4.
Vinston se osvrnu po zapuštenoj sobici iznad Čeringtonove radnje. Pored prozora, ogromni krevet je stajao namešten, pokriven otrcanom ćebaci i jastukom bez navlake. Na ploči kamina otkucavao je staromodni sat sa brojčanikom podeljenim na dvanaest časova. U uglu, na stolu na sklapanje, iz polumraka je meko sjajio stakleni pritiskač za papir koji je bio kupio u poslednjoj poseti.
U ložištu kamina stajala je ulubljena limena petrolejska peć, šerpica i dve šolje, koje mu je Čerington dao na upotrebu. Vinston založi peć i pristavi lončić. Bio je doneo koverat pun kafe Pobeda i nešto tableta saharina. Kazaljke na satu pokazivale su sedam i dvadeset: u stvari je bilo devetnaest i dvadeset. Ona je trebalo da dođe u devetnaest i trideset.
Ludost, ludost, govorilo mu je srce; svesna, neopravdana, samoubilačka ludost. Od svih zločina koje je član Partije mogao počiniti, ovaj je bio najteže sakriti. U stvari mu je zamisao uplovila u glavu u obliku vizije: stakleni pritiskivač koji se ogleda na površini stola na sklapanje. Ko što je i predviđao, Čerington mu je bez komplikacija izdao sobu. Očigledno mu je bilo milo što će doći do nekoliko dolara stanarine. Nije se ni skandalizovao ni nametljivo pokazivao da zna šta je posredi kad je postalo jasno da je Vinstonu soba potrebna da bi u nju dovodio ženu. Umesto toga, gledao je nekud neodređeno, ni u blizinu ni u daljinu, i govorio uopštenim rečima, s takvim taktom da se činilo da je delimično nevidljiv. Rekao je da je mir nešto veoma dragoceno. Svako želi da ima neko mesto gde će povremeno biti sam. A kad neko zna da neko drugi ima takvo mesto, stvar je normalnog dobrog vaspitanja da to zadrži za sebe. Čak je dodao, izgledajući pri tom kao da se potpuno topi u nevidljivosti, da kuća ima dva ulaza, i to jedan kroz zadnje dvorište, odakle se izlazilo na sporednu ulicu.
Pod prozorom se čula nečija pesma. Vinston proviri, zaštićen muslinskom zavesom. Junsko sunce je još uvek bilo visoko na nebu, a u dvorištu punom sunca, jedna čudovišno krupna žena, čvrsta kao normanski stub, mišićavih crvenih podlaktica, s keceljom od jute privezanom oko pojasa, tabala je gore-dole između korisa i konopca za rublje, prikačinjući štipaljkama niz četvrtastih belih predmeta, koje Vinston prepoznade kao pelene. Kad god joj usta nisu bila zapušena štipaljkama, pevala je snažnim kontraaltom:
Beše to kratka ljubav bez nade
Što prođe brzo k'o aprilski dan,
Al' od nežnih reči i misli o sreći
U srcu večno ostade san.
Ta melodija je već nekoliko nedelja proganjala London. Bila je to jedna od bezbroj sličnih pesama koje je za prole puštala u promet jedna podsekcija muzičkog odeljenja u Ministarstvu istine. Tekstovi su bili sastavljeni bez ikakve ljudske intervencije, na aparatu zvanom versifikator. No žena je pevala tako melodično da je od inače odvratne besmislice postajala skoro prijatna muzika. Vinstone je čuo ženinu pesmu, struganje njenih cipela po pločama dvorišta, dečje uzvike sa ulice i, odnekud veoma daleko, slabu buku saobraćaja, a soba se ipak činila čudno tiha, zato što nije bilo telekrana.
Ludost, ludost, ludost! ponovo pomisli on. Nezamislivo je bilo da će moći dolaziti u ovu sobu duže od nekoliko nedelja a da ih policija ne uhvati. No pomisao o skrovištu koje će biti samo njihovo, blizu, i između četiri zida, predstavljala je preveliko iskušenje za oboje. Neko vreme posle sastanka u zvoniku, bilo im je postalo nemoguće da se nađu. Zbog Nedelje mržnje koja je predstojala, radno vreme je bilo drastično produženo. Do Nedelje je preostajalo više od mesec dana, ali su obimne, komplikovane pripreme svakome zadavale naknadni posao. Najzad im je oboma pošlo za rukom da izrade slobodno popodne u isti dan. Bili su se dogovorili da odu na onaj isti proplanak. Veče pre toga videli su se za trenutak na ulici. Dok su se kao slučajno približavali jedno drugom u gomili, Vinston skoro da je i nije gledao; no jedan kratak pogled mu je bio dovoljan da primeti da je bleđa nego obično.
"Propala stvar", promrmljala je ona čim je ocenila da je sigurno govoriti. "Mislim, za sutra."
"Šta?"
"Sutra popodne. Ne mogu da dođem."
"Zašto?"
"Ono redovno. Ovog meseca sam dobila nešto ranije."
Za trenutak je bio van sebe od besa. Tokom onih mesec dana koliko ju je poznavao, priroda njegove želje za njom bila se izmenila. U početku je tu bilo vrlo malo istinske čulnosti. Njihovo prvo seksualno opštenje bilo je samo čin volje. No posle drugog stvari su se izmenile. Miris njene kose, ukus njenih usta, dodir njene kože kao da su se uvukli u njega, ili u vazduh koji ga je okružavao. Ona mu beše postala fizička potreba, nešto što nije samo želeo, nego na šta je smatrao da ima i pravo. Kad mu je rekla da ne može doći, u njemu se rodilo osećanje kao da mu je podvalila. No upravo ih je u tom trenutku gomila gurnula jedno uz drugo, i ruke su im se slučajno srele. Ona mu nakratko steže vrhove prstiju, pokretom koji nije budio želju, nego ljubav. Palo mu je na pamet da je, kad se sa ženom živi zajedno, razočaranje ovakve vrste prirodan i redovan događaj; i obuze ga duboka nežnost, kakvu prema njoj dotle još nije osetio. Poželeo je da su njih dvoje par koji za sobom ima deset godina braka. Poželeo je da mogu hodati ulicama, ali otvoreno i bez straha, razgovarati o nevažnim stvarima i kupovati sitnice za domaćinstvo. Poželeo je, najviše od svega, da mogu imati neko mesto gde mogu biti sami a da se ne osete obaveznim da spavaju zajedno svaki put kad se nađu. Ne tog trenutka, ali sutradan, pala mu je na pamet misao da iznajmi sobu kod Čeringtona. Kad je to predložio Džuliji, ona se složila neočekivano spremno. Oboje su znali da je to ludilo, svesno približavanje grobu. Dok je sedeo na ivici kreveta čakajući je, on ponovo pomisli o podrumima Ministarstva ljubavi. Čudno, pomisli on, kako se predodređeni užas pojavljuje i nestaje iz svesti. Tu je, smešten negde u vremenu budućem, i prethodi smrti isto onako sigurno kao što devedeset devet prethodi stotini. Ne može se izbeći, ali se možda može odložiti; a ipak čovek umesto toga, svaki čas skraćuje razmak do njega nekim svesnim, voljnim činom.
U tom trenutku na stepenicama se začuše žurni koraci. U sobu ulete Džulija. Nosila je torbu za alat od grubog mrkog platna, kakvu je ponekad viđao da nosi gore-dole po Ministarstvu. On pođe napred da je uzme u naručje, no ona se oslobodi prilično žurno, delom zato što je još uvek držala torbu za alat.
"Strpi se malo", reče ona. "Pusti me da ti kažem šta sam donela. Jesi li doneo one odvratne kafe Pobeda? I znala sam da ćeš doneti. Možeš da je baciš, neće nam trebati. Gledaj ovamo."
Ona kleče na kolena, otvori torbu i izbaci nekoliko francuskih ključeva i jednu odvrtku koji su ležali pri vrhu. Ispod njih je bilo nekoliko uredno spakovanih paketića od papira. Prvi koji je dodala Vinstonu činio se pod prstima čudan, a ipak nekako poznat. Bio je napunjen nečim teškim, sličnim pesku, što se ugibalo gde god ga čovek takne.
"Nije valjda šećer?" reče on.
"Pravi šećer. Ne saharin, nego šećer. A evo i vekna hleba - pravi beli, a ne ono naše đubre - i teglica džema. Evo i konzerva mleka - ali gledaj! ovim se najviše ponosim. Morala sam da ga uvijem u krpu od džaka, jer bi se inače..."
No nije mu bilo potrebno reći zašto ga je uvila. Miris je već ispunjavao sobu, bogati, vreli miris koji mu se činio isparenjem iz detinjstva, no koji se još uvek ponekad mogao uhvatiti, u kakvom hodniku pre nego što se zalupe vrata, ili na prepunoj ulici, širen vetrom i nanjušen samo za trenutak pre no što se izgubi.
"Kafa", promrmlja on, "prava kafa."
"Kafa koju pije Uža partija", reče ona. "Imam celo kilo."
"Kako si uspela da nabaviš sve ovo?"
"Sve je to roba za Užu partiju. Ništa te svinje ne ostavljaju drugima, baš ništa. Samo, razume se, sluge i kelneri kradu, pa - ali gledaj, imam i paketić čaja"
Vinston čučnu pored nje i otcepi jedan ugao.
"Pravi čaj. A ne ono naše lišće borovnice."
"Ima ga puno u poslednje vreme. Osvojili su Indiju, ili tako nešto", ravnodušno reče ona. "Ali slušaj, dragi: sad se okreni da me ne gledaš jedno tri minuta. Sedi na drugi kraj kreveta. Nemoj mnogo blizu prozora. I ne kreći se dok ti ne kažem."
Vinston se zamišljeno zagleda kroz muslinsku zavesu. Dole u dvorištu, žena crvenih ruku još uvek je marširala gore-dole između korita i konopca. U jednom trenutku izvadi iz usta dve štipaljke i zapeva, duboko se unoseći:
Kažu da vreme sve rane leči,
Kažu da se uvek zaboravi sve,
Al' mladost je prošla i starost već došla
A ja još pamtim časove te.
Činilo se da celu tu nedotupavnu pesmu zna napamet. Glas joj je plovio naviše s mekim letnjim vazduhom, vrlo melodičan, pun neke srećne melanholije. Dobijao se utisak da bi bila savršeno zadovoljna kad bi junsko veče bilo beskrajno a zaliha rublja neiscrpna, da tu ostane još hiljadu godina, vešajući pelene i pevajući besmislice. Pade mu na pamet čudna činjenica da nikad nije čuo nijednog člana Partije kako peva spontano i sam. Tako šta bi pomalo čak mirisalo na neispravnost, predstavljalo opasnu ekscentričnost, kao razgovaranje sa samim sobom. Možda se ljudima peva samo onda kad su na ivici gladovanja.
"Sad možeš da se okreneš", reče Džulija. On se okrete, i za trenutak je gotovo nije prepoznao. Očekivao je u stvari da će je videti golu. Ali nije bila gola. Promena je bila daleko veća. Bila se našminkala.
Po svemu sudeći, na putu do kuće je krišom ušla u neku radnju u jednoj od proleterskih četvrti i kupila kompletnu garnituru kozmetičkog pribora. Usne su joj bile jako nakarminisane, obrazi narumenjeni, nos napuderisan; čak je i ispod očiju imala nešto od čega su izgledale sjajnije. Ceo posao nije bio obavljen osobito vešto, no Vinstonovi kriterijumi u tim stvarima nisu bili oštri. On nikad nije video, ni zamišljao, članicu Partije sa našminkanim licem. Džulija se beše toliko prolepšala da se on zapanji. Dodavši samo malo boje na prava mesta, postala je ne samo mnogo lepša no i daleko ženstvenija. Kratka kosa i dečački kombinezon samo su pojačavali taj utisak. Kad ju je uzeo u zagrljaj, nozdrve mu preplavi talas sintetičkog mirisa ljubičice. On se seti polumraka u podrumskoj kuhinji, i bezubih usta one žene. Ona je imala isti taj parfem; no u tom trenutku mu to nije smetalo.
"I parfem!" uzviknu on.
"Jeste, dragi, i parfem. A znaš šta ću još da uradim? Gledaću da nađem pravu žensku haljinu, i nosiću je umesto ovih blesavih pantalona. Nosiću svilene čarape i visoke štikle! U ovoj sobi ću biti žena, a ne članica Partije."
Strgoše odeću sa sebe i legoše u ogromni krevet od mahagonija. Vinston se tada prvi put svukao u njenom prisustvu. Dotle se previše stideo svog bledog i mršavog tela, sa otečenim venama na listovima i belom pegom iznad gležnja. Čaršava nije bilo, ali je ćebe na kome su ležali bilo izlizano i glatko, a veličina i elastičnost kreveta iznenadiše ih oboje. "Sigurno je pun buva, ali baš nas briga", reče Džulija. Takav bračni krevet se više nije mogao videti nigde sem u proleterskim kućama. Vinston je kao dete ponekad spavao u takvom krevetu; Džulija nikad, kako se mogla setiti.
Ubrzo padoše u kratak san. Kad se Vinston probudio, kazaljke na starom satu već su bile domilele gotovo do devet. Nije se micao, jer je Džulija spavala s glavom na njegovoj savijenoj ruci. Skoro sva šminka bila je sišla na njegovo lice i na jastuk, no jedan lak potez rumenila još uvek joj je isticao lepotu jagodica. Žuti zrak sunca na zalasku pade preko podnožja kreveta i osvetli kamin, gde je voda u lončiću burno ključala. Dole u dvorištu žena više nije pevala, ali su s ulice dopirali slabo čujni dečji uzvici. On se uzgred pitao da li je u ukinutoj prošlosti bilo obična stvar ležati ovako u krevetu po svežini letnje večeri, muškarac i žena, bez odeće, koji spavaju jedno s drugim kad im se prohte, pričaju o čemu im se prohte, ničim neprimorani da ustanu; koji jednostavno leže i slušaju mirne zvuke što dolaze spolja. To sigurno nikad nije bilo svakidašnja stvar. Džulija se probudi, protrlja oči i podiže se na lakat da pogleda prema peći.
"Pola vode već isparilo", reče ona. "Sad ću ja da ustanem i skuvam kafu. Imamo još sat. U koliko gase u tvojoj zgradi?"
"U dvadeset tri i trideset."
"Kod mene u domu u dvadeset tri. Samo mora se biti još i pre, jer... ej! Gubi se odatle, pogani stvore!"
Ona se najednom izvi u krevetu, dohvati cipelu s poda i zavitla je u ugao dečačkim trzajem ruke, istim onim pokretom kojim je onog jutra tokom Dva minuta mržnje hitnula rečnik na Goldštajna.
"Šta to bi?" iznenađeno upita on.
"Pacov. Videla sam ga kako je proturio njušku. Tamo u ćošku ima rupa. Ako ništa drugo, bar sam ga dobro uplašila."
"Pacovi!" promrmlja Vinston. "U ovoj sobi!"
"Ima ih svuda", ravnodušno odvrati Džulija, ponovo ležući. "Kod mene u domu ima ih čak i u kuhinji. U nekim delovima Londona sve vrvi od njih. Jesi li znao da napadaju decu? Da, da. U tim krajevima ima ulica gde žena ni dva minuta ne sme da ostavi dete samo. Na decu idu oni veliki, mrki. A što je najgore, oni uvek..."
"Nemoj dalje!" kriknu Vinston, čvrsto zatvorenih očiju.
"Mili! Pa ti si sav bled. Šta ti je? Je l' ti se gadi od njih?"
"Od svih užasa na svetu - pacov!"
Ona se pripi uz njega i obavi ga svojim udovima, kao da ga je htela umiriti toplinom svog tela. On ne otvori oči odmah. Nekoliko trenutaka beše ga držalo osećanje da se ponovo nalazi u košmaru koji mu se, ovda-onda, vraćao celog života. Uvek je bio manje-više isti. U njem je stajao pred zidom mraka, a s druge strane zida nalazilo se nešto nepodnošljivo, nešto previše užasno da bi mu se moglo pogledati u oči. U tom snu, najdublje osećanje mu je bilo samozavaravanje, jer je u stvari znao šta se nalazi iza zida mraka. S očajničkim naporom, kao da čupa deo sopstvenog mozga, mogao bi čak i da to nešto izvuče na videlo. Uvek se budio ne pronašavši šta je to; ali na neki način je imalo veze s onim što je Džulija govorila pre no što ju je prekinuo.
"Izvini", reče on, "nije ništa. Ne volim pacove, to je sve."
"Ne brini, dragi, neće oni nama u sobu. Pre nego što odemo, ja ću malo jute u rupu. A idući put kad dođemo, doneću maltera pa ću je propisno zapušiti."
Crni trenutak panike već je upola bio zaboravljen. Malo postiđen, on sede i nasloni se na uzglavlje. Džulija siđe s kreveta, navuče kombinezon i skuva kafu. Miris koji se širio iz lončića bio je tako snažan i uzbudljiv da oni zatvoriše prozor da ga ne bi ko spolja osetio i postao znatiželjan. Još bolji od ukusa kafe bio je svilast izgled koji joj je davao šećer; šećer, koji je Vinston gotovo zaboravio posle godine na saharinu. S jednom rukom u džepu, i držeći u drugoj komad hleba premazan džemom, Džulija je hodala po sobi, pogledajući ravnodušno u orman za knjige, predlažući kako je najbolje popraviti sto na rasklapanje, spuštajući se u izlizanu naslonjaču da vidi je li udobna, i razgledajući besmisleni sat sa dvanaest podelaka s nekom podsmešljivom trpeljivošću. Zatim donese stakleni pritiskač do kreveta da ga ispita na boljem svetlu. On joj ga uze iz ruke, očaran, kao i uvek, mekim kao kišnica izgledom stakla.
"Šta misliš, šta bi to moglo biti?" upita ga Džulija.
"Ništa - hoću da kažem, mislim da se nije koristilo ni za šta. Zato mi se sviđa. Komadić istorije koji su propustili da izmene. Poruka od pre sto godina, kad bi znali da je pročitamo."
"A ona slika preko" - ona pokaza glavom graviru na suprotnom zidu - "je li i to od pre sto godina?"
"I više. Rekao bih da ima i svih dvesta. Ko zna. Danas se više ne može saznati koliko je šta staro."
Ona ode do gravire da je pogleda. "Evo odavde je ona beštija promolila njušku", reče ona i udari nogom po drvenoj oplati odmah ispod slike. "Koje je ovo mesto. Negde sam ga već videla."
"Crkva - ili je bar bila crkva. Crkva svetog Šimuna, tako se zvala." Odlomak pesmice koju beše naučio od Čeringtona vrati mu se u sećanje i on dodade, upola nostalgično: "Narandža i limun, kaže sveti Šimun!"
Na njegovo iznenađenje, ona nastavi:
"Duguješ mi farting, kaže sveti Martin.
Šta bi od mog duga, pita sveti Luka...
Dalje se ne sećam. Jedino sam zapamtila da se završava: Evo ide svećar da zapali sveće, evo ide dželat da ti glavu seče!"
Kao dve polovine raboša. Ali posle kaže sveti Luka morao je doći još jedan stih. Možda bi se mogao iskopati iz Čeringtonovog sećanja na kakav umestan podsticaj.
"Od koga si to naučila?" upita on.
"Od dede. Govorio mi je tu pesmicu kad sam bila mala. Isparili su ga - u svakom slučaju, nestao je - kad mi je bilo osam godina. Da mi je znati šta je limun", nevezano dodade ona. "Narandže sam viđala. To je voće, okruglo pa žuto, s debelom korom."
"Ja se sećam limuna", reče Vinston, "pedesetih godina bilo ih je dosta. To je isto voće, samo kiselo; od samog mirisa su trnuli zubi."
"Glavu dajem da iza ove slike ima buva", reče Džulija. "Jednog dana moram da je skinem pa da je dobro očistim. Sad već treba da krenemo. Moram još i ovu šminku da skinem. Maltretiranje. Posle ću da ti izbrišem karmin s lica."
Vinston još nekoliko trenutaka ostade da leži. Soba se mračila. On se okrete prema svetlu i zagleda u pritiskač. Neiscrpno interesantna stvar na njemu nije bio komadić korala nego unutrašnjost samog stakla. Staklo je bilo debelo, a ipak providno gotovo kao vazduh. Sticao se utisak kao da je površina stakla nebeski svod koji zatvara ceo jedan svet sa svom njegovom atmosferom. Činilo mu se da može ući u njega; u stvari je i bio u njemu, zajedno sa stolom od mahagonija, stolom na rasklapanje, starinskim satom, gravirom i samim pritiskačem. Pritiskač je bio soba u kojoj se nalazio, a koral Džulijin i njegov život, učvršćen u nekoj vrsti večnosti u srcu kristala.
|