Citati Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je zivjeti. Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno, hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. Takvim nasim prohtevima i cudima, kojima ne mozemo vidjeti cilja ni smisla, mi kvarimo svoj kratki zivot vishe nego sto nam ga truju i zagorcavaju ljudi i prilike oko nas. Vrlo rano sam saznao da svaki minut zivota moze biti tezak koliko i zivot ceo. Ko ima i umije, taj ne samo da duze i ljepshe zivi nego i lakshe i boluje i umire. Da mi je naci nekog ko bi zivio umjesto mene. Pravo ocajanje moze da obuzme covjeka kad kod onih koje smatra bliskim umjesto razumjevanja i usrdne pomoci naidje na hladne, oshtroumne analize svojih shvatanja i postupaka... Ko ljudima sve vjeruje, prolazi rdjavo; ko nishta ne vjeruje, josh gore. I tuga je jedna vrsta odbrane. Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da je suvishe skupo placena jednim razocaranjem, pa ma kako ono teshko bilo. Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi na osjetljivosti njihovih bliznjih. Izmedju bojazni da ce se neshto desiti i nade da mozda ipak nece, ima vishe prostora nego sto se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mracnom prostoru mnogi od nas svoj vjek. Cesto mi se cini da sam gori i slabiji od posljednjeg medju ljudima. Ono sto moze biti i ne biti uvek se, na kraju krajeva, pokori onome sto mora biti..." Andric "Počinjem ovu svoju priču, niza�to, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rje�enje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji �to čeka kao izazov. Ne znam �ta će biti zabilje�eno, ali će u kukama slova ostati ne�to od onoga �to je bivalo u meni, pa se vi�e neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam �ta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo �to uvijek nisam bio ono �to sam sad. Svjestan sam da pi�em zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja �to mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tu�eni. Sve ću biti po�teno koliko mogu, koliko iko mo�e, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i po�tenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to mo�e biti uvjeren?), a po�tenja ima mnogo, i ne sla�u se među sobom. " Selimovic � Dervis i smrt Vecernji sutoni govorice ti o Smrti, a tisine o Zaboravu.-A ti ces odgovoriti sutonima i tisinama: "Ima nesto sto ne umire za ljudsko srce, a to je nerasudna ali nenadmasna vera u nerealno i nemogucno. I ima nesto sto stoji iznad sudbine coveka, a to je Ljubav koja je, kao i Smrt, uvek slepa moc prirode, a ne cilj covecje srece ili nesrece." Jovan Ducic, Stari zapis Zaspala je... ... Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojima sam joj doticao ko�u i pratio besprekornu liniju glatkih ramena tragajući uzalud za malom, najmanjom gre�kom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili tek od�krinute �koljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kada te obuzme, i da se vi�e ne mo�e vratiti ako je jednom preboli�. Da, �elo sam je. Jo� kako sam je �eleo... Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspe�no poku�avao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u čudni raspored siću�nih mlade�a na tilu vitkih leđa... I trgao se. Upla�en... Koliko na njoj ima tajnih mesta koje bih �eleo da poljubim? Ali, ne sad. Jednom. Mo�da... ... Lepo sanjaj, mali mi�u... Ko zna da li će� mi ikad vi�e biti tako blizu? Mo�da ću se kajati, mo�da ću jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći... Neka... ... Laku noć, njene pospane oči... Tri posleratna druga, Djordje Balasevic S Tugom jednostavno treba umeti... Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moras praviti da je ne primecujes pa ce se kad tad okrenuti i otici, iako ti se u prvi mah cini da ce zauvek cvileti kraj stola... I pazi... Poklonis li joj samo mrvicu paznje nece se smiriti dok ti ne uvali citavu korpu... I onda si gotov... Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih musterija... I nikad te vise nece zaobici... Jedan od onih zivota (Djordje Balasevic) Nema tih reči koje mogu nadomestiti �ibanje godina u lice, i nema te priče od koje se mo�e isplesti mre�a za hvatanje vremena� Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće� I onda će znati� Dah uspomene pa�ljivo će oduvati pra�inu sa sme�ne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupale njene ambicije� Uzdahnuće, predosećam? Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi� Biće sama, nadam se? Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa mo�da pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud oslu�kivao u odjecima na�ih ti�ina� Da� I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo� Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca� �tedeći se� Učeći se kako ću najbolje voleti nju� Kada je konačno nađem... (Jedan od onih �ivota Djordje Balasevic) "Uvek je vodila ljubav kao da joj je poslednji put, tako je sve radila, tako je zivela; ali nama ovo zaista jeste, mada nijedno od nas to ne zna, poslednji put. Poslednji put za ove grudi. Grudi Helene Trojanske bile su tako zadivljujuce da kada ih je, po padu Troje, prinela muzu, Menelaj nije bio u stanju da joj naudi. Neodlucna ruka je ispustila mac. Ovo je zena koju volim i ovo su njene grudi. Bezbroj puta premotavam ovu traku u svojoj glavi. Jesi li pokazala zemljotresu svoje grudi, Vina, jesi li ih prinela bogu oluje, zasto nisi da jesi, mozda bi, ma sigurno bi, prezivela. Ovo su grudi zene koju volim. Stavljam nos izmedju njih i udisem njihov ostar miris, njihovu zrelost. Stavljam svoj ud medju njih i osecam dodir njihove punoce." Salman Ruzdi "Tlo pod njenim nogama" `Vremenom ces navici na rastajanje.Naucices da se secas.A secanje je isto kao i susret.I pomalo ces navici da volis mnoga bica u uspomeni.Kao sto deo sebe dajes prijateljima,tako ce i oni tebi davati najbolje od sebe.Na kraju ces videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela. Jednom ces morati da das sve i da te ne boli.Naucices da sanjas.Da lecis dodirom.Da zadajes mali,da bi ublazila veliki bol` Zaljubljen u ljubav " Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju . Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta i podario mi komadic zivota, moguce je da je ne bih kazao sve sto mislim , ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem. Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje , sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedem zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kad drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade. Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno , izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu. Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu i cekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja. Boze moj, kad bih ja imao jedan komadic zivota ... ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darivao krila ali bih prepustio da sama nauce da lete, stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je zauvek uhvatilo. Naucio sam da covek ima pravo da gleda grugog odozgo, jedino kada treba da mu pomogne da ustane da se uspravi. Toliko toga sam mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kad me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu nazalost poceti da umirem." Oprostajno pismo Gabrijela Garsije Markesa Kasno je. Le�i� u krevetu i ne mo�e� da zaspi�. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u ba�tama pomeri drveće. Negde zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. ... A sna nema. ... Ne poma�e ti da ide� gore-dole, da ustane� i ponovo legne�. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegne� od samog sebe. tobom će zagospodariti misli i kretanja du�e, a dru�tva nema da se, kao obično, ispriča�. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i ba�ta u domovini i detinjstvo, �ume u kojima je pro�iveo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeni�ta na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pru�a ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pru�i desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspolo�enjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tu�nim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbli�ima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogre�io o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ru�nim i uvredljivim pona�anjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ni�ta i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe. ... U na�em u�urbanom i neosetljivom �ivotu začuđujuće je malo sati u kojima du�a mo�e da bude svesna sebe, u kojima �ivot ustupa mesto smislu i duhu, a du�a neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno de�ava pri pre�ivljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u �ivot, ali to uvek prate nemiri i mučenja. Vrednost ovakvih budnih noći je ba� u tome. U njima du�a uspeva da bez sna�nih spolja�njih potresa dođe do onoga �to je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastra�ujuće, da li je za osudu, ili za �aljenje. ... ''Umetnost dokolice'' (Besane noći) - Herman Hese - Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Ve�ući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe pla�i neizvjesno�ću koja ga čeka. Promjena mu liči na napu�tanje, na gubitak ulo�enog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smije�i�, znam da nemamo kud. Ali mo�emo ponekad stvarajući privid slobode. Tobo�e odlazimo, tobo�e mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utje�ljivo prevareni. �Ako je vraćanje cilj, čemu onda odla�enje?� Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođe�, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako ima� samo nju. Jer tada ne misli� o njoj, ne čezne�, ne voli�. A to nije dobro. Treba da misli�, da čezne�, da voli�. Me�a Selimović Dervi� i Smrt Neki trgovac poslao je svog sina da kod najmudrijeg od svih ljudi nauci Tajnu Srece. Mladic je punih cetrdeset dana hodao kroz pustinju sve dok nije stigao da jednog lepog zamka na vrhu planine. Tu je ziveo Mudrac kojeg je mladic trazio. Umesto da naidje na svetog coveka, nas junak je, medjutim, usao u jednu salu koja je vrvela od ljudi; trgovci su ulazili i izlazili, neki ljudi su razgovarali po uglovima, jedan mali orkestar je svirao prijatne melodije, a tu je bila i bogata trpeza puna najlepsih jela iz tog kraja sveta. Mudrac je razgovarao sa svima i mladic je morao da saceka dva sata dok je dosao red na njega. Mudrac je pazljivo saslusao razloge mladiceve posete, ali mu rece da u ovom trenutku nema vremena da mu objasni sta je to Tajna Srece. Preporucio mu je da se proseta po njegovoj palati i da se vrati kroz dva sata. - U medjuvremenu bih te nesto zamollio - dodade Mudrac, pruzajuci mladicu kasicicu za caj, u koju je kanuo dve kapi ulja. - Dok budes hodao, nosices ovu kasicicu i nastojaces da se ulje ne prospe. Mladic je poceo da se penje i silazi stepenicama palate, stalno motreci na kasicicu. Posle dva sata, vratio se pred Mudraca. - Dakle - upita Mudrac, - jesi li video persijske cilime u mojoj trpezariji? Jesi li video vrt koji je najveci Majstor medju bastovanima punih deset godina uredjivao? Jesi li primetio prekrasne pergamente u mojoj biblioteci? Mladic je posramljeno priznao da nije video nista. Njegova jedina briga je bila da ne prospe one dve kapi ulja koje mu je Mudrac poverio. - Onda se vrati i upoznaj cudesa mog sveta - rece Mudrac. - Ne mozes imati poverenja u coveka ukoliko ne poznajes njegov dom. Sada vec smireniji, mladic uze kasicicu i ponovo krenu u setnju palatom, ovog puta obracajuci paznju na sva umetnicka dela koja su visila sa tavanice i po zidovima. Razgledao je vrtove, okolne planine, primetio nezne cvetove i ukus sa kojim je svako umetnicko delo postavljeno na pravo mesto. Vrativsi se kod Mudraca, u detalje mu je prepricao sve sto je video. - Ali gde su one dve kapi ulja koje sam ti poverio? - upita Mudrac. Pogledavsi u kasicicu, mladic primeti da ih je prosuo. - Eto, to je jedini savet koji mogu da ti dam - rece Najmudriji od Mudrih. - Tajna srece sastoji se u tome da posmatras sva cuda sveta, ali da nikad ne zaboravis ni na one dve kapi ulja u kasicici". "...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..." D.Maksimovic Molim vas da mi oprostite sto vas ovako uznemiravam.Oluja me zatece daleko od kuce.�On,namrstivsi se rece:�U ovoj divljini ima mnogo pecina u kojima ste mogli da nadjete utociste.�Medjutim,nije zatvorio vrata;i u iscekivanju,moje srce poce jace da udara,jer je ostvarenje moje velike zelje bilo blizu.Bio sam iznenadjen dvema oprecnim osobinama koje videh u tom coveku-milosrdjem i,u isto vreme,okrutnoscu.Postadosmo svesni napregnute tisine.Vredjalo ga je moje prisustvo,a ja sam zeleo da ostanem. Izgleda da je pogodio moju misao,jer je podigao pogled i rekao:�Oluja je cista,ona odbija da jede kiselo meso.Zasto zelite da pobegnete od nje?�Odgovorih blago podsmesljivo:�Bura mozda ne zeli usoljene i kisele stvari,ali hoce da rashladi i omeksa sve,pa ce me,bez sumnje,sa uzivanjem jesti ako me ponovo scepa.�Izraz mu je bio strog kad je brzo uzvratio:�Kad bi vas progutala,oluja bi vam darovala veliku cast koje niste vredni:�Slozih se:�Da,gospodine,pobegao sam od oluje kako mi ne bi pripala cast koju ne zasluzujem.�On okrenu pogled na drugu stranu u naporu da ugusi smeh,a zatim ispruzi ruku prema drvenoj klupi pored kamina i pozva da se odmorim i osusim odecu.Jedva prikrih svoje ushicenje. * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * ** * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * ** * * * * * On ozbiljno pogleda u mene i rece:�Moja je zelja da covek pokaze instink ptice,a moja zelja je i da oluja ljudima polomi krila.Jer,covek je sklon strahu i kukavicluku,pa kad oseti budjenje oluje,upuzava u pukotine i pecine zemlje,i krije se:� Cilj mi je bio da izvucem ovu pricu iz njenog samoprogonstva,pa ga izazvah:�Da ptice poseduju ponos i hrabrost koje covek ne poseduje�Covek zivi u senci zakona i obicaja koje je napravio i oblikovao za sebe,ali ptice zive u skladu sa istim onim slobodnim Vecnim zakonom po kojem i Zemlja ide svojom mocnom putanjom oko Sunca.�Njegove oci i lice se razvedrise kao da je u meni nasao sledbenika kojig a razume,i on uzviknu:�Dobro receno!Ako veru smestis u sopstvene reci,treba da napustis civilizaciju i njene pokvarene zakone i tradicije,i da zivis kao ptica,na mestu na kojem nema nicega osim velicanstvenog zakona neba i Zemlje.Verovanje je lepa stvar,ali ostvarivanje tih verovanja predstavlja ispit snage.Mnogo je onih ciji je govor kao urlik mora,ali su im zivoti plitki i ustajali kao mocvara puna trulezi.Mnogo je onih koji dizu glave iznad planina,ali njihov duh ostaje uspavan u mraku pecina. * * * Nevino upitah:�Jeste li odavno dosli ovde?�On mi,ne gledajuci me,mirno odgovori:�Dosao sam ovde kad je Zemlja bila prazna i bez oblicja;tama bese na licu dubine.A Duh bozji premesti se na lice vode.� * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * ** * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * Nakon trenutka cutnje ispunjenog razmisljanjem,on odsutno rece:�Mogao sam da se predam Bogu i dok sam ziveo medju Njegovim stvorenjima,jer predavanje ne iziskuje osamu.Ja nisam napustio ljude da bih video Boga,jer sam ga uvek vidjao u domu moga oca i moje majke.Napustio sam ljude jer njihova prijroda nije bila uskladjena sa mojom,a njihovi snovi se nisu slagali sa mojim snovima�Napustio sam ljude jer sa shvatio da se tockovi moje duse okrecu u jednom pravcu i da grubo skripe u dodiru sa tockovima drugih dusa koji su se okretali u suprotnom pravcu.Napustio sam civilizaciju jer sam shvatio da je ona jedno staro iskvareno drvo,snazno i uzasno,cije je korijenje zarobljeno u mraku zemlje i cije grane dosezu preko oblaka;ali cvast tog drveta su od pohlepe i zlocina,a plodovi su mu od jada i straha.Krstasi su pokusali da u njega usade dobro i da mu promene prirodu,ali nisu uspeli u svojoj misiji.Umrli su razocarani,prognani i razjedinjeni.� * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * Krenuo je prema vratima gledajuci u dubine tame kao da se sprema da se obrati oluji.Ali onda progovori treperavim glasom:�To je budjenje u duhu;onaj ko ga poznaje nije u stanju da ga iskaze recima,a onaj ko ga ne poznaje nikad nece razmisljati o podsticajnoj i divnoj zagonetki postojanja.� Halil Dzubran-Oluja o je ljubav. Poku�aću da se sakrijem ili pobegnem. Rastu zidovi njene tamnice, kao u stra�nom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje knji�evno�ću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio o�tri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna? Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena. Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj. To je, već znam, ljubav: nemir i olak�anje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, u�as �ivljenja u budućnosti. To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vrad�binama. Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem. Vojske me već opkoljavaju, horde. (Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.) Ime jedne �ene me odaje. Boli me jedna �ena svuda po telu. Horhe Luis Borhes-Pretnja 1932 This is the midnight-let no star Delude us-dawn is very far. This is the tempest long foretold- Slow to make head but sure to hold Stand by! The lull 'twixt blast and blast Signals the storm is near, not past; And worse than present jeopardy May our forlorn to-morrow be. If we have cleared the expectant reef, Let no man look for his relief. Only the darkness hides the shape Of further peril to escape. It is decreed that we abide The weight of gale against the tide And those huge waves the outer main Sends in to set us back again. They fall and whelm. We strain to hear The pulses of her labouring gear, Till the deep throb beneath us proves, After each shudder and check, she moves! She moves, with all save purpose lost, To make her offing from the coast; But, till she fetches open sea, Let no man deem that he is free! Ulazim u �ivot, da bih iz njega, uskoro, iza�ao. Dolazim da se poka�em, kao i ostali: potom, mora se i�čeznuti... Priroda, gotovo ljubomorna na ono �to nam je dala, često nam objavljuje i stavlja do znanja da ne mo�e dugo da nam ostavi ono malo materije koju nam pozajmi, koja ne smije da ostane u istim rukama i koja, vječito, ima da bude u opticaju: ta joj je materija potrebna za druge oblike, ona je tra�i natrag za druge tvorevine. O Bo�e, jo� jednom da pitam: �ta smo mi? Bacim li pogled preda se - koliki beskrajni prostor u kome nijesam. Okrenem li ga unazad: kakva stravična �irina, u kojoj me vi�e nema. Koliko malo mjesta zauzimam u toj ogromnoj provaliji vremena! Ja sam, zapravo, ni�ta: jedan tako kratki period nije dovoljan da bih se izvukao iz ni�tavila. Poslat sam samo da popunim broj: u stvari, nijesam bio ni najmanje potreban - komad bi, isto tako, bio odigran i da sam ostao iza scene. "Sudija" Vuk Dra�ković "...budi blagoslovena za onaj jedan trenutak blazenstva i srece koji si dala drugom srcu, usamljenom i zahvalnom! Boze moj! Citav minut blazenstva! Pa zar je to malo, makar i za ceo zivot coveciji?..." Dostojevski-Bele noci Kroj - Mika Antić Ukra�cu tvoju senku, obući je na sebe i pokazivati svima. Bićes moj način odevanja svega ne�nog i tajnog. Pa i onda, kad dotraje�, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe skidati. Na meni ce� se raspasti. Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje du�e. I da se vi�e ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati. Za�ivacu te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati moju ko�u sa tvojom. Ne znam da li me shvata�: to nije pro�imanje. To je umivanje tobom. Ljubav je čiscenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje ma�tom. Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.