TAJNA JEZERA
Sve što jednom počne, mora
i da se završi. To je nepisani zakon prirode. Moje je mišljenje da sve
što počne na jednom mestu teži da se završi na tom istom mestu, i,
upravo malopre, tu sam svoju teoriju i potvrdio.
Prosto je neverovatno kako
jezero izgleda mirno i kako mu je površina glatka i nestvarna, kao da
se ništa nije dogodilo. Kao da ga ništa ne interesuje. Kao da ne želi
da ga išta interesuje. A upravo malopre sam u njegove dubine poslao čoveka
kojeg sam ubio svojim rukama. Pre pet minuta, ovde je bila borba na život
i smrt u kojoj je on izgubio. Pojavio se iznenada kao i obično i pogledao
me sa strahom u očima - ili se to meni samo učinilo - i ja sam morao
da mu stanem na put. Ja sam morao da ga ubijem jer je to bilo jedino rešenje.
Kad sam mu prišao sa stisnutim pesnicama, jato ptica je iz obližnjeg
šumarka poletelo uvis praveći neviđenu galamu. Zatim je usledila tuča
i stenjanje i pljesak talasa. I to je bilo sve. Jezerski mir je bio poremećen
na trenutak, ali samo na trenutak. Iza toga ponovo je nastupila tišina,
a iz daljine je ponovo počelo da dopire samo udaljeno cvrkutanje ptica.
Kao da se ništa i nije dogodilo...
Čudno, ali i ja se osećam
mirno, kao da sam uradio najnormalniju stvar na svetu, kao da je ubiti
čoveka nešto što se samo po sebi podrazumeva, kao da je to jedini razumljiv
način za rešavanje problema. Mislite da sam lud? Ne nisam. Ali, moraću
da vam objasnim sve iz početka da biste me razumeli.
* * *
Rođen sam ovde kraj ovog
jezera, tamo u onoj maloj drvenoj kući koja delom proviruje iz gustiša.
Moja majka je tu svratila jednog vikenda pre dvadeset i pet godina da bi
dobila inspiraciju za pisanje, a onda je, neplanirano i dva meseca pre
očekivanja, dobila mene. Možda sam baš zato voleo da toliko vremena
provodim na ovom mestu. Ne znam, ali, nekako od malena to jezero je za
mene imalo posebnu draž. Tu sam dolazio kao dete da se kupam, da skupljam
kamenčiće na šljunkovitoj obali, da pecam. Tu sam dolazio da razmišljam
kad sam imao problema, i da podelim sa jezerom svoje zadovoljstvo i sreću
kad mi je sve išlo kako je planirano.
Moja priča i pocinje u
to vreme kad sam kao dečak jednog letnjeg popodneva sedeo na obali i nezainteresovano
bacao kamenčiće u vodu. Moji roditelji su bili otišli u grad u nabavku
i ja sam sedeo tu dosađujući se i čekajući da se vrate.
Površina jezera je bila
mirna, baš kao i sad. Zalazeće sunce je obasjavalo njegovu levu polovinu,
dok su se sa desne strane nad njega nadnosile dugačke, dugačke senke
drveća koje ga je opisivalo. Tad sam ugledao tu stvar po prvi put. U plićaku
ispred mene nešto je zasvetlucalo i kad sam prišao blize ugledao sam
metalni obruč prečnika oko tri fita. Obruč je bio srebrnkast i tako
sjajan, kao da je upravo sad napravljen i uglačan. Nikada pre toga nisam
našao ništa u jezeru. Na naš zabačeni plac slučajni prolaznici nisu
svraćali, a ako je to izbacio u jezero neki zalutali čamdžija, kako
nije potonulo? Pa to je metal!
Nisam mnogo razmišljao
o tome. Konačno sam našao nesto što je privuklo moju pažnju i makar
na trenutak mi razbilo dosadu. Ponovo sam seo na obalu, ovaj put sa obručem
u ruci, i zainteresovano ga okretao razmišljajući kojoj bi svrsi mogao
da posluži. I upravo tada, ispred mene se pojavio neznanac.
Bio je visok i krupan, obučen
u farmerice i majicu. I bio mi je nekako poznat mada nisam uspevao da dosegnem
odakle. Možda upravo zbog toga nisam odmah pobegao. Neznanac je spustio
ruke kojima je do tada zaklanjao lice, zbunjeno se osvrnuo par puta oko
sebe, a onda me je pogledao sa dozom čuđenja na licu.
- Baci tu stvar, - rekao
je iznenada. - To ti ne treba.
Upravo tada su se pojavili
moji roditelji i dok sam se ja okrenuo da im se javim gde se nalazim, neznanac
je iščezao. Jednostavno, kad sam se ponovo okrenuo, njega više nigde
nije bilo. Uzalud sam roditeljima pričao šta mi se dogodilo u vreme njihovog
odsustva, oni mi nisu verovali.
Mesecima posle toga ja sam
se igrao sa tim obručem. Kotrljao bih ga stazom i trčao uporedo sa njim.
Nakon toga, valjda sam jednostavno prerastao tu vrstu igre, okačio sam
ga u podrumu o jedan klin i zaboravio za njega.
* * *
Kad sam sledeći put došao
u dodir sa obručem već sam imao dvadeset pet godina. Pozvao sam neko
društvo da sa mnom provede vikend i sišao sam u podrum da tamo ostavim
flaše sa vinom. Uvek je bolje kad se vino hladi prirodnim putem nego kad
se hladi u frižideru. I tad sam ga ugledao kako visi, srebrn i tanan.
I podjednako sjajan, isti kao onog trenutka kad sam ga našao. Setio sam
se dečačkih dana, vedrih i bezbrižnih, setio sam se sunčanih popodneva
provedenih na obali. Setio sam se dana kad sam ga pronašao. Uspomene
su bile vrlo žive. Osetio sam potrebu da ga dodirnem i polako sam pružio
ruku. Međutim, kad sam ga dotakao, obruč je nekako skliznuo sa klina
i pao preko moje glave. Opisao je moje telo i uz zveket pao na pod. Istog
delića sekunde, oči su me zabolele od neke iznenadne jake svetlosti.
Bila je to sunčeva svetlost. Pokrio sam oči rukama, a kad sam ih sklonio
shvatio sam da se nalazim na obali jezera ispred brvnare. Ništa mi nije
bilo jasno, trenutak pre sam se nalazio u podrumu! A onda sam ispred sebe
ugledao dečaka kako sedi na obali i drži u rukama obruč, taj isti obruč
koji je malopre pao preko mene. Pa to sam ja! Da li je moguće da me je
taj obruč vratio u prošlost? Ali kako bi tako nešto moglo da bude moguće!?
Dečak me je zbunjeno pogledao.
- Baci tu stvar, to ti ne
treba! - Viknuo sam uplašeno, ali mi dečak nije odgovorio. Uzeo je obruč
i otrčao prema kući.
Trenutak kasnije, ponovo
sam se nalazio u podrumu, prenesen tamo na podjednako čudnovat i nestvaran
način kao što sam i iznesen iz njega. Ponovo mi je trebalo par trenutaka
da priviknem oči, sad na tamu koja je vladala unutra, a onda, kako su
obrisi oko mene počeli da dobijaju formu, sagnuo sam se i dohvatio obruč
sa namerom da ga vratim tamo gde je bio. Da li je moguće da sam malopre
tu na obali ovog istog jezera sreo samog sebe iz vremena kad sam imao desetak
godina? Da li je moguće da ja u ruci držim vremeplov? Ne, to je verovatno
samo moja mašta i mozda nedostatak kiseonika u ovoj maloj, zatvorenoj
prostoriji. A onda, između mnoštva poznatih stvari u podrumu, ugledao
sam tačno ispred sebe siluetu čoveka. Stajao je tamo mirno i samo me
nemo posmatrao. Nešto kasnije kad su mi se oči vec privikle na mrak,
shvatio sam da je ta osoba ispred mene - ja sam. Čak je bio isto obučen
kao ja sad.
- Zakasnio sam, je l' da?
- Pitao je, gledajući čas mene, čas obruč u mojim rukama.
Nisam morao ništa da mu
odgovorim, bilo mi je jasno da sve zna. Samo sam slegnuo ramenima i uradio
ono što sam i nameravao. Okačio sam obruč o klin.
* * *
Bila je nedelja veče. Moje
društvo se razišlo, a ja sam iznenada rešio da produžim svoj boravak
ovde još jedan dan. Trebalo mi je malo samoće i jezerskog mira da sednem
i razmislim o svemu.
Izašao sam i seo na obalu.
Noć je bila topla i zvezdana, toliko zvezdana da su se zvezde caklile
na površini vode. Iz daljine do mene je dopirala pesma cvrčaka i šum
talasa koji su se poigravali sa šljunkom. Prijala mi je ta atmosfera.
Šta da radim, razmišljao
sam. Da li uopšte vredi da bilo šta radim? Možda je to samo procep u
vremenu i prostoru koji se događa jednom u milion godina? Možda je to
samo moja mašta koja je za trenutak napustila svoje okvire. Možda je
to halucinacija? A najverovatnije mi se nikada više ništa tako
čudno neće ponovitii.
Sa tim mislima sam ustao
i krenuo ka kući.
* * *
Nisam dobro ni zakoračio
u sobu kad sam primetio da još jedno moje "ja" sedi u mojoj fotelji.
- Slušaj, moramo da razgovaramo,
- reklo je to moje "ja". - Mislim da ti je jasno o čemu se radi. Moramo
da nađemo izlaz odavde.
Bio sam zbunjen. Taman sam
sebe ubedio da je ceo događaj posledica neartikulisanog rada moždanih
ćelija, a sad ovo.
- Da, - nastavilo je moje
"ja" iz fotelje kao da čita moje misli, - bilo je to putovanje kroz vreme.
Samo, to mora da prestane!
- Pa to je bar lako, - promrmljao
sam. - Jednostavno više neću da diram onaj obruč i gotova stvar.
- Misliš da je sve tako
jednostavno? Misliš li da sam ja hteo da dođem ovde da ćaskam sa tobom?
Ili, bolje da kažem, sa samim sobom? Shvati, kao što mene, ili tebe,
privlači ovo jezero, tako ti privlačiš taj obruč... I, to sam baš
hteo da ti kažem...
Naglo je zastao u pola reči
i okrenuo se prema vratima od spavaće sobe. Tamo se upravo pojavilo jos
jedno moje "ja", samo što je ovo bilo obučeno u pižamu i delovalo je
pospano i zbunjeno u isto vreme.
- Šta sam ti rekao, - reklo
je moje "ja" koje je sedelo u fotelji.
Nemoćno sam se spustio
na sofu i zario glavu u ruke.
- Dobro, nešto mora da
se uradi, ali šta? - Rekao sam.
Ostao sam tako neko vreme,
razmišljajuci. Kad sam konačno podigao glavu, istog trenutka sam shvatio
da sam ponovo sam u sobi. Moji dvojnici bili su nestali.
* * *
Razmišljao sam. Dobro, ako
pretpostavimo da je istina da ja toliko privlačim taj obruč, onda je
jedino rešenje da mi taj obruč pomogne da se vratim nazad u proslost
i upozorim svoje staro "ja" da se kloni obruča. Recimo, u trenutku kad
sam ostavljao vino, kad sam pokušao da skinem obruč pa mi je pao na glavu.
Kad bih mogao sebe da upozorim pre trenutka kad sam posegnuo da dodirnem
obruč, onda se sve ovo i ne bi dogodilo. Samo da ne zakasnim, samo da
ne stignem posle "putovanja"... Da, to bi bilo najbolje. Ustao sam sa namerom
da odem do podruma i da pokušam da nađem način na koji ću da iskoristim
obruč za još jedno putovanje, kad me je kuckanje na ulaznim vratima prenulo
iz razmišljanja. Ko bi to sad mogao da bude? Još jedno moje "ja"? Ovaj
put to me ne bi iznenadilo.
Otvorio sam vrata i ostao
ukopan u mestu. Ispred mene ugledao sam obruč koji je lebdeo negde u visini
mojih ramena. Bože, da li ja to sanjam? Bio sam šokiran. Obruč je lebdeo
tako još par trenutaka, a onda se lagano primakao i dotakao me po grudima.
Jednostavno nisam stigao da reagujem. Istog trenutka sam se nasao u podrumu
posmatrajući svoje staro "ja" kako se zbunjeno saginje i podiže sa zemlje
obruč koji ga je upravo vratio sa prvog putovanja.
- Zakasnio sam, je l' da?
- Pitao sam, mada možda bez ikakve potrebe.
* * *
Nikako nisam uspevao da zaspim.
Glava mi je bila puna zbrkanih misli a kako bih zatvorio oči, pred mene
bi iskrsavalo mnoštvo mojih "ja" i gušilo me svojim prisustvom do iznemoglosti.
Bio sam iscrpljen ali san nije mogao da mi dođe na oči. Naprotiv, samo
sam samog sebe iscrpljivao pokušavajući da zaspim. Ustao sam i širom
otvorio prozor misleći da ce mi svež noćni vazduh pomoći da se opustim.
Ponovo sam legao, i ponovo su mi pred oči iskrsli prizori koje sam proživeo
večeras. Da mi je neko pričao da ću jednog dana ući u kuću pored jezera
i tamo ugledati sebe samog...
Sve što je usledilo, mislim
da se desilo u deliću sekunde. Nisam primetio kad je obruč kroz otvoren
prozor uplovio u sobu, nisam ga video ni da mi prilazi. Samo sam osetio
dodir hladnog metala na ruci. Nakon toga, stajao sam u sobi, zbunjen, pospan,
onako u pižami, i posmatrao svoja dva "ja" kako nešto razgovaraju.
Mislim da je sve trajalo
samo tren. Nakon toga ponovo sam se nalazio u svom krevetu i onda sam konačno
zaspao snom bez snova.
* * *
Probudio sam se nešto bolje
raspoložen. Skuvao sam sebi kafu i izašao na verandu. Nije bilo ničeg
što sam voleo više od jutarnje kafe na verandi dok se ipred mene jezero
svetluca obasjano jutarnjim suncem.
Dobro, sad mi je glava bistrija.
Da razmislim. Očigledno su sva moja putovanja kroz prostor i vreme bila
inicirana obručem, tom čudnom stvarčicom koju je jednom davno na površinu
izbacilo ovo jezero. Dalje, sva ta moja putovanja bila su potpuno neplanirana.
Zapravo, ja bih razmišljao o nekom detalju iz moje prošlosti i obruč
bi me odnosio upravo tamo...
Ispred mene, obalom je protrčalo
jedno moje "ja", trčeći kao da mu je život u pitanju. I mašući pri
tom rukama kao da se brani od nečega. Nisam se dao omesti. Ono što je
meni trebalo u ovom trenutku bila je logika i hteo sam na miru da razmišljam.
Dakle, od obruča ne mogu
da pobegnem. Jedini način da prestanu ova glupa putovanja je da prestanem
da razmišljam o svojoj prošlosti. Da sam, recimo, sinoć znao da ne smem
da razmišljam o proteklim događajima, ja se ne bih ni obreo tamo u sobi
dok su ona dvojica razgovarala. Da sam znao...
Metalni predmet koji me
je tog trenutka dodirnuo po leđima samo mi je dao do znanja da sam se
upecao u zamku sopstvenih razmišljanja. Dalje nisam stigao da razmišljam
jer sam se već sledeceg trenutka obreo u sobi zavaljen u moju omiljenu
fotelju. Odmah zatim, vrata su se otvorila.
* * *
- Slušaj, moramo da razgovaramo,
- rekao sam ne dajući mu priliku ni da se povrati od iznenađenja. Vreme
je bilo vrlo bitno jer nisam znao kad ću se ponovo vratiti u ovo sadašnje.
- Mislim da ti je jasno o čemu se radi. Moramo da nađemo izlaz odavde.
- Da, bilo je to putovanje
kroz vreme, - iznervirano sam dodao kad sam video izraz neverice na njegovom
licu. - Samo, to mora da prestane!
- Pa to je bar lako, - odgovorilo
mi je moje staro "ja". - Jednostavno više neću da diram onaj obruč i
gotova stvar.
- Misliš da je sve tako
jednostavno? Misliš li da sam ja hteo da dođem ovde da ćaskam sa tobom?
Ili, bolje da kažem, sa samim sobom? Shvati, kao što mene, ili tebe,
privlači ovo jezero, tako ti privlačiš taj obruč... I, to sam baš
hteo da ti kažem...
U tom trenutku me je prekinulo
otvaranje vrata spavaće sobe. Tu sam ugledao sebe u pižami. Bože, ima
li kraja ovom ludilu!
- Šta sam ti rekao, - produžio
sam otupelo.
Nisam stigao da nastavim
jer sam se istog trenutka ponovo našao tamo gde sam i bio - na verandi
sa šoljom kafe u ruci. Zar ja zaista nisam u stanju da se iščupam iz
ovog vrtloga?
* * *
Posle kafe odlučio sam da
prošetam obalom. Da li ste ikada pokušali da ne razmišljate ni o čemu?
Ja sam tada pokušao i to mi je jako teško polazilo za rukom. Čovek nije
ni svestan koliko je povezan sa prošlošću dok ne pokuša da ne razmišlja
o njoj. Eto, recimo, malopre sam pio kafu, a sada je to već postala prošlost.
Čudan zvuk za trenutak
mi je zaparao uši. Ne, to nije bilo škripanje šljunka pod mojim nogama,
to nije bio ni cvrkut neke ptice, ni šum vode pored mene. To mora da je...
Zvuk se ponovio. Osvrnuo
sam se oko sebe i ugledao obruč kako seče vazduh negde visoko iznad moje
glave. Kretao se kružno i pri tom izazivao te čudne zvuke koji su me
uznemirili.
Ne, nećeš opet, pomislio
sam i počeo da trčim što me noge nose. Hteo sam da pobegnem, da se sklonim,
da ga primoram da odustane. Trčao sam i trčao, mahnito, bez daha. Nisam
ni osetio kad me je dodirnuo, samo sam u deliću sekunde shvatio da upravo
protrčavam pored verande na kojoj moje "ja" od pre pola sata stoji i pije
svoju jutarnju kafu. Počeo sam da mašem rukama kao izbezumljen, kao da
će mi to pomoći da se oslobodim napasti.
* * *
Ako ne smem da razmišljam
o prošlosti, onda mogu da razmišljam o budućnosti. Ta misao mi je prošla
kroz glavu kad sam po povratku, premoren od trčanja, seo na šljunak pored
obale. Nekako sam osećao da obruč nema tu sposobnost da me nosi u budućnost.
Budućnost mi nije definisana, a on me je do sada vraćao samo u vremena
u kojima su mi se već bile dogodile neke određene stvari.
A šta bi bilo kad bih se
ja sad ubio? Jednostavno bih presekao lanac događaja i tako napravio kraj
svemu. Ali, ja imam samo dvadeset pet godina i do pre par dana vodio sam
savršeno normalan život. Zašto bih se sad ubijao!?
A da ubijem njega? Da ubijem
tu avet iz moje budućnosti koja mi se stalno pojavljuje iznova i iznova
terajući me da posle toga idem njegovim stopama? Ako njega izbrišem ostajem
samo ja. I onda ću moći da gradim svoju budućnost onako kako ja hoću!
Da, tako je. To je jedino
resenje.
A bio sam siguran da će
neko moje "ja" iz budućnosti opet da se pojavi. Bio sam apsolutno siguran
i bio sam spreman da ga čekam.
* * *
Ne znam koliko sam vremena
proveo sedeći na obali jezera i zabavljajući se brojanjem svetlucavih
traka koje je sunce neumorno iscrtavalo po njegovoj površini. To je bio
jedini način da zaposlim um i da nateram sebe da ne razmišljam ni o čemu
drugom. Nisam smeo da dozvolim sebi taj luksuz da ponovo odlutam negde
u prošlost.
Kad sam ga konačno ugledao
stajao je tačno ispred mene. U očima sam mu video strah. Gotovo istog
trenutka počeo je unezvereno da maše glavom i da korača unazad. Kako
sam ga mrzeo u tom trenutku! Pa on je bio apsolutno svestan šta mi radi!
Ne, to je moralo da prestane.
Polako sam mu prišao i
raspalio ga pesnicom preko zuba iz sve snage. Sručio se u plićak. Pljesak
koji je izazvao padom poplašio je jedno jato ptica koje je uzletelo sa
drveća i pobeglo ko zna gde. Ponovo sam mu prišao i ponovo ga udario.
A onda, kao da su mi bes i očaj dali snagu, nastavio sam da ga udaram
rukama, nogama, čime sam stigao. Podigao je okrvavljene ruke ali nije
uspevao da se odbrani. Udarao sam ga i udarao, nisam prestao čak ni kada
je njegovo telo postalo mlitavo i beživotno. Hteo sam da ga nema a svaki
novi udarac kao da mi je vraćao izgubljenu životnu energiju i terao me
da ga sledeći put udarim još jače.
Kad sam postao siguran da
u njemu više nema života, zakoračio sam u vodu i odvukao ga dublje u
jezero. Sve je počelo ovde na ovom jezeru, a neka se tu i završi. Nekako
mi je bilo najlogičnije da telo ostavim baš tu.
Vratio sam se na obalu i
seo. Ubio sam čoveka, ljudsko bice, a jedino što sam osećao bilo je
čisto zadovoljstvo. Iznad glave mi je proleteo obruč i nastavio svoj
let iznad površine jezera. Zadovoljno sam posmatrao kako srebrni krug
počinje da se spušta sve niže i niže, sve dok ga jezero nije poklopilo.
Da, bio sam u pravu. Njegovim
ubistvom, ja sam prekinuo začarani krug i sebi otvorio vrata budućnosti.
Obruč se vratio tamo odakle je i došao. Konačno sam bio slobodan.
Osećao sam se mirno, kao
da sam uradio najnormalniju stvar na svetu, kao da je ubiti čoveka nešto
što se samo po sebi podrazumeva, kao da je to jedini razumljiv način
za rešavanje problema. Uostalom, u mom slučaju to i jeste bila najnormalnija
stvar, zar ne?
Stvarno sam uživao ubijajući
ga...
* * *
Da li mi se to čini ili
se nešto stvarno presijava u plićaku?
Nisam stigao dva puta da
pogledam. Uz pljesak srebrnasti krug je izleteo iz vode i bacio se na mene
svom silinom.
U prvi mah nisam shvatio
da li sam to ja sam od straha skočio na noge, ili... A onda sam ugledao
svoje malopređašnje "ja" kako sedi na obali ispred mene i čeka - mene.
Ne, ovo je nemoguće, ovo
je suludo. Nemoguće je da se ludilo i dalje nastavlja. Pa ja sam prekinuo
krug! I, ja ne želim da umrem, pa ja imam samo dvadeset pet godina! Ja
hoću da živim!
Kad je ustao i pošao prema
meni, kad sam ugledao taj bes i tu mržnju u njegovim očima, shvatio sam
da mi spasa nema. I za ovo je već napisan scenario. Koraknuo sam unazad
da dobijem na vremenu ali mi ništa pametno nije padalo na pamet. Zažmurio
sam i hrabro prihvatio prvi udarac.
Negde visoko iznad moje
glave proletelo je jato ptica.
* * *
Sve što jednom počne, mora i
da se završi. To je nepisani zakon prirode. A sve što počne na jednom
mestu, teži da se završi na tom istom mestu.
Nikoga nije bilo u blizini
da vidi kružni metalni predmet koji je nekoliko puta u niskom letu obleteo
jezero. A onda, tiho i nečujno, zaronio je ispod površine i potonuo u
dubine svog tvorca. Tu je nastao jednom davno stvoren nerazumljivom igrom
prirode, zato je tu je morao i da se vrati.
Tu mu je oduvek bilo mesto.
Dragana Konstantinović
..
. |