PESMA ZA LIDIJU
Tebi ne mogu da napišem pesmu. Ne umem. Ne nalazim te rime, ne nalazim te reči... Uz misli upućene tebi tonem u neke modre dubine koje kriju uzdasima prošarane tajne obojene živim bojama poput onih nemuštih šarenih stvorenja što se lenjo vuku peščanim okeanskim dnom uživajući u sopstvenoj lepoti... Neke tople struje raznose uzdrhtale zajedničke šapate i slivaju se u šuštavim vodopadima kroz doline titravih algi i šume iskićene snenim koralima... A do ustalasane površine u nestašnim skokovima dopiru naša Suncem pozlaćena smejuljenja... Lutam modrim dubinama naših sećanja ponesena moćnom zlatastom plimom osećanja i bliskosti... I znam, moja plima je i tvoja iako sad živimo na dva kraja okeana. Ne brinem, uopšte ne brinem što nemirni talasi na površini rađaju vrtloge ćutanja jer su i ta ćutanja naša, jer i ti talasi zapljuskuju obe obale. Nije to ni važno. Ta talasava površina ionako je samo varljiv odraz treptavog noćnog neba okićenog zvezdama koje ti i ja zajedno iscrtavamo mislima povezujući zvezdu po zvedu u samo nama razumljiva sazvežđa. I ta sazvežđa, te čežnjive misli isprepletane u večnost, uranjaju kroz vrtloge naših ćutanja u istu modrinu koju smo ti i ja stvorile i od koje smo obe sazdane... Šta još da ti kažem? Sve što poželim da ti prenesem već se nalazi u našim dubinama nevešto maskiranim ustreptalim zvezdanim odsjajem koji se nazire kroz ples tog nemirnog, talasavog pokrivača. Izvini ali tebi stvarno ne mogu da napišem pesmu. Jednostavno... ne umem... Dragana Konstantinović
|
|