5.
Sajm beše nestao. Jedno jutro je došlo, a njega nije bilo na poslu; nekoliko nepromišljenih prokomentarisalo je njegovo odsustvo. Sledećeg dana niko ga nije pominjao. Trećeg dana Vinston ode u vestibil Odeljenja dokumentacije da pogleda oglasnu tablu. Na jednom komadu papira bio je spisak članova rukovodstva šah-kružoka; jedan od njih je bio i Sajm. Spisak je izgledao isti kao pre - ništa nije bilo precrtano - ali je bio za jedno ime kraći. To je bilo dovoljno. Sajm beše prestao da postoji; nikad nije ni postojao.
Vreme je bilo nesnosno vrelo. U lavirintu Ministarstva aparata za klimatizaciju održavali su u sobama bez prozora normalnu temperaturu, ali na ulici su trotoari pekli tabane, a smrad u metrou u satima najveće gužve bio je užasan. Pripreme za nedelju mržnje bile su u punom jeku, i službenici svih ministarstava su radili prekovremeno. Procesije, mitinge, vojničke parade, predavanja, izložbe voštanih figura, filmske predstave, telekranske programe - sve je to trebalo organizovati; podizati tribine, praviti modele, sastavljati parole, komponovati pesme, širiti glasine, falsifikovati fotografije.Džulijina radna jedinica u Odeljenju proze bila je oslobođena proizvodnje romana i dobila zadatak da na brzinu izbacuje pamflete kojima se raspirivala mržnja. Vinston je, pored svog svakodnevnog posla, svakoga dana provodio sate nad kompletima Tajmsa, menjajući i ulepšavajući vesti koje je trebalo citirati u govorima. U noćne sate, kad su se gomile raspojasanih prola motale ulicama, u gradu se osećala neka čudno grozničava atmosfera. Raketne bombe su padale češće nego ikad, a ponekad bi se izdaleka čule strahotne eksplozije čije poreklo niko nije umeo da objasni, i o kojima su kružile neverovatne glasine.
Nova pesma koja je trebalo da bude melodijska tema Nedelje mržnje (zvala se Pesma mržnje) već je bila komponovana i nebrojeno puta puštana preko telekrana. Imala je divljačan, lajav ritam koji se ne bi mogao sasvim nazvati muzikom; više je podsećao na lupu doboša. Kad su je urlali stoglasni horovi uz pratnju koraka u maršu, pesma je uterivala strah u kosti. Beše se dopala prolima, i u ponoćnim ulicama se takmičila sa još uvek popularnom Beše to kratka ljubav bez nade. Parsonsova deca su je svirala i danju i noću, nepodnošljivo, na češlju i komadu toalet papira. Vinston je uveče imao više posla nego ikad. Odredi dobrovoljaca koje je organizovao Parsons pripremali su ulice za Nedelju mržnje, šili zastave, crtali plakate, podizali koplja za zastave po krovovima i, reskirajući da slome vrat, rastezali žice s krova na krov da o njih okače zastavice. Parsons se hvalio da će sama zgrada Pobeda izvesti četiri stotine metara zastave. Nalazio se u svom elementu i bio je srećan kao malo dete. Vrućina i fizički rad još su mu davali izgovor da uveče oblači kratke pantalone i košulju s otvorenim okovratnikom. Bio je svuda u isto vreme, vukao, gurao, testerisao, zakucavao, improvizovao, podsticao i bodrio sve i svakog, i iz svakog pregiba na telu lučio kiselkasti znoj koji kao da je dolazio iz nepresušnog izvora.
Odjednom se u celom Londonu pojavio nov plakat. Nije imao tekst; predstavljao je samo čudovišno veliku figuru evroazijskog vojnika, tri ili četiri metra visokog, s bezizraznim mongolskim licem i ogromnim čizmama, kako korača držeći u visini kuka automat na gotovs. Gledan bilo kog ugla, grlić cevi, uveličan skraćenom perspektivom, činilo se uperen u posmatrača. Taj plakat je bio zalepljen na svaki zid gde je bilo slobodnog mesta, i po broju čak prevazilazio i portrete Velikog Brata. Kod prola, koji su prema ratu obično bili ravnodušni, javljala se, pod razdražujućim dejstvom propagande, jedna od njihovih povremenih groznica rodoljublja. Kao da su se želeli uklopiti u opšte raspoloženje, raketne bombe su ubijale više ljudi nego obično. Jedna je pala na prepun bioskop u Stepniju i zatrpala u ruševinama nekoliko stotina žrtava. Sutradan je sve stanovništvo te četvrti izišlo, u dugoj, otegnutoj koloni, na sprovod koji je potrajao satima i u stvari bio protestni miting. Druga je pala na zapušten komad zemljišta koji je služio kao dečje igralište, i raznela u komade nekoliko stotina dece. Na to je došlo do novih gnevnih demonstracija, pri čemu je bila napravljena i spaljena Goldštajnova figura od voska, stotine plakata s evroazijskim vojnikom zderano sa zidova i bačeno na lomaču, a nekoliko radnji opljačkano u gužvi; onda se pronese glas da špijuni upravljaju bombama pomoću radio-talasa, i svetina potpali kuću u kojoj je živeo neki stari bračni par za koji se sumnjalo da je stranog porekla te se oboje ugušiše.
U sobici nad Čeringtonovom radnjom, kad god su imali vremena da tamo odu, Džulija i Vinston su ležali jedno uz drugo na krevetu bez čaršava, goli zbog vrućine. Onaj pacov se više nije pojavljivao, ali stenice i buve su se strahovito namnožile po toplom vremenu. To nije smetalo. Prljava ili čista, soba je bila raj. Čim bi stigli, posuli bi celu sobu biberom kupljenim na crnoj berzi, zbacili odeću sa sebe, voleli se oznojenim telima, zatim zaspali i probudili se da vide kako su stenice zbile redove i spremaju protivnapad.
Četiri, pet, šest - sedam puta su se sastali u junu. Vinstona beše prošla navika da pije džin u svako doba. Više nije osećao potrebu. Dobio je u težini, otečena vena mu se smirila i ostavila za sobom samo mrku mrlju iznad gležnja, jutarnji napadi kašlja su mu prestali. Više nije bilo nesnosno živeti, više ga nije progonio impuls da pravi grimase u telekran i da psuje iz sveg glasa. Sad kad su imali bezbedno skrovište, nije mu čak bilo teško ni to što se može sastajati s Džulijom jedino na dva-tri sata, pa i to retko. Važno je bilo to što soba nad starinarnicom može postojati. Znati da ona postoji, neoskrvnjiva, bilo je gotovo isto kao i biti u njoj. Soba je bila svet za sebe, deo prostora koji je pripadao prošlosti, po kome su se mogle kretati izumrle životinje. Čerington je, mislio je Vinston, takođe jedna izumrla životinja. On se obično zaustavljao da porazgovara nekoliko minuta s Čeringtonom pre no što bi se popeo u sobu. Starac je vrlo retko izlazio iz kuće - ako je uopšte izlazio - a, s druge strane, kupaca gotovo da nije ni imao. Živeo je kao duh između male, mračne radnjice i još manje kuhinjice gde je spremao sebi jelo i u kojoj se između ostalog nalazio i jedan neverovatno star gramofon sa ogromnom trubom. Bilo mu je milo što ima s kim da razgovara. Dok je tapkao među svojom bezvrednom robom, sa svojim dugim nosom, naočarima s debelim staklom, i povijenim ramenima u somotskom kaputu, uvek je delovao više kao skupljač nego kao trgovac. S nekim izbledelim oduševljenjem on se doticao ovog ili onog komada starudije - porculanskog zapušača, bojenog poklopca polomljene burmutice, medaljona sa pramenom kose ko zna kog davno umrlog deteta - nikad ne tražeći od Vinstona da kupi, nego samo da se divi. Razgovarati s njim bilo je kao slušati cincanje stare izanđale muzičke kutijice. Iz zakutaka sećanja beše izvukao još nekoliko odlomaka zaboravljenih dečjih pesmica. Jedna je bila o punoj korpi jaja, druga o malenoj pčeli, treća o đacima-đavolima. Kad god bi iskopao kakav nov odlomak, rekao bi stidljivo se smeškajući "Učinilo mi se da bi vas ovo moglo interesovati."
I Vinston i Džulija su znali - u izvesnom smislu, to im je stalno bilo u pameti - da ovo što se dešava ne može dugo trajati. Bilo je trenutaka kad im je saznanje da ih neminovno čeka smrt postajalo isto onako opipljiva stvar kao i krevet na kome su ležali, i tada bi se pripijali jedno uz drugo s nekom očajničkom čulnošću, kao grešnik osuđen na prokletstvo koji grabi poslednju mrvicu zadovoljstva pet minuta pre no što će na satu izbiti čas osude. No bilo je i trenutaka kad su imali iluziju ne samo bezbednosti nego i trajnosti. Činilo im se da im se ništa zlo ne može desiti sve dok su u sobi. Probiti se do nje bilo je teško i opasno, ali sama soba je bila svetilište. To je bilo slično iluziji koju je imao Vinston posmatrajući stakleni pritiskač: da se u taj stakleni svet može ući i da se, kad se čovek nađe unutra, vreme može zaustaviti. Često su se prepuštali fantazijama o bekstvu. Sreća će ih držati neograničeno i oni će nastaviti svoju igru, kao i dosad, sve dok ih ne snađe prirodna smrt. Ili će Ketrin umreti pa će Vinston i Džulija, spretno manevrišući, uspeti da izdejstvuju dozvolu da se uzmu. Ili će zajedno izvršiti samoubistvo, Ili će nestati, izmeniti svoj izgled, naučiti da govore kao proli, zaposliti se u fabrici i proživeti svoj život u nekoj sporednoj uličici, neotkriveni. No oboje su znali da su sve to besmislice. U stvarnosti bekstvo nije bilo moguće. Čak ni onaj jedini izvodljiv plan, samoubistvo, nisu imali namere da sprovedu. Živeti od danas do sutra, od jedne sedmice, do druge, rastezati sadašnjost koja nije imala budućnosti, bio je nepobediv nagon, kao što je nepobediv nagon pluća da uvlače svaki novi dah sve dok ima vazduha.
A ponekad su govorili i o aktivnoj buni protiv Partije, ali nisu znali ni kako da učine prvi korak. Čak i da je ono basnoslovno Bratstvo i postojalo, još uvek bi put do njega ostao teškoća. On joj je ispričao o čudnoj bliskosti koja je postojala, ili se čini da postoji, između njega i O'Brajena, i o impulsu koji mu je ponekad dolazio: da prosto priđe O'Brajenu, objavi mu da je neprijatelj Partije, i zatraži njegovu pomoć. Njoj se začudo to nije učinilo nepromišljenim. Bila je navikla da o ljudima sudi po licu, te joj se činilo prirodnim da Vinston veruje na osnovu jednog jedinog pogleda u magnovenju da se O'Brajenu može verovati. Osim toga, verovala je da svi, ili skoro svi, potajno mrze Partiju i da bi rado kršili pravila kad bi znali da će proći nekažnjeno. Ali odbijala je da poveruje da rasprostranjena, organizovana opozicija postoji i da uopšte može postojati. Priče o Goldštajnu i njegovoj podzemnoj vojsci, kako je govorila, samo su gomila gluposti koje je Partija izmislila za svoje potrebe i u koje se čovek morao pretvarati da veruje. Ona je bezbroj puta, na mitinzima i spontanim demonstracijama, vikala na sav glas tražeći smrt ljudima čija imena nikad nije ni čula i u čije navodne zločine nije ni najmanje verovala. Kad su se vodila javna suđenja, ona je bila na svom mestu u odredima omladinske organizacije koji su opkoljavali sudove i danju i noću, skandirajući u razmacima "Smrt izdajnicima!" Tokom Dva minuta mržnje uvek je nadmašivala sve ostale u izvikavanju pogrda Goldštajnu. A ipak je imala vrlo bledu predstavu o tome ko je Goldštajn i kakvu doktrinu navodno zastupa. Odrasla je posle Revolucije, i bila premlada da bi se sećala ideoloških borbi šezdesetih godina. Pojam nezavisnog političkog pokreta bio je van njenih moći poimanja; a u svakom slučaju, partija je nepobediva. Postojaće uvek, i uvek će biti ista. Čovek se može buniti jedino potajno neposlušnošću ili, najviše, usamljenim činovima nasilja: ubistvom ili diverzijom.
U izvesnom smislu bila je daleko inteligentnija od Vinstona, i daleko manje podložna partijskoj propagandi. Jednom ga je, kad je zbog nečega pomenuo rat protiv Evroazije, iznenadila rekavši da se po njenom mišljenju taj rat uopšte ne vodi. Raketne bombe koje su svakodnevno padale na London ispaljivala je verovatno sama vlada Okeanije, 'samo da se ljudi plaše'. Ta misao mu doslovno nikad nije ušla u glavu. Ona je u njemu podstakla čak i neku zavist kad mu je rekla da joj je tokom Dva minuta mržnje najveći problem kako da ne prsne u smeh. No stavljala je u sumnju učenje Partije samo onda kad se doticalo njenog sopstvenog života. Često je bila spremna da prihvati zvaničnu mitologiju samo zato što joj razlika između istine i izmišljotine nije bila važna. Verovala je, na primer, pošto je to učila u školi, da je Partija izmislila avion. (Vinston se seti da je u vreme kad je on bio đak - Partija tvrdila samo da je izmislila helikopter; dvanaestak godina kasnije, kad je Džulija išla u školu, to isto je tvrdila i za avion; još jedna generacija, i Partija će pripisati sebi da je izmislila i parnu mašinu). A kad joj je rekao da su avioni postojali daleko pre njegovog rođenja, i daleko pre Revolucije, to joj se nije učinilo ni najmanje vrednim pažnje. Najzad, kakve veze ima ko je izmislio avion? U prilično većoj meri ga je pogodilo kad je iz neke njene slučajne primedbe zaključio da se ona ne seća da je Okeanija pre četiri godine bila u ratu s Istazijom a u miru s Evroazijom. Bilo je istina da je ceo rat smatrala nameštenom stvari; no bilo je očigledno da čak nije ni primetila da se promenilo ime neprijatelja. "Mislila sm da smo oduvek u ratu s Evroazijom", bila mu je ravnodušno rekla. To ga je malo poplašilo. Avion je bio pronađen davno pre njenog rođenja, ali je do izmene u ratu došlo pre svega četiri godine, kad je već uveliko bila odrasla. Oko toga se prepirao s njom skoro četvrt sata. Na kraju je uspeo da joj prisili sećanje da se vrati, sve dok se nije nejasno podsetila da je nekad neprijatelj bio Istazija a ne Evroazija. No cela stvar joj se i dalje činila nevažnom. "Ko te pita?" rekla mu je nestrpljivo. "Uvek je jedan rat za drugim, a zna se da su sve vesti i tako gola laž."
Ponekad joj je pričao o Odeljenju dokumentacije i besramnim falsifikatima koje tamo čini. To je nije užasavalo. Na pomisao da laži postaju istine njoj se nije stvarala provalija pod nogama. On joj ispriča o Džonsu, Aronsonu i Raterfordu i duboko značajnom komadu papira koji je u jednom trenutku držao u ruci. To na nju ostavi osobit utisak. Isprva čak nije ni shvatila u čemu je suština priče.
"Jesu li to bili tvoji prijatelji?" upita ga ona.
"Nisu, nisam ih ni poznavao. Bili su članovi Uže partije. Sem toga, bili su daleko stariji od mene. Oni su iz starih dana, pre Revolucije. Jedva sam ih poznavao i iz viđenja."
"Pa što se onda sekiraš? Partija i tako sve vreme ubija ljude."
On pokuša da je natera da shvati. "Ovo je izuzetan slučaj. Nije u pitanju samo to što je neko ubijen. Shvataš li da je prošlost, od juče pa unatrag, ukinuta? Ako je još igde ima, onda je u nekoliko predmeta uz koje nisu vezane nikakve reči, kao što je onaj komad stakla. Mi već ne znamo doslovno ništa o Revoluciji i vremenu pre Revolucije. Svaki dokument je uništen ili falsifikovan, svaka knjiga prerađena, svaki spomenik, ulica, svaka zgrada prekrštena, svaki dokument izmenjen. A taj proces se nastavlja iz dana u dan, iz minuta u minut. Istorija se zaustavila. Ne postoji ništa sem beskonačne sadašnjosti u kojoj Partija uvek ima pravo. Razume se, ja znam da se prošlost falsifikuje, ali neću nikad moći da dokažem, čak ni onda kad sam ja taj koji falsifikuje. Kad se falsifikat izvrši, ne ostaje nikakav dokaz. Jedini dokazi su u mojoj glavi, ali ja nikako ne mogu biti siguran da se iko drugi seća onoga čega i ja. I samo sam jednom u životu, u tom slučaju o kome ti pričam, zaista imao u ruci konkretan dokaz posle događaja - godinama posle događaja."
"I šta ti je to vredelo?"
"Ništa, jer sam ga bacio posle nekoliko minuta. Ali da mi se to desi danas, sačuvao bih ga."
"Ja, vala, ne bih!" reče Džulija. "Ja sam sasvim spremna da reskiram, ali sam za nešto korisno, a ne za parčiće starih novina. I da si ga sačuvao, šta bi mogao da uradiš s njim?"
"Verovatno ništa naročito. Ali to je bio dokaz. Mogao je posejati sumnju ovde-onde, pod uslovom da se usudim i pokažem ga nekome. Ne verujem da ćemo išta moći da izmenimo za našeg života. Ali moguće je zamisliti male grupice otpora ovde-onde - grupice ljudi koji se udružuju, grupice koje postepeno rastu i možda ostave nešto pisano za sobom, da bi sledeća generacija produžila gde smo mi stali."
"Dragi, meni nije stalo do sledeće generacije. Meni je stalo samo do nas."
"Ti si buntovnik samo od pojasa naniže", reče joj on.
Ona nađe da je to neverovatno duhovito i oduševljeno mu baci ruke oko vrata.
Za finese partijske doktrine nije imala nimalo interesovanja. Kad god bi on počinjao da priča o principima englsoca, dvomisli, izmenjivosti prošlosti, i poricanju objektivne stvarnosti, i da upotrebljava reči iz Novogovora, njoj je postajalo dosadno, zbunjivala bi se i govorila da na to nikad ne obraća pažnju. Zna se da su sve to budalaštine; zašto se onda sekirati? Ona zna kad da kliče a kad da viče 'ua'; to je sve što čoveku treba. Ako bi i dalje govorio o tim pitanjima, ona bi - imala je tu nezgodnu naviku - padala u san. Bila je jedna od onih koji mogu da zaspe u svakom trenutku i svakom položaju. Razgovarajući s njom, on shvati kako je lako prikazati fasadu političke ispravnosti a pritom nemati pojma šta ispravnost znači. U izvesnom smislu, pogledi partije najuspešnije su se nametali ljudima nesposobnim da ih shvate. Moguće je bilo naterati ih da prihvate najočiglednija nasilja nad stvarnošću, pošto nikad nisu potpuno shvatali svu veličinu onoga što se od njih traži, a za javni život nisu bili dovoljno zainteresovani da bi primetili šta se dešava. Zato što nisu shvatili do kraja, ostajali su normalni. Oni su jednostavno gutali sve, a to što bi progutali nije im škodilo jer nije ostavljalo ništa za sobom, baš kao što zrno kukuruza prolazi nesvareno kroz telo kakve ptice.
|