ŽIVOTNI
PUT I BIOGRAFIJA ALIJE IZETBEGOVIĆA Bilješka urednika: Na ovaj članak smo dobili brojne reakcije, medju kojima je bila i rekacija Dr. Muhameda Borogovca, čiji smo komentar prenijeli u cjelosti (link komentara se nalazi na kraju ovog članka). Nastavite nam slati vaše reakcije na famous_bosniaks@yahoo.com |
Alija
Izetbegović, nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog
doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu
opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za
demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka. Govorio
je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski,
i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i
studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između istoka i zapada",
"Problemi islamskog preporoda" i "Islamska
deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika
i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj
bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja"
(autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među
kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula
počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava
i uspostavu mira Istanbulškog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu
nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i
brojne druge.
Alija Izetbegović je rođen 08.08.1925 godine u Bosanskom Šamcu, bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeća, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, židovi i cigani žive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Šamca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina, 1946 godine biva uhapšen pod osudom da je imao značajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opće teme o Islamu. Komunisti ga osuđuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunističkom društvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaćirbegović (otac Muhameda Šaćirbegovića, bivšeg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nešto veću kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija. 1970 godine, piše Islamsku Deklaraciju - opću raspravu o politici i Islamu - zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osuđuju na 14 godina zatvora u čemu postaje politički zatvorenik. U međuvremenu, 1984 godine, njegova knjiga Islam Između Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Američkim Državama. U njoj Izetbegović nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa Suni islamskim učenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988 godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunističke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoćnijih europskih ideologija 20 stoljeća, uključujući tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu. Pogrešna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Između Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću optužujući ga za navodni 'fundamentalizam,' pokušaje stvaranja 'Islamske Države' i slične nebuloze. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, među kojima je i Noel Malcolm - britanski historičar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve Islamske Deklaracije: Rasprava
kojom su se [Izetbegovićevi] protivnici poslužili kao osnovom za
optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo
je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda
pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske
izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao
program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku
islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u
samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji. Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpašića, Izetbegović odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 rađa Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranačkih izbora u jesen 1990, Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata između Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom. Rezultati
referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u
martu 1992, omogućili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i
suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je deklaraciju o
nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno
priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju
tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i
podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti
potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju
incidente blokade gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju,
Izetbegović pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO)
i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu
(Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže
od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada
pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon
čega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva. Tijekom rata, Izetbegović biva prisiljen da donese teške odluke - prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da će ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegović morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik međunarodno priznate države. Tijekom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj Europskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih 'razgraničenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajući u obzir da je arbitražom brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je uveliko i tvorac granica današnje Federacije. Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastrešen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo više od 200,000 ljudi. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida. Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH. Na Trećem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pace-maker. Alija Izetbegović umire 19 oktobra 2003, tijekom oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150,000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovića. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem "on ipak bio potpuno fin čovjek." U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za "snagu i integritet." U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se "najdublje saučešće prijateljima, familiji, i bližnjima" Izetbegovića. Nadalje se dodaje: "Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže jednu od najvećih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegović je bio odlučan vođa i bio je instrumentalan u očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje. Njegova odlučnost ka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine." - između ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornih američkog State Department-a. Reakciju Dr. Muhameda Borogovca na ovaj članak možete pročitati ovdje. |