.
.
.
PRVA NACIJA
Bičevi crne kose spuštaju se do struka -
slapovi divljeg vetra i beskrajne širine.
Ležeran, mačkast hod ritmično prati ruka
dok snen, zakošen pogled krije neke dubine...
Privlači me taj tamni vrisak njegovog oka
te u trenu uronih poneta bojom krika.
Nesvesna sve te snage nađoh se usred skoka
i odjednom mi puče jasna i živa slika:
Vetrovi šibaju nebom. Navlače se oluje.
Duž prostrane ravnice krdo bizona gega.
Dok se stapa sa nebom on kroz oblake čuje
da je sve njega deo, da je on deo svega.
Po uzburkanom moru pluta kedrova ljuska.
U zagrljaju moći potiska veslom jače.
Voda se stapa sa njim kroz kanonadu pljuska
dok se on stapa s orkom koja uz njega skače.
Uz vonj spaljenog kedra sušen losos miriše.
U senci svog totema pored vigvama seda.
Dok svaki njegov predak njegovim dahom diše,
on kroz vrisak divljine okom predaka gleda...
Odvajam se polako od ovog deteta vode,
nepojmljivog prostranstva, daha zemlje i neba.
Kroz vrevu koja se razli vrisak se rastoči, ode,
a on nastavi meko, korakom koji vreba.
Upravo ovaj vrisak boji njegovu tminu
koja u gradskoj džungli nekad zaiskri samo.
Dok pratim tužnu senku kroz Sunčev dah mi sinu:
on može tu da živi al' srce mu je tamo...
Dragana Konstantinović
..
. |