Crkva je sveobuhvatna Tajna sveta i ivota. Po recima sv. Grigorija Nisijskog, vec je stvaranje sveta bio tajanstveni pocetak stvaranja Crkve; dejstvom i prisustvom u njemu vecnog Slova (Smisla) Boijeg. To dejstvo i prisustvo jo je izraenije u nastanku coveka kao slovesnog (smisaonog) bica, silom Duha Boijeg; takode u stalnom Boanskom Promislu o coveku i svetu, narocito o Izabranom narodu Boijem. Kada je pak dola punota vremena, posla Bog to vecno Slovo svoje, Sina svoga Jedinorodnog, da preko Njega i u Njemu podari svetu i coveku spasenje, savrenstvo i Punotu ivota. Njegovim ovaplocenjem i celokupnim bogocovecanskim delom konacno je oblikovana i utemeljena Crkva Boija. Ona je njegovo Telo a on njena vecna Glava. I kao to je Sveta Trojica jedan Bog, i jedan je Isus Hristos Spasitelj na, tako je i Crkva Boja jedna, sveta, saborna i apostolska. Sve tvari i sva bica prizvani su da udu u tu jednu Crkvu, da njome i u njoj istinski "uzrastamo u Onoga koji je Glava - Hristos" (Ef. 4,15).
Istorija Crkve Boije pocinje propovedanjem i stradanjem Apostola. Njene prve svete stranice su opisane u "Delima Apostolskim" (napisao ih je sveti Evangelist Luka, koji je bio i prvi ikonopisac - naslikao je ikonu Majke Boije sa Bogodetetom Isusom). U Delima Apostolskim je opisano i mucenitvo za Hrista Sv. Arhidakona Stefana i Apostola Jakova, Brata Jovana Bogoslova. Od tada pa do danas i do kraja veka i sveta, mucenicka krv je bila i ostala seme za nove hricane. Zapoceta silaskom Duha Svetoga i delima Apostola, istorija Crkve se nastavlja zabeleena u bezbrojnim itijama o podvizima Svetih i Mucenika kroz vekove. Istorija Crkve i Evandelje Hristovo se i danas piu, i pisace se neprekidno do kraja sveta i veka. Ali ne perom i mastilom, nego dejstvom Duha Svetoga, koji objedinjava verom, podvizima i samortvovanjem preporodene i prosvecene due.
O svemu tome nam svedoce Poslanice Svetih Apostola, osobito cetrnaest poslanica Apostola Pavla; on je prvo bio gonitelj hricana, a poto mu se Hristos Gospod javio na putu za Damask - jedan od najvecih blagovesnika istine Hristove svih vremena. Divne Poslanice su nam ostavili i Apostol Petar (dve), Apostol Jovan (tri Poslanice i Otkrivenje Jovanovo) i Apostoli Juda i Jakov. Sve te Poslanice su organski deo Novog zaveta i produenje cetiri Evandelja, u kojima je opisan ivot Gospoda Hrista.
Produili su njihovi naslednici: Episkopi, prezviteri (svetenici) i dakoni. Gde god su osnivali nove crkvene Zajednice, Apostoli su rukopolagali Episkope za svoje naslednike, a ovi docnije za pomocnike sebi prezvitere i dakone. To je crkvena jerarhija. Ona vodi poreklo od samoga Gospoda Hrista i od Svetoga Duha koji je siao na Apostole. Apostoli su predali svojim naslednicima ono to su primili od Gospoda: istu veru, isto Krtenje, iste Svete Tajne, isti ivot po Bogu. Njihovi naslednici su to predavali kroz polaganje ruku (kroz Svetu Tajnu Svetenstva) svojim naslednicima, a ovi opet svojim, i tako se kroz to neprekidno naslede, apostolsko prejemstvo produava do danas, i produavace se do svretka veka. Svetenstvo propoveda, cuva pravoslavnu veru i vri Svete Tajne; bez njega ne moe biti Crkve, jer bez njega Crkva ne bi mogla obavljati svoju spasonosnu slubu.
Apostolsko propovedanje Hrista i njihovo sveto delo produuju i svi hricani. Svi hricani su pozvani da budu apostoli Hristovi, da budu so i svetlost svetu; da budu svedoci Hristovi - recju, delima, a ako zatreba i mucenickom krvlju. Jer Narod Boiji je cuvar vere pravoslavne ako bi visoka jerarhija zatajila.
Izbor i posvecenje u pravoslavnu jerarhiju ide odozgo, sa neba. Licno Hristos je izabrao dvanaest Apostola. Oni su, kasnije, izabirali prve episkope, a episkopski sabori su izabrali nove episkope. U stvari, Hristos Duhom Svetim i dalje poziva u apostolsku slubu Svoje izabranike - preko Arhijerejskih sabora. Znaci, Pravoslavna Crkva je Jedinonacalije Svete Trojice, Boije Carstvo na Zemlji. Ali napomenimo odmah jo ovo: na Car i Bog, Isus Hristos, bio je na Zemlji radnik, drvodelja. On je doao sa neba da nas oslobodi od svih kompleksa: najuasnijeg kompleksa straha od smrti, Svojim vaskrsenjem, kao i najsmenijeg kompleksa kolskih diploma, Svojim ukazivanjem ljubavi prema svima, jer svaki covek je nezamenljiv unikat, bez obzira na stepen obrazovanja ili neobrazovanja.
Suprotno od Crkve pravoslavne, izbor u demokratijama ide odozdo, od vecine glasaca. Masa bira svog delegata i uzdie ga u fotelju parlamenta ili u vladu.
Svetenici su dobili i dar da lece vernike koji boluju od grie savesti i kaju se pred Bogom i pred Angelima. Pokajanje je sveta tajna u kojoj hricanin ispoveda svoje grehove pred svetenikom, i preko njega dobija nevidivi oprotaj grehova od samoga Gospoda Isusa Hrista, od same Crkve, jer je svaki greh - greh protiv Boga, protiv Crkve, protiv ljudi i svih stvorenja. Bez ispovesti nema pravog pokajanja, a bez pokajanja nema spasenja. Tajnu Pokajanja je ustanovio Gospod posle Vaskrsenja, kad je rekao ucenicima: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grehe, otpustice im se; i kojima zadrite, zadrace se". Tu se oprataju gresi ucinjeni posle Krtenja.
Gospod je dao svojim Ucenicima i njihovim naslednicima blagodat opratanja i isceljivanja duevnih i telesnih nemoci i u Svetoj Tajni Jeleosvecenja (Svetanja masla). Jo su Apostoli, po zapovesti Hristovoj, "mazali uljem bolesnike i isceljivali ih". Tako radi Crkva i do danas: svetenici citaju molitve i odlomke iz Novog zaveta, blagosiljaju ulje i njime pomazuju sedam puta bolesnika u ime Gospodnje, i Gospod ga isceljuje od duevne nemoci - greha, a i od telesne bolesti, po meri vere i usrdnosti molitve.
Obicno kaemo da u Crkvi ima sedam Svetih Tajni, jer broj sedam oznacava savrenstvo. Medutim, u Crkvi su bezbrojne svete tajne; sve je u njoj Sveta Tajna, ceo njen blagodatni bogocovecanski ivot. I osvecenje vodice je Sveta Tajna, i monaenje i osvecenje hrama ili ikone; i osvecenje domova, i bunara i osvecenje svake stvari. I svaka molitva je Sveta Tajna jer njome silazi na nas i na nae darove i na stvorenja ista Boja Sila, ista blagodat Duha Svetoga. Svaki, i necujni, priziv Duha Svetoga i susret sa Njim, prerasta i pretvara se u Svetu Tajnu optenja sa Hristom, koji je neopisiva i neizreciva Svetajna ivota i svemira.
Apostoli nisu sve zapisali to je Gospod govorio. Jer, po recima voljenog Hristovog ucenika Evangelista Jovana, kad bi se sve zapisalo to je Isus ucinio, ni u ceo svet ne bi mogle stati napisane knjige. Mnoge stvari i tajne Apostoli su usmeno predali i sacuvali, a to se kao Sveto Predanje prenosilo usmeno sa pokolenja na pokolenje. Tako je na primer sacuvan obicaj okretanja prema istoku za vreme molitve, znak krsta, potovanja ikona i sl. Sveto pismo je zapisano, a Sveto Predanje nezapisano Sveto Otkrivenje. Sveto Predanje je prisustvo Duha Svetoga u svima pokolenjima pravoslavnih, do kraja sveta i veka, bez obzira na njihov broj; ono je plod tajanstvene saradnje Duha Svetoga sa duhonosnim ljudima. To ivo i ivotvorno Sveto Predanje, koje sobom obuhvata i pisanu Boju rec i nezapisano iskustvo svetih ljudi, osobito je posvedoceno u delima Svetih Otaca. Crkve, crkvenim kanonskim Pravilima, odlukama Vaseljenskih sabora i njima potvrdenih, pomesnih sabora Crkve.
To su bili jevrejski prvosvetenici i knezovi koji nisu poverovali u Hrista kao Boga i Gospoda i obecanog Spasitelja. Uskoro su hricane poceli da gone i mnogoboci na celu sa rimskim carevima. Rimski carevi su zahtevali od hricana da se klanjaju mnogim bogovima, a i njima samim kao boanstvima. Hricani se nisu hteli klanjati nikome drugome sem Hristu, jedinom istinitom Bogu. Zato su oni bili bacani pred zveri, muceni, razapinjani- i ubijani. To strano gonjenje hricana trajalo je sve do sv. cara Konstantina koji je Milanskim ediktom proglasio slobodu hricanske vere (313 g.). Tada pocinje novi hiljadugodinji period ivota Crkve Hristove. Ime Hristovo se propoveda i na Istoku i na Zapadu i na Severu i na Jugu. Mnogi narodi su u tom periodu primili hricansku veru. Crkva je, i pored unutranjih i spoljanjih tekoca, koje nikad nisu prestajale, urodila divnim plodovima i obogatila Carstvo nebesko bezbrojnim svetiteljima, podvinicima, mucenicima, divnim knjievnim delima, velicanstvenim hramovima, ikonama i freskama.
To su skupovi Svetih Otaca i ucenih bogoslova iz celoga hricanskog sveta, na kojima se raspravljalo o osnovnim pitanjima vere i crkvenog ivota. Sveti Oci, episkopi Crkve, na tim Saborima su branili pravoslavnu veru od jeretickih zabluda i lanih ucenja. Kad je prestalo spoljanje gonjenje Crkve, onda su se pojavili unutranji neprijatelji vere, lani ucitelji (zvani jeretici), koji su pokuavali da razore jedinu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu i punotu istine u njoj. Crkva je takve na Vaseljenskim saborima osudila. Pored tih sveoptih Sabora bilo je i Pomesnih sabora. Njih su sazivale pojedine pomesne Crkve. Odluke mnogih od tih Sabora kasnije su priznate na Vaseljenskim saborima kao optevaece za celu Crkvu. Vaseljenski sabori su bili i ostali najvia vlast u Pravoslavnoj crkvi.
Prvi Sabor je sazvan jo u apostolsko vreme u svetom gradu Jerusalimu (51. g.). On se zove Apostolski sabor. Na tom saboru, nadahnuti Duhom Svetim, Apostoli su doneli odluku da obrezanje nije obavezno za one koji iz mnogobotva dolaze da se krste. Od njih se trai da se cuvaju samo od idolskih rtava, od bluda, da ne jedu meso udavljenih ivotinja i ivotinjsku krv. Odluka Apostolskog sabora pocinje recima: "Izvoli se Duhu Svetome i nama ... " To znaci da je Crkva nepogreiva samo onda kada je verna Duhu Svetome i kada saborno donosi svoje odluke.
Bilo je sedam Vaseljenskih sabora, a Pomesnih mnogo vie, i to do najnovijih vremena (odluke nekih od Pomesnih sabora, i ranijih i novijih, imaju vaseljenski znacaj, samim tim to ih je cela Pravoslavna crkva prihvatila kao svoje). Na Prvom i Drugom vaseljenskom saboru, sazvanim u Nikeji (325) i Carigradu (381), Sveti Oci su boreci se protiv Arija i duhoboraca, sastavili saeto Ispovedanje vere, zvano Simvol vere, koji i danas citamo i pevamo na svakoj Sv. Liturgiji.
Na Trecem vaseljenskom. saboru (431. g. u Efesu) Sveti Oci su posvedocili da je Presveta Deva Marija zaista Bogorodica, jer je Boga rodila u covecanskom telu. Oni, zajedno sa svetim Apostolima i svima Svetima, ispovedaju jednog i istog Hrista, Sina Boijeg, Jedinorodnog, od Oca rodenog pre svih vekova, a od Duha Svetog i Presvete Deve u vremenu.
Na Cetvrtom (451), Petom (553) i estom vaseljenskom saboru (680) bogomudri Oci brane od monofizita i monotelita i posvedocuju isto ono to i svi prethodni Sabori: da je Bogocovek, savreni Bog i savreni covek, u dvema prirodama i sa dve volje i energije, boanskom i covecanskom. To se vidi u Getsimanskoj grani, gde se Hristos potresno moli: "Oce, ako je moguce da me mimoide Caa ova"... Tu je dola do izraza i covecanska volja u Hristu. Jer po svojoj volji covek, prirodno, ne eli da umre.
Sedmi vaseljenski sabor (787) potvrduje istu tu istinu o Gospodu Hristu i Njegovom ovaplocenju (ucovecenju), ali ovoga puta kroz odbranu potovanja svetih Ikona: prvo Njegove Ikone, pa onda i ostalih ikona: Bogorodice, Angela i svih Svetih. Ikonoborci su, naime, tvrdili da je potovanje ikona - povratak u idolopoklonstvo. Medutim, Sveti Oci su objasnili i pokazali da se hricani ne klanjaju drvetu na kome su ikone naslikane. Oni preko ikone izraavaju svoje potovanje i ljubav prema prvoliku, prema onome ko je na njima naslikan. Ikone su Evandelje u bojama, veronauka za oci. Njima se osvecuje covekovo oko i otkriva Lepota Bojeg lika. One su, i to je najvanije, svedocanstvo da je Bog zaista postao covek, da bi covek mogao da se spase od davola, greha i smrti i da, najzad, postane Bog po blagodati. Potujuci i celivajuci svete ikone mi odajemo preko njih potovanje Hristu i Svetima u kojima obitava Bog. Tako na ikonama mi vidimo koliko je "Divan Bog u svetima svojim." Ikone su zastava Pravoslavne crkve, znak prepoznavanja medu svim nepravoslavnim hricanima i verama. Zato oni koji ne potuju svete Ikone, pokazuju da ne znaju duh Svetog pisma i da, skriveno ili javno, ne veruju da je Bog postao covek. No ikone ne mogu i ne smeju biti slikane bilo kako: one treba da budu slikane u duhu Evandelja i saglasno mnogovekovnom iskustvu svetih ikonopisaca pravoslavne Crkve (potvrdenom i razradenom u pravoslavnoj Vizantiji, u Srbiji Nemanjica, u pravoslavnoj Rusiji i drugde.).
Mnogi prihvataju, i ne bez razloga, kao Vaseljenski i Sabor odran u Carigradu za vreme sv. Fotija, patrijarha carigradskog (867. g.) na kome je osudeno zapadno lano ucenje, uneseno i u Simvol vere da Sveti Duh ishodi od Oca "i od Sina" (Filiokve). Taj dodatak, docnije, postao je jedan od glavnih razloga da se Rimokatolicka crkva odvojila od jedine, svete, saborne i apostolske Crkve pravoslavne.
Vaseljenskog karaktera su i odluke isihastickog Sabora odranog takode u Carigradu (1351. g.). Na tom Saboru je uzeto u zatitu bogonadahnuto ucenje Crkve o vecnoj Tavorskoj svetlosti, tj. o vecnim boanskim energijama, kojima je Trojicin Bog stvarno prisutan u istoriji sveta i coveka. titeci pravu veru od jeretika varlamita, i svedoceci istinitost razlike izmedu boanske sutine i boanske energije, Oci ovog Sabora, na celu sa sv. Grigorijem Palamom, branili su celo Otkrivenje i vekovno blagodatno iskustvo Crkve kao i mogucnost stvarnog optenja izmedu Boga i coveka. Kroz to su branili jedinu nadu za coveka i mogucnost njegovog beskrajnog uzrastanja, vecnom i nestvorenom blagodacu Bojom. Odluke ovog Sabora kao da su vrhunac i zakljucak odluka svih dotadanjih Vaseljenskih i Pomesnih sabora. One jasno otkrivaju vecne temelje i vecne horizonte stvorenom svetu i coveku za nestvorenu lepotu u Crkvi, kao bogocovecanskoj i duhonosnoj radionici spasenja i oboenja i tavorskog preobraenja.
Jedinstvo Crkve neminovno sledi iz jedinstva Licnosti Bogocoveka Hrista, kao njene Glave. Crkva je Telo Hristovo a ono moe biti samo jedno i nedeljivo. Svi njeni clanovi, obuhvaceni jednom istom blagodacu Svetoga Duha kroz Svete Tajne i svete vrline u organsko jedinstvo, sacinjavaju jedno Telo, i ispovedaju jednu veru, koja ih zbliava medusobno i sa Presvetom Trojicom. Otuda je razdeljenje Crkve stvar nemoguca. Razdeljenja Crkve nikada nije bilo, niti ga moe biti, a bivala su i bivace odvajanja od Crkve. Od jedne jedine nerazdeljive Crkve Hristove u razna vremena odvojili su se i otpali razni jeretici i raskolnici, i time su prestali da budu clanovi Crkve. Tako su najpre otpali gnostici, pa sledbenici jeretika Arija, pa duhoborci, pa monofiziti, pa ikonoborci, pa varlamiti, mesalianci i mnogi drugi.
Do odvajanja Rimske patrijarije od Pravoslavne crkve dolo je u XI veku (1054. g.). Do tada je ne samo Istok nego i Zapad pripadao jedinoj, svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi Hristovoj. Razlog za odvajanje Rimskog patrijarhata je bilo uvodenje raznih novotarija na Zapadu u ucenje nerazdeljene Crkve (Filiokve, apsolutni papski primat i nepogreivost pape, inkvizicija i indulgencije, tvarna blagodat, cistilite, ukidanje Epikleze (priziva Svetog Duha na Liturgiji, kasnije - uvodenje novih nepravoslavnih dogmata o Bogorodici, ukidanje posta itd.).
U XVI veku su se od Rimokatolicizma odvojili Protestanti, koji su se vremenom raspadali u brojne crkvene zajednice i sekte.
Jaz izmedu Pravoslavlja i latinskog Zapada osobito se produbio posle dolaska krstaa na Istok, pocetkom XIII veka i osnivanja Latinskog carstva u Carigradu (1204. g.). Zapadni osvajaci su mnoge svetinje na Istoku oskrnavili, cak su pogazili i nae Sveto Pricece u Putiru, i tada se ohladila vekovna uzajamna bratska ljubav kao veza jedinstva.
To su bile one pomesne Crkve koje su Apostoli osnovali. Najznacajnije medu njima bile su sledece: Jerusalimska i Aleksandrijska, Antiohijska i Rimska i Carigradska Apostolska stolica. Dugo vremena je Rimski episkop imao prvenstvo casti medu svima ostalim Crkvama. No kada se Rimska patrijarija odvojila, cetiri nerazdvojive pravoslavne Patrijarije rodile su nove pravoslavne pomesne Crkve. Od vremena cara Konstantina osobiti znacaj je stekla Carigradska crkva, zato to je Carigrad bio prestonica velikog Romejsko - vizantijskog carstva. Carigrad je vremenom duhovno rodio i prosvetio svetlocu Evandelja mnoge okolne narode, osobito slovenske.
Oni su bili slovenski ucitelji i prosvetitelji. Uputio ih je Moravskom knezu Rastislavu sv. patrijarh Fotije carigradski da propovedaju Evandelje Slovenima. Oni su stvorili slovensku azbuku i prevodili Evandelje i druge Svete spise na slovenski jezik. Progonili su ih nemacki latinski svetenici koji su tvrdili da se Evandelje moe propovedati samo na jevrejskom, grckom i latinskom. Njihovi proterani ucenici su osnovali u Ohridu duhovni centar i kolu, odakle se proirila hricanska prosveta na sve slovenske narode. Najznacajniji ucenici Sv. brace bili su takozvani Petocislenici: sv. Kliment Ohridski i Naum, Sava, Gorazd i Angelarije.
Primili su je za vreme kneza Mutimira (867. g.). Za vreme kneza Mutimira je bilo prvo pokrtavanje Srba. Potom su veliki prosvetiteljski uticaj ia Srbe izvrili sv. Kirilo i Metodije i njihovi ucenici. Prvi mucenik iz naeg roda bio je sv. kralj Jovan Vladimir cije moti pocivaju u Elbasanu (Albanija).
Njihovo delo su produili trojica neustraivih pustinjaka: prepodobni Jovan Rilski, Gavrilo Lesnovski, Prohor Pcinjski, a posle njih i prepodobni Joakim Osogovski. Oni su svojim delom i ivotom utvrdivali veru pravoslavnu kako kod Srba i Bugara, tako i kod drugih balkanskih plemena.
Monasi su ljudi koji se odricu svega prolaznoga radi Hrista i Carstva nebeskoga i trude se da budu verni Hristu do smrti. Prvi devstvenici i zatitnici devstvenika bili su sv. Jovan Krstitelj, Presveta Deva Marija, sv. Evangelist Jovan i Apostol Pavle. Devstvenika je bilo uvek u Crkvi. Oni su davali i daju zavet poslunosti, devstvenosti i siromatva. Veliki broj devstvenika i devstvenica (monaha i monahinja, kaludera i kaluderica), pojavio se u IV veku, prvo na Istoku, a onda po svima krajevima do kojih je bilo doprlo Hricanstvo. Cuveni su bili monaki centri u Egipatskoj pustinji, u Palestini, na Sinaju, u junoj Italiji, Galiji (dananja Francuska). Iz tih centara su se oni irili na Istoku do Indije, na Zapadu do Britanskih ostrva, na severu do Ledenog mora. Iz njih su izali veliki Ucitelji i Prosvetitelji crkve: Prepodobni Antonije i Pahomije Veliki, sv. Frumentije prosvetitelj Etiopije, sv. Nina prosvetiteljka Gruzije, sv. Alban prosvetitelj Britanije, sv. Martin Turonski zatitnik Francuske, sv. Kirilo i Metodije prosvetitelji Slovena i mnogi drugi.
Sveta Gora je poluostrvo u dananjoj Grckoj, gde vie od hiljadu godina ive monasi isposnici, u zajednickim opteicima i usamljenickim kolibama. Ona se naziva i "Vrt Bogorodice": po predanju ovo mesto je blagoslovila sama Bogorodica da na njemu ive slicni njoj devstvenici. Sveta Gora je ognjite vrlina i podviga i neugasivi svetionik vere pravoslavne. Prvi veliki pustinjak u Svetoj gori bio je prepodobni Petar Atonski, a prvi osnivac opteiteljnog manastira Velike Lavre - prepodobni Atanasije Atonski. Posle tog manastira, na Svetoj Gori je niklo jo dvadeset velikih manastira, medu kojima pored grckih postoje i gruzijski, ruski, srpski, bugarski i rumunski manastiri. U njima su se podvizavali ljudi raznih narodnosti, od kojih su mnogi docnije postajali Apostoli i prosvetitelji svojih naroda (Prepodobni Georgije i Jovan osnivaci Iverskog manastira - Gruzina, Antonije i Teodosije Pecerski Rusa, Sveti Simeon i Sava - Srba, prepodobni Nikodim Tismanski - Rumuna, u novije vreme ravnoapostolni Kosma Etolski - Grka itd.).
To su revnitelji vere koji su se trudili i koji se trude da ispune evandelsku zapovest: "Molie se neprestano". Novozavetni isihasti (molitveni tihovatelji) smatraju za svog prvog ucitelja starozavetnog Proroka Iliju. Kao propovednik neprestane molitve u Novom zavetu narocito se istakao Apostol Pavle. On govori o molitvi u svim vidovima, ali posebno i o neprestanom prizivanju Imena Isusova, pred kojim ima da se pokloni svako koleno i na nebu i na zemlji (Filipljanima, glava 2, stih 10). Od tog vremena pa kroz svu istoriju Crkve bilo je hricana koji su se trudili da sve svoje brige saberu u jednu jedinu brigu: kako ce ugoditi Gospodu i neprestano iveti zajedno sa njim. Vrhunac toga truda je postizanje neprestane molitve, saglasno recima sv. Grigorija Bogoslova: "Bogu se treba vie moliti nego disati". A taj sveti posao je umetnost nad umetnostima, i zahteva najpre ispunjavanje svih zapovesti Bojih. Takvih svetih molitvenika je bilo osobito medu pustinjacima u Egiptu, na Sinaju, u Palestini, u Svetoj Gori, ali i medu najprostijim vernicima u svetu. Veliki propovednik isihazma je bio sv. Jovan Lestvicnik (VII vek); cuveni molitveni tihovatelj u XI veku je bio prepodobni Simeon Novi Bogoslov. Narocito su postali poznati isihasti XVI veka, medu kojima su najcuveniji prepodobni Grigorije Sinait i sv. Grigorije Palama. U to vreme su mnogi isihasti, ucenici ove dvojice, iveli i podvizavali se i u Srbiji (prepodobni Romilo Ravanicki, prepodobni Grigorije Gornjacki i mnogi drugi znani i neznani isposnici i molitvenici, zvani "Sinaiti"). Veliki isihasta prolog veka bio je prepodobni Serafim Sarovski. Kao pravi isihasti po nacinu ivota su bili kod nas u nae vreme prepodobna Stefanida sa Kosova, o. Georgije Svetogorac, rodom iz Hercegovine, o. Justin Celijski.
Najomiljenija molitva isihasta svih vremena bila je molitva Gospodu Isusu: "Gospode Isuse Hriste, Sine Boiji, pomiluj me grenoga (grenu)". Ona se zove i "molitva uma" ili "molitva srca", jer se neprestano ponavlja u umu i u srcu. Prepodobni Jovan Lestvicnik savetuje: "Neprestano pominjanje i misao na Isusa neka se sjedini sa tvojim disanjem i onda ce jasno osetiti korist od molitvenog tihovanja". Divne pouke o molitvi Gospodu Isusu sadri knjiga "Kazivanja jednog bogotraitelja svome duhovnom. ocu ".
To je bio Sveti Sava, sin velikog upana Srbije, Simeona Nemanje. Pre monaenja Sveti Sava se zvao Rastko Nemanjic. Kao mladic pobegao je u Svetu Goru i postao monah svetogorac sa imenom Sava. Mnogo se molio i ucio od svetogorskih kaludera mudrost duhovnu i revnost apostolsku. Zato ga je Bog udostojio da postane duhovni Otac i prosvetitelj svih Srba i prvi poglavar Pravoslavne crkve u Srbiji.
Nemanja je osnivac ujedinjene Srpske drave. Pred kraj ivota svog, on se odrekao prestola i krune, zamonaio se, dobivi ime Simeon, i zatim povukao u Svetu Goru kod sina monaha Save. On je podigao manastir Studenicu, a potom u Svetoj Gori sa Svetim Savom - manastir Hilandar. Hilandar je u Srednjem veku bio najvia duhovna kola i rasadnik velikih svetitelja i prosvetitelja srpskih, knjievnika, umetnika, prevodilaca i prepisivaca.
Posle smrti prepodobnog Simeona (1200. g.) iz njegovih motiju (netrulenog tela) poteklo je sveto miro (mirisno ulje), zato se on naziva prepodobni Simeon Mirotocivi. Njegovo telo je Sveti Sava preneo iz Hilandara u Studenicu i nad njim izmirio zavadenu bracu kralja Stefana Prvovencanog i Vukana, Sveti Simeon i Sava su rodonacelnici svetorodne dinastije Nemanjica koja je sve zemlje srpske prinela jednom zauvek Hristu Bogu na dar i ukrasila ih divnim manastirima i velicanstvenim hramovima.
Posle drugog poklonjenja Svetim mestima i Grobu Gospodnjem u Jerusalimu, Sveti Sava je posetio bugarskog cara u gradu Trnovu. Pomogao je pravoslavnim Bugarima da obnove svoju Patrijariju. Umro je tu u Trnovu 12. januara (po nekima 13. ili 14. januara) 1236. godine. Naslednik Svetog Save, arhiepiskop Arsenije Sremac, i srpski kralj Vladislav preneli su telo Svetog Save iz Bugarske u Srbiju, i sahranili ga u manastiru Mileevi. Vidi se da je Sveti Sava vodio duhovnu brigu kao pravi Apostol Hristov, i o drugim narodima i Crkvama, ne samo o Srpskoj crkvi i narodu. Zato ga sa pravom svi pravoslavni potuju kao ravnoapostolskog Ucitelja i Prosvetitelja.
Turcin Sinan - paa, ljutit na Srbe koji su se digli na ustanak protiv Turaka, naredio je da se cudotvorne moti Svetog Save prenesu iz manastira Mileeve u Beograd i da se spale na Vracaru. To je bilo 1594. godine. Na Vracaru, mestu spaljivanja motiju Svetog Save, u njegov spomen podignut je mali hram. Na istom mestu zapocet je i novi velicanstveni hram Svetom Savi na cast a Bogu na slavu, koji jo ceka na dovrenje. Ove nedovrene zidine zjapile su kao zid placa Srbije pravoslavne, ali to su i nerazorivi temelji nae nade za buduca lepa pokolenja. Ovo mesto je sveto, jer ono cuva pepeo od spaljenih motiju Svetog Save.
Osnovana je 1346. godine. Car Duan je sazvao u Skoplju, tadanjoj prestonici Srpske carevine, sabor svih srpskih episkopa. Na tom Saboru Srpska arhiepiskopija je podignuta na stepen Patrijarije. Prvi srpski patrijarh je bio sveti Joanikije. Njegove svete moti se nalaze u manastiru Pecke patrijarije.
U bitki na Kosovu protiv Turaka (1389. g.) velikomucenik car Lazar, zajedno sa svojom hristoljubivom vojskom, opredelio se za Carstvo nebesko, umesto prolaznog zemaljskog carstva. "Umrimo sa Hristom, da bismo vecno iveli", porucuje on svojim vojnicima. Jer "zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvek i doveka". To kosovsko opredeljenje i taj Zavet, to je savez koji je Srpski narod sklopio sa Bogom - i zapecatio ga mucenickom krvlju. Na Kosovu je Srpski narod glasao duom svojom za Carstvo nebesko, i to je bilo i ostalo njegovo jedino pravo opredeljenje. Odonda svi Srbi verni tom Zavetu, postaju narod Boiji - Hristov novozavetni narod, nebeska Srbija, sastavni deo Novog Izraila Boijega.
To su svi oni mnogobrojni hricani koji su u vreme Turskog ropstva od pada Carigrada (1453. g.) prolili svoju mucenicku krv za Hrista Gospoda i Njegovo Carstvo nebesko. Mnogo je bilo takvih Novomucenika i medu pravoslavnim Srbima. Najpoznatiji medu njima su: sv. Šorde Kratovac, sv. Zlata Meglenska, sv. Iguman Paisije i Šakon Avakum. Ova poslednja dvojica, zajedno sa drugim mucenicima, nabijeni su na kolac kod Stambol - kapije u Beogradu (1814. g.).
Zato to se pravoslavni hricani ne plae smrti. Oni veruju da je Hristos vaskrsao i da je dua verom besmrtna, tako da mucitelji mogu ubiti samo telo, ali ne i duu. Ako neko junacki umre za Hrista i veru pravoslavnu, Hristos mu ovencava duu mucenickim vencem u Carstvu nebeskom, pripremajuci i njegovom telu vaskrsenje i ivot vecni. Takvu neustraivu veru imali su i prvomucenik arhidakon Stefan i srpski car Lazar i njegovi vitezovi u bitki na Kosovu, kao i drugi bezbrojni junaci vere irom celoga sveta, do danas. Pesma Šakona Avakuma je pesma svih pravih hricana svih vremena, do kraja veka i sveta.
To je bio duhovni preporoditeljski pokret, nastao u Svetoj Gori Atonskoj, kao sveti izdanak svetih monaha isihasta. Ovaj pokret se pojavio krajem XVIII i pocetkom XIX veka. Na celu ovog pokreta su bili sv. Makarije Korintski, prepodobni Nikodim Svetogorac, prepodobni Atanasije Paroski i dr. Oni su traili vernost Svetom Predanju Crkve, obnovu duhovnog ivota, povratak Svetim Ocima. Zahtevali su, saglasno vekovnoj praksi Crkve, da se narod cece pricecuje Telom i Krvlju Hristovom, ne samo jednom ili cetiri puta godinje, kako se to, naalost, jo tada bilo odomacilo medu pravoslavnim hricanima. Sv. Nikodim Svetogorac je objavio po prvi put knjigu "Dobrotoljublje" u kojoj su sabrani najodabraniji duhovni tekstovi Svetih Otaca i podvinika Crkve. U njima nam se otkrivaju najdublje tajne duhovnog i molitvenog ivota i ukazuje na pravi put duhovnog usavravanja, oslobadanjem od strasti i sticanjem svetih vrlina. Prepodobni Paisije Velickovski, i sam jedno vreme svetogorac, preveo je "Dobrotoljublje" i na slovenski jezik. Posle odlaska sa Svete Gore prepodobni Paisije je okupio oko sebe u manastiru Njamcu (Rumunija) hiljadu monaha. Tako je ovaj pokret izvrio veliki duhovni uticaj na pravoslavne Rumune, a preko ucenika Paisijevih i "Dobrotoljublja" i na celu pravoslavnu Rusiju prologa veka. Koljivari su uneli u pravoslavni narod i mnoga druga dela Svetih Otaca.
Koljivare su tako nazvali njihovi protivnici po koljivima za mrtve, jer su se oni strogo drali drevnog crkvenog pravila da se parastosi za mrtve mogu vriti samo subotom, a ne i nedeljom, koja je Dan radosti i Vaskrsenja Hristovog. Hricani svake nedelje svedoce Svetom Liturgijom i svojom zajednickom radocu, Hristovo Vaskrsenje i ta radost Praznika nad praznicima ne sme biti nicim pomracena. Inace, ako toga dana hricani tuguju, kako ce svet poverovati da je Hristos zaista vaskrsao? A hricani su, jo od vremena ena Mironosica, do kraja veka i sveta, pre svega i iznad svega - svedoci Vaskrsenja Hristovog. Jer, po recima svetog Apostola Pavla: "Ako Hristos ne vaskrse, uzaludna je propoved naa, uzaludna i vera naa ".
Prepodobni Serafim Sarovski, veliko svetilo Crkve pravoslavne u Rusiji prolog veka, koji posredno pripada istom ovom preporoditeljskom pokretu, ispunjen Duhom Svetim i vaskrsnom radocu, imao je samo jedan pozdrav za sve svoje posetioce, u svako doba dana i noci: "Hristos voskrese, radosti moja"!
Posle Kosovske bitke stanje srpskog naroda i Crkve je veoma teko, kao i kod ostalih balkanskih pravoslavnih naroda. No, i pored tih tekoca dolo je do divnog preporoda u Srbiji svetih vladara iz doma Lazarevica i Brankovica, tragicnih naslednika dinastije Nemanjica. Posle pada Despotovine (1459.) Srpska crkva je potpala pod Ohridsku arhiepiskopiju na celu koje su bili Grci i Fanara. Tek je patrijarh Makarije Sokolovic (brat velikog vezira Mehmeda Sokolovica) uspeo da obnovi nezavisnost Pecke patrijarije (1557. g.). Tada je Pecka patrijarija sjedinila duhovno sve pravoslavne Srbe od Skoplja i Crne Gore do Vojvodine, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. Kasnije su Srbi, pod Austrijom, posle velikih seoba, imali Karlovacku mitropoliju, a Srbi pod Turskom peckog patrijarha. Poto su Srbi bili nepokorni i dizali ustanke, Turci su ukinuli Pecku patrijariju (1766. g.). Srpska crkva je ula tada ponovo u sastav Carigradske patrijarije, osim Crnogorskog mitropolita i Karlovacke mitropolije. To stanje je trajalo u Srbiji sve do oslobodenja od Turaka pod Karadordem i knezom Miloem Obrenovicem.
Obnovljena je godine 1920. kada su se u okviru jugoslovenske drave ujedinile sve raskomadane oblasti Pravoslavne srpske Crkve. Prvi patrijarh obnovljene Srpske patrijarije postao je Mitropolit Srbije Dimitrije. Njega je nasledio patrijarh Varanava. Posle njega je doao patrijarh Gavrilo, koga su u toku rata zatvorili Nemci, a kraj rata je docekao u zloglasnom logoru Dahau, zajedno sa Srpskim Zlatoustom Vladikom Nikolajem. Patrijarha Gavrila je nasledio (1950. g.) patrijarh Vikentije, Vikentija German (1958), a Germana patrijarh Pavle 1990.
Neki misle da je Krsna slava kod Srba nastala iz staroslovenskog potovanja predaka. Drugi vezuju njen nastanak za dan krtenja pojedinca ili porodica: Svetitelja toga dana oni su uzimali za svoga zatitnika.
Ne previdajuci vanost potovanja predaka i dana krtenja mi danas jasno znamo da je Slava kod Srba izrasla iz Sv. Liturgije i svetogorskog obicaja blagosiljanja Hleba (artosa) na hramovne praznike. Kao i mnogo ta drugo i Slavu nam je podarila Sveta Gora preko Svetog Save i njegovih naslednika. Kao to na Sv. Liturgiji prinosimo Bogu hleb i vino, tako i na Slavi. Ona je prinoenje Bogu na dar slavskog kolaca, vina, ita i svece. Kao to je Liturgija lomljenje Hleba radi priceca vernih, tako se lomi i slavski kolac, preliva vinom pa se onda celiva. Pri celivanju svetenik izgovara reci: Hristos posredi nas! a clanovi svecari odgovaraju: Jeste i bice. Tako nas slavski kolac podseca na vecno Hristovo prisustvo medu nama i na Sv. Pricece Njime kao Hlebom ivota.
U slavu Boju se takode prinose slavsko ito i sveca, kao i u cast proslavljanog svetitelja, uz to i za blaeni pokoj naih u veri usnulih predaka. Tako preko slavskog kolaca, ita, vina i svece postajemo jedno i zajedno preci i potomci, ivi i mrtvi, u Hristu Isusu. Zato je za pravoslavne Srbe Slava tako vana. Narod dobro zna da gde se ugasi slavska sveca, tu se gasi dom, nestaje i sveto pamcenje, licno i porodicno i narodno. A bez njega niti je covek vie covek, niti porodica - sveta porodica. Samo slavljenjem Slave srpski narod je pravi - vecni Boiji narod.
dalje>>>Pravoslavna
Crkava danas
<<<Otkrovenje u
Novom zavetu