1.

     Bila je sredina jutra; Vinston beše izišao iz svog boksa da ode u klozet.
     S drugog kraja dugog, sjajno osvetljenog hodnika približavala mu se jedna usamljena figura. To je bila ona crnomanjasta devojka. Od one večeri kad je naišao na nju ispred antikvarnice bilo je prošlo četiri dana. Kad mu se približila, on vide da joj je desna ruka u zavoju, neprimetnom izdaleka pošto je bio iste boje kao i njen kombinezon. Verovatno je zgnječila ruku okrećući jedan od onih velikih kaleidoskopa na kojima su se sižei romana 'uobličavali'. Takvi nesrećni slučajevi bili su svakodnevna stvar u Odeljenju proze.
     Razdvajalo ih je možda četiri metra kad se devojka spotače i pade gotovo na nos. Pad je natera da oštro krikne od bola. Mora biti da je pala pravo na povređenu ruku. Vinston se zaustavi na mestu. Devojka se beše podigla na kolena. Lice joj dobi mlečno žutu boju na kojoj su joj se usta isticala crvenija nego ikad. Oči su joj bile upravljene u njegove, sa molećivim izrazom koji je više odavao utisak straha nego bola.
     U Vinstonovom srcu se pokrete neko čudno uzbuđenje. Pred njim se nalazio neprijatelj koji je imao nameru da ga ubije; pred njim se isto tako nalazilo ljudsko biće, u bolu, možda i sa slomljenom kosti. On se već beše instinktivno pokrenuo da joj pritekne u pomoć. U trenutku kad ju je video kako pada na zavijenu ruku, bilo mu se činilo da bol od toga oseća u svom sopstvenom telu.
     "Povredili ste se?"
     "Nije ništa. Samo ruka. Odmah će proći."
     Govorila je kao da je imala lupanje srca. U svakom slučaju, bila je veoma pobledela.
     "Niste ništa slomili?"
     "Ne, u redu je. Samlo me je za trenutak zabolelo, ništa više."
     Ona ispruži zdravu ruku, i on joj pomože da ustane. Bilo joj se već povratilo nešto boje; izgledala je mnogo bolje.
     "Nije ništa", kratko ponovi ona. "Samo sam se malo udarila po zglobu. Hvala, druže!"
     I na to produži svojim putem, brzim i odsečnim koracima, kao da se zaista ništa i nije desilo. Ceo događaj nije mogao potrajati više od pola minuta. Ne pokazivati osećanja na licu bilo je navika koja je stekla status instinkta; a ionako su se zadesili odmah ispred telekrana kad se slučaj dogodio. No i pored toga bilo je vrlo teško ne odati trenutno iznenađenje, jer mu je devojka, u one dve-tri sekunde dok joj je pomagao da ustane, bila tutnula nešto u ruku. Nije bilo nikakve sumnje da je to uradila namerno. To nešto bilo je malo i pljosnato. Prolazeći kroz vrata klozeta, on ga premesti u džep i opipa vrhovima prstiju. To je bio komad papira presavijen u kvadratić.
     Dok je stajao u pisoaru, uspe, uz još malo pipkanja prstima, da odmota. Očigledno je na njemu bila neka poruka. Za trenutak mu dođe iskušenje da ga odnese u jednu od kabina i smesta pročita. No to bi bila krajnja ludost - to je dobro znao. Ako se ijedno mesto neprekidno kontrolisalo preko telekrana, to su bile klozetske kabine.
     On se vrati u svoj boks, sede, nehatno baci komad papira među dokumenta na stolu, stavi naočare i privuče diktograf. "Pet minuta", reče u sebi, "naj-najmanje pet minuta!" Srce mu je u grudima tuklo zastrašujuće glasno. Na sreću je posao pred njim bio čisto rutinski - ispravljanje dugog niza cifara, što nije zahtevalo veliku koncentraciju.

     Šta god da je pisalo na papiru, moralo je imati nekog političkog značenja. Koliko je mogao videti, postojale su dve mogućnosti. Jedna, daleko verovatnija, da je devojka agent Policije misli, kao što se i plašio. Nije znao zašto Policija misli nalazi za shodno da svoje poruke dostavlja na takav način, ali možda su imali svojih razloga. Tekst na papiru mogao je biti pretnja, poziv, neka zamerka, naređenje da izvrši samoubistvo. No postojala je i druga, bezumna mogućnost koja je neprestano podizala glavu iako je uzalud pokušavao da je potisne. Ta je mogućnost bila da poruka i nije od Policije misli nego od nekakve podzemne organizacije. Možda Bratstvo ipak postoji! Možda je ta devojka njegov pripadnik! Ta je pomisao van svake sumnje bila apsurdna, ali mu je u glavu bila uletela onog trenutka kad je u ruci osetio komadić papira. Ono drugo, verovatnije objašnjenje palo mu je na pamet tek nekoliko minuta kasnije. Pa ipak čak ni sad, mada mu je intelekt govorio da ta poruka verovatno znači smrt - čak ni sad u to nije verovao; nerazumna nada je bila uporna u njemu; srce mu je lupalo; sa teškoćom je uspevao da mu glas ne zadrhti dok je mrmljao svoje cifre u diktograf.

     Smota gotove papire u trubu i gurnu ih u pneumatičnu cev. Bilo je prošlo osam minuta. Popravi naočare na nosu, uzdahnu i privuče preda se sledeću gomilu papira, sa onim komadićem na vrhu. On ga ispravi. Na njemu je, krupnim neveštim slovima pisalo:

     Ja te volim.

     Nekoliko sekundi bio je toliko preneražen da se nije setio ni da baci papirić, koji je kompromitovao, u rupu za pamćenje. Pre nego što je to ipak uradio, nije se mogao uzdržati, mada je vrlo dobro znao koliko je opasno pokazivati previše interesovanja, a da još jednom ne pročita šta piše, samo da bi se uverio da su one reči još tu.
     Tokom preostalog dela popodneva bilo mu je veoma teško raditi. Još teže, od potrebe da se koncentriše na niz tričavih poslova koje je imao pred sobom, padalo mu je to što svoju uzbuđenost mora da skriva pred telekranom. Osećao se kao da mu u stomaku gori vatra. Ručak u pregrejanoj, pretrpanoj, bučnoj menzi bio je mučenje. Nadao se da će tokom prekida za ručak moći da malo bude sam, ali zla sreća natera imbecilnog Parsonsa da trupne na stolicu pored njega, šireći miris znoja koji je skoro nadjačavao metalni miris čorbe, i razveza priču o pripremama za Nedelju mržnje. Naročito ga je oduševljavao model glave Velikog Brata, dva metra širok, koji je od papirne kaše pravio odred Špijuna čiji je član bila njegova ćerka. Vinstona je razdražavalo to što je u opštoj buci slabo čuo šta Parsons govori, te je stalno morao tražiti da mu ovaj ponovi kakvu nedotupavnu primedbu. Devojku je uspeo da spazi samo jednom, kako sa još dve devojke sedi za stolom, na suprotnom kraju prostorije. Reklo bi se da ga nije videla; više nije ni gledao u tom pravcu.
     Popodne je bilo podnošljivije. Smesta posle ručka stiže mu delikatan, težak posao na kome je trebalo raditi nekoliko sati i koji je zahtevao da se sve ostalo odloži. Sastojao se od toga što je trebalo falsifikovati jedan niz izveštaja o proizvodnji koji su datirali od pre dve godine, i to na takav način da se naruši ugled jednog od poznatijih članova Uže partije koji je trenutno bio pod sumnjom. U tim poslovima Vinston je bio dobar, i pođe mu za rukom da devojku potpuno isključi iz svoje svesti više od dva sata. Onda se sećanje na njeno lice vrati, a s njim i žestoka, neizdržljiva želja da bude sam. Dok ne bude sam, neće nikako moći da sažvaće ovaj novi događaj. Taj dan je bio jedan od onih kada je odlazio u Centar kulture i odmora. On proguta još jedan neukusan obrok, pohita do Centra, uze učešća u svečanoj ludoriji 'diskusione grupe', odigra dve partije stonog tenisa, ispi nekoliko čaša džina i odsede pola sata na predavanju nazvanom Englsoc u odnosu na šah. Od dosade mu se grčila duša, ali bar jednom nije imao impuls da izostane iz Centra u ono veče kad mu je dolazio red. Kad je video reči Ja te volim, u njemu je nabujala želja da ostane živ, te mu se najednom učinilo glupo rizikovati u sitnicama. Tek kad je došlo dvadeset tri časa, kad je bio kod kuće i u krevetu - u mraku, gde je čovek siguran od telekrana ako ćuti - tek je tad bio u stanju da povezano misli.
     Radilo se o fizičkom problemu koji se morao rećiti: kako doći u dodir s devojkom i zakazati sastanak. Više nije uzimao u obzir mogućnost da mu ona možda priprema zamku. Znao je da nije tako: kad mu je predala papirić, bila je nesumnjivo uzbuđena. čigledno se bila raspametila od straha, što nije ni bilo čudo. Još manje mu je padalo na pamet da je odbije. Pre svega pet noći smišljao je da joj razbije lobanju kockom iz kaldrme, no to nije značilo ništa. On pomisli na njeno nago, mlado telo, onakvo kakvo ga je video u snu. Ranije mu se činilo da je zaluđena kao i sve ostale, glave nabijene lažima i mržnjom, trbuha punog leda. Na pomisao da je može izgubiti, da mu belo mlado telo može izmaći, zahvati ga neka groznica. Od svega se najviše bojao da će se ona jednostavno predomisliti ako mu ne uspe da uskoro uspostavi vezu s njom. No fizičke prepreke su bile neopisive. Bilo mu je kao čoveku koji je matiran a hoće da povuče potez. Kud god da se okrene, naletao je na telekran. U stvari, njemu su svi mogući načini stupanja u vezu već bili prošli kroz glavu pet minuta pošto je pročitao poruku; ali sad, kad je imao vremena da razmisli o svemu, on ih ispita jedan po jedna, kao da ređa instrumente po stolu.
     Onakav susret do koga je došlo tog popodneva očigledno se nije mogao ponoviti. Da je radila u Odeljenju dokumentacije bilo bi relativno lako, ali on je imao samo bledu predstavu o tome u kom je delu zgrade smešteno Odeljenje proze, a nije imao ni izgovora da se tamo pojavi. Kad bi znao gde ona stanuje i u koje vreme izlazi s posla, mogao bi udesiti da je sretne na putu do kuće; ali pokušati da je otprati kući nije bilo sigurno: morao bi stajati pred Ministarstvom besposlen, a to bi smesta palo u oči. Pisati joj preko pošte nije dolazilo u obzir. Po pravilu koje čak nije ni bilo tajno, sva su pisma bila otvarana. U stvari je vrlo malo ljudi i pisalo pisma. Za poruke koje je katkad bilo potrebno poslati postojale su štampane dopisnice sa dugim listama fraza; nepotrebne su se precrtavale. Bilo kako bilo, on joj nije znao ni ime, a kamoli adresu. Najzad zaključi da je menza najsigurnija. Ako bi je zatekao samu za stolom, negde u sredini prostorije, ne previše blizu telekrana, i uz dovoljno glasan žagor okolnih razgovora - ako bi ti uslovi potrajali svojih trideset sekundi, postojala bi mogućnost da izmene nekoliko reči.
     Celu nedelju dana posle te večeri život je bio kao nemiran san. Prvog dana se pojavila u menzi tek kad je on izlazio, pošto se pištaljka već bila oglasila. Verovatno je bila prebačena u neku kasniju smenu. Mimoišli su se bez ijednog pogleda. Sledećeg dana je bila u kantini u običajeno vreme. Ali sa tri druge devojke i neposredno ispod telekrana. Zatim se tri strašna dana uopšte nije pojavila. Njemu su i duh i telo trpeli od nepodnošljive osetljvosti, od neke vrste providnosti, koja je svaki pokret, svaki zvuk, svaki dodir s okolinom, svaku reč koju je morao izgovoriti ili saslušati, pretvarala u agoniju. Čak ni u snu nije mogao sasvim pobeći od njene slike. Tih dana nije ni doticao dnevnik. Ako je nalazio ikakvog olakšanja to je bilo u radu, gde se katkad mogao zaboraviti i po deset minuta. Apsolutno ni po čemu nije mogao saznati šta joj se desilo. Nije se mogao raspitati ni na koji način. Možda je bila isparena, možda je izvršila samoubistvo, možda je premeštena u sasvim drugi kraj Okeanije; a najgore i najverovatnije od svega, možda se jednostavno predomislila i rešila da ga izbegava.
     Sledećeg dana se pojavila. Ruka joj više nije bila u zavoju; sad je oko zgloba imala traku flastera. Njegovo olakšanje je bilo tako veliko da se nije mogao uzdržati a da se za nekoliko sekundi ne zagleda pravo u nju. Dan zatim zamalo mu nije pošlo za rukom da stupi u razgovor s njom. Kad je došao u menzu, ona je sedela za stolom prilično udaljenim od zida, sasvim sama. Bilo je rano; menza još nije bila sasvim pun. Red se polako pomicao napred sve dok s Vinston ne nađe skoro pred samim pultom, zatim zadržao dva minuta pošto je neko ispred njega protestvovao da nije dobio svoju tabletu saharina. Kad je Vinston podigao svoj poslužavnik i uputio se njenom stolu, bila je još uvek sama. On je nemarno išao prema njoj, tražeći očima mesto za nekim stolom iza nje. Delilo ih je ne više od tri metra. Još dve sekunde, i sve će biti u redu. Uto neki glas iza njega pozva "Smite!" On se učini da nije čuo. "Smite!" ponovi glas nešto jače. Nije vredelo. On se okrete. Plavokos mladić priglupa lica, po imenu Vilšer, koga je Vinston površno poznavao, pozivao ga je s osmehom na slobodno mesto za svojim stolom. Bilo je opasno odbiti. Prepoznat, nije mogao produžiti i sesti za sto sa devojkom koja nije u društvu. Previše bi bolo oči. On sede s prijateljskim osmehom. Glupavo plavokoso lice zasija. Vinston za trenutak vide sebe kako usred tog lica udara pijukom. Posle nekoliko minuta, devojčin sto se popuni.
     Ali nije ga mogla ne videti kad joj se približavao; verovatno je shvatila šta je posredi. Sledećeg dana, on se postara da dobije rano. I, naravno, ona je sedela za stolom na skoro istom mestu, opet sama. Neposredno ispred njega u redu je stajao čovečuljak sličan bubašvabi, brzih pokreta, ravna lica i sitnih sumnjičavih očiju. Odmičući se od pulta sa svojim poslužavnikom. Vinston vide da se čovečuljak uputio pravo devojčinom stolu. Nada mu ponovo splasnu. Za malo udaljenijim stolom bilo je jedno slobodno mesto, no nešto je u čovečuljkovom izgledu govorilo da će on dovoljno paziti na svoju udobnost i izabrati sto sa najviše slobodnih mesta. S ledom u srcu, Vinston pođe za njim. Morao je biti sam s njom, inače ništa ne vredi. U tom trenutku odjeknu jak tresak. Čovečuljak je ležao koliko je dug, poslužavnik mu beše odleteo iz ruku, a po podu su tekla dva potočića supe i kafe. On se podiže na noge sa zlobnim pogledom prema Vinstonu; očigledno je sumnjao da ga je ovaj sapleo. Sve se ipak završi dobro. Pet sekundi kasnije, dok mu je srce gromoglasno tuklo. Vinston je sedeo za devojčinim stolom.
     Nije je gledao. Istovari svoje porcije s poslužavnika i smesta poče jesti. Bilo je krajnje pogrešno da progovori odmah, pre nego što neko naiđe, ali ga je bio uhvatio užasan strah. Otkako mu je ona pristupila bilo je prošlo nedelju dana. Možda se predomislila, sigurno se predomislila! Bilo je nemoguće da se ovo uspešno završi; tako šta se ne događa u stvarnom životu. Možda ne bi uopšte ni progovorio da tog trenutka nije spazio Emplforta, poetu dlakavih ušiju, kako se smušeno vrzma po menzi sa svojim poslužavnikom, tražeći gde će sesti. Onako izgubljen, Emplfort je bio privržen Vinstonu, i svakako bi seo za njegov sto ako bi ga spazio. Da se pređe u akciju preostao je još možda minut. I Vinston i devojka jeli su neprekidno i ravnomerno. Splačina koju su jeli bila je tanka čorba, u stvari supa, od boranije. Vinston progovori tihim mrmorom. Ni jedno ni drugo nisu dizali očiju; ravnomerno su zahvatali kašikom vodnjikave splačine i prinosili ustina, a između kašika izmenjivali ono nekoliko neophodnih reči tihim bezbojnim glasom.
     "U koliko izlaziš s posla?"
     "Gde se možemo naći?"
     "Trg pobede, kod spomenika."
     "Prepun je telekrana."
     "Ako je gužva, ne smeta."
     "Treba neki znak?"
     "Ne. Nemoj mi prići dok me ne vidiš u gomili. I nemoj me gledati. Samo budi negde pored mene."
     "U koliko?"
     "U devetnaest."
     "U redu."
     Emplfort ne vide Vinstona i sede za drugi sto. Njih dvoje ne progovoriše više ni reči; koliko je to moguće dvoma ljudima koji sede jedno nasuprot drugom za istim stolom, nisu se ni pogledali. Devojka brzo završi sa svojim ručkom i ode. Vinston ostade da popuši cigaretu.
     Vinston se nađe na Trgu pobede pre dogovorenog vremena. Vrzmao se neko vreme oko osnove ogromnog okruglog stuba na čijem je vrhu kip Velikog Brata gledao na jug prema nebu gde je pobedio evroazijske avione (pre nekoliko godina bili su istazijski) u Bici za Pistu jedan. Na slici ispred njega nalazio se kip čoveka na konju, navodno Olivera Kromvela. U devetnaest nula pet devojke još nije bilo. Užasan strah ponovo zahvati Vinstona. Neće doći, predomislila se! On se uputi sporim koracima do severne strane trga i oseti neko bledo zadovoljstvo kad je prepoznao crkvu Svetog Martina čija su zvona, u vreme kad je imala zvona, zvonila Duguješ mi farting. Tada spazi devojku kako stoji pored osnove spomenika i čita, ili se pretvara da čita, plakat koji je bio spiralno uvijen oko stuba. Bilo je opasno prići joj dok se ne skupi još sveta. Svuda oko podnožja bili su postavljeni telekrani. No uto se začu prolom zvuka i zvuk teških motora odnekud sleva. Odjednom svi potrčaše preko trga. Devojka lakonogo optrča oko lavova na osnovi spomenika i produži da trči. Vinston pođe za njom. Dok je trčao, ču nekoga kako viče da to prolazi konvoj evroazijskih zarobljenika.
     Južni kraj trga već je bila zaposela gusta masa sveta. Vinston, u normalnim situacijama čovek koji se drži prikrajka u svakoj gužvi, sad se poče gurati, laktati, probijati do središta gomile. Uskoro se nađe nadohvat ruke od devojke, ali put su mu preprečavali jedan prol ogromnog rasta i jedna žena, skoro isto toliko krupna, verovatno njegova supruga, koji su sačinjavali skoro neprobojan zid mesa. Vinston se izvi postrance i, navalivši svom snagom, uspe da uglavi rame među njih. Za trenutak mu se učini da mu se utroba melje u kašu između dva mišićava kuka, a zatim se probi, malo oznojen. Nađe se pored same devojke. Stajali su rame uz rame i oboje gledali pravo preda se.
     Ulicom je lagano prolazio dugi niz kamiona, sa stražarima kamenih lica koji su stajali u svakom uglu s automatima u ruci. U kamionima su, tesno zbijeni, čučali žuti ljudi malog rasta u iznošenim zelenkastim uniformama. Njihova tužna, mongolska lica zurila su preko ograde kamiona, potpuno nezainteresovana. Ponekad bi se, kad bi koji kamion trucnuo, čula zveka metala: svi zarobljenici imali su okove na nogama. Tužna lica su prolazila, kamion po kamion. Vinston je znao da su tu, ali primećivao ih je samo s prekidima. Devojčino rame, i ruka do lakata, bilo je pritisnuto uz njegovo. Obraz joj je bio toliko blizu da mu je skoro osećao toplotu. Ona smesta uze situaciju u svoje ruke, kao ranije u menzi. Poče govoriti onim istim bezbojnim glasom, gotovo ne pokrećući usne. Jedva čujnim mramorom koji se lako gubio u buci glasova i tutnjavi kamiona.
     "Čuješ li me?"
     "Da."
     "Jesi li slobodan u nedelju popodne?"
     "Da."
     "Onda slušaj dobro. Moraćeš da zapamtiš. Idi na stanicu Pedington..."
     S nekom vojničkom preciznošću koja ga je zapanjivala, ona mu objasni kojim putem da ide. Pola sata vozom; od stanice levo; dva kilometra putem; kapija bez gornje prečage; staza preko livade; put zarastao u travu; puteljak između žbunja; oboreno drvo obraslo mahovinom. Činilo se da ima mapu u glavi. "Možeš li da zapamtiš?" promrmlja ona najzad.
     "Mogu."
     "Okreneš levo, pa desno, pa opet levo. A na kapiji fali gornja pregača."
     "Dobro. U koliko?"
     "Oko petnaest. Ako me nema, čekaj me. Ja ću drugim putem. Jesi li sigurno zapamtio?"
     "Jesam."
     "Onda se smesta odmakni od mene."
     To mu nije ni morala reći. No za trenutak se nisu mogli izvući iz gomile. Kamioni su i dalje prolazili, rulja i dalje nezasito buljila. U početku se čulo nekoliko 'ua' i zvižduka, ali samo od članova Partije koji su bili u gomili, pa i to je ubrzo prestalo. Osećanje koje je preovladavalo bilo je jednostavno radoznalost. Stranci su, kako iz Evroazije tako i iz Istazije, bili neka vrsta retke zveri. Nisu se mogli videti doslovno nikako sem kao zarobljenici, pa čak i tada samo za trenutak. Niti se znalo šta se njima dešava, sem one nekolicine koji su bili vešani kao ratni zločinci; ostali su jednostavno nestajali, verovatno u logore za prisilni rad. Okrugle mongolske fizionomije behu ustupile mesto licima evropskijeg tipa, prljavim, obradetelim i iscrpenim. Preko ispalih jabučica gledale su oči u Vinstonove, pokoji put veoma prodorno, i gubile se. Već su prolazili poslednji kamioni konvoja. U poslednjem Vinston vide postarijeg čoveka, sveg u sedoj kosi i bradi, kako stoji uspravno, zglobova prekrštenih pred sobom, kao da je navikao da mu budu vezani. Vinstonu i devojci već se približavalo vreme rastanka. No u poslednjem trenutku, dok ih je gomila još uvek pritiskala, njena ruka potraži njegovu i nakratko je steže.
     Stiska potraja najviše deset sekundi, a ipak mu se učini da su im ruke bile stegnute veoma dugo. Imao je vremena da sazna svaki detalj njene šake. Ispitao je duge prste, lepo uobličene nokte, ogrubeli dlan i red žuljeva na njemu, meko meso ispod zgloba. Iako ju je upoznao samo dodirom, mogao bi je prepoznati očima. U tom istom trenutku pade mu na pamet da ne zna koje su boje devojčine oči. Verovatno smeđe, ali crnomanjasti ponekad imaju plave. Okrenuti glavu i pogledati je bila je nezamisliva ludost. Držeći se za ruke, nevidljive među zbijenim telima, gledali su smao pravo, a umesto devojčinih očiju Vinstona su žalobno posmatrale, iz naviljaka kose i brade, oči postarijeg zarobljenika.