Da te nije Alija - Dino Merlin

Alija Izetbegovic 1925-2003

Nezaboravimo poruku ovog  velikog covjeka! Kliknite ovdje da je poslusate

Alija Izetbegovic je rodjen 08. avgusta 1925. godine u Bosanskom Samcu. Porodica Izetbegovic je porijeklom iz Beograda, kojeg je napustila 1868. godine. Od bega Izeta uzeli su prezime i postali Izetbegovici. U Sarajevo su doselili 1928. godine, gdje je Alija Izetbegovic zavrsio musku realnu gimnaziju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Alija Izetbegovic se bavio humanitarnim radom: rasciscavao je rusevine sarajevskih dzamija i skrivao Muslimane od cetnika. Kratko vrijeme je bio clan Saveza komunisticke omladine Jugoslavije (SKOJ), nakon cega se uclanio u organizaciju Mladi Muslimani. Prvog marta 1946. godine, za vrijeme odsluzenja vojnog roka, po njega dolaze pripadnici KNOJ-a. Zbog panislamske aktivnosti i pripadnosti Mladim Muslimanima, osudjen je na tri godine zatvora. Za vrijeme robije radio je na izgradnji zgrade Centralnog komiteta Saveza komunista BiH u Sarajevu. Nakon izlaska iz zatvora, studirao je i diplomirao pravo i radio kao pravni savjetnik u gradjevinskom preduzecu "Bosna". Godine 1970. napisao je Islamsku deklaraciju, zbog cega je proglasen nacionalistom koji zagovara etnicki cistu BiH, te je osudjen na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi ukupno odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odsluzio u Foci, usavrsivsi u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pusten 1988. godine. Po izlasku iz zatvora, na poziv prijatelja Adila Zulfikarpasica, odlazi u Cirih, gdje 1989. godine osnivaju Muslimansku stranku u Jugoslaviji. Ta stranka nije dugo opstala, pa u maju 1990. godine Izetbegovic s grupom istomisljenika osniva SDA. Nakon prvih visestranackih izbora u jesen 1990. godine ulazi u Predsjednistvo Republike BiH i izbaran je za prvog predsjednika Predsjednistva. Za vrijeme rata u Hrvatskoj tvrdio je da rat u BiH nije moguc, ali je istovremeno pozivao regrute iz BiH da ne odlaze na sluzenje vojske u bivsu JNA. Krajem februara i pocetkom marta 1992. godine u BiH je odrzan referendum za nezavisnost BiH, kada je vecina Muslimana i Hrvata glasala za nezavisnost BiH, dok je vecina Srba bojkotirala glasanje. Bh. vlasti su u martu 1992. godine objavili deklaraciju nezavinosti BiH. Kao odgovor na to, bosanski Srbi proglasili su "srpsku republiku BiH". U aprilu 1992. godine poceo je troipogodisnji rat u BiH. Srpski nacionalisti su zauzeli velike dijelove BiH, proglasavajuci ih "srpskim autonomnim oblastima" (SAO). Hrvatski nacionalisti su nedugo zatim proglasili samozvanu hrvatsku republiku Herceg-Bosnu na teritoriju koji su oni kontrolirali i oformili svoju vojsku - Hrvatsko vijece obrane (HVO). HVO je u pocetku saradjivao s Armijom BiH, ali je na proljece 1993. godine doslo do bosnjacko-hrvatskog sukoba, koji je trejao do februara 1994. godine, kada je Formirana Federacija BiH. Po povratku sa konferencje u Lisabonu, 02. maja 1992. godine Izetbegovica na Sarajevskom aerodromu zarobljava JNA, trazeci da iz kasarne u centru Sarajeva bude pusten general JNA Milutin Kukanjac sa svojom vojskom. Postignut je dogovor, pa je Kukanjac izasao iz Sarajeva sa svojim jedinicama, a JNA je u Sarajevu oslobodila Izetbegovica i njegovu pratnju. Izetbegovic je predvodio delegaciju Republike BiH na svim mirovnim pregovorima. U novembru 1995. godine Izetbegovic je s tadasnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tudjmanom i tadasnjim predsjednikom Srbije i kasnije optuzenim ratnim zlocincem Slobodanom Milosevicem potpisao Dejtonski mirovni sporazum. Taj ugovor predvidio je da 51 posto teritorije BiH pripadne Federaciji BiH, a 49 posto Republici Srpskoj. Shodno tom sporazumu, multinacionale vojne snage predvodjene NATO-paktom, rasporedjene su sirom BiH. Alija Izetbegovic se 14. oktobra 2000. godine povukao iz politike, napustio funkciju predsjedavajuceg Predsjednistva BiH i lidera SDA, koja mu je dala titulu pocasnog predsjednika i otisao u penziju.

Alija je morao dobiti Nobelovu nagradu za mir

Aliju Izetbegovica ce vremena pamtiti kao jednog od najvecih mirotvoraca u povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije, vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjedjen da je mir uvijek u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj spremnosti da pregovara i sa zlocincima, kako bi iskoristio sve mogucnosti prije nego sto rat preostane kao krajnje ishodiste. Ta njegova mirotvoracka dominantna crta mozda nije najsretnija preporuka za politicara, ali jeste za humanistu i eticara. On je bio izuzetak u politici, ono sto je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik nije bio politicki, vec humanisticki. On je mir i ljudske zivote uvijek stavljao iznad politickih interesa. Zato je potpisao Dejtonski sporazum, zato je pristao na kompromis zvani Republika Srpska, rekavsi svoju povijesnu misao: ĞAko sacuvamo Bosnu, sacuvat cemo i narod, a ako izgubimo narod, izgubit cemo i Bosnuğ. Na zalost, Izetbegovicevo mirotvorstvo nije dozivjelo medjunarodnu valorizaciju kakvu zasluzuje. On je prije desetine drugih morao dobiti Nobelovu nagradu za mir! Ne samo zbog toga sto je posvjedocio da mu je mir vredniji od svega, vec prije svega zbog toga sto je u vremenim teskih ratnih iskusenja uspio sputati i u konstruktivnu civilizacijsku energiju pretociti opravdani gnijev naroda, izlozenog genocidu i medjunarodnoj zavjeri. On je uspio sacuvati bosanstvo u ljudima koji su ubijani samo zbog toga sto su muslimani. Uspio je da na mrznju uzvrati ljubavlju, na laz istinom, na rat mirom. Njegova vizija bosanstva postala je vizija svih bosanskih ljudi dobre volje. Zato na teritorijama pod kontrolom njegove, drzavne vlasti, nije bilo revansizama, ratnih zlocina, rusenja bogomolja i ravnanja grobalja. Uprkos svemu, tamo gdje je bila Izetbegoviceva vlast - zivjela je bosanska Bosna. On je znao da ce sacuvano i zdravo sjeme bosanstva biti magnet za reintegraciju BiH, kao zemlje ravnopravnih naroda i gradjana, u kojoj Alijin bosnjacki narod jedino i moze opstati. Ali, na zalost, ovaj grandiozni civilizacijski otpor zlu i nistavilu nikada nije dozivio svjetsko priznanje, jer je propisano da se u BiH mora pronaci jednaka krivica za rat. Otud je Alija Izetbegovic u ovoj zavjeri dijelio sudbinu svoga naroda, postavsi nepravedno marginaliziran od strane onih koji su mu, kao najmanji vid satisfakcije, morali dati Nobelovu nagradu za mir. Mi mozemo zaliti sto Alija Izetbegovic nije za zivota docekao da njegovo djelo bude priznato u sirim okvirima, ali i biti sigurni da ta vrijednost, kao i svaka vrijednost u povijesti, nece ostati bez zasluzenog mjesta u pojmovniku civilizacije. Izetbegovic nije ni prvi ni posljednji velikan koji nije docekao priznanje za svoje djelo. Bosna je pod njegovim rukovodstvom prosla najteze sto se moze proci, i tesko je vjerovati da bi se takva iskusenja mogla ponoviti. Sacuvan je i ojacan bosanski zivot, u svojoj plemenitoj nakani, i otud vrijedi vjerovati da ce opstanak Bosne u Bosni izdici zivot i djelo Alije Izetbegovica na pijedestal svebosanske vrijednosti, kao iskljucive paradigme na osnovu koje je moguce graditi mir i prosperitet za sve bosanske ljude. Za nas u Bosni, Izetbegovic je otac nove bosanske drzavnosti, jer je pod njegovim vodjstvom, nakon stotine godina, reafirmirana drzavnost BiH. On je prvi predsjednik medjunarodno priznate Bosne i Hercegovine i ubjedljivo najmarkantnija, ali i najzagonetnija politicka licnost u povijesti Bosne. Vjerovatno nikada necemo razumjeti sve tajne Izetbegovicevog mirotvorstva, koje ce ostati da u mitskoj dimenziji lebdi nad zivotom i izazovima bosanske buducnosti.