.


.
.
.
.
.
                                POLETNA PESMA

                                Upamti, na ovom svetu
                                ti si samo u prolazu
                                na tren, na delić trena,
                                na delić jednog delića...

                                Tvoj život tako liči
                                na zahuktalu kometu
                                koja na čas zasvetli
                                kroz treptaje tvog bića
                                pre no što je pojede sena.

                                Previše kratko sve traje.

                                U jednom času u tebi
                                opijena moćnim sjajem
                                tih šarenih staklića
                                tvoja misao drema.

                                U drugom druguješ s krajem,
                                u trećem te već nema.

                                Zato se probudi.
                                Udahni vazduh duboko.
                                Potpuno budan budi
                                i živi iz sve snage
                                kroz osmeh,
                                kroz reč,
                                kroz oko.

                                Uživaj časove drage.
                                Ne misli na one druge.
                                Nedaj da jedan čas sivi
                                pomrači lepotu daha
                                jer nemaš ništa od tuge.

                                Opusti se i živi.

                                Vredi li uopšte briga?
                                Vredi li uopšte tuga?
                                Vredi li uošpte išta
                                što bledi tvoje boje?

                                Oslobodi se straha.

                                Oni što tvoj sjaj blede
                                samo su tužne lutke
                                što omlitavelo sede
                                i drugom bi sudbu da kroje.

                                Ne shvataju jadne
                                da im to ništa ne vredi:
                                dok seju varnice hladne,
                                sopstveni sjaj im bledi...

                                Ti nisi kao oni.
                                Nisi i nećeš da budeš
                                jer sve te duše sitne
                                uopšte nisu bitne.

                                Oko tebe eoni
                                beskrajno vreme broje.
                                Tvoj život jos svetluca
                                bojama što nešto znače.

                                Ti sijaš svojim plamičkom
                                i samo je do tebe
                                da li ces sinuti jače.

                                Zato gledaj put Sunca
                                i diši punom snagom,
                                i živi do svog vrhunca,
                                živi,
                                beskrajno živi
                                dok tvoj život treperi.

                                Ostavi svoje stope
                                na putu svojih sanja
                                jer te od mračnih dveri
                                večnog nepostojanja
                                deli još samo prag.

                                Jednom te više neće
                                biti na ovom nebu
                                ali će iza tebe
                                barem ostati trag.

                               Dragana Konstantinović
.
.

.
.
.
Back to POEZIJA