SVETI
TEOFAN ZATVORNIK
PET
POUKA O PUTU SPASENJA
Ucitelju ta da ucinim pa
da nasledim zivot vecni
(Luka 10,25)
I
Tako je nekad zapitao Gospoda jedan zakonik! A on je Gospoda
pitao u cilju kuanja, kao da je bio radoznao ta ce
reci Ucitelj, jer je sam znao ta treba ciniti. Ali moguce
je pitati o putu spasenja ne iz praznog ljubopitstva nego iz
iskrene zelje da se dobije direktan odgovor, nepoznat ili
zaboravljen, pitati iz velike nuzde, zato to dua
boluje i srce muci sumnja - ta treba ciniti da bi se
nasledio zivot vecni?
Ovakva mucna sumnja tim je prirodnija ukoliko je nejasnija sfera
misli koja okruzuje pitace, i ukoliko oni vecu nesaglasnost oni
srecu u spisima i recima ljudskim. Zar se mi sad ne nalazimo u
takvom polozaju? Obazrite se okolo i videcete da svaki od nas
drukcije govori. Jedan savetuje: moli se, i spasice te Gospod;
drugi: placi, skruavaj se - i Bog te nece posramiti; treci:
cini milostinju i ona ce pokriti mnogo grehova tvojih; cetvrti:
posti i cece boravi u domu Gospodnjem; peti: ostavi sve i
udalji se u pustinju. Eto koliko raznih odgovora ljudskih! I to
su sve pravi odgovori, spasonosna pravila sa kojima se covek
neizbezno srece na putu spasenja. A to se tice onih koji
sebe smatraju boljim od nas, ali su prestali da budu to smo
i mi, razumem hricane koji su poli za duhom ovog veka
i prazne mudrosti - one koji su prisvojili nekoliko zdravih
pojmova, pozajmljenih iz hricanstva, koji misle visoko o
sebi, napustili nas i srcem se odvojili od Hrista Gospoda, mada
ga jezikom jo uvek ispovedaju - to se njih tice, medu
njima postoji jo zalosnija i bolnija razlika u
miljenjima koja su otila daleko od istine i blude po
raskrsnicama lazi. Zar vam se nije dogodilo da prilikom razgovora
cujete i procitate u knjizi kako neki na svoj nacin umuju o
poretku stvari, drukcije od poretka koji postoji? O spasenju
due tu nema ni pomena. Vecno blazenstvo, ako se i
doputa, smatra se vec sigurnim, po nekakvim ljudskim
pravima, i sve staranje upuceno je na to kako bi se, kao dodatak
tome, zasladio i zemaljski zivot i preobratio iz tuznog u rajski.
U tom duhu jedan vice: ne veruj nicemu osim svome umu, ispunjavaj
teznje prirode svoje, budi nezavistan, uzivaj u onome to
poseduje i ne dozvoli tudoj ruci da ti stoji za vratom i -
bice srecan. Drugi propoveda: gde nema optih
sredstava da oraspoloze, kao pozorita i drugo, tamo zivot
nije zivot. Treci veli: pravim putem nije moguce ici, treba umeti
ziveti, a umenost je u tome da se nita ne cini protiv
sopstvenog interesa, i ne dozvoli drugome da uoci nae
planove, namere, osecanja (Oni to nazivaju mudrocu);
cetvrti govori: ako ne zatiti svoju cast i
dostojanstvo - propace. Zapazate li koliko je sve to
mracno mudrovanje! I pri svemu tome ono, moze se reci, sacinjava
osnov svetskih obicaja, i sa njim se mozemo susresti u
pojedinacnim prostim razgovorima, i u vecim skupovima i u
tampanoj knjizi - t to ne u jednoj. Zamislite ta sad
treba da se izrodi u umu i srcu vaeg poznanika, a mozda i
vae kceri, vaeg sina, kada jednom, dva ili tri puta
naide na slicne reci, kada u jednoj knjizi procita takve misli, u
drugoj i trecoj jo gore, i to ne u toku jednog dana ili
meseca, nego u vie godina, kada pri tom oko sebe vide
obicaje nadahnute takvim duhom, a istovremeno u srcu se
pojavljuju, pod dejstvom sablaznjivih iskuenja, strasne
pomisli koje potkopavaju dobro raspolozenje - zamislite, kad se
svi ovi raznovrsni utisci, jednovremeno, skupe u mladu, pa ne
samo u mladu nego i zreliju duu, ta tada treba da
oseti srce, osobito srce koje jo nije zaboravilo Gospoda i
koje ceni reci istine izgovorene ustima Bozanskim? Ja cujem kako
se iz dubine ovog srca otima vapaj, slican vapaju apostola,
uplaenih burom, i Petra koji se poceo daviti: "Gospode
spasi me, ginem! Gospode, ta da cinim da se spasem?"
Majke i ocevi, cujete li taj vapaj?
Nemojte misliti da sam se zaneo. NE! Ja sam namerno hteo da
objasnim kako je sasvim prirodno, osobito u nae vreme,
postavljati pitanje o putu spasenja, ili o putu u Carstvo
Nebesko. I ja sam uveren, ako bi se sad Gospod pojavio medu nama,
da bi svi koji traze trajno dobro, i koji vide kako dananji
duh, dananje ucenje, sadanji poreci protivrece jedan
drugom. Svi bi se oni jednoglasno obratili Gospodu sa pitanjem:
Gospode, ta da cinimo da bismo nasledili vecni zivot?
ta da cinimo da bismo se spasli? Ali braco, Gospod je juce
i danas isti i vavek (Jevr. 13,18). Onda kad mu je Jevrejin
postavio ovo pitanje, On mu je rekao da odgovor trazi u zakonu: u
zakonu ta je napisano, kako cita? Danas bi On
hricaninu bez sumnje zapovedio da se obrati svetom
Evandelju uopte novozavetnom ucenju ili Crkvi Bozjoj, i
zapitao bi ga ta se ovde sadrzi, kako razume?
Obrativi paznju Jevrejina na zakon, Gospod je ocigledno
hteo da mu napomene: nema potrebe da pita, put
spasenja propisan je radi toga i dat da te vodi ka spasenju. Spas
je u zakonu, tvori tako, i spasice se. Slicno ovome treba
reci i hricanima koje kolebaju naletele sumnje: nemate
potrebe da pitate, hricanstvo i jeste jedinstveni put
spasenja. Budite pravi Hricani i spasicete se. Radi toga je
sveta Crkva, radi toga su dogmati i zapovesti, radi toga svete
tajne, postovi, bdenja, molitve, osvecenja i tako dalje. Sve to
ili sve to drzi Crkva, jeste istinski put spasenja. Ko od
srca primi i usrdno ispunjava sve to crkva zapoveda, taj je
na putu spasenja. Zato, ako je sve ovo u nama nema mesta pitati
nego treba Boga proslavljati; ne traziti gde je spasenje, ne
primati ga gotovo, jer je ono pred nama i okruzava nas; svom
snagom odavati slavu, cast i poklonjenje Bogu, koji nas spasava u
svetoj Crkvi Svojoj. ta treba da cinimo? Sve to
potovati i nepokolebljivo drzati sva ucenja, zakone i
uredbe svete Crkve, ne sluajuci prazna umovanja novomoderne
filozofije, koja tezi da sve razori ne zidajuci nita.
Mislim da u naem umu ipak ostaje neodredeno - ta
naime treba ciniti da bismo se spasli? Na to cu vam ja sad
odgovoriti u nekoliko reci: verujte u sve to zapoveda sveta
Crkva da se veruje, i primajuci blagodatnu silu kroz svete tajne
i podgrevajuci ih svim drugim svetenoradnjama, molitvama i
ustanovama svete Crkve, idite nepokolebljivo putem zapovesti
Gospoda Isusa Hrista, pod rukovodstvom zakonitih pastira i -
spacete se... Budi pravi hricanin i bice u
raju; budi pravi hricanin i spasce se.
Ali mozda nije svakome jasno ta znaci biti pravi
hricanin, ili ta se naime u hricanstvu predlaze
kao neophodan uslov spasenja, i koji je u isto vreme bezuslovni
znak da ce neko otici u zivot vecni, a ne u propast. Zato cemo to
sad razjasniti podrobnije na taj nacin to cemo put spasenja
uporediti sa obicnim putem.
II
Koji se sprema na put, da bi uspeno zavrio svoje
putovanje, treba da poznaje taj put, da zna njegov pravac i
duzinu, a isto tako i sve to se moze sresti na njemu, a pri
samom putovanju treba pazljivo gledati i put i ono to se
oko puta nalazi, cime je put okruzen. Tako i hricanin koji
zeli da dostigne zivot vecni, treba da zna i put koji ovome vodi
i sve to se njega dotice, sve to je iznad njega, oko
njega i ispred njega - treba osvetliti umnu atmosferu skupljanjem
zdravih pojmova o svemu to postoji i to se dogada -
treba znati: ta je Bog, ta je ovaj svet, kako on
postoji i kuda vodi? ta smo mi, zato smo ovde i
ta nas ceka iza groba? Kako treba da se odnosimo prema
svemu to nas okruzuje - prema vrhovnom Bicu - Bogu, prema
naoj braci - ljudima i prema nevidljivom svetu - andelima i
svetiteljima. Ko sve ovo zna, taj putuje pri svetlosti; ako ne
zna sedi u tami; i ako bi pomislio da ide, spotaknuce se, zato
to mu je tama zaslepila oci. A samo hricanstvo
razgoni ovu tamu, dajuci na sve ovo istinske odgovore u svome
ucenju. Ono uci da je Bog, kome se u Trojici klanjamo, Otac, Sin
i Sveti Duh, koji je sve stvorio recju svojom, sve odrzava silom
reci svoje i sve vodi svome u napred odredenom naznacenju, cak
cuva coveka, i paloga, natprirodno ga podize i obnavlja u Hristu
Spasitelju, uci ga otkrivenjima i uci zapovestima, kojima su
odredeni svi njegovi obavezni odnosi i ukazan put kojim treba da
ide. Skup ovih pojmova i jeste svetlost koja nam ukazuje put i
osvetljava ga. Prema tome upoznaj pravoslavno hricansko
ucenje i prihvati ga svim srcem i videce put u carstvo, i
sve to okruzava ovaj put i sve to te vodi njemu. To
je prvo.
Ali neka neko i zna put, i neka je taj put osvetljen, kakva je
korist od toga ako on nema snage da ide njime? Bolestan,
raslabljen, bez nogu, koji lezi ukraj puta kojim treba ici, da ce
poginuti ako ne ide - samo ce se jo vie zalostiti
zbog toga to zna i vidi put, a ne moze da ide njime. U
takvom bi polozaju bili i mi ako bi nas Gospod prosvetlio
svetlocu znanja, a ne bi nam dao snage da idemo po ukazanju
ove svetlosti; jer sami sobom ne mozemo ici, nemamo snage, mi smo
raslabljeni, razbiveni. - Ali ne plaite se! Sve bozanske
sile potrebne za zivot i poboznost, pripremio nam je Gospod, koji
nas je prizvao u svoju slavu. (II Petr. 1,3), i svakom verujucem
daju se u svetim tajnama crkvenim, daju se posebno, u takvom
obilju, koliko ko zeli i moze da smesti. Krtenje preporada,
miropomazanje ukrepljuje, sveto pricece najprisnije
sjedinjuje sa Gospodom Isusom Hristom, sveto pokajanje podize
paloga u greh posle krtenja i tako dalje. Svaka tajna daje
osobitu bozansku silu, potrebnu coveku na putu u Carstvo
Nebesko... I tako znajuci svete crkvene tajne, koristi ih
to cece, sa verom i po cinu od Crkve propisanom, i
bozanske sile, potrebne za hod po putu za Carstvo Nebesko, nikad
ti nece nedostajati. To je drugo.
Ali na putu mogu sile da oslabe i da se istroe, mogu se
susresti mamci i zanosi. Mamci mame da se prekine put, a zanosi
da se skrene sa puta; kraj i jednog i drugog je - propast. Kako
onda postupiti? Treba obnavljati sile i odbijati mamce i zanose.
ta je za to potrebno? Jedno: nepokolebljivo ispunjavati sve
uredbe Crkve i sve njene cinove - svetenodejstvujuce,
molitvene i osvecujuce. A evo zato: u svetim tajnama mi
primamo blagodat Duha Svetoga, kao iskru baozansku poslatu s neba
u nau prirodu. Pa kao to je za iskru koja je pala u
materiju potreban vazduh i strujanje vazduha (duvanje u iskru) da
bi se pretvorila u plamen, tako je i za iskru bozanske blagodati,
primljenu u svetim tajnama, potrebna svojevrsna duhovna atmosfera
i strujanje ove, da bi se iskra rasplamsala i pronikla i obuzela
svu nasu prirodu. Tu atmosferu sacinjava naa crkvenost -
svi sveteni cinovi, molitve i molebani, koji okruzuju
coveka u svim situacijama; a strujanje ove atmosfere je
neprestani niz svetenoradnji crkvenih, jednih za drugima i
neprestano ucece coveka sad u jednoj od njih, sad u drugoj.
Ovde se podrazumevaju dnevne sluzbe: vecernja, jutrenja,
liturgija, crkveni praznici, litije sa krstom i ikonama, molitve
za razne slucajeve - u domovima i crkvama, putovanje u sveta
mesta - a pre svega postovi sa molitvama i pricecivanjima
Svetim Tajnama. Ukoliko neko usrdnije ucestvuje u svim ovim
cinovima utoliko ce se sve jace razgarati iskra blagodati, dok se
ne pretvori u plamen koji ce prozimati sve njegovo - telesno i
duevno. Ko bude tako postupao, njemu nikad nece nedostajati
snage, taj nikad nece izgubiti bodrost na putu i nece pasti u
bezbriznost i nemar. Taj nacin dat nam je i zato da bismo od sebe
odbijali mamce i razonode sveta. Ko zivi po ustavu Crkve, taj kao
da je zaklonjen ogradom i ne boji se sablazni sveta. Crkvenost,
to je odgovor na sve svetske pesme i lek od pomracenja koje
proizvodi dah svetskog duha. Koga se dotakne ova zaraza - neka
bezi u crkvu i sve ce proci; ili budi nepokolebljivo veran
propisima Crkve i svet nece naci priliku da ti se prilepi. Jer
sve to postoji u svetu, imamo mi u Crkvi, samo u
najcistijem bozanskom obliku ... U svetu - etnje, kod nas
sveti praznici; tamo balovi, kod nas crkvene sluzbe; tamo
pozorite, kod nas bozanske svetenoradnje. Uporeduj
svaki i vidi ta je bolje, pa se ne zanosi praznim mamcima i
ne ostavljaj, njih radi, ono to je bitno, plodonosno i
zivototvorno. zivi po crkvenim pravilima, i zivece duhovnoj
atmosferi i ogradi, i sile u tebi nikada nece oslabiti u toku
putovanja i nikakvi mamci nece te namamiti na bespuce. To je
trece.
Da vas ne bih umorio kazacu vam ukratko cetvrto.
Mogu na putu da nas sretnu neocekivane prepreke koje treba
savladati, mogu biti rairene mreze koje ne moze
mimoici; moze doci do slivanja staza, tako da ne zna kojom
treba ici; moze naici oblak koji ce potpuno zakloniti put i
uplaiti munjama i gromovima. Kome se obratiti? Ko ce nam
pomoci u takvim slucajevima? Andeli sa neba? Ali oni se javljaju
samo u izvanrednim okolnostima, preputajuci da se zbivanja
dogadaju po postojecem poretku. Ko ce nam onda pomoci? Crkveni
pastiri - duhovni oci, koji su i dati zato Crkvi da ne dopuste
hricanima da padaju u nedoumicu, nego da sve vode
nepokolebljivo putem u zivot vecni, uceci svakoga da dostigne
meru uzrasta Hristovog (Efes. 5, 11-15). Zato budi pokoran
rukovodstvu duhovnih otaca i izbegnuce raskrsnice na putu u
Carstvo Nebesko i brzo ce i bezbedno stici do vrata raja.
Evo ta nam sve hricanstvo predlaze na putu spasenja:
1. Znati i drzati se ucenja hricanskog, koje daje zdrave
pojmove o svemu to postoji i zapovestima ukazuje na put u
Carstvo Bozje. 2. Primati tajne crkvene, kroz koje se daju sile
za zivot i poboznost. 3. Ucestvovati u svim
svetenoradnjama, molitvama i cinovima Crkve, kako je
propisano ustavom, da se na taj nacin raspaljuje iskra blagodati
Bozje i dobija opsena sveta. 4. Poveriti se rukovodstvu zakonitih
pastira - duhovnih otaca i povinovati se njihovim rukovodnim
savetima.
A to ce reci: upoznajte se i srcem prihvatite sve cemu uci Crkva
i primajuci blagodatne sile kroz svete tajne i podgrevajuci ih
drugim svetenoradnjama Crkve, idite nepokolebljivo putem
zapovesti, koje je propisao Gospod na Isus Hristos, a pod
rukovodstvom zakonitih pastira, i sigurno cete dostici Carstvo
Nebesko.
III
Ovo je bio direktan i jedini odgovor svakome ko pita: ta da
cinim da bih nasledio zivot vecni? Svi spaseni spasli su se ovim,
a ne drugim nacinom, i svi koji se sada spasavaju postizu to na
ovaj, a ne na drugi nacin. Zato nema potrebe da se vie
govori o ovome.
Ali ja se bojim da medu vama nema nekoga ko o ovome sudi
nepravedno? Mozda neko misli da iz recenoga nije sve podjednako
neophodno, ili da sve za svakoga nije neophodno, da se nekad bez
necega moze biti, da se mozda nekada moze biti ne kodeci
svome spasenju, da neto moze biti ostavljeno slobodnoj
volji, kao neobavezno za svakoga. Zato sam prinuden da vam
objasnim ovo to sam rekao, to jest zdravo ucenje vere,
drzanje zapovesti, primanje svetih tajni, ucece u svim
molitvama Crkve i rukovodstvo zakonitih pastira - sve je to bitno
neophodno u delu spasenja, tako da se spasenje samo tamo i
postize gde je ovo skupa udruzeno, a gde neto od ovoga
nedostaje, tamo se spasenje izlaze velikoj opasnosti i kvari se.
Jer kakvom se spasenju nada onaj koji se ne drzi pravog ucenja
vere i Crkve i nepravilno misli o Bogu, svetu i coveku, ili o
sadanjem naem pokvarenom stanju, ili o nacinu
naeg obnavljanja, koji je jedan, ili o smrti i buducoj
sudbini naoj, ili o kakvom bilo dogmatu, kad sam Gospod
govori: ko se odrekne reci mojih u ovom rodu preljubotvornom i
grenom, i sin coveciji odreci ce se njega pred Ocem svojim
koji je na nebesima.(Marko 8,38) A koga se Gospod odrekne gde je
mesto takvom? Sigurno nije u Carstvu Nebeskom. A, gle, ima ljudi
koji govore veruj kako hoce, samo zivi dobro, i nita
se ne boj. Kao da se moze dobro ziveti bez osnovnih pojmova o
predmetima koje pruza prava vera. Ne varajte se braco! U sastav
pravilnog zivota ne ulazi samo ponaanje nego i zdrav nacin
misli; ako nekome ovo poslednje nedostaje, o njemu se ne moze
govoriti da je njegov zivot ispravan i dobar. S druge strane,
ziveti dobro znaci ziveti bogougodno, a bogougodni zivot sav se
provodi po volji Bozijoj. A jedna od prvih odredaba volje Bozije
u odnosu prema nama jeste - Verovati u Onoga koga je On poslao,
to jest u Gospoda Isusa Hrista i NJegovo bozansko ucenje. Znaci
da onaj koji govori: veruj kako hoce, samo zivi dobro - kad
je Bozija zapovest da se pravilno veruje - lici na coveka koji
sam rui na kome zida dom, ili na coveka koji hoce da
prepliva reku na ladi koju sam svesno razbija pod sobom.
Kakvom spasenju moze da se nada onaj koji naruava koju bilo
zapovest Boziju, na primer: zapovest pravde ili milosrda,
uzdrzavanja ili trudoljublja, cistote ili samoodricanja,
supruzanske vernosti ili druge neke, smanjujuci tezinu svojih
grehova kakvim bilo krivim tumacenjima, na primer: priroda vuce,
srce zahteva, ili starajuci se da se rugoba greha prikrije kakvim
bilo vidljivim znacima poboznosti, na primer: posecivanjem
crkava, prilaganjem skupocenih ikona i paljenjem kandila? Kakvom
spasenju moze da se nada taj kad je direktno receno: ako
hoce da ude u zivot, drzi zapovesti (Mat. 19,17; Jov.
3,23)? I jo: da nepravednici, ma kakve vrste oni bili, ne
mogu naslediti Carstvo Bozje (I Korin. 6,9). U delu spasenja
nuzna su i neophodna dela spoljanje poboznosti, ali ne samo
ona: neophodno je pri tom ispunjavanje svih drugih zapovesti
Bozijih. Gospod je rekao: ovo treba uciniti, a i ono
neizostavljati (Mat. 23,23). Kako se bez nogu ne moze ici ni bez
krila leteti, tako bez ispunjavanja zapovesti nije moguce Carstvo
Nebesko dosegnuti.
Kako to neki samovoljno zamiljaju da postignu svoje
spasenje sami sobom, ne primajuci bozanske sile za zivot i
poboznost, kroz svete tajne, i ne podgrevajuci ih
svetenoradnjama i molitvama Crkve? Ja sam vec objasnio da
smo mi pali i nemocni i ni koraka ne mozemo uciniti na dobrom
putu, bez osobite blagodatne pomoci, i da se ova blagodat prima u
svetim tajnama, i da primljena blagodat biva u pocetku slicna
maloj iskri, koja se potom razgoreva do plamena aktivnim
ucecem u svetim cinovima svete Bozije Crkve. Sve ovo je
jasno samo po sebi i potvrduje se licnim opitom, i svedocanstvima
drugih. ? ima osoba koje govore: sva ta crkvenost potrebna je
prostima; onima koji razumeju stvar dovoljno je da samo mislima,
duhovno ili srcem sluze Bogu. Blazeni ste vi proste due
koje sve bez pogovora primate i svakom se glasu Crkve povinujete!
Vi ste slicne drvecu posadenom pored izvora vodenih, koja donose
ploda u svoje vreme (Psal. 1,3). A oni koji na svoj nacin
shvataju spasenje, slicni su, u duhovnom pogledu, slabim
biljkama, koje rastu na suvom, kamenitom ili peskovitom terenu, i
jedva slabe znake zivota pokazuju; ili jo gore: oni su
slicni semenkama zatrpanim u njedrima zemlje, jo
neproklijalim. Zamislite da je napolju kia, sneg, oluja i
postavite na takvu nepogodu coveka slabo obucena - moze li on
dugo da izdrzi? Tacno u ovakvim okolnostima se nalazi onaj koji
se tudi od svetih tajni i nae crkvenosti. zalosni su takvi
ljudi! Sebicnost i tvrdoglavost razjedaju kosti njihove.
Najzad, Gospod je izabrao Apostole, a ovi su delo svoje predali
episkopima i za satrudnike im odredili svetenike. Svi oni
skupa sacinjuju Bogom uredeno pastirstvo u Crkvi, ciji je zadatak
da sve uclanjene u Crkvu duhovno podizu u coveka savrena u
meru uzrasta punoce Hristove (Efes. 4,13), osvecujuci tajnama,
zagrevajuci svetenoradnjama, a osobito rukovodeci savetima
na mnogoraskrsnom putu ka duhovnom savrenstvu. I hvala
Gospodu to je tako! Mi smo slepi; pa kao to je slepom
potreban voda, tako je i nama nuzan ukazatelj puta u Carstvo
Bozije, u veoma mnogo slucajeva potrebno je koje bi nas uzelo za
ruke i izvelo iz zbrke misli i osecanja, u koje nas ponekad baca
davo, a ponekad sopstvena ludost. Nemojte reci da je "svima
rukovoditelj volja Bozija, mi cemo i sami procitati i uvideti
ta je potrebno". Rec Bozija sadrzi opta ukazanja
za sve, a ta je naime potrebno meni, u mojim okolnostima,
to treba da mi objasni drugi, zivi, iskusni glas. Ako njega ne bi
bilo, ja treba da lutam po raskrcima izlozen postojanoj
opasnosti. Eto zbog cega nam je potrebna pomoc mudroga saveta
pastirskoga. Nekima, cak i mnogima se cini da im je pastir
potreban samo u slucaju nuznog svravanja kakve tajne ili
svetenoradnje. Takvi zaboravljaju da gde nema saveta, pada
se kao lice, a spasenje je u mnogim savetima (Price 11,14 -
u slov. Bibliji).
Iz svega recenog izlazi isti predanji zakljucak: hoce
li spasenje - saznaj i srcem drzi sve to te uci sveta
Crkva, primaj Bozanske sile kroz svete tajne, podgrevaj ih
svetenoradnjama i molitvama Crkve, idi nepokolebivo putem
zapovesti koje je propisao Gospod Isus Hristos, pod rukovodstvom
zakonskih pastira - i nesumnjivo ce dosegnuti carstvo
Bozije i bice spasen. Sve je to bitno neophodno u delu
spasenja, neophodno sve u celini za sve. Ko neto od ovoga
ne usvaja ili ne doputa, tome nema spasenja, taj nece
izleciti svoje nemoci niti izbeci bolesti. Crkva Bozija je
lecilite koje u svakom uredenju ima lek za izlecenje svake
nae duhovne bolesti. Sastavni delovi lekova su: pravoslavno
ucenje, zivot po zapovestima Bozijim, svete tajne sa
svetenoradnjama Crkve i rukovodstvo pastira. Kao to
kod telesnih bolesti lek biva celeban samo onda kada je on
sastavljen iz svih u receptu oznacenih sastojaka tako i u
slucajevima nae duhovne bolesti do iscelenja moze doci samo
onda kada mi primamo sve elemente koji ulaze u sastav
jedinstvenog duhovnog leka naeg - hricanstva ili
Crkve. Oduzmite bilo koji sastavni deo telesnog leka - tj. ono
to neizbezno ulazi u sastav hricanstva ili Crkve - vi
ste sebe liili ozdravljenja vama tako neophodnog, i vi cete
sledstveno ostati u neizlecenom pogubnom stanju, a to znaci
necete se spasti niti videti Carstva Nebeskog.
IV
Razmiljajuci dosad o putu spasenja, saznali smo da je onome
koji zeli da spase duu svoju neophodno da zna i sveto drzi
bozansko ucenje svete vere, pri tom je neophodno da primi
bozanske sile i da ih podgreva svim crkvenim
svetenoradnjama, zatim da uz njihovu pomoc ide putem
zapovesti Bozijih, pod rukovodstvom zakonitih pastira. Videli smo
takode da je neophodno sve ovo drzati u celini, i da ce uzalud
sebe varati nadom na spasenje onaj koji samovoljno odbacuje
neto od elemenata koji skupa svravaju spasenje.
Obracajuci se sad samima sebi, u ovom poretku zivota koji vlada
medu nama, ta nalazimo? Nalazimo da sve ovo vec deluje oko
nas - da mi nismo lieni Bogom uredenog pastirstva koje
svrava za nas spasonosne svete tajne sa svima
svetenoradnjama, da se propoveda sveta vera i tumace
zapovesti Bozije; prema tome mi raspolazemo svima sredstvima za
zivot i poboznost, tako reci zivimo u spasonosnoj atmosferi.
Spasenje nam je tako blizu da ga, tako reci mozemo opipati. Kako
ce nam biti gorko ako se u casu kada se reava o dostojnosti
svakoga od nas pokaze da nismo zasluzili spasenje.
Pomiljajuci o ovome ponovo se namece pitanje: ta da
cinimo? ta da cinimo sa ovim bozanskim sredstvima spasenja
da bismo se zaista spasili?
Evo ta treba da cinimo:
1. Zahvalimo Gospodu koji se tako stara o nama, zahvalimo Mu zato
to cim se rodimo stupamo u spasonosnu sredinu i nalazimo
pripremljeno sve neophodno za spasenje, i pre nego dodemo svesti,
vec odmicemo putem spasenja, noeni optom rekom onih
koji se spasavaju. Kao to u vidljivoj prirodi najsitnija
bubica cim se rodi nalazi oko sebe sve potrebno za svoje
postojanje, tako i nas Gospod okruzava toplom brigom cim dodemo
na svet i produzava da se brine do kraja zivota. Jo iz
kolevke uzima nas u svoje narucje mati Crkva, preporada nas za
novi zivot, hrani i cuva na svim naim putevima, i ne
odstupa od nas dok nas ne spusti u grob sa umirujucom, za one
koji su ostali i koji su se upokojili, mocnom molitvom: "u
blazenoj koncini (smrti) podaj Gospode, vecni odmor upokojenom
slugi tvome ili upokojenoj slukinji tvojoj." A cime je
sve ovo zasluzio - Nicim. Ima mnogo naroda koji ne znaju pravi
put. Oni koji se u tim narodima radaju moraju naporno da traze
taj i pitanje je da li ce ga naci? A mi stupamo na njega bez
ikakvog napora sa nae strane, nalazimo ga ne trazeci ga.
Zato je to tako? Jedinom Bogu je to poznato. Ali u svakom
slucaju u ovom delovanju Bozijeg promiljanja vidi se
osobito Bozije blagovoljenje prema nama.
Zahvalimo za ovo Gospodu, koji se tako brine o nama! Pritom
zahvalimo i za samo uverenje u tome da mi zaista, da mi odista
raspolazemo spasonosnim sredstvima; jer u vezi sa ovim uverenjem
stoji i drugo - da nam je Bog veoma blizak, da je na Bog
jedini istiniti Bog a mi deca NJegova, a od ovoga nema veceg
blaga na zemlji.
2. Cuvi ovo, mnogi od vas mozda ce biti gotovi da uskliknu,
kao da se doticu spasenja: Gospod moj i Bog moj! (Kako je apostol
Toma uskliknuo kada ga je vaskrsli Gospod pozvao da opipa rane
Njegove i uveri se da je On vaskrsao). Ali ne zaboravite, braco,
reci Gospoda: Nece svaki koji mi govori: Gospode, Gospode uci u
Carsto Bozje (Mat. 7,21). I opet se javlja pitanje: Pa ta
da jo uradimo? Evo ta. Svim mislima svojim, svim
srcem svojim i svom snagom svojom predajmo sebe ovom bozanskom
uredenju naeg spasenja, naime: a) cuvajmo nepokolebljivo
ubedenje u istinitost ovog uredenja neophodnog za sve
uopte. Ah, braco pobedite iskuenja svoga uma i
praznog mudrovanja drugih koji dopire do vaih uiju.
Ne podajte se sumnjama i ne dozvoljavajte da se pokoleba mir vere
vae drskim i gordim zapitkivanjima: zato je to i
zato je ono? Bolje bilo ovako ili onako. Odbijte od sebe
ove sablazni. Nismo mi ni prvi ni poslednji koji idemo ovim putem
spasenja. Koliko njih se spaslo iduci ovim putem. Mi smo bolesni,
nas lece. Da li objanjava lekar zato on tako, a ne
drugacije leci bolesnika. Ucutimo i smireno se predajmo Bozijem
uredenju.
b) Ali to nije sve; dodajmo jo simpatiju prema celom ovom
uredenju, tj. sebe tako oraspolozimo da srce nae nalazi
zadovoljstvo i u dostojnom primanju svetih tajni, i u svakom
bogosluzenju i svetenoradnji i u sluanju propovedi
Bozanskih istina, i u paznji prema rukovodstvu i savetima pastira
i u svakom delu uopte koje propisuje zakon boziji. Ko prema
cemu oseca simpatiju on tako i tezi. Ko ima simpatiju prema
delima spasenja on k njma i stremi. Ko ima prema necemu drugom,
on tome i naginje. Eto zbog cega se deava dok jedni zure u
crkvu drugi odlaze u pozorite, na bal ili etnju...
Ali sami znate ta se moze ocekivati od ovih poslednjih -
bioskopa, balova, etnje? Zato preselite srce svoje iz ovih
sujetnih mesta u sladosnu oblast Boziju, i tamo cete naci nasladu
i svu punocu zadovoljstva srcu. Gospod govori: Gde je blago tvoje
tamo je i srce tvoje (Matej 6,21). A kakva blaga predlaze svet? I
da li ta blaga imaju takvu vrednost da prema njima upravljamo
srce, koje je predodredeno da bude stanite Boga? Da ne
pomisli neko da moze smestiti i jedno i drugo. Ne, ne moze. Srce
nae jedno je i prosto tako gde je ono, ono je tu svo, u
drugom necem nema ga, i ne moze ga biti. Zato ko je srcem u
svetu, taj je bez srca u crkvi. I obrnuto: ko je srcem u crkvi,
taj je u svetu bez srca (tj. ne privlaci ga nita svetsko).
A kakav je zivot bez srca? Dobro je u svetu biti bez srca; a biti
u crkvi bez srca-znaci biti licemer pred Bogom koji sve vidi i
sve zna.
v) Eto zbog cega i svemu propisanom treba dodati jo i
revnosno, neizostavivi i cisto ispunjenje svega to se trazi
za spasenje. Vec smo rekli: hoce li da se spase, drzi
se spasonosnih dela, a ako nece, onada kako hoce, ali
znaj da istovremeno ne moze sluziti Bogu i mamonu (vidi
Matej 6,24) Reimo se braco da idemo cvrsto putem spasenja,
ne skrecuci ni levo ni desno. Odbacimo dvoumljenja i ispravimo
hramajuce svoje noge! ta cete vi reci o bolesnom coveku
koji lezi u dobroj bolnici, koga neguju dobri lekari, prima
najbolje lekove protiv svoje bolesti, a on sve to prenebegne:
lekara ne slua, lekove ne upotrebljava? Isto tako cete reci
o coveku koji stoji pred cistim izvorom, oseca zed i ima
mogucnost, cak mu se nudi da svoju zed utoli ba iz ovog
cistog izvora, a on mu okrece leda, i trci na reku punu blata,
svakojakih gadova i smrada i pije tu vodu, koja nije u stanju da
mu utoli zed? Svakako necete odobriti ni jednom ni drugome. Ali
necemo lli sami sebi izreci istu osudu, ako mi imajuci svoja
sredstva za spasenje, ne koristimo ih kako treba? I da li se i na
nas nece odnositi prekor Boziji: Ostavie mene izvor zive
vode i iskopae sebi kladence provaljene koji ne mogu da
drze vodu (Jerem. 2.13)? Zato braco neka je hvala Gospodu,
to nam je on po svojoj velikoj milosti, tako priblizio
nae spasenje. Ali prilozimo i svoj trud! Put spasenja
ukazan je i objanjen. On je pred nama. Ali mi se ipak
necemo spasiti ako ne prodemo ovim putem! Osvrnite se i jo
jednom razmotrite celokupno uredenje ovog puta. Mi smo govorili:
saznaj i drzi svo ucenje vere, i primajuci silu kroz svete tajne
idi putem zapovesti pod rukovodstvom crkvenih pastira. Ovde
znanje vere i zapovesti, tajne sa svim svetenoradnjama i
rukovodstvom pastira, sacinjavaju uredenje spasonosnog puta koji
je izvan nas. A u cemu je samo delo spasenja? U tome da se ide
ovim putem. Pa podimo! Sad je vreme najbolje, sad je dan spasenja
(II Kor. 6,2).
V
Dok sam razmiljao ta da vam kazem na zakljucku
naih beseda o putu spasenja, pala mi je na pamet povest
koju sam procitao u jednom od drevnih otacnika (zitija svetih
otaca). Ona je veoma bliska onome to smo pricali i ja
smatram da nece biti izlino da vam ispricam onako kako se
ona naslikala u mojoj glavi.
Jedan starac, godinama ziveci u samoci u pustinji, pao je u
duhovnu malaksalost i mnotvo pomisli pocelo je da muci
duu njegovu, ulivajuci mu sumnju da li on ide pravim putem
i da li postoji nada da ce trudovi njegovi najzad biti krunisani
uspehom? Starac je sedeo oborene glave. Srce je titalo, a
oci nisu putale suze. Suva tuga mucila ga. Dok se on tako
mucio u svome jadu, javio mu se andeo Boziji i rekao
mu:"ta se plai i zato takve pomisli
ulaze u srce tvoje? Nisi ti ni prvi ni poslednji koji ide tim
putem. Mnogi su vec proli njime, mnogi idu i mnogi ce proci
njime i uci u svetle obitelji raja. Podi sa mnom, ja cu ti
pokazati razne puteve kojima idu sinovi ljudski, kao i to kuda
odvode ovi putevi. Gledaj - i pouci se!"
Starac se povinova naredenju andela, ustao je i poao. No,
tek to je ucinio nekoliko koraka napred, on kao da se obreo
nekoliko koraka van sebe i pogruzio se u posmatranje cudnog
videnja koje se otkrilo njegovim duhovnim ocima. On je video,
levo od sebe, gusti mrak, kao neprobojni zid, iza koga su se culi
um, larma i metez. Zagledavi se pazljivije u mrak on
je video iroku reku po kojoj su se valjali talasi, napred i
nazad, levo i desno sa ljudima u njima i kad god bi se pojavio
neki talas pred njegovim ocima, do njegovih uiju dopirao bi
neki tajanstveni glas koji mu je objanjavao:"to je
talas neverovanja, bezbriznosti, hladnoce; a to je nemilosrda,
razvrata, otimanja; a to je zabave, zavisti i razdora; a to je
pijanstva, necistote, lenjosti, nevernosti u braku" i tako
dalje i tako dalje. Svaki talas nosio je u sebi mnotvo
ljudi i cas ih podizao uvis, cas ih je bacao u dubinu. U uzasu
starac je zavapio: Gospode, da li ce svi ovi da poginu, zar nema
nade da ce se spasti? Andeo mu je odgovorio:"Pazi dalje i
videce milost i pravdu Boziju."
Starac je bolje pogledao reku i spazio na celoj njenoj
povrini mnogo malih lada u kojima su sedeli svetli mladici
sa svakovrsnim orudima za spasavanje utopljenika. Oni su ih sve
prizivali k sebi, jednima su pruzali ruke, drugima su
sputali daske i letve, trecima su bacali uzad, a ponekad su
u dubinu sputali kuke i caklje da bi se uhvatio neko za
njih. Ali su odzivi na njihove pozive bili retki, a jo
manje je bilo onih koji su se koristili pruzenim orudima
spasenja. Vecina njih odbijali su ih sa prezrenjem i kao sa nekom
divljom nasladom, pogruzavali se u ovu reku, koja je isparavala
dim, smrad i gar. Starac je podigao svoj pogled dalje i tamo
spazi bezdan u koji se reka survavala. Mnogobrojni mladici su
plivali u ladama pored same ivice bezdana i brizno nudili pomoc
svakome utopljeniku, ali odziv je bio veoma slab i hiljade
nesrecnika survavalo se u bezdan iz koga su se culi ocajni krici
i krgut zuba. Starac je pokrio lice rukama i zaplakao. U
tome je zacuo glas sa neba:"Gorko, ali ko je kriv? Reci mi
ta bih ja mogao da ucinim za njihovo spasenje, a ta
nisam ucinio. Ali oni sa ogorcenjem odbijaju svaku pruzenu im
pomoc. Oni ce me odbiti ako im sidem i u najzalosnija mesta
njihova stradanja."
Poto se malo umirio starac okrene pogled na desnu stranu,
ka svetlom istoku, i bio je uteen radosnim videnjem. Oni
koji su se odazvali pozivu svetih maldica, pruzili im ruku, ili
se hvatali za bilo koje orude spasenja, bili su izvlaceni na
desnu obalu reke. Ovde su ih prihvatala druga lica, uvodili ih u
nevelika divna zdanja rasuta u velikom broju po citavoj obali
reke, tamo su ih umivali cistom vodom, oblacili u ciste haljine,
opasivali, obuvali, davali tap u ruke, potkrepljivali ih
hranom i odailjali ih na put, dalje na istok, da idu bez
zadrzavanja, pazljivo gledajuci pred noge, da usput ne propuste
uci u svako zdanje koje ih sretne na putu, da se u svakom zdanju
okrepe hranom i savetom cuvara ovih zdanja.
Starac je preleteo pogledom po obali reke i video kako duz nje
izbavljeni iz reke idu ukazanim putem. Na njihovom licu jasno se
odrazavala radost i oduevljenje. Videlo se da su osecali
osobitu lakocu i silu, i kao na krilima zurili su napred putem,
posutim divnim cvecem.
Starac je skrenuo svoj pogled dalje na istok i evo ta je
spazio. Prijatna livada se prostirala nedaleko od obale. Dalje
iza nje zapocinjao je lanac planina sa brdima, od kojih su neka
bila gola, a neka pokrivena vecom ili manjom umom, a izmedu
brda videli su se klanci i dubodoline. Po svima njima bili su
putnici. Neki su se penjali uzbrdo, neki su sedeli umorni, neki
su stajali kolebajuci se, neki su se borili sa zverima i zmijama.
Jedan je iao pravo istoku, drugi je okoliao, a treci
je presecao popreko puteve drugih. Svi su bili u trudu i znoju,
borbi i naprezanju, i duevnih i telesnih sila. Retko su
bili putnici koji su uvek videli put: cesto se on gubio ili delio
u raskrca; negde su bili magla i mrak, negde ga je presecao
ambis ili strma litica; negde su put pregradivali zverovi iz
ume ili otrovni insekti iz pecina. Ali gle cuda! Svuda po
brdima bila su rasejana sjajna zdanja slicna onima na obali reke,
u koja su prihvatani utopljenici koji su spaseni iz reke. Cim bi
putnik uao u ova zdanja, kako mu je zapovedeno na pocetku
puta, ma kako umoran bio, izlazio je iz njih bodar i pun snage.
Tada ni zveri ni insekti nisu mogli da gledaju na njega nego su
bezali; nikakva prepona nije ga mogla zadrzati, i on je brzo i
lako nalazio skriveni put po ukazanjima koja je u zdanjima
dobijao. Cim bi koju preponu na putu savladao ili nekog
neprijatelja pobedio, on je bivao sve veci, snazniji i
lepi; to se vie kretao ka vrhu, bio je sve
bolji i svetliji. Vrh planine bio je ravan i sav u cvecu. Ko
dospe do vrha, ude u svetli oblak i vie se ne vidi.
Starac je podigao pogled iznad onog oblaka i iza njega spazio
cudnu svetlost, neopisive lepote, iz koje su do njegovih
uiju dopirali umilni zvuci "Svat, svjat, svjat Gospod
Savaot!" Starac je u umiljenju pao na zemlju i tada je iznad
sebe cuo rec Gospodnju:"Tako trcite da postignete" (I
Kor. 9,24).
Kada je ustao na noge, starac je video kako se sa raznih mesta i
visina planine veliki broj putnika vraca natrag ka reci, neki
cuteci, neki sa krikom i hulnim psovkama. Svakoga od njih pozivao
je sa svih strana glasom:"Stani, stani!", ali gonjeni
od nekih malih tamnolikih bica, oni nisu obracali paznju na
opomene i ponovo su se pogruzavali u smrdljivu reku. Tada je
starac u cudenju uzviknuo:"Gospode, ta je ovo?" I
cuo je odgovor:" To je plod samovolje i ne pokoravanje
poretku koje je Bog ustanovio!" Time se videnje
zavrilo.
Posle zavrenog videnja, andeo je zapitao starca:"Jesi
li se uteio?" Umesto odgovora, starac mu se pokloni do
zemlje.
Smatram, braco, nema potrebe da mnogo govorim radi
objanjenja ovog videnja.
Reka je svet, pogruzeni u njoj su ljudi koji zive po duhu ovoga
sveta, u strastima, porocima i gresima; svetli mladici u ladama
su andeli i uopte blagodat Bozija koja priziva spasenje;
bezdan u koji se survava reka sa ljudima jeste propast; krasno
zdanje na desnoj obali reke jeste Crkva, u kojoj se kroz tajnu
krtenja i pokajanja obraceni grenici umivaju od
greha, oblace u haljine opravdanja, opasuju se silom nebeskom i
postavljaju na put spasenja; ulazak na goru sa raznim
tekocama - to su razni napori za ocicenje srca od
strasti; zveri i insekti - to su neprijatelji covekovog spasenja;
ravna povrina na brdu - to je umirenje srca; svetli oblak
koji sakriva putnike - to je spokojna smrt; svetlost povie
gore - to je raj blazeni; zdanja rasejana po gori - hramovi
Boziji. Ko ulazi u ova zdanja na putu, tj. prima svete tajne i
ucestvuje u crkvenim bogosluzenjima i molitvama Crkve, koristi se
savetima i rukovodstvima pastira - taj lako savladava sve
prepreke i brzo dostize savrenstvo. A ko ovo dobrovoljno
odbacuje, ne podcinjava se zapovestima crkvenih pastira, taj brzo
pada i duh ovoga sveta ponovo ga privlaci.
ZATO
VAS MOLIM, BRACO, SPASAVAJTE SE OD OVOG LUKAVOG SVETA!
evgenija33, Hvala za ovaj tekst!