doba, na svetu su postojale tri vrste ljudi: Viši, Srednji i Niži. Bili su izdeljeni na mnoge potkategorije, nosili bezbroj raznih imena, a njihov brojni odnos, kao i međusobni odnosi, varirao je iz veka u vek; no u suštini se struktura društva nije menjala. Čak i posle ogromnih obrta i na izgled neopozivih promena, uvek se ponovo uspostavljala ista struktura, upravo kao što se i žiroskop uvek vraća u stanje ravnoteže ma koliko se gurnuo na jednu ili drugu stranu.

     Ciljevi tih grupa su potpuno neuskladivi...

     Vinston prestade čitati, najpre da bi uživao u tome što zaista čita, u udobnosti i bezbednosti. Bio je sam; bez telekrana, bez uveta s one strane ključaonice, bez nervoznog impulsa da se osvrne ili da pokrije stranu rukom. Blagi letnji vazduh igrao mu se uz obraz. Odnekud izdaleka dopirali su dečji uzvici; u samoj sobi nije bilo nikakvog zvuka do kucanja sata sličnog grebanju kakvog insekta. On se spusti još dublje u naslonjaču i podiže noge na rešetku pred ognjištem kamina. To je bilo blaženstvo, to je bila večnost. Najednom, kao što čovek ponekad čini s knjigom za čiju svaku reč zna da će pročitati i prepročitavati, on je otvori na drugom mestu i nađe se kod treće glave. Nastavi da čita:

     Glava treća
     RAT JE MIR

     Cepanje sveta na tri velike super-države bio je događaj koji se mogao predvideti - koji je bio predviđen - pre polovine dvadesetog veka. Utapanjem Evrope u Rusiju i Velike Britanije u Sjedinjene Američke Države već su se de facto stvorile dve od tri države koje danas postoje, naime Evroazija i Okeanija. Treća, Istazija, pojavila, se kao posebna celina tek posle još jedne decenije zapetljanih borbi. Granice između ovih triju država mestimično su proizvoljne, a mestimično variraju zavisno od ratne sreće, ali, uopšte uzev, slede geografske međe. Evroazija obuhvata ceo severni deo evropskog i azijskog tla, od Portugalije do Beringovog moreuza. Okeanija obuhvata Severnu i Južnu Ameriku, ostrva u Tihom okeanu, uključujući i Britanska ostrva, Australaziju i južni deo Afrike. Istazija, manja od ovih dveju, a sa nepreciznije određenom zapadnom granicom, obuhvata Kinu i zemlje južno od nje, japanska ostrva i veliki ali ne uvek isti deo Mandžurije, Mongolije i Tibeta.
     U jednoj ili drugoj kombinaciji, ove tri super-države stalno su u ratu, i to stanje traje već dvadeset pet godina. Medjutim, rat više nije ona očajnička, razorna borba kao što je bio u prvim decenijama dvadesetog veka. To je rat ograničenih ciljeva izmedju suparnika koji nisu u stanju da unište jedan drugog, koji nemaju materijalnog uzroka za borbu, i koje ne deli nikakva istinska razlika u ideologiji. Ovo ne znači da su bilo vođenje rata bilo stav koji preovladava u odnosu na njega, postali manje krvožedni, ili u većoj meri viteški. Naprotiv, ratna histerija je u svim zemljama sveobuhvatna i trajna, a silovanje, pljačka, ubijanje dece, porobljavanje celih naroda, i mere protiv zarobljenika koje ponekad idu do kuvanja u ulju i spaljivanja živih ljudi, smatraju se normalnim, kad ih čini sopstvena strana a ne neprijateljska, dostojnim hvale. Ali u fizičkom smislu, rat obuhvata veoma mali broj ljudi, pre svega visoko kvalifikovane specijaliste, i prouzrokuje relativno mali broj žrtava. Borbe se, kad do njih uopšte i dođe, vode na određenim granicama o čijem geografskom položaju običan čovek može samo da nagađa, ili oko Plovećih tvrđava koje čuvaju strateška mesta na pomorskim putevima. U centrima civilizacije rat ne znači ništa više do trajne nestašice robe široke potrošnje, i po koju eksploziju raketne bombe koja eventualno prouzrokuje smrt nekoliko desetina ljudi. Rat je u stvari izmenio svoj karakter. Tačnije, razlozi zbog kojih se vodi rat razvrstani su po važnosti na drukčiji način. Motivi koji su su izvesnoj meri bili prisutni u velikim ratovima s početka dvadesetog veka sad su postali dominantni, svesno su priznati i po njima se postupa.
     Da bi se razumela priroda sadašnjeg rata - jer je, uprkos pregrupisavanjima do kojih dolazi svakih nekoliko godina, još uvek u pitanju jedan isti rat - potrebno je pre svega shvatiti da on nikako ne može imati odlučujući značaj. Nijedna od triju superdržava ne može se definitivno osvojiti, čak ni kad su ostale dve udružene protiv nje. Sve su one previše izjednačene po ratnom potencijalu, a i prirodna odbrana im je prejaka. Evroaziju štite ogromna kopnena prostranstva, Okeaniju širina atlantskog i Tihog okeana, a Istaziju plodnost i vrednoća stanovništva. Osim toga, više ne postoji ništa, u materijalnom smislu, oko čega bi se moglo boriti. Izgradnjom zatvorene privrede, u kojoj su proizvodnja i potrošnja međusobno usklađene, prestala je borba za tržišta, koja je bila jedan od glavnih uzroka ranijih ratova, a trka za sirovinama je izgubila životnu važnost koju je nekad imala. U svakom slučaju svaka od ove tri superdržave toliko je velika da skoro sav materijal koji joj je potreban može dobiti na svojoj teritoriji. Ukoliko ima direktnu ekonomsku svrhu, rat se sada vodi samo za radnu snagu. Između granica ovih triju država, a ni u čijem stalnom posedu, nalazi se nepravilni pravougaonik čiji su uglovi Tanger, Brazavil, Darvin i Hongkong, a u kome živi otprilike petina stanovništva sveta. Upravo se za posed nad ovim gusto naseljenim oblastima i nad oblašću Severnog pola ove tri države bore. U praksi, nijedna od njih nikad nema vlast nad celom tom spornom oblašću. Izvesni njeni delovi stalno prelaze iz ruke u ruku, a ono što diktira beskonačne promene u svrstavanju triju država jeste prilika da se ovaj ili onaj komad te oblasti zauzme iznenadnom izdajom.
     Svaka od ovih sporednih teritorija sadrži nalazišta dragocenih minerala, a na nekima ima važnih biljnih proizvoda kao što je kaučuk, koji se u hladnijim klimatskim pojasevima inače mora proizvoditi sintetički po relativno skupim metodima. No, pre svega, te teritorije sadrže neiscrpnu rezervu jevtine radne snage. Sila koja ima vlast nad ekvatorijalnom Afrikom, ili zemljama Srednjeg Istoka, ili Južnom Indijom, ili Indonezijskim arhipelagom, poseduje isto tako i tela desetina ili stotina miliona slabo plaćenih i žestoko eksploatisanih kulija. Stanovnici ovih oblasti, koji, manje ili više otvoreno, imaju status robova, neprekidno prelaze iz ruku jednog u ruke drugog osvajača, i troše se kao ugalj ili nafta u trci da se proizvede što više oružja, zauzme što više teritorije, stekne vlast nad što više radne snage, da bi se proizvelo što više oružja, zauzelo što više teritorije, i tako u beskraj. Ovde treba imati u vidu da se bitka retko vodi van granica spornih oblasti. Granice Evroazije osciliraju između basena reke Kongo i severne obale Sredozemnog mora; ostrva u Indijskom i Tihom okeanu stalno prelaze iz okeanijskih u istazijske ruke i obratno; u Mongoliji granična linija između Evroazije i Istazije nikad nije stabilna; oko Severnog pola sve tri zemlje polažu pravo na ogromna prostranstva koja su u stvari većim delom nenaseljena i neistražena; ali ravnoteža sile uvek ostaje približno ista, a teritorija koja predstavlja centrni deo svake od ove tri superdržave ostaje uvek netaknuta. Sem toga, rad eskploatisanih naroda nastanjenih oko Ekvatora nije istinski potreban svetskoj privredi. Taj rad ne doprinosi ništa bogatstvu sveta jer se svi njegovi proizvodi koriste za rat, a cilj rata je uvek biti u boljem položaju za vođenje sledećeg rata. Svojim radom porobljeni narodi omogućavaju porast u tempu neprekidnog rata. No i bez njih struktura svetskog društva, kao i proces kojim se ono održava, ne bi bili suštinski izmenjeni.
     Prvenstveni cilj modernog rata (u skladu sa principima, dvomisli, taj cilj rukovodeći umovi Uže partije istovremeno priznaju i ne priznaju) jeste utrošiti proizvode mašine a da se pri tom ne poveća opšti životni standard. Još od kraja devetnaestog veka, problem upotrebe viška robe široke potrošnje je latentan u industrijskom društvu. Danas, kad vrlo malo ljudskih bića ima dovoljno da jede, ovaj problem očigledno nije prešan, a mogao je to ne postati čak i da nije bilo dejstva veštačkog procesa uništenja. Svet današnjice je go, gladan i ruševan u poređenju i sa svetom koji je postojao pre 1914. godine, a kamoli sa imaginarnom budućnošću kojoj su se ljudi iz tog doba nadali. Početkom dvadesetog veka, vizija budućeg društva u kome vladaju neverovatno bogatstvo, neopterećenost radom, red i delotvornost - blistav antiseptičan svet od stakla, čelika i snežno belog betona - bila je deo svesti skoro svakog obrazovanog čoveka. Nauka i tehnika razvijale su se neverovatnom brzinom, i činilo se sasvim prirodnim pretpostaviti da će se razvijati i dalje. To se nije desilo, delom zbog osiromašenja prouzrokovanog dugim nizom ratova i revolucija, a delom zato što je naučni i tehnički napredak zavisio od empirijskog načina mišljenja koji se u strogo ustrojenom društvu nije mogao održati. U celini uzev, svet je danas primitivniji no što je bio pre pedeset godina. Neke zaostale oblasti su uznapredovale; usavršeni su i razni aparati - uvek na neki način povezani s ratovanjem ili špijunažom - ali eksperimentisanje i pronalaženje se uveliko ugasilo, a ogromna šteta koju je za sobom ostavio atomski rat vođen polovinom veka nije se nikako popravila do kraja. No opasnosti koje mašina nosi sa sobom još uvek su prisutne. Od trenutka kad se na svetu pojavila prva mašina, svakom inteligentnom čoveku postalo je jasno da je potreba za ljudskim argatovanjem, dakle (u velikoj meri) i za ljudskom nejednakošću, prestala. Ako bi se mašina smišljeno koristila za tu svrhu, glad, dirinčenje, nepismenost i bolest mogli bi se likvidirati za nekoliko generacija. I, u stvari, mada se nije koristila za tu svrhu, no prosto jednim automatskim procesom - naime proizvodnjom dobra koje je ponekad bilo nemoguće ne raspodeliti - mašina je odista u velikoj meri podigla životni standard prosečnog čoveka tokom nekih pedeset godina krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka.
     Ali takođe je bilo jasno da opšte povećanje bogatstva preti da razori - da je u stvari u izvesnom smislu već razorilo - hijerarhijsko društvo. U svetu u kome bi svi imali kratko radno vreme, bili siti, živeli u kući s kupatilom i frižiderom, a posedovali automobil ili čak avion, najočigledniji i možda najvažniji oblik nejednakosti bi već bio nestao. Ako bi postalo opšte, bogatstvo ne bi predstavljalo nikakvu odliku. Nema sumnje da je bilo moguće zamisliti društvo u kome bi bogatstvo, u smislu lične svoje i raskoši, bilo ravnomerno raspodeljeno, dok bi moć ostala u rukama male privilegovane kaste. No u praksi takvo društvo ne bi dugo ostalo stabilno. Jer ako bi svi podjednako uživali u dokolici i sugirnosti, ogromne mase ljudi koje su u normalnim prilikama zaglupljene siromaštvom, obrazovale bi se i naučile da misle svojom glavom; kad bi to uradile, shvatile bi pre ili posle da privilegovana manjina nema nikakvu korisnu funkciju i zbrisale bi je. U krajnjoj liniji, hijerarhijsko društvo može opstati samo na temelju siromaštva i neznanja. Vratiti se poljoprivrednoj prošlosti, kao što su sanjali neki mislioci s početka dvadesetog veka, nije bilo praktično rešenje. To se kosilo sa tendencijom ka mehanizaciji koja je skoro u celom svetu postala kvaziinstinktivna; sem toga, svako industrijski zaostalo društvo je vojnički bespomoćno i ne može a da ne potpadne pod dominaciju, direktnu ili indirektnu, svojih industrijski razvijenijih suparnika.
     Još manje bi zadovoljilo rešenje da se mase održe u siromaštvu time što bi se smanjila proizvodnja dobara. To se u velikoj meri dogodilo u poslednjoj fazi kapitalizma, približno između 1920. i 1940. godine, Privreda mnogih zemalja bila je puštena da stagnira, sa obrađivanjem zemlje se prestalo, investiciona oprema se nije obnavljala, velikim delovima stnaovništva bio je uskraćen rad i davana državna pomoć koja ih je samo dopola održavala u životu. No to je takođe dovelo do vojne slabosti, a pošto su lišavanja koja su na taj način prouzrokovana bila očigledno nepotrebna, neminovno je došlo do suprotstavljanja. Problem se sastojao u tome da se industrijska proizvodnja održi a da se pri tom ne uveća stvarno bogatstvo sveta. Roba se morala proizvoditi, ali se nije smela raspodeljivati. U praksi, jedini nažin da se to postigne bio je neprekidno održavati rad.
     Suština rata je u uništavanju, ne toliko ljudskih života koliko proizvoda ljudskog rada. Ratom se razbijaju na komade, rasipaju u stratosferu, ili potapaju u dubine mora materijalna dobra koja bi se inače mogla upotrebiti da stvore masama previše udoban život, i prema tome, u krajnjoj liniji, da ih učine inteligentnijima. Proizvodnja ratnog materijala, čak kad se on i ne uništava, još uvek predstavlja pogodan način trošenja radne snage na proizvodnju stvari koje se ne mogu potrošiti. Jedna ploveća tvrđava, na primer, sadrži stotine teretnih brodova. Ona se na kraju baca u staro gvožđe kao prevaziđena, s tim što nikome nije donela nikakve materijalne koristi, posle čega se uz nov ogroman trud izgrađuje nova. U principu, ratna proizvodnja se uvek planira tako da apsorbuje svaki višak koji može preostati pošto se podmire najnužnije potrebe stanovništva. U praksi se uvek procenjuje da su potrebe stanovništva manje nego što su u stvari, što dovodi do hronične nestašice polovine potrepština; no to se smatra korisnim. Namerna je politika održavati čak i povlašćene grupe blizu same ivice siromaštva, pošto stanje opšte nestašice povećava značaj malih povlastica i tako uveličava razliku između grupa. Po merilima s početka dvadesetog veka, čak i članovi Uže partije žive monaškim, napornim životom. No, i pored toga, ono malo raskoši koju odista uživaju - veliki i lepo uređeni stanovi, bolji kvalitet odeće, jela, pića i duvana, dvoje ili troje slugu, privatni automobil ili helikopter - smeštaju ih u svet drugačiji od onoga u kome žive članovi Šire partije, a članovi Šire partije imaju slične prednosti u poređenju sa potlačenom masom koju nazivamo 'proli'. Društvena atmosfera je slična onoj u opsednutom gradu, gde posedovanje komada konjetine predstavlja razliku između bogatstva i siromaštva. A u isto vreme svest o tome da je zemlja u ratu, dakle u opasnosti, čini da ustupanje celokupne moći maloj kasti izgleda prirodan, neizbežan uslov da se ostane u životu.
     Rat, kao što ćemo videti, ne samo da vrši potrebno uništavanje, nego ga vrši na psihološki prihvatljiv način. U principu, bilo bi sasvim jednostavno utrošiti višak rada u svetu time što bi se podizali hramovi i piramide, kopale i ponovo zatrpavale rupe, ili čak proizvodile pa onda spaljivale ogromne količine robe. No ovim putem bi se stvorila samo privredna, a ne i emocionalna osnova hijerarhijskog društva. Ovde nije u pitanju mala masa, čiji je stav nevažan sve dok ih društvo primorava na stalni rad, nego moral same Partije. I od najnižeg člana Partije zahteva se da bude sposoban, vredan, pa čak i inteligentan u izvesnim uskim okvirima, ali je isto tako potrebno da bude i fanatik koji ništa ne zna a veruje sve što mu se kaže, fanatik čija su najčešća osećanja strah, mržnja, ulizištvo i orgijanistični trijumf. Drugim rečima, potrebno je da ima mentalitet koji odgovara ratnom stanju. Nije važno da li se rat zaista vodi; a pošto odlučujuće pobede ne može biti, nije važno ni to da li rat teče dobro ili loše. Potrebno je samo da postoji ratno stanje. Cepanje inteligencije, koje Partija traži od svojih članova a koje se lakše postiže u atmosferi rata, sada je gotovo sveopšte, ali je sve izraženije što je stepen hijerarhije veći. Upravo su u Užoj partiji ratna histerija i mržnja prema neprijatelju najjači. U svojstvu upravljača, član Uže partije često mora znati da je ova ili ona vest o ratu neistina; on može često biti svestan toga da je ceo rat lažiran i da se uopšte ne vodi ili vodi u svrhu potpuno drukčije od zvanično objavljenih; ali to znanje se lako neutrališe tehnikom dvomisli. U međuvremenu, nijedan član Uže partije se ni za trenutak ne koleba u svom mističnom verovanju da se rat zaista vodi, i da se mora završiti pobedom Okeanije, koja će tada postati neosporni gospodar celog sveta.
     Svi članovi Uže partije religiozno veruju u tu nastupajuću pobedu i vlast nad svetom. Taj će se cilj postići ili postepenim osvajanjem sve veće teritorije i, na taj način, izgradnjom nepobedive nadmoćne sile, ili pronalaženjem kakvog novog oružja od koga nema odbrane. Na pronalaženju novih oružja radi se bez prestanka, i to je jedna od vrlo malo preostalih aktivnosti u kojoj pronalazački ili spekulativni duh mogu sebi naći oduška. Danas u Okeaniji nauka, u starom smislu te reči, skoro da je prestala postojati. U Novogovoru ne postoji reč koja znači 'nauka'. Empirijski način mišljenja, na kome se zasnivaju sva naučna dostignuća prošlosti, u suprotnosti je sa osnovnim principima englsoca. Čak i do napretka u tehnologiji dolazi samo ako se proizvodi tako usavršene tehnologije mogu na neki način upotrebiti za smanjenje ljudske slobode. U svim korisnim veštinama, svet ili stoji na mestu ili ide unatrag. Njive se i dalje obrađuju pomoću mašina. No u stvarima od životne važnosti - što u stvari znači: u ratu i policijskoj špijunaži - empirijski pristup se podržava, ili u najmanju ruku toleriše. Partija ima dva cilja: da osvoji celu površinu zemlje i da zauvek uništi svaku mogućnost nezavisnog mišljenja. Odatle i dva velika problema koje Partija namerava da reši. Jedan je: kako saznati, protiv njegove volje, šta drugo ljudsko biće misli, a drugi: kako za nekoliko sekundi, i bez prethodnog upozorenja, ubiti nekoliko stotina miliona ljudi. U onoj meri u kojoj još uvek postoji, naučnoistraživački rad se bavi samo tim pitanjima. Današnji naučnik je ili mešavina psihologa i inkvizitora, koji do neverovatnih detalja proučava smisao izraza lica, pokreta, i tonova glasa, i proverava dejstvo seruma, šok-terapije, hipnoze i fizičkog mučenja u izvlačenju istine iz subjekta; ili je hemičar, fizičar ili biolog koji se bavi samo onim oblastima svoje struke koje imaju veze sa oduzimanjem života. U ogromnim laboratorijama u Ministarstvu mira i u eksperimentalnim stanicama skrivenim u brazilskim prašumama, australijskoj pustinji, i izgubljenim ostrvima Antakrtika, ekipe stručnjaka rade danju i noću. Neki se bave jednostavno pozadinskim pitanjima budućih ratova; drugi konstruišu sve veće i veće raketne bombe, sve jače i jače eksplozive i sve neprobojnije i neprobojnije oklope; treći traže nove, smrtonosnije gasove, ili rastvorljive otrove koji se mogu proizvesti u količinama dovoljnim da unište vegetaciju celih kontinenata, ili kulture zaraznih klica imunizovanih protiv svih mogućih antitela; četvrti rade na konstrukciji vozila koje će moći da se probija kroz zemlju kao podmornica kroz vodu, ili aviona koji bi bio nezavisan od svoje baze kao brod; peti ispituju još udaljenije mogućnosti kao što su usredsređivanje sunčanih zraka na određeno mesto putem sočiva smeštenih hiljadama kilometara daleko u kosmosu, ili izazivanje zemljotresa i plima korišćenjem topline energije iz središta zemlje.
     Međutim, nijedan od ovih projekata nikad ne stiže ni blizu faze realizacije, i nijedna od tri superdržave nikad ne uspeva da u značajnijoj meri pretekne ostale dve. Što je još važnije, sve tri sile već poseduju, u obliku atomske bombe, oružje daleko jače od bilo kog koje su u stanju da pronađu u naučnim istraživanjima koja se danas vode. Iako Partija, držeći se svog običaja, tvrdi da ju je ona pronašla, atomska bomba se prvi put pojavila četrdesetih godina ovog veka, a prvi put šire upotrebljena nekih deset godina kasnije. U to vreme je bilo bačeno na stotine takvih bombi na industrijske centre, uglavnom u evropskom delu Rusije, zapadnoj Evropi i Severnoj Americi. Rezultat je bio taj da su se vladajuće grupe u svim zemljama uverile da bi još nekoliko atomskih bombi značilo kraj organizovanog društva, dakle i njihove moći. Posle toga nije bačena više nijedna bomba, mada nije bio zaključen - čak ni nagovešten - nikakav zvaničan sporazum u tom smislu. Sve tri sile jednostavno nastavljaju da proizvode atomske bombe i da ih drže na lageru za slučaj odlučujuće prilike koja će se, po njihovom opštem verovanju, pojaviti pre ili posle. U međuvremenu je ratna veština već trideset ili četrdeset godina ostala skoro na istom nivou, helikopteri se upotrebljavaju više nego ranije, bombardere su uveliko zamenili projektili sa sopstvenim pogonom, a krhki pokretni bojni brod ustupio je mesto gotovo nepotopivoj plovećoj tvrđavi; ali van toga uznapredovalo se vrlo malo. Tenk, podmornica, torpedo, mitraljez, čak i puška i ročna bomba - još uvek su u upotrebi, a uprkos vestima u štampi i na telekranima o beskonačnim pokoljima, očajničke bitke iz ranijih ratova, u kojima su ljudi ginuli na stotine hiljada, pa čak i na milione, za nekoliko nedelja, više se nikad nisu ponovile.
     Nijedna od triju superdržava nikad ne pokušava neki manevar pri kome bi rizikovala ozbiljan poraz. Kad god se preduzme kakva operacija širih razmera, to je obično napad iznenađenja na dotadašnjeg savesnika. Strategija koju sve tri sile vode, ili se pred sobom pretvaraju da vode, uvek je ista. Plan se sastoji u tome da se, kombinacijom borbe, cenkanja i dobro tempiranih izdajničkih napada, stekne krug baza koji bi potpuno okružavao jednu ili drugu državu suparnicu, a ond s tom državom potpiše pakt o prijateljstvu i ostane s njom u miru onoliko koliko je potrebno da se njene sumnje uspavaju. Tokom tog vremena na svim bi se strateškim mestima prikupile rakete natovarene atomskim bombama; zatim bi se sve ispalile istovremeno; njihovo dejstvo bi bilo tako razorno da bi odmazda bila nemoguća. No to bi se sa preostalom silom potpisao pakt o prijateljstvu, i počelo s pripremama za napad na nju. Ovaj program, skoro da je i nepotrebno reći, čista je fantazija, i nemoguće ga je ostvariti. Štaviše, borbe se ne vode nigde sem u suprotnim oblastima oko Ekvatora i severnog pola; do invazije na naprijateljsku teritoriju nikad ne dolazi. Ovo objašnjava činjenicu da su na nekim mestima granice između superdržava proizvoljne. Evroazija bi, na primer, lako mogla osvojiti Britanska Ostrva, koja su geografski deo Evrope; s druge strane, Okeanija bi svoje granice lako mogla proširiti do Rajne, pa čak i do Visle. No time bi se povredio princip koga se sve tri strane pridržavaju mada ga nisu nikad formulisale: princip kulturnog integriteta. Ako bi Okeanija osvojila oblasti koje su nekad bile poznate kao Francuska i Nemačka, bilo bi potrebno ili zatrti sve njihovo stanovništvo - što bi predstavljalo krupan fizički problem - ili asimilirati približno sto miliona ljudi koji su, što se tehničkog napretka tiče, priblično na nivou Okeanije. Sve tri superdržave imaju taj isti problem. Za održavanje njihove strukture apsolutno je potrebno da ne bude nikakvog dodira sa strancima izuzev, u ograničenoj meri, ratnih zarobljenika i obojenih robova. Čak se i na trenutnog zvaničnog saveznika uvek gleda s najcrnjim sumnjama. Sem ratnih zarobljenika, prosečni građanin Okeanije nikad ne vidi građanina Evroazije ili Istazije. Isto tako, zabranjeno mu je da uči strani jezik. Ako bi mu se dopustilo da dolazi u dodir sa strancima, on bi otkrio da su to ljudska bića slična njemu samom, i da je najveći deo onog što mu je pričano o njima laž. Hermetički svet u kome on živi raspao bi se, a strah, mržnja i uverenje u sopstvenu ispravnost - elementi od kojih zavisi njegov moral - mogli bi ispariti. Stoga sve države shvataju da, ma koliko puta Persija, Egipat, Java i Cejlon prešli iz jednih ruku u druge, glavne granice ne sme preći ništa osim bombi.
     Ovo pokriva jednu činjenicu koja se nikad ne pominje naglas, ali se prećutno shvata i koristi kao osnova za političke postupke, naime činjenica da su u sve tri superdržave uslovi života uglavnom isti. U Okeaniji je vladajuća filozofija poznata kao englsoc, u Evroaziji se zove neoboljševizam, a u Istaziji ima kinesko ime koje se obično prevodi kao "obožavanje smrti", mada bi tačniji prevod bio "negacija sopstvene ličnosti." Građaninu Okeanije nije dopušteno da sazna išta bliže o postavkama ovih dveju filozofija; njega jedino uče da ih se gnuša kao varvarskih nasilja nad moralom i zdravim razumom. Uistinu se, međutim, ove tri filozofije skoro i ne razlikuju, a između društvenih sistema čiju ideološku osnovu čine nema nikakve razlike. Uvek je u pitanju ista piramidalna struktura, isto obožavanje polubožanskog vođe, ista privreda koja se održava neprekidnim ratom i radi za neprekidni rat. Iz ovoga sledi da tri superdržave ne samo da ne mogu pobediti jedna drugu, nego i da time ne bi stekle nikakvu korist. Naprotiv, dokle god su u ratu, one podržavaju jedna drugu, kao tri snopa kukuruza. I, po običaju, vladajuće grupe svih triju sila istovremeno imaju i nemaju jasnu predstavu o svojim delima. Oni su svoj život posvetili osvajanju sveta, ali isto tako znaju da je potrebno da se rat nastavi bez kraja i pobede. U međuvremenu, činjenica da opasnosti od poraza nema omogućava poricanje stvarnosti - specijalnu karakteristiku englsoca i ostalih dveju filozofija. Ovde je potrebno ponoviti ono što smo ranije rekli, naime da je rat, postavši tajan, iz osnova izmenio svoj karakter.
     U prošlim vremenima, rat je skoro po definiciji, bio događaj koji se pre ili posle završava, obično jasnom pobedom ili porazom. Isto tako, u prošlosti je rat bio jedan od glavnih instrumenata pomoću kojih su se ljudska društva držala u dodiru sa fizičkom stvarnošću. Svi vladari su u svim vremenima pokušavlai da svojim sledbenicima nametnu lažnu sliku stvarnosti, ali nisu sebi mogli dopustiti luksuz da podržavaju bilo kakvu iluziju koja bi mogla ići nauštrb vojnoj spremnosti . Sve dok je poraz značio gubitak nezavisnosti, ili bilo koji drugi rezultat koji se obično smatrao nepoželjnim, mere protiv poraza morale su biti ozbiljne. Fizičke činjenice se nisu mogle ignorisati. U filozofiji, ili religiji, ili etici, ili politici, dva i dva moglo je biti pet, ali kad se konstruiše top ili avion, moralo je biti četiri. Nespremni narodi su uvek bivali, pre ili posle, pobeđeni; a borba za spremnost je bila neprijatelj iluzija. Sem toga, da bi se postigla spremnost, trebalo je znati učiti od prošlosti, što je značilo da se morala imati manje-više tačna predstava o tome šta se u prošlosti dešavalo. Razume se, novine i udžbenici istorije su uvek bile prisutni i obojeni na određen način, ali falsifikati ovakve vrste koja se danas praktikuje nisu bili mogući. Rat je bio siguran branik duhovnog zdravlja, a što se ticalo vladajućih klasa, verovatno i najvažniji. Dok su se ratovi mogli gubiti ili dobijati, nijedna vladajuća klasa nije mogla biti potpuno neodgovorna.
     Ali kad postane doslovno neprekidan, rat istovremeno prestaje da biva opasan. Kad je rat neprekidan, vojne potrebe nema. Tehnički napredak se može usporiti, a najopipljivije činjenice poreći ili zanemariti. Kao što smo videli, istraživački rad koji se može nazvati naučnim još uvek se vrši za potrebe rata, ali u osnovi predstavlja neku vrstu fantazije, pri čemu činjenica da on ne donosi rezultata pokazuje da rezultati nisu ni važni. Spremnost, čak ni vojna spremnost, više nije potrebna. U Okeaniji je jedino spremna Policija misli. Pošto je svaka od ove tri superdržave nepobediva, svaka je u stvari potreban svet u kome se svako izvrtanje mišljenja može bezbedno vršiti. Stvarnost vrši svoj pritisak samo kroz svakodnevne potrebe - da se jede i pije, da se ima odeća i krov nad glavom, da se ne pojede nešto otrovno ili padne kroz prozor s najvišeg sprata, i tome slično. Odsečen od spoljnog sveta i prošlosti, stanovnik Okeanije je sličan čoveku u međuzvezdanom prostoru, koji nema načina da odredi šta je gore a šta dole. Vladari takvih država su apsolutni, onako kako to faraoni i cezari nikad nisu mogli biti. Oni imaju obavezu da čuvaju svoje sledbenike od smrti od gladi u nezgodno velikim količinama, i da ostanu na onako isto niskom nivou vojne tehnike kao što su njihovi suparnici; ali kad se taj minimum postigne, mogu da izobličavaju stvarnost kako im se prohte.
     Stoga je rat, ako ga merimo merilom prošlih ratova, prosto-naprosto obmana. On je sličan borbi između nekih preživara čiji su rogovi smešteni pod takvim uglom da ne mogu povrediti jedan drugog. No iako je nestvaran, rat nije bez značaja. On apsorbuje višak potrošive robe i doprinosi održavanju one posebne mentalne atmosfere koja je potrebna hijerarhijskom društvu. Rat, kao što ćemo videti, danas predstavlja čisto unutrašnju stvar svake zemlje. U prošlosti su se vladajuće grupe svih zemalja, iako su mogle uviđati svoje zajedničke interese i stoga ograničavati ratna razaranja, ipak borile jedna protiv druge, s tim što je pobednik uvek pljačkao pobeđenog. Danas se one uopšte ne bore jedna protiv druge. Rat vodi vladajuća grupa protiv svojih sopstvenih podanika, a cilj rata nije osvajanje tuđe ili odbrana svoje teritorije, nego očuvanje strukture društva. Stoga je i sama reč 'rat' postala pogrešna. Verovatno bi bilo tačno reći da je, postavši neprekidan, rat prestao postojati. Onog posebnog pritiska koji je vršio na ljude počev od mlađeg kamenog doba pa do prvih decenija dvadesetog veka nestalo je, a na njegovo mesto došlo je nešto sasvim drugo. Rezultat bi bio skoro isti kad bi se tri superdržave saglasile da će umesto da se neprekidno bore, živeti u večitom miru, s tim što bi svaka bila zatvorena u svoje granice; jer u tom slučaju svaka od njih bi i dalje bila svet za sebe, zauvek oslobođen od otrežnjavajućeg dejstva spoljne opasnosti. Mir koji bi bio zaista stalan bio bi isto što i stalni rat. To je u stvari, mada ga ogromna većina članova Partije shvata kao u perifernom stilu, pravi smisao partijske parole: Rat je mir.
     Vinston za trenutak prestade da čita. Negde u daljini zagrme raketna bomba. Blaženo osećanje da je sam sa zabranjenom knjigom, u sobi bez telekrana, još ga nije napuštalo. Samoća i bezbednost bili su fizički osećaji, nekako pomešani s umorom njegovog tela, mekoćom naslonjače, dodirom blagog vetrića koji je dolazio kroz prozor i igrao mu se po obrazu. Knjiga ga je očarala, ili reći umirila. U izvesnom smislu nije mu kazivala ništa novo, no i to je bio deo privlačnosti. Kazivala je ono što bi rekao i on sam da je mogao svoje raštrkane misli dovesti u red. Bila je proizvod uma sličnog njegovom, samo daleko jačeg, sistematičnijeg, manje opterećenog strahom. On shvati da su najbolje knjige upravo one koje ti kazuju ono što znaš i sam. Upravo se beše vratio prvoj glavi kad začu Džulijine korake na stepeništu. On se podiže iz naslonjače i pođe joj u susret. Ona ispusti na pod svoju torbu sa alatom i baci mu se u zagrljaj.
     Kad se razdvojiše, on joj reče: "Dobio sam knjigu."
     "Je li? Fino", reče ona bez mnogo interesovanja, i kleče pored peći da skuva kafu.
     Knjigu su ponovo pomenuli tek posle pola sata u krevetu. Suton je bio taman toliko svež da ih natera da se pokriju. Odozdo su se čuli poznati zvuci: pesma i grebanje cipela po pločama dvorišta. Ona mišićava žena crvenih ruku koju je Vinston video kad je prvi put bio u sobi kao da je bila sastavni deo dvorišta. Činilo se da nema časa u toku dana kad nije hodala gore-dole između korita i konopca, naizmenično puneći usta štipaljkama i pevajući iz puna srca. Džulija se beše ugnezdila na svojoj polovini kreveta, i već je izgledala na ivici sna. On se maši njige, koja je ležala na podu, i uspravi se u sedeći stav, oslonjen na naslon kreveta.
     "Moramo je pročitati", reče. "Oboje. Svi pripadnici Bratstva moraju da je pročitaju."
     "Čitaj ti", reče ona ne otvarajući oči. "Čitaj naglas. Tako je najbolje. Usput ćeš mi objaŠnjavati."
     Kazaljke na satu pokazivale su šest, to jest osamnaest. Imali su još tri do četiri sata pred sobom. On nasloni knjigu na kolena i poče čitati:

     Glava prva
     NEZNANJE JE MOĆ

     Tokom cele pisane istorije, a verovatno još i od kraja mlađeg kamenog doba, na svetu su postojale tri vrste ljudi: Viši, Srednji i Niži. Bili su izdeljeni na mnoge potkategorije, nosili bezbroj raznih imena, a njihov brojni odnos, kao i međusobni odnosi, varirao je iz veka u vek; no u suštini se struktura društva nije menjala. Čak i posle ogromnih obrta i na izgled neopozivih promena, uvek se ponovo uspostavljala ista struktura, upravo kao što se i žiroskop uvek vraća u stanje ravnoteže ma koliko se gurnuo na jednu ili drugu stranu.
     "Džulija, jesi li budna?" upita Vinston.
     "Jesam, ljubavi, slušam te. Nastavi, divno je."
     On produži:

     Ciljevi tih grupa su potpuno neuskladivi. Cilj Viših je da ostanu gde su. Cilj Srednjih je da promene mesta s Višima. Cilj Nižih, kad imaju cilj - jer im je stalna karakteristika to što su previše pritisnuti dirinčenjem da bi bili više no tek povremeno svesni ičega van njihovog svakodnevnog života - jeste da ukinu sve razlike i stvore društvo u kome će svi biti jednaki. Tako se kroz celu istoriju ponavlja bitka koja je u osnovnim crtama uvek ista. Viši ostaju na vlasti tokom dugih perioda, ali pre ili posle uvek dođe trenutak kad izgube bilo veru u sebe bilo sposobnost da efikasno vladaju, bilo i jedno i drugo. Onda ih Srednji zbacuju s vlasti, pridobivši prethodno za sebe Niže, kojima tvrde da se bore za slobodu i pravdu. Čim postignu svoj cilj, Srednji potiskuju Niže u njihov stari položaj slugu, a sami postaju Viši. No to se od Nižih ili bivših Viših, ili iz obe ove grupe, otcepi grupa novih Srednjih, i borba počinje ispočetka. Od ovih triju grupa, jedino Niži ne uspevaju čak ni privremeno da ostvare svoje ciljeve. Bilo bi preterano reći da kroz celu istoriju nije bilo nikakvog materijalnog napretka. Čak i danas, u periodu opadanja, prosečan čovek je fizički u boljoj situaciji nego pre nekoliko stoleća. Ali nikakav napredak u bogatstvu, nikakva civilizovanost ponašanja, nikakva reforma i nijedna revolucija nisu čovečanstvu približile jednakost ni za milimetar. S tačke gledišta nižih, nijedna istorijska promena nije nikad znažila ništa više do promene imena gospodara.
     Krajem devetnaestog veka, povratni karakter ovog procesa postao je očigledan mnogim posmatračima. Na to su se pojavile škole mislilaca koji su istoriju tumačili kao cikličan proces i tvrdili da je nejednakost neizmenjiv zakon ljudskog života. Razume se, ova doktrina je uvek imala sledbenika, ali sad je način na koji je izložena bio značajno izmenjen. U prošlosti je potreba za hijeharhijskim oblikom društva bila specifična doktrina Viših. Nju su propovedali kraljevi i aristokrati, a takođe i njihovi paraziti: sveštenici, adovkati i slični, ublažavajući je obećanjima o nadoknadi u zamišljenom svetu s one strane groba. Srednji su, dokle god su se borili za vlast, uvek upotrebljavali reči kao što su sloboda, pravda i bratstvo. Sada su, međutim, ideju o ljudskom bratstvu počeli napadati oni koji još nisu bili na upravljačkim položajima nego su se jednostavno nadali da će do njih uskoro dopreti. U prošlosti su Srednji dizali revolucije pod zastavom jednakosti, a zatim uspostavljali novu tiraniju čim bi oborili staru. Socijalizam, teorija koja se pojavila početkom devetnaestog veka i predstavljala poslednju kariku u lancu misli koji sežu sve do robovskih pobuna iz antičkog doba, još uvek je bio jako inficiran utopističkim idejama prošlih vremena. No u svakoj varijanti socijalizma koja se pojavila otprilike od 1900. godine naovamo, cilj da se uspostave sloboda i jednakost bio je sve otvorenije napuštan. Novi pokreti koji su se pojavili sredinom stoleća: englsoc u Okeaniji, neoboljševizam u Evroaziji i obožavanje smrti, kako se obično zove, u Istaziji, imali su kao svesni cilj ovekovešenje neslobode i nejednakosti. Ovi novi pokreti su, razumese, ponikli iz starih i imali tendenciju da zadrže njihova imena i na rečima se drže njihove ideologije. No cilj svih njih bio je da se u određenom trenutku zaustavi napredak i ukoči istorija. Već poznato klatno trebalo je da učini još jedan zamah i potom stane. Po običaju, Više je trebaloda svrgnu Srednji, koji bi na to postali Viši; ali ovog puta, primenjujući svesnu strategiju, Viši će biti u stanju da svoje položaje održe večno.
     Ove nove doktrine su nikle delom zbog nakupljenog istorijskog znanja i porasta istorijske svesti, koja pre devetanestog veka skoro nije ni postojala. Ciklični tok istorije sad je postao, ili se činio jasan; a ako je bio jasan, onda je bio i izmenjiv. No glavni, suštinski uzrok je bio to što je, još početkom dvadesetog veka, ljudska jednakost postala tehnički moguća. Još uvek je bilo istina da ljudi nisu jednaki po svojim urođenim talentima i da se funkcije moraju specijalizovati tako da nekim jedinkama daju prednost nad drugima; ali više nije postojala nikakv stvarna potreba za klasnim razlikama ili velikim razlikama u bogatstvu. U ranijim vremenima, klasne razlike su bile ne samo neizbežne nego i poželjne. Nejednakost je predstavljala cenu civilizacije. Međutim, razvoj mašinske proizvodnje je izmenio situaciju. Mada je i dalje bilo potrebno da ljudi obavljaju različite vrste poslova, više nije bilo potrebe da žive na različitim društvenim ili ekonomskim nivoima. Stoga, po mišljenu novih grupa koje je još samo jedan korak delio od stupanja na vlast, ljudska jednakost više nije bila ideal za koji se trebalo boriti, nego opasnost koju treba sprečiti. U primitivnija vremena, kad pravedno i mirno društvo nije u stvari ni moglo postojati, u ovo mišljenje je bilo relativno lako verovati. Vizija zemaljskog raja u kome će ljudi živeti zajedno kao braća, bez zakona i bez mukotrpnog rada, hiljadama godina nije napuštala ljudsku maštu. Ta vizija je čak u izvesnoj meri držala i grupe kojima su istorijske promene donosile koristi. Naslednici francuske, engleske i američke revolucije delimično su i sami verovali u svoje fraze o ljudskim pravima, slobodi govora, jednakosti pred zakonom i slično, i čak su dopuštali da im te fraze u izvesnoj meri utiču na ponašanje. Međutim, u četvrtoj deceniji dvadesetog veka svi glavni tokovi političke misli bili su autokratski. Zemaljski raj je bio diskreditovan upravo u trenutku kad je postao moguć. Svaka nova politička teorija, ma kakvim se imenom zvala, vodila je natrag u hijerarhiju i kruto ustrojstvo. A u opštem ogrubljavanju pogleda koje je počelo oko 1930. godine, postupci koji su odavno bili napušteni, ponekad i po nekoliko stotina godina - hapšenje bez suda, pretvaranje ratnih zarobljenika u robove, javna pogubljenja, mučenje zatvorenika, uzimanje talaca i raseljavanje celih naroda - ne samo da su ponovo ušli u običaj nego su ih tolerisali, pa čak i branili, i to ljudi koji su se smatrali prosvećenim i naprednim.
     Englsoc i njegove suparnice pojavile su se kao potpuno razrađene političke teorije tek posle jedne cele decenije nacionalnih ratova, građanskih ratova, revolucija i kontrarevolucija u svim delovima sveta. Međutim, njihov prvobitni oblik se dao naslutiti u raznim sistemima koji su se obično zvali totalitarnim i koji su se pojavili nešto ranije tokom dvadesetog veka; što se tiče glavnih crta budućeg sveta koji je trebaloda se rodi iz opšteg haosa, one su odavno bile očigledne. Isto tako je bilo jasno i kakva će vrsta ljudi upravljati tim svetom. Novu aristokratiju sačinjavali su najvećim delom birokrati, naučnici, tehničari, sindikalni rukovodioci, stručnjaci za reklamu i propagandu, sociolozi, nastavnici, novinari i profesionalni političari. Ove ljude, koji su potekli iz namešteničke srednje klase i gornjih kategorija radničke klase, uobličio je i povezao jalovi svet monopolitičke industrije i centralizovanog upravljanja. U poređenju s odgovarajućim ljudima iz prošlih stoleća, oni su bili manje lakomi, manje skloni raskoši, gladniji čiste moći i, iznad svega, svesniji onoga što čine i jači u nameri da unište sve što im se suprotstavi. Ova poslednja razlika od presudnog je značaja. U poređenju s današnjom, sve tiranije poznate iz istorije bile su mlake i neefikasne. Vladajuće grupe su uvek bile u izvesnoj meri zaražene liberalnim idejama i zadovoljne da ostave stvari nedovršene, da obraćaju pažnju samo na ono što njihovi podanici čine, bez interesovanja za ono što ovi misle. Po savremenim merilima, čak je i srednjovekovna katolička crkva bila tolerantna ustanova. Razlog ovom je delom i to što u prošlosti nijedna vlada nije imala moći da stalno nadgleda svoje građane. Pronalazak štamparije je, međutim, olakšao manipulisanje javnim mnenjem, a film i radio su taj proces odveli još dalje. S razvojem televizije, i tehničkim napretkom koji je omogućio da jedna isti instrument može istovremeno primati i odašiljati, došao je kraj privatnom životu. Svaki građanin, ili bar svaki građanin dovoljno važan da ga treba posmatrati, mogao je dvadeset i četiri časa dnevno biti okružen pogledima policije i zvucima propagande, dok su svi ostali putevi komuniciranja bili zatvoreni. Prvi put se pojavila stvarna mogućnost da se iznudi ne samo potpuna pokornost volji države nego i potpuna istovetnost mišljenja o svim pitanjima.
     Posle revolucionarnog perioda šezdesetih godina XX veka, društvo se pregrupisalo, kao i uvek, na Više, Srednje i Niže. Međutim, nova grupa Viših, za razliku od svih svojih prethodnika, nije delovala po instinktu; ona je odavno shvatila da je jedina stabilna osnova oligarhije kolektivizam. Bogatstvo i privilegije se najlakše brane kad se poseduju zajednički. Takozvano 'ukidanje privatne svojine', do koga je došlo sredinom stoleća, značilo je u stvari koncentraciju svojine u daleko manji broj ruku nego ranije, ali s tom razlikom da su novi posednici bili grupa, a ne masa pojedinaca. Pojedinačno uzev, nijedan član Partije ne poseduje ništa sem sitnih ličnih stvari. Kolektivno, Partija poseduje sve što postoji u Okeaniji, zato što ima kontrolu nad svim, a proizvodima raspolaže kako sam nađe za shodno. U godinama posle Revolucije ona je bila u stnaju da na ovaj upravljački položaj stupi skoro neometena, jer je ceo proces bio predstavljen kao kolektivizacija. Uvek se pretpostavljalo da posle eksproprijacije kapitalističke klase mora doći socijalizam; a kapitalisti su bez pogovora bili eksproprisani. Fabrike, rudnici, zemlja, kuća, saobraćaj - sve im je to bilo oduzeto; a pošto nisu više bili privatna, proizilazilo je da su društvena svojina. Englsoc, koji je izrastao iz prethodnog, socijalističkog pokreta i nasledio njegovu frazeologiju, u stvari je sproveo u život najvažniju tačku socijalističkog programa; s rezultatom, prethodno predviđenim i nameravanim, da je ekonomska nejednakost učinjena trajno.
     No problemi ovekovečenja hijerarhijskog društva su mnogo dublji. Vladajuća grupa može izgubiti vlast na samo četiri načina. Ili biva pobeđena spolja, ili vlada tako nevešto da se mase pobune, ili dopušta da se stvori jaka i nezadovoljna grupa Srednjih, ili izgubi samopouzdanje i volju da vlada. Ovi uzroci ne dejstvuju pojedinačno, a po pravilu su, u ovoj ili onoj meri, prisutna sva četiri. Vladajuća klasa koja bi se znala sačuvati od svih njih mogla bi stalno ostati na vlasti. U krajnjoj liniji, odlučujući činilac u ovome jeste mentalni stav same vladajuće klase.
     Po završetku prve polovine ovog veka, prva opasnost je u stvari prestala. Svaka od triju zemalja koja danas dele svet de facto je nepobediva, i može prestati da to bude tek putem sporih demografskih procesa koje jedna moćna vlada može lako izbeći. Druga opasnost je takođe samo teorijska. Mase se nikad ne bune same, niti se bune samo zato što su eksploatisane. U stvari, sve dok im se ne dopušta da steknu merilo po kome bi pravile poređenja, one čak i nisu svesne da su eksploatisane. Povratne privredne krize prošlih vremena bile su potpuno nepotrebne i sad im se ne dopušta da se pojave, ali se drugi, isto tako krupni poremećaji mogu pojaviti, i odista se pojavljuju, a da ne ostave političkih rezultata, jer ne postoji način na koji bi se nezadovoljstvo moglo jasno izraziti. Što se tiče problema hiperprodukcije, koji je u našem društvu latentan otkako je razvijena mašinska tehnika, on se rešava putem stalnog ratovanja (vidi Glavu treću), koje je takođe korisno utoliko što moral stanovništva održava na potrebnom stepenu. Stoga bi, s tačke gledišta naših sadašnjih upravljača, jedina istinska opasnost bila u otcepljivanju nove grupe sposobnih, nedovoljno zaposlenih i vlasti željnih ljudi, i porast skepticizma i liberalizma u njihovim redovima. Drugim rečima, problem se tiče vaspitanja. Posredi je problem trajnog uobličavanja svesti kako upravljačke grupe tako i one šire, izvršne grupe koja se nalazi odmah ispod nje. Na svest masa je jedino potrebno uticati negativno.
     Imajući ove osnovne podatke pred sobom, lako je zaključiti kakva je, uopšte uzev, struktura okeanijskog društva, makar je čovek i ne poznavao. Na samom vrhu piramide nalazio se Veliki Brat. Veliki Brat je nepogrešiv i svemoćan. Za svaki uspeh, svako postignuće, svaku pobedu, svaki naučni pronalazak, sve znanje, svu mudrost, svu sreću, svu vrlinu, smatra se da potiče direktno iz njegovog vođstva i inspiracije. Velikog Brata nije video niko. On je lice na plakatima, glas na telekranu. Možemo biti manje-više sigurni da on neće ni umreti a već postoji znatna nesigurnost oko toga kad se on rodio. Veliki Brat je ruho u kome se Partija prikazuje svetu. Njegova funkcija je da bude žiža u koju će se sticati ljubav, strah i poštovanje, dakle osećanja koja se lakše mogu imati prema jedinki nego pema organizaciji. Ispod Velikog Brata dolazi Uža partija, čije je članstvo ograničeno na šest miliona, ili nešto manje od dva odsto stanovništva Okeanije. Ispod Uže dolazi Šira partija, koja se, ako za Užu partiju kažemo da je mozak države, može opravdano uporediti s rukama. Ispod nje dolaze zaglupljene mase koje po običaju nazivamo 'prolima', i koje sačinjavaju oko 85 odsto stanovništva. Po našoj ranijoj klasifikacji, proli su Niži, jer porobljeno stanovništvo ekvatorijalnih zemalja koje stalno prelaze iz ruku jednog osvajača u ruke drugog, nije ni stalni ni potrebni deo strukture.
     U načelu, pripadnost ovim trima grupama nije nasleđeno. Teorijski uzev, dete roditelja člana Uže partije ne postaje automatski i samo njen član. Ulaz u članstvo jedne ili druge partijske grane zavisi od rezultata ispita koji se polaže u šesnaestoj godini. Isto tako, nema nikakve rasne diskriminacije, niti izrazitije dominacije jedne oblasti nad drugom. U najvišim redovima Partije mogu se naći Jevreji, crnci, Južnoamerikanci čiste indijske krvi, a oblasni upravljači se uvek uzimaju iz redova stanovništva dotične oblasti. Ni u jednom delu Okeanije stanovništvo nema osećanja da je kolonijalno, da se njime upravlja iz neke udaljene prestonice. Okeanija nema prestonicu, a njen titularni šef je osoba za koju niko ne zna gde se nalazi. Sem što joj je engleski glavna lingua franca a Novogovor zvanični jezik, Okeanija nije ni na koji način centralizovana. Njene upravljače ne vezuje krvno srodstvo nego privrženost zajedničkoj doktrini. Istina je da je naše društvo podeljeno, i to podeljeno veoma strogo, u kategorije koje na prvi pogled izgledaju nasledne. Prelaza iz jedne u drugu kategoriju ima daleko manje nego što je bilo u kapitalizmu, pa čak i u preindustrijsko doba. Između rečenih dveju grana Partije dolazi do izvesne razmene, ali samo u onoj meri koju diktira potreba da se slabići isključe iz Uže partije, a ambiciozni pripadnici Šire partije neutrališu time što će im se dati mogućnost da avanzuju. Proleterima se u praksi ne dopušta da uđu u Partiju. Najobdarenije među njima, one koji bi eventualno mogli postati jezgro nezadovoljstva Policija misli jednostavno izdvaja i likvidira. No ovo stanje stvari nije apsolutno stalno, niti predstavlja stvar načela. Partija nije klasa u starom smislu te reči. Njoj nije cilj da prenese vlast na svoju decu kao takvu; i ako ne bi bilo nikakvog drugog načina da se na vrhovima održe najsposobniji ljudi, ona bi bila potpuno spremna da celu jednu novu generaciju regrutuje iz redova proleterijata. U prelomnim godinama, činjenica da Partija nije nasledna grupa umnogome je pomogla da se opozicija neutrališe. Socijalist starog kova, koji je bio naučen da se bori protiv nečega što se zvalo 'klasna privilegija', smatrao je da ono što nije nasledno ne može biti trajno. On nije uviđao da kontinuitet jedne oligarhije ne mora biti fizički, niti je razmišljao o tome da su nasledna aristokratska društva uvek bila kratkog veka, dok su pristupne organizacije, kao što je katolička crkva, ponekad trajale stotinama i hiljadama godina. Suština oligarhijske vladavine nije nasleđivanje od oca na sina nego održavanje izvesnog pogleda na svet i izvesnog načina života, koje umrli nameće živima. Vladajuća grupa je vladajuća grupa samo dotle dok može sama imenovati svoje naslednike. Partiji nije stalo da ovekoveči svoju krv nego da ovekoveči samu sebe. Ako hijerarhijska struktura ostaje uvek ista, potpuno je nevažno ko vlada.
     Sva verovanje, navike, ukusi, mentalni stavovi koji karakterišu naše vreme u stvari su upravljeni na to da očuvaju mistiku Partije i spreče da se uvidi prava priroda današnjeg društva. Fizičku pobunu, kao i bilo kakav uvodni potez koji bi vodio pobuni, trenutno je nemoguće ostvariti. Od proletarijata se nema čega bojati. Prepušteni sebi, oni će trajati iz generacije u generaciju i iz stoleća u stoleće, radeći, množeći se i umirući, ne samo bez ikakvog impulsa da se pobune nego i bez moći da zamisle da bi svet mogao biti drugačiji nego što je danas. Oni bi mogli postati opasni jedino ako bi napredak industrijske tehnike stvorio potrebu da im se da veće obrazovanje; ali pošto vojno i trgovačko suparništvo više nije potrebno, nivo obrazovanja u stvari se čak spušta. Šta mase smatraju ili ne smatraju nije važno. Može im se dati intelektualna sloboda jer intelekta i nemaju. S druge strane, u slučaju članova Partije ne može se tolerisati čak ni najmanje skretanje s mišljenja o najnevažnijim stvarima.

     Od rođenja do smrti, član Partije živi pod paskom Policije misli. Čak i kad je sam, ne može biti siguran da je sam. Gde god bio, u snu ili na javi, na radu ili u časovima odmora, u kupatilu ili u krevetu, može biti nadgledan bez upozorenja i ne znajući da ga nadgledaju. Ništa što on radi nije nevažno. Njegovi prijatelji, njegov način odmora, njegovo ponašanje prema ženi i deci, njegov izraz lica kad je sam, reči koje mrmlja u snu, čak i karakteristični pokreti njegovog tela, ljubomorno se ispituju. Ne samo stvarni prekršaj, nego i svaka ekscentričnost, ma koliko sitna, svaka promena navike, svaka nervozna radnja koja bi eventualno mogla biti simptom unutrašnje borbe, bez daljeg će biti primećena. On ni u kom pravcu nema nikakvu slobodu izbora. S druge strane, njegove postupke ne reguliše nikakav zakon niti ma kakav jasno formulisan kodeks ponašanja. U Okeaniji nema zakona. Misli i dela koji, kad se otkriju, znače sigurnu smrt, nisu zvanično zabranjeni, a beskrajne čistke, hapšenja, mučenja, zatvaranja i isparivanja ne vrše se kao kazna za stvarno počinjene zločine nego jednostavno predstavljaju sredstvo za uklanjanje osoba koji bi možda mogle nekad u budućnosti počiniti zločin. Od člana Partije se ne traži da ima samo ispravne misli nego i ispravne instinkte. Mnoga verovanja i stavovi koji se od njega traže nikad se jasno ne formulišu; niti se mogu formulisati a da se pri tom ne iznesu na videlo protivrečnosti urođene englsocu. Onaj ko je po prirodi politički ispravan (u Novogovoru, dobromislen), u svakoj će prilici znati, ne morajući da razmišlja, koje je verovanje pravo, a koja emocija poželjna. No u svakom slučaju, komplikovana mentalna dresura pređena u detinjstvu i koncentrisana oko reči zloustavljanje, crnobelo i dvomisao, oduzima mu volju i sposobnost da o bilo čemu misli dublje.
     Od člana Partije se zahteva da nema privatnog života, niti odmora od entuzijazma. On treba da živi u stalnom besnilu mržnje prema stranim neprijateljima i unutrašnjim izdajnicima, likovanja zbog pobeda i niskopoklonstva pred moći i mudrošću Partije. Nezadovoljstvo stvoreno ovakvim golim životom bez radosti smišljeno mu se okreće spoljnim ciljevima putem Dva minuta mržnje i sličnim mehanizama, a razmišljanja koja bi eventualno mogla voditi skepsi ili buntovništvu unapred mu ubija rano stečena unutrašnja disciplina. Prva i najprostija faza te discipline, kojoj se mogu podučavati i mala deca, zove se, u Novogovoru, zloustavljanje. Zloustavljanje znači sposobnost zaustavljanja, kao po instinktu, na pragu bilo kakve opasne misli. Ona obuhvata umeće da se ne shvate analogije, ne vide logičke greške, pogrešno razumeju i najjednostavniji argumenti ako se suprostavljaju englsocu, i da se oseti nezainteresovanost ili odbojnost prema svakom toku misli koje može povesti u pravcu jeresi. Ukratko, zloustavljanje označava zaštitnu glupost. Ali glupost nije sama po sebi dovoljna. Naprotiv, politička ispravnost, u punom smislu te reči, zahteva da se nad svojim sopstvenim mentalnim procesima ima onakva kontrola kakvu akrobata ima nad svojim telom. Okeanijsko društvo u krajnjoj instanci počiva na verovanju da je Veliki Brat svemoćan a Partija nepogrešiva. No pošto u stvarnosti Veliki Brat nije svemoćan a Partija nije nepogrešiva, postoji potreba za neumornom, stalnom elastičnošću u postupku s činjenicama. Ovde je ključna reč crnobelo. Kao i mnoge novogovorske reči, ona ima dva međusobno provurečna značenja. U odnosu na protivnika, ona označava naviku da se bez zazora tvrdi kako je crno belo, suprotno jasnim činjenicama. U odnosu na člana Partije, ona označava lojalnu spremnost da se kaže da je crno belo kad to zahteva partijska disciplina. No ona označava još i sposobnost da se poveruje da je crno ono što je belo, štaviše da crno jeste belo, i da se zaboravi da se ikad verovalo drukčije. To zahteva neprestano menjanje prošlosti, što je omogućeno sistemom misli koji zaista obuhvata sve ostalo, i koji je u Novogovoru poznat kao dvomisao.
     Menjati prošlost potebno je iz dva razloga, od kojih je jedan sporedan i, da tako kažemo, stvar predostrožnosti. Sporedan razlog je u tome što član Partije, kao i proleter, podnosi današnje uslove života delom i zato što nema osnova za poređenje. On mora biti odsečen od prošlosti isto onako kao što mora biti odsečen od inostranstva, pošto je potrebno da veruje da živi bolje nego njegovi preci, i da prosečni nivo materijalne udobnosti raste. No daleko se važniji razlog za podešavanje prošlosti nalazi u potrebi da se očuva nepogrešivost Partije. Nije u pitanju samo to što govore, statističke podatke i dokumentaciju svih vrsta treba stalno ažurirati da bi se pokazalo kako su predviđanja Partije u svim slučajevima bila tačna. U pitanju je takođe i to da se ne sme priznati da je ikad bilo promene u doktrini ili političkom svrstavanju jer priznati promenu svog mišljenja, ili čak svoje politike predstavlja dokaz slabosti. Ako je na primer Evroazija ili Istazija (svejedno koja) neprijatelj danas, onda je morala to biti oduvek, a ako činjenice govore drukčije, onda treba izmeniti činjenice. Tako se istorija uvek piše iznova. Ovo svakodnevno falsifikovanje prošlosti, koje vrši Ministarstvo istine, onoliko je isto potrebno za stabilnost režima koliko i teror i špijunaža koju vrši Ministarstvo ljubavi.
     Izmenjivost prošlosti predstavlja centralno načelo englsoca. Tvrdi se da događaji iz prošlosti objektivno ne postoje nego da traju samo u pisanim dokumentima i ljudskom pamćenju. Prošlost je sve ono u pogledu čega se dokumenti i pamćenje slažu. A pošto Partija ima punu kontrolu nad dokumentima, i podjednako punu kontrolu nad mozgovima svojih članova, proizilazi da je prošlost onakva kakvom Partija želi da je prikaže. Isto tako proizilazi da se prošlost, iako je izmenjiva, ni u kojoj konkretnoj prilici nije bila podvrgnuta izmeni; jer kad joj se da onoj oblik koji je potreban u datom trenutku, onda ta nova verzija jeste prošlost, dakle nikakva drukčija prošlost nije ni mogla postojati. Ovo važi čak i onda kad, kao što se često dešava, isti događaj treba korenito izmeniti nekoliko puta u toku jedne godine. Partija svakom trenutku poseduje apsolutnu istinu, a jasno je da se nešto što je apsolutna kategorija nije nikad ni moglo razlikovati od onog što je danas. Videćemo da kontrola nad prošlošću zavisi iznad svega od disciplinovanja pamćenja. Uveriti se da se svi pisani dokumenti slažu sa trenutnom linijom Partije jeste čisto mehanički čin. Međutim, isto je tako potrebno sećati se da su se događaji odigrali na željeni način. A ako se ukaže potreba da se sećanje preuredi ili pisani dokumenti diraju, onda je potrebno i zaboraviti da si to uradio. Veština da se to postigne može se naučiti kao i svaka druga mentalna tehnika. Nju odista i uči većina članova Partije, a u svakom slučaju svi koji su ne samo politički ispravni nego i inteligentni. To se u Starogovoru, sasvim otvoreno, zove 'Kontrola nad stvarnošću'. U Novogovoru se zove dvomisao, mada pojam dvomisli obuhvata i druge elemente.
     Dvomisao znači umeće da se u svesti istovremeno drže dva protivrečna verovanja, i da se prihvate oba. Partijski intelektualac zna u kom pravcu treba da menja svoje pamćenje; on je dakle svestan da izneverava stvarnost; ali primenom dvomisli on se isto tako uverava da stvarnost nije povređena. Ovaj proces mora biti svestan, inače se ne može izvesti s dovoljnom preciznošću, ali isto tako mora biti i nesvestan, inače bi sa sobom nosio osećanje lažljivosti, dakle i krivice. Dvosmisao se nalazi u samom srcu englsoca, pošto je osnovni čin Partije upotreba svesne prevare, s tim što se zadržava ona čvrstina namere koja prati potpuno poštenje. Govoriti svesne laži, a iskreno verovati u njih, zaboravljati svaku činjenicu kad postane nezgodna, a onda, kad postane potrebna, izvući je iz zaborava za onoliko vremena koliko je potrebno, poricati postojanje objektivne stvarnosti a celo to vreme imati u vidu stvarnost koja biva poricana - sve to je neophodno potrebno. Čak i da se upotrebi sama reč dvomisao potrebno je primeniti dvomisao; jer upotrebljavajući tu reč, čovek priznaje da žonglira stvarnošću; zatim, još jednom primenivši dvomisao, briše to saznanje; i tako do beskonačnosti, s tim što je laž uvek za jedan korak ispred istine. U krajnjoj liniji, Partija je upravo pomoću dvomisli uspela - i, koliko možemo znati, može još hiljadama godina uspevati - da zaustavi tok istorije.
     Sve oligarhijske grupe u prošlosti izgubile su vlast ili zato što su okoštavale ili zato što su omekšavale. Postajale su ili tupave i arogantne i gubile sposobnost da se prilagode novim prilikama pa su bivale svrgnute; ili liberalne i plašljive, činile ustupke onda kad je trebalo da primene silu, i takođe bivale svrgnute. Drugim rečima, propadale su ili zato što su bile svesne ili zato što su bile nesvesne. Dostignuće Partije je u tome što je proizvela sistem misli u kome oba uslova mogu istovremeno postojati. Dominacija Partije ne bi mogla biti trajna ni na kojoj drugoj osnovi. Onaj koji hoće da vlada, i da vlada i dalje, mora biti sposoban da iščaši osećanje za stvarnost, jer tajna vlastodrštva je u kombinovanju vere u svoju nepogrešivost sa sposobnošću da se uči na greškama iz prošlosti.
     Gotovo je nepotrebno reći da su najsuptilniji praktičari dvomisli oni koji su je izmislili i koji znaju da je to ogroman stepen mentalne prevare. U našem društvu, oni koji su najdalje od toga da vide svet onakav kakav jeste upravo su oni koji su najbolje upoznati sa svetskim zbivanjima. Uopšte uzev, što je veće razumevanje, veća je samoobmana; što je čovek inteligentniji, to je manje mentalno zdrav. Jasna ilustracija za ovo jeste činjenida da ratna histerija postaje sve žešća što se čovek više penje na društvenoj lestvici. Oni čiji je pogled na rat najbliži racionalnom jesu potčinjeni stanovnici spornih teritorija. Za njih je rat samo trajna opasnost koja prelazi gore-dole preko njihovih tela kao plima. Njima je savršeno svejedno koja strana pobeđuje. Oni su svesni da promena gospodara znači samo da će raditi iste poslove kao i pre, za nove gospodare koji s njima postupaju kao i stari. Nešto povlašćeniji od njih proli, samo su povremeno svesni rata. Kad se ukaže potreba, kod njih se može podstaći pomama straha i mržnje, ali kad se prepuste samima sebi, oni su u stanju da po duge periode zaborave da se rat i dalje vodi. Na pravi ratni entuzijazam nailazi se upravo u redovima Partije, a ponajpre Uže partije. U pobedu nad celim svetom najčvršće veruju oni koji znaju da je to nemoguće. Ovo čudnovato povezivanje suprotnosti - znanja s neznanjem, cinizma s fanatizmom - jedna je od glavnih karakteristika okeanijskog društva. Zvanična ideologija obiluje protivrečnostima čak i onda kad za njima nema stvarne potrebe. Tako, na primer, Partija odbacuje i kalja svaki princip na kome je počivao prvobitni socijalistički pokret, tvrdeći da to radi u ime socijalizma. Ona propoveda prezir prema radničkoj klasi kakvom nije bilo primera stotinama godina, a svoje članove oblači u uniformu koja je nekad bila tipična za fizičke radnike, i koja je upravo zato i prihvaćena. Ona sistematski podriva porodičnu solidarnost, a svog vođu naziva imenom koji se direktno obraća osećanju porodične odanosti. Čak i imena četiri ministarstva pomoću kojih se nad nama vlada prestavljaju svojevrsnu drskost utoliko što namerno izvrću činjenično stanje. Ministarstvo mira se bavi ratom, Ministarstvo istine lažima, Ministarstvo ljubavi mučenjem, a Ministarstvo obilja izgladnjivanjem. Ove protivrečnosti nisu ni slučajne ni nastale kao rezultat obične hipokrizije: one predstavljaju svesnu primenu dvomisli; jer vlast se može beskonačno održati u rukama jedino mirenjem protivrečnosti. Ako se ljudska jednakost želi trajno otkloniti - onda preovladajuće mentalno stanje mora biti kontrolisano ludilo.
     No postoji jedno pitanje koje smo dosad gotovo zanemarili. Ono glasi: zašto bi trebalo otkloniti ljudsku jednakost? Pod pretpostavkom da smo mehanizam procesa opisali tačno, koji je razlog ovom ogromnom, precizno isplaniranom naporu da se u datom trenutku zaustavi istorija?
     Ovde smo doprili do centralne tajne. Kao što smo videli, mistika Partije, a pre svega Uže partije, zavisi od dvomisli. No još dublje od ovoga leži onaj prvobitni razlog, onaj instinkt u koji se nikad nije sumnjalo, koji je prvo doveo do prigrabljivanja vlasti, a tek kasnije stvorio dvomisao, Policiju misli, neprekidno ratovanje i ostale potrebne priveske. Taj je razlog u tome što...

     Vinston primeti tišinu, kao kad se primećuje novi zvuk. Učini mu se da je Džulija neko vreme bila vrlo mirna. Ležala je na boku, gola od pojasa naviše, s dlanom ispod obraza i jednom crnom kovrdžom koja joj je pala preko očiju. Grudi su joj se sporo i ravnomerno dizale i spuštale.
     "Džulija."
     Nema odgovora.
     "Džulija, jesi li budna?"
     Nema odgovora. Spavala je. On sklopi knjigu, pažljivo je spusti na pod, leže i povuče pokrivač preko Džulije i sebe.
     Razmišljao je kako još uvek nije saznao konačnu tajnu. Bilo mu je jasno kako, ali nije shvatao zašto. Prva glava, kao ni treća, nije mu u stvari objasnila ništa što već nije znao, jedino je sistematizovala znanje koje je već imao. No kad ju je pročitao, shvatio je jasnije nego ikad da nije lud. Biti u manjini, makar i sam, ne znači biti lud. Postoji istina, i postoji neistina; onaj ko se drži istine, makar i nasuprot celom svetu, nije lud. Žuti zrak sunca na zapadu probi se koso kroz prozor i pade preko jastuka. On zatvori oči. Od sunca na licu i devojčinog glatkog tela koje se doticalo njegovog u njemu se probudi snažno, sanjivo, samouvereno osećanje. Bio je bezbedan; sve je bilo u redu. On zaspa mrmljajući "Duševno zdravlje nije stvar statistike", s osećanjem da je u toj primedbi sadržana neka duboka mudrost.

     Kad se probudio, pričini mu se da je spavao dugo, ali mu pogled na starinski sat reče da je svega dvadeset i trideset. Još malo je ležao u polusnu; zatim se odozdo iz dvorišta ponovo razleže pesma iz punih pluća:

     Beše to kratka ljubav bez nade
     Što prođe brzo k'o aprilski dan,
     Al' od nežnih reči i misli o sreći
     U srcu večno ostade san.

     Nedotupavni šlager je, reklo bi se, još uvek bio popularan. Mogao se čuti svuda. Bio je nadživeo Pesmu mržnje. Od pesme se Džulija probudi, glasno proteže i ustade iz kreveta.
     "Gladna sam", reče. "Da skuvam još kafe. Do đavola! Peć se ugasila, a voda se ohladila." Ona podiže malu peć i protrese je. "Nema nafte."
     "Moći ćemo valjda da dobijemo od Čeringtona."
     "Čudi me samo to što je bila puna. Proverila sam. Obućiću se", reče ona. "Kao da je zahladnelo."
     Vinston takođe ustade i obuče se. Neumorni glas pevao je i dalje:

     Kažu da vreme sve rane leči,
     Kažu da se uvek zaboravi sve,
     Al' mladost je prošla i starost već došla
     A ja još pamtim časove te.

     Pripasujući kaiš, on ode do prozora. Sunce je već bilo zašlo iza kuće; više nije sijalo u dvorište. Kamene ploče dvorišta bile su mokre kao da su upravo oprane; imao je osećanje da je i nebo tek oprano, toliko je svetlo i sveže bilo plavetnilo između dimnjaka. Ona žena je neumorno koračala gore-dole, puneći usta štipaljkama i prazneći ih, prekidajući i opet nastavljajući svoju pesmu, prikačinjući još pelena, i još, i još. Pitao se da li je ona pralja po zanatu, ili prosto rob dvadesetoro-tridesetoro unučadi. Džulija beše prišla i stala uz njega; zajedno se zagledaše, skoro začarani, u snažnu priliku ispod prozora. Dok je posmatrao tu ženu u njenom karakterističnom stavu, debelih ruku podignutih do konopca, s izbačenom zadnjicom, snažnom kao u kobile, prvi put mu pade na pamet da je ona lepa. Ranije mu nikad nije dolazila pomisao da bi žena pedesetih godina, raskupnjala do čudovišnih razmera od mnogih porođaja, zatim ogrubela, očvrsla od rada dok joj meso nije postalo grubo kao prezrela mrkva, može biti lepa. Ali ona je odista bila lepa; najzad, pomisli on, zašto i ne bi? Između čvrstog, bezobličnog tela, nalik na komadinu granita, s rapavom crvenom kožom, i tela devojke uz njega postojala je ista onakva veza kao i između ružinog ploda i rascvetale ruže. Zašto bi se plod smatrao lošijim od cveta?
     "Lepa je", promrmlja on.
     "Ima sigurno metar u kukovima", reče Džulija.
     "Takav je njen stil lepote", reče Vinston.
     Držao je Džuliju zagrljenu oko pasa; ruka mu je obuhvatala ceo njen gipki struk. Od kuka do kolena, njen bok je bio uz njegov. Iz njihovih tela nikad neće izići dete. To je bilo jedino što nikad neće moći da učine. Tajnu su mogli prenositi jedino rečima, iz jednog uma u drugi. Žena u dvorištu nije imala uma; imala je samo snažne ruke, toplo srce i plodnu utrobu. Pitao se koliko je dece rodila. Mogla ih je lako imati i svih petnaest. Imala je svoj trenutak procvata - možda godinu dana rustične lepote - a onda se najednom raskrupnjala kao oplođena voćka, dobila crvenu i grubu kožu, i život joj se pretvorio u pranje, ribanje, kuvanje, metenje, brisanje, krpljenje, ribanje, pranje rublja, prvo za decu, zatim za unučiće, kroz trideset neprekidnih godina. I na kraju svega još je pevala. Mistižno poštovanje koje je osećao prema njoj bilo je nekako pomešano s prizorom svetlog, jasnog neba, koje se iza dimnjaka prostiralo u beskrajne daljine. Bilo je čudno razmišljati o tome kako je nebo isto za sve, u Evroaziji i Istaziji isto kao i u Londonu. A i ljudi pod tim nebom bili su manje-više isti - svuda, na celom svetu, stotine hiljada miliona upravo ovakvih ljudi, koji ne znaju da postoje i drugi, koje razdvajaju zidove mržnje i laži, a koji su ipak gotovo potpuno isti - ljudi koji nikad nisu naučili misliti, ali koji u svoja srca, utrobe i mišiće slažu snagu koja će jednog dana preokrenuti svet. Ako uopšte ima nade, ona je u prolima! Iako knjigu nije pročitao do kraja, znao je da to mora biti Goldštajnova konačna poruka. Budućnost pripada prolima. A da li je on, Vinston Smit, mogao biti siguran da mu svet koji će oni jednog dana sagraditi neće biti isto onako stran kao i svet Partije? Da, pošto će u najmanju ruku to biti svet duševnog zdravlja. Gde postoji jednakost, tu može biti normalnosti. To će se desiti pre ili posle, snaga se pretvoriti u svet. Proli su besmrtni, u to se nije moglo sumnjati kad se baci samo jedan pogled na onu herojsku priliku u dvorištu. Oni će se na kraju ipak probuditi. A dok se to ne dogodi, mada dotle može potrajati i hiljadu godina, ostaće živi uprkos svemu, kao ptice, prenoseći iz tela u telo vitalnost koju Partija nije imala i nije mogla ubiti. "Sećaš li se", reče on, "onog drozda koji nam je pevao, onog prvog dana, na ivici šumarka?"
     "Nije pevao nama", reče Džulija. "Pevao je za svoju dušu. Čak ni to. Prosto je onako pevao."
     Ptice pevaju, proli pevaju, Partija ne peva. Svuda na svetu, u Londonu i Njujorku, u Africi, Brazilu, u tajanstvenim zabranjenim zemljama preko granice, na ulicama Pariza i Berlina, u selima beskrajne ruske ravnice, na trgovima Kine i Japana - svuda je stajala ta ista čvrsta, nepobediva prilika, čudovišnih oblika od rada i rađanja, koja radi od rođenja do smrti, a ipak peva. Iz tih moćnih bedara jednog dana mora poteći rod svesnih bića. Budućnost je bila njihova; Džulija, on i ostali bili su mrtvaci. Ali čovek je mogao učestvovati u toj budućnosti ako održava u životu duh onako kako oni održavaju telo, i ako prenosi drugima tajno učenje da su dva i dva četiri.
     "Mi smo mrtvaci", reče on.
     "Mi smo mrtvaci", poslušno ponovi Džulija, kao odjek.
     "Vi ste mrtvaci", reče gvozden glas iza njih.
     Oni odskočiše jedno od drugog. Vinstonova utroba kao da se pretvori u led. Vide belinu svuda oko Džulijinih dužica. Lice joj beše dobilo mlečno žutu boju. Dve mrlje ruža koje su joj još stajale na jagodicama oštro su se isticale, kao da nemaju nikakve veze sa kožom na kojoj su bile.
     "Vi ste mrtvaci", ponovi gvozdeni glas.
     "Bio je iza slike", dahnu Džulija.
     "Bio je iza slike", reče glas. "Ostanite kako stojite. Ne mičite se dok vam se ne naredi."
     Počinje, najzad počinje! Nisu mogli ništa do da gledaju u oči. Bežati, istrčati iz kuće no što bude prekasno - takva misao im nije padala na pamet. Bilo je nezamislivo ne poslušati gvozdeni glas sa zida. Nešto škljocnu, kao kad se otključava brava; na to se ču tresak razbijenog stakla. Slika beše pala na pod i otkrila telekran.
     "Sad nas mogu videti", reče Džulija.
     "Sad vas možemo videti", reče glas. "Stanite na sredinu sobe. Leđa uz leđa. Sklopite ruke na potiljku. Ne dotiče se jedno drugog."
     Nisu se dodirivali, ali njemu se činilo da oseća kako Džulijini telo drhti. Ili je to drhtalo samo njegovo. Polazilo mu je za rukom samo toliko da ne cvokoće zubima, ali nad kolenima nije imao kontrole. Ispod nih, u kuću i izvan kuće, ču se tresak čizama. Dvorište kao da je bilo puno ljudi. Neko je nešto vukao preko kamenih ploča. Ženina pesma beše naglo prestala. Ču se dugi zveket koji je odjekivao, kao da je neko bacio limeno korito preko dvorišta, zatim zbrka ljutitih glasova koja se završi u kriku bola.
     "Kuća je opkoljena", reče Vinston.
     "Kuća je opkoljena", reče glas.
     Ču kako Džulijini zubi škljocnuše. "Sad bismo mogli i da se oprostimo", reče ona.
     "Sad biste mogli i da se oprostite", reče glas. Uto se umeša neki sasvim drugi glas, tanak i odnegovan, koji se Vinstonu učini odnekud poznat: "Uzgred, kad smo već kod toga: Evo ide svećar da ti pali sveće, evo ide dželat da ti glavu seče!"
     Iza Vinstonovih leđa nešto tresnu na krevet. Neko je gurnuo vrh lestvica kroz prozor, razbivši pri tom okvir. Neko se peo kroz prozor. Sa stepeništa odjeknu tutanj koraka. Soba se ispuni krupnim ljudima u crnoj uniformi s potkovanim čizmama na nogama i pendrecima u rukama. Vinston više nije drhtao. Čak je i oči jedva poketao. Bilo je važno samo jedno: ostati miran, ostati miran i ne dati im izgovor da udare! Pred njim se zaustavi čovek s glatkim bokserskim licem na kome su usta bila samo prorez, zamišljeno balansirajući pendrek između palca i kažiprsta. Vinston mu pogleda u oči. Osećanje obnaženosti, dok je držao ruke na potiljku a celo mu telo bilo izloženo, beše skoro nepodnošljivo. Onaj čovek izbaci vrh belog jezika, obliza mesto gde je trebalo da mu budu usne, zatim prođe. Ču se još jedan tresak. Neko beše uzeo stakleni pritiskač sa stola i razbio ga u komade o podnožje kamina.
     Komadići korala, sićušan uvojak ružičastog, nalik na ukras sa torte, zakotrlja se preko prostirača. Kako je sitan, pomisli Vinston, kako je uvek bio sitan! Iza njega se ču udah i tup tresak; nešto ga žestoko udari po gležnju i skoro izbaci iz ravnoteže. Jedan od onih ljudi beše tresnuo pesnicom Džuliju u solarni pleksus i presamitio je kao britvu. Ona se poče bacakati po podu, boreći se za dah. Vinston se nije usuđivao da pomeri glavu ni za milimetar, ali ponekad bi mu njeno pomodrelo lice došlo u vidno polje. Uza sav strah koji ga je stezao, on oseti njen bol u svome telu, samrtni bol koji je ipak bio manje prešan od borbe za dah. Znao je kako to izgleda: stravičan, neizdržljiv bol koji neprestano drži ali koji se još ne može u svojoj punoj strahoti osetiti jer je pre svega bilo potrebno moći disati. Zatim je dva čoveka podigoše za kolena i ramena i izneše iz sobe kao vreću. Vinston za trenutak spazi njeno lice, okrenuto naniže, izobličeno i žuto, zatvorenih očiju, i još uvek sa po jednom mrljom ruža na obrazima; više je nije video.
     Stajao je potpuno nepomično. Još uvek ga niko nije udario. Kroz glavu mu počeše proletati misli koje su dolazile same od sebe, ali su mu se činile potpuno nezanimljive. Pitao se da li su uhvatili Čeringtona. Pitao se šta su uradili onoj ženi u dvorištu. Primeti da mu se očajno mokri, i oseti blago iznenađenje, pošto je to uradio pre svega dva ili tri sata. Primeti da sat na kaminu pokazuje devet, to jest dvadeset i jedan. Ali svetlo se činilo prejako. Zar u avgustu u devet sati uveče ne počinje da se mrači? Pomisli da su se možda on i Džulija ipak prevarili u vremenu - prespavali dvanaest sati i mislili da je dvadeset i trideset, dok je u stvari bilo nula osam i trideset sledećeg jutra. Ali tu misao nije pratio dalje. Bila mu je nezanimljiva.
     U hodniku se čuše novi, lakši koraci. U sobu uđe Čerington. Ljudi u crnim iniformama se odjednom primiriše. Čerington je takođe izgledao nešto drukčije. Pogled mu pade na komadiće staklenog pritiskača.
     "Pokupite to", oštro reče on.
     Jedan od uniformisanih se saže da ga posluša. Koknijevskog izgovora beše nestalo; Vinston najednom shvati čiji je glas malopre čuo s telekrana. Čerington je još uvek imao na sebi svoj somotski kaput, ali kosa, koja mu je nekad bila sed,a sad je bila crna. Više nije nosio naočare. On baci samo jedan, oštar, pogled na Vinstona, kao da mu proverava identitet, zatim prestade da obraća pažnju na njega. Još uvek se mogao prepoznati, ali više nije bio onaj isti čovek. Telo mu se beše isrpavilo i naokolo poraslo. Lice mu je bilo izmenjeno samo u detaljima, ali te sitne promene su ga ipak potpuno preobličile. Crne obrve su bile manje čupave, bora više nije bilo, cele crte lica bile su drukčije; čak je i nos izgledao kraći. To je bilo čilo, hladno lice čoveka od svojih trideset pet godina. Vinstonu prođe kroz glavu da sad prvi put u životu posmatra, znajući ko je u pitanju, pripadnika Policije misli.