.


.
.
 
ŽENA U CRNOM

Pognuta, zgurena, tiha, u crno zavijena,
nemoćno korake pruža protiv sopstvene volje.
Gde god Sunce da bije, oko nje caruje sena
što guši nadu da išta može da bude bolje.

Korača nemo dok kraj nje promiču neka lica
čiji pogledi beže kao da nje nigde nije;
daleko u njoj prhnu i poslednje jato ptica
i osta još samo tuga da joj niz pleća lije.

I nije više ona ni setna ni zamišljena,
davno je prošlo to vreme kad je imala snove,
davno je živela život, davno je bila žena,
sada je jos samo ljuska koja se ženom zove...

Prepuklo srce jos tuče i nikako da stane,
broji sapeto vreme u njenoj tami sto drema...
Zagasli život još tinja, još traje neke dane
dok usahla ruka žudi da mazi čega nema...

Umorno diže glavu kao da hoće da pita
očima ispranim, mutnim, bez boje i bez sjaja:
¨Zašto, kažite, zašto...?¨ Dok zamućen pogled skita,
osta da čezne za dugom večitog zagrljaja.

Dragana Konstantinović
..
.

.
.
.
Back to POEZIJA