.


.
.
IZLET

        Ekran je zauzimao ceo prednji zid male brodske kabine. Sedeli su udobno zavaljeni i posmatrali dobro poznate obrise plavkastom maglom obavijene planete. Zauzimala je gotovo polovinu ekrana.
        - TO si hteo da mi pokažeš? - Upitala je Iv razočarano. - Razgledanje rodne planete... Oduvek sam mrzela te đačke ekskurzije.
        On se polako nagnuo i dotakao jedno dugme na komandnoj tabli. Istog trenutka, svi zidovi su postali crni. Samo su svetla na komandnoj tabli prigušeno svetlucala.
        - Automatski pilot? Zašto si ga uključio?
        Nije joj odgovorio. Umesto toga, pritisnuo je još jedno dugme. Malo žuto treperavo svetlo pridružilo se ostalom mnoštvu. U isto vreme, zidovi su počeli da im se približavaju.
        - Vazdušni jastuci! - Rekla je ushićeno. Nestrpljivim pokretima se oslobodila pojaseva i odbacila od stolice. Otplutala je u pravcu desnog zida i sa uživanjem utonula u meko crnilo.
        On je za to vreme jos uvek baratao sa komandama. Obe stolice i komandni sto su elegantno otšetali do donjeg dela ekrana.
        - Jesi li ikada vodila ljubav na nultoj gravitaciji?
        Iv nije bila sigurna da ga je dobro čula. Pokušala je da se okrene, ali se njen pokušaj pretvorio u vratolomnu piruetu i ona je, nakon što se odbila od zida, naglavačke zaplovila ka njemu. Spremno ju je obuhvatio rukama i zaplovio kroz prostor zajedno sa njom.
        - Ti to misliš ozbiljno?
        - Najozbiljnije, - odgovorio je.
        Nestašno se nasmejala i zagrlila ga. Pažljivo je desnom rukom tragala za malim senzorom na njegovim leđima. Kad ga je pronašla spretno se izmigoljila iz njegovog  zagrljaja i otisnula u suprotnom smeru, glasno se smejući.
        Čulo se samo jedno "klik". On je nastavio svoju putanju go, dok ga je smežurana ljuštura pratila na pristojnom rastojanju.
        - Ti, mala veštice...
        Izvežbanim pokretom se okrenuo, odbio od zida i nepogrešivom putanjom uputio ka njoj. Ubrzo je prostorom plutala jos jedna ljuštura, obasjana samo sablasnom  plavom svetlošću sa ekrana...

* * *

        U deliću sekunde, svi zidovi su zasijali jarko žuto.
        - Šta se desilo? - Upitala je Iv uplašeno.
        - Znak za opasnost prvog stepena... Ovo mi se još nikad nije desilo... Pogledaću.
        Uputio se ka komandnoj tabli u dnu ekrana. Zemljino plavetnilo je postalo prigušeno naspram jake svetlosti u kabini.
        - Ne mogu da isključim pilota... U slučaju opasnosti ne može da se isključi...
        - Ali kakve opasnosti, - pitala je Iv. - Kuda idemo?
        - Sektor CK-3... - Odgovorio je mehanički.
        - CK-3!? Pa tamo je...
        - Da... Crna rupa...
        - Ali to je zabranjeni sektor, kako može...
        - Ne znam, - rekao je tupo. - Ne mogu mu ništa...
        Ekran je potamneo, a slika zemlje ustupila je mesto sablasnoj tami svemira. Žutu kabinu je zaposeo užas.
        Mali putnički brod nezadrživo je jurio ka nepoznatom mastiljavom grotlu. Oblaci zvezdane prasine kroz koje je prošao učinili su da mu oklop postane poput pomorandžine kore. Kad ga je obuhvatio vremenski kolaps neprimetno je zadrhtao, a zatim nestao.

* * *

        Prohujali su eoni. Iznenada, tiho kao što je i nestala, jajolika olupina se ponovo pojavila u vidljivom delu svemira. Na velikom crnom ekranu je pisalo: "SE-3 odredište ZEMLJA". Ali, dva usnula putnika u crnoj kabini to nisu mogla da vide.

* * *

        Probudila ga je blještava svetlost koja mu se poigravala na kapcima. Protegnuo je utrnule noge i otvorio oči. Unutrašnjost crna poput pakla sa jedne i blještavilo sa druge strane su ga uplašili. Svest mu je zaokupila jedna jedina misao: POBEĆI. Pokušao je da skoči, ali ga noge nisu izdržale i on se svom težinom sručio preko komandnog stola. Neartikulisani piskutavi zvuci koji su odjednom odjeknuli praćeni treperavim šarenilom, ulili su mu paničan strah i povratili snagu. Uspentrao se na zaljuljanu površinu olupine brzinom gonjene zveri.
        Svetlucava zelena boja okoline ulivala mu je poverenje. Instinktivno je skočio i prepustio svoje golo telo talasima. Besomučno je mlatarao udovima. Čuo je silovit prasak, ali se nije osvrnuo. Pred sobom je video CILJ.
        Poslednjim atomima snage je izašao na obalu i ispravio se. Iznad  njega, kroz gusto zelenilo, vijugalo je neko dugačko ljigavo stvorenje. Ipak, njega je privuklo nešto drugo. NEŠTO što je stajalo ispred njega i što je izgledalo poput njega. Video je ruku koja mu pruža mali crveni plod. Uzeo ga je i prineo ustima. Znao je da tako mora da bude.
        Po ko zna koji put, sve je počelo iz početka...

        Dragana Konstantinović
.
.

.
.
.
Back to SF PROZA