.


.
.
.
.
.
                                OBLACI RATA
                                Sonji

                                Ispod nemirna dva-tri čuperka
                                varnica blista u crnom oku.
                                Gledam je gde me kroz osmeh merka
                                i već je stigla u jednom skoku.

                                Prvo se mazi, pa mi se smeši,
                                pa hoće nešto 'još malo samo'.
                                Zatim se nešto sledeće reši,
                                sada je ovde - za tren već tamo.

                                Onda su došli oblaci rata
                                i sakrili je u svoje krilo...
                                Svakog trenutka svakoga sata
                                u meni vapaj: Šta joj je bilo?

                                Prošlo je vreme dugo k'o svemir,
                                oblaci crni postaše sivi...
                                U njenom glasu osećam nemir
                                dok priča: ¨Tu smo, svi smo još živi...¨

                                Slušam je pomno dok mi pred okom
                                treperi obris poznatog lika.
                                Olujom lik bi zbrisan žestokom,
                                na istom mestu sad - druga slika.

                                Gde je sad ono nestašno mače?
                                Gde su sad iskre očima njenim?
                                U meni nešto poče da plače
                                za tim detinjstvom već ubijenim.

                                I sad ja pitam sve naše ljude
                                i one druge širom planete:
                                Šta će od svih nas ikad da bude
                                kad joj nedasmo da bude dete?

                               Dragana Konstantinović
..
.

.
.
.
Back to POEZIJA